Sama ambicija da u nekoga nešto ‘usadiš’ zvuči jezivo, pogotovo ako se izdaješ za demokrata, a kada se tom ‘usađivanju’ doda opsjednutost ‘mladim generacijama’, opravdano je govoriti o vladajućoj nastranosti mračnih razmjera, o nečemu poput kroatofilske pedofilije, naime – o nemilosrdnom silovanju djece domovino
Zašto se silovanje maloljetnika u Hrvatskoj naziva ‘obrazovanjem’?
Godinama na to pitanje nema suvisloga odgovora, ponajprije stoga što ga nitko glasno
i ne postavlja. Strah je sveprisutan. Šutnja je masovna. Čak i žrtve što su uspjele u živome stanju napustiti školska mučilišta postojano drže jezike za zubima. Ipak, u dubini duše, u tjeskobnoj osami, u bolnom samopropitivanju začinjenom koktelom bijesa, zebnje i stida, mnoge od njih itekako dobro znaju do kakve je zastrašujuće transformacije doveo obrazovni maltretman: Gospode bože, pošla sam u školu kao dijete, a izašla iz nje kao Hrvat!
Biti Hrvat, razumije se, nije nužno loša stvar. Ali zašto je nužno da ta stvar bude posljedica napastovanja?
Postoje i takvi slučajevi – stručnjaci čak vele kako se radi o razmjerno čestoj pojavi – kada malodobnik koji je bio izložen nasilju, nakon što pregrmi mliječnu dob, u zrelim godinama postaje zlostavljač. Sva je prilika da se nešto slično događa hrvatskome premijeru. Prema njegovim posljednjim inicijativama, naime, mogao bi se izvući zaključak kako Andrej Plenković traumu iz vlastitoga djetinjstva – kada je s crvenom maramom oko vrata i titovkom na glavi polagao pionirsku zakletvu, poslušno prilažući svoj nevini glasić prisilnome zbornom recitiranju, dok su mu koljena možda izdajnički klecala od straha – nastoji priuštiti budućim generacijama, i to u hipertrofiranoj verziji.
‘Što se mene tiče, svaki radni tjedan u školama može započeti s intoniranjem državne himne’, rekao je odazivajući se na imbecilnu – i po svemu sudeći dogovorenu – inicijativu Večernjeg lista, a zatim izložio objašnjenje: ‘Obrazovni sustav treba mladim generacijama usaditi i ugraditi respekt prema državi, državnim institucijama i simbolima države.’
Čovjek, reklo bi se, razmišlja dugoročno: nema nacije bez indoktrinacije.
Svejedno, impresivna je ležernost kojom Andrej Plenković, deklarirani demokrat, promovira metode ispiranja mozga. Iako je škola, kao centralna autoritarna jedinica sustava obrazovanja, već uvelike potvrdila svoje totalitarne mogućnosti, postavši mjestom proizvodnje poželjnih pripadnika društva – pa onda i punktom gdje se obavlja pretvaranje djece u Hrvate – on bi je očigledno još više približio odgojnim obrascima vojne kasarne. Znači: postrojavanje, marširanje, pozdrav zastavi i ostatak fonda nametnutih rutina koje dovode do brisanja razlike između mišljenja i salutiranja.
Sama ambicija da u nekoga nešto ‘usadiš’ – da dakle, uživljen u ulogu Vrhovnoga vrtlara, kultiviraš neobrađeno mentalno polje i nadgledaš bujanje podobne vrste vegetacije – zvuči jezivo, pogotovo ako se pritom izdaješ za demokrata i ljubitelja klasičnih liberalnih vrednota, a kada se tom ‘usađivanju’ doda opsjednutost ‘mladim generacijama’, opravdano je govoriti o vladajućoj nastranosti mračnih razmjera, o nečemu poput kroatofilske pedofilije, naime – o nemilosrdnom silovanju djece domovinom.
Nacionalistički birokrati, dok rade na neprestanom iznuđivanju vjernosti državnoj mašini, imaju najmanje sućuti prema naraštaju bez prava glasa. To im je, pače, omiljena skupna meta. Pretpostavljam da likovi poput Plenkovića pršte od sladostrasnog zanosa već pri pomisli na razrede pune musavih đaka koji svakoga ponedjeljka, kao jedan, skaču na noge i koče se u stavu mirno uz tonove ‘najdraže melodije’ što trešti iz razglasa. To je zvuk budućnosti, zvuk stroja za mljevenje mladoga mesa. Koračnica u slavu faširanog djetinjstva. I Goebbels bi zadovoljno coktao jezikom, samo kada bi ga se smjelo nekažnjeno spominjati.
Prije stanovita vremena, drugim povodom, pozabavio sam se pitanjem zašto uopće ustajemo na zvuke državne himne i priklonio zaključku koji ću ovdje bez grižnje savjesti ponoviti:
‘Sigurno ne stoga što je to uistinu ‘normalno’ i ‘prirodno’, ili što smo potaknuti nezadrživim mlazovima emocija, nego zbog toga jer smo dužni biti strahom i nametnutim konvencijama zarobljene jedinke u stadu. Nacionalizam u svome operativnom izdanju i nije ništa drugo nego kontinuirano i birokratski poduprto variranje stilskih figura kroz koje će se provjeravati masovna odanost obogotvorenoj državi za koju, kada prilike iskoče iz rutine, vrijedi oduzeti nečiji život, ili žrtvovati vlastiti, ili poduzeti kakvu sličnu svinjariju.’
Odnosno:
‘To da veće ili manje skupine žena i muškaraca na javnim mjestima svojom tjelesnom motorikom iskazuju bespogovornu lojalnost organizaciji koja se glazbenim putem uvijek iznova objavljuje kao vrhovna svetinja, ustvari je – sagleda li se izvan konteksta usvojene prinude – beskrajno bizarno i smiješno, a može biti prirodno onoliko koliko je prirodno kada dresirani pas podigne šapu na komandu gospodara, ili se digne na zadnje šape, čineći to bez ikakve druge potrebe ili razloga osim da poslušno, kako se to od njega očekuje, reagira na nalog što ga odašilje His Master’s Voice.’
Odnosno:
‘Zbog čega se, uostalom, kroz obrede poput ustajanja na himnu, javno demonstriranje ‘bivanja nacijom’ ustalilo kao ekskluzivno ljudska praksa, ako je posve jasno da bi uz neveliki dreserski trud tu naviku lako usvojili i kućni ljubimci?’
Ljepota prizora, drugim riječima, ne proizlazi iz ljubavi, nego iz dresure. Domoljublje je rezultat discipliniranja, drugi naziv za pripitomljenost. Ne čini mi se pretjeranim ustvrditi kako je snaga patriotizma, kod svakog pojedinca, najuže povezana s anuliranjem njegove ličnosti.
Eto čemu služi škola: da kod najmlađih pripadnika ljudske vrste zatre nekorisne aspekte njihove čovječnosti. Eto čemu služi himna: da upozori kako je u stvarima od sudbinske važnosti osobna autonomija neprihvatljiva.
Stvarna moć nacionalizma leži u zoni trivijalnog, u regularnim rutinama kroz koje više i ne primjećujemo kako su iskazane emocije ishod prisile. Iako to nikada neće priznati, tipovi poput Andreja Plenkovića sa svojim vlastodržačkim intuicijama savršeno dobro razumiju da je najbolesnije ono što se uzima zdravo za gotovo. Tako bi i sistematsko intoniranje državne himne u srednjovjekovnim mučilištima što ih nazivamo školama trebalo postati tek novi element u poplavi obvezujućega hrvatskog kiča kojim je obilježena naša svakodnevica.
I nakon što armije djevojčica i dječaka tokom odrastanja i školovanja budu propisno silovane domovinom, nakon stotina i stotina ponedjeljaka kada će, na melodijsku komandu iz zvučnika, složno ustajati iz klupa iskazujući svoju privrženost mističnome entitetu što su ga dužni obožavati, čeličeći svoju hinjenu ljubav mehanikom tijela, dok mozak blaženo miruje, pa opet, pa opet, pa tako tokom punih dvanaest godina neumoljivoga školskog drila, stasati će, smatraju obrazovni stručnjaci, adekvatni Hrvati, otporni na devijacije poput neposluha, vlastitoga mišljenja, a često i zdravog razuma.
A da djevojčica nastavi sjediti u klupi dok s razglasa intoniraju jutarnju državnu banalnost? Da nezainteresirano kopa nos, ili gricka tupu stranu olovke, ili fantazira kako kredom na ploči ispisuje ‘Fuck the anthem’? To je, dakako, suludo očekivati. Takvu odvažnost i blasfemiju sebi ne dopuštaju ni odrasli. To ne može zamisliti ni sjevernokorejski vođa na čelu hrvatske vlade.
Odmazda za nezamislivi čin skarednosti bila bi brutalna i sveobuhvatna. I upravo će kratki drhtaj unaprijed suzbijene slobodne volje – nemoć da ignorira i sabotira redovni ritual ovjeravanja poslušnosti – djevojčici služiti kao podsjetnik na budućnost. Taj mikroprizor, makar u sažetome obrednom formatu, bolje od ičega drugog nagovještava ono što je čeka, dočarava njenu ukupnu egzistenciju u nacionalizmom slijepljenoj zajednici.
Kasnije će, naravna stvar, biti dovoljno vremena da se sav taj jad obasja romantičnim svjetlom. No odgovor na pitanje zašto Hrvati toliko vole svoju državu prokleto je jednostavan: Zato što bi u protivnome najebali!
portalnovosti
Zašto se silovanje maloljetnika u Hrvatskoj naziva ‘obrazovanjem’?
Godinama na to pitanje nema suvisloga odgovora, ponajprije stoga što ga nitko glasno
i ne postavlja. Strah je sveprisutan. Šutnja je masovna. Čak i žrtve što su uspjele u živome stanju napustiti školska mučilišta postojano drže jezike za zubima. Ipak, u dubini duše, u tjeskobnoj osami, u bolnom samopropitivanju začinjenom koktelom bijesa, zebnje i stida, mnoge od njih itekako dobro znaju do kakve je zastrašujuće transformacije doveo obrazovni maltretman: Gospode bože, pošla sam u školu kao dijete, a izašla iz nje kao Hrvat!
Biti Hrvat, razumije se, nije nužno loša stvar. Ali zašto je nužno da ta stvar bude posljedica napastovanja?
Postoje i takvi slučajevi – stručnjaci čak vele kako se radi o razmjerno čestoj pojavi – kada malodobnik koji je bio izložen nasilju, nakon što pregrmi mliječnu dob, u zrelim godinama postaje zlostavljač. Sva je prilika da se nešto slično događa hrvatskome premijeru. Prema njegovim posljednjim inicijativama, naime, mogao bi se izvući zaključak kako Andrej Plenković traumu iz vlastitoga djetinjstva – kada je s crvenom maramom oko vrata i titovkom na glavi polagao pionirsku zakletvu, poslušno prilažući svoj nevini glasić prisilnome zbornom recitiranju, dok su mu koljena možda izdajnički klecala od straha – nastoji priuštiti budućim generacijama, i to u hipertrofiranoj verziji.
‘Što se mene tiče, svaki radni tjedan u školama može započeti s intoniranjem državne himne’, rekao je odazivajući se na imbecilnu – i po svemu sudeći dogovorenu – inicijativu Večernjeg lista, a zatim izložio objašnjenje: ‘Obrazovni sustav treba mladim generacijama usaditi i ugraditi respekt prema državi, državnim institucijama i simbolima države.’
Čovjek, reklo bi se, razmišlja dugoročno: nema nacije bez indoktrinacije.
Svejedno, impresivna je ležernost kojom Andrej Plenković, deklarirani demokrat, promovira metode ispiranja mozga. Iako je škola, kao centralna autoritarna jedinica sustava obrazovanja, već uvelike potvrdila svoje totalitarne mogućnosti, postavši mjestom proizvodnje poželjnih pripadnika društva – pa onda i punktom gdje se obavlja pretvaranje djece u Hrvate – on bi je očigledno još više približio odgojnim obrascima vojne kasarne. Znači: postrojavanje, marširanje, pozdrav zastavi i ostatak fonda nametnutih rutina koje dovode do brisanja razlike između mišljenja i salutiranja.
Sama ambicija da u nekoga nešto ‘usadiš’ – da dakle, uživljen u ulogu Vrhovnoga vrtlara, kultiviraš neobrađeno mentalno polje i nadgledaš bujanje podobne vrste vegetacije – zvuči jezivo, pogotovo ako se pritom izdaješ za demokrata i ljubitelja klasičnih liberalnih vrednota, a kada se tom ‘usađivanju’ doda opsjednutost ‘mladim generacijama’, opravdano je govoriti o vladajućoj nastranosti mračnih razmjera, o nečemu poput kroatofilske pedofilije, naime – o nemilosrdnom silovanju djece domovinom.
Nacionalistički birokrati, dok rade na neprestanom iznuđivanju vjernosti državnoj mašini, imaju najmanje sućuti prema naraštaju bez prava glasa. To im je, pače, omiljena skupna meta. Pretpostavljam da likovi poput Plenkovića pršte od sladostrasnog zanosa već pri pomisli na razrede pune musavih đaka koji svakoga ponedjeljka, kao jedan, skaču na noge i koče se u stavu mirno uz tonove ‘najdraže melodije’ što trešti iz razglasa. To je zvuk budućnosti, zvuk stroja za mljevenje mladoga mesa. Koračnica u slavu faširanog djetinjstva. I Goebbels bi zadovoljno coktao jezikom, samo kada bi ga se smjelo nekažnjeno spominjati.
Prije stanovita vremena, drugim povodom, pozabavio sam se pitanjem zašto uopće ustajemo na zvuke državne himne i priklonio zaključku koji ću ovdje bez grižnje savjesti ponoviti:
‘Sigurno ne stoga što je to uistinu ‘normalno’ i ‘prirodno’, ili što smo potaknuti nezadrživim mlazovima emocija, nego zbog toga jer smo dužni biti strahom i nametnutim konvencijama zarobljene jedinke u stadu. Nacionalizam u svome operativnom izdanju i nije ništa drugo nego kontinuirano i birokratski poduprto variranje stilskih figura kroz koje će se provjeravati masovna odanost obogotvorenoj državi za koju, kada prilike iskoče iz rutine, vrijedi oduzeti nečiji život, ili žrtvovati vlastiti, ili poduzeti kakvu sličnu svinjariju.’
Odnosno:
‘To da veće ili manje skupine žena i muškaraca na javnim mjestima svojom tjelesnom motorikom iskazuju bespogovornu lojalnost organizaciji koja se glazbenim putem uvijek iznova objavljuje kao vrhovna svetinja, ustvari je – sagleda li se izvan konteksta usvojene prinude – beskrajno bizarno i smiješno, a može biti prirodno onoliko koliko je prirodno kada dresirani pas podigne šapu na komandu gospodara, ili se digne na zadnje šape, čineći to bez ikakve druge potrebe ili razloga osim da poslušno, kako se to od njega očekuje, reagira na nalog što ga odašilje His Master’s Voice.’
Odnosno:
‘Zbog čega se, uostalom, kroz obrede poput ustajanja na himnu, javno demonstriranje ‘bivanja nacijom’ ustalilo kao ekskluzivno ljudska praksa, ako je posve jasno da bi uz neveliki dreserski trud tu naviku lako usvojili i kućni ljubimci?’
Ljepota prizora, drugim riječima, ne proizlazi iz ljubavi, nego iz dresure. Domoljublje je rezultat discipliniranja, drugi naziv za pripitomljenost. Ne čini mi se pretjeranim ustvrditi kako je snaga patriotizma, kod svakog pojedinca, najuže povezana s anuliranjem njegove ličnosti.
Eto čemu služi škola: da kod najmlađih pripadnika ljudske vrste zatre nekorisne aspekte njihove čovječnosti. Eto čemu služi himna: da upozori kako je u stvarima od sudbinske važnosti osobna autonomija neprihvatljiva.
Stvarna moć nacionalizma leži u zoni trivijalnog, u regularnim rutinama kroz koje više i ne primjećujemo kako su iskazane emocije ishod prisile. Iako to nikada neće priznati, tipovi poput Andreja Plenkovića sa svojim vlastodržačkim intuicijama savršeno dobro razumiju da je najbolesnije ono što se uzima zdravo za gotovo. Tako bi i sistematsko intoniranje državne himne u srednjovjekovnim mučilištima što ih nazivamo školama trebalo postati tek novi element u poplavi obvezujućega hrvatskog kiča kojim je obilježena naša svakodnevica.
I nakon što armije djevojčica i dječaka tokom odrastanja i školovanja budu propisno silovane domovinom, nakon stotina i stotina ponedjeljaka kada će, na melodijsku komandu iz zvučnika, složno ustajati iz klupa iskazujući svoju privrženost mističnome entitetu što su ga dužni obožavati, čeličeći svoju hinjenu ljubav mehanikom tijela, dok mozak blaženo miruje, pa opet, pa opet, pa tako tokom punih dvanaest godina neumoljivoga školskog drila, stasati će, smatraju obrazovni stručnjaci, adekvatni Hrvati, otporni na devijacije poput neposluha, vlastitoga mišljenja, a često i zdravog razuma.
A da djevojčica nastavi sjediti u klupi dok s razglasa intoniraju jutarnju državnu banalnost? Da nezainteresirano kopa nos, ili gricka tupu stranu olovke, ili fantazira kako kredom na ploči ispisuje ‘Fuck the anthem’? To je, dakako, suludo očekivati. Takvu odvažnost i blasfemiju sebi ne dopuštaju ni odrasli. To ne može zamisliti ni sjevernokorejski vođa na čelu hrvatske vlade.
Odmazda za nezamislivi čin skarednosti bila bi brutalna i sveobuhvatna. I upravo će kratki drhtaj unaprijed suzbijene slobodne volje – nemoć da ignorira i sabotira redovni ritual ovjeravanja poslušnosti – djevojčici služiti kao podsjetnik na budućnost. Taj mikroprizor, makar u sažetome obrednom formatu, bolje od ičega drugog nagovještava ono što je čeka, dočarava njenu ukupnu egzistenciju u nacionalizmom slijepljenoj zajednici.
Kasnije će, naravna stvar, biti dovoljno vremena da se sav taj jad obasja romantičnim svjetlom. No odgovor na pitanje zašto Hrvati toliko vole svoju državu prokleto je jednostavan: Zato što bi u protivnome najebali!
portalnovosti
