U napadima bespilotnim letjelicama u posljednjih petnaestak godina američka vlada ubila je stotine, ako ne i tisuće nedužnih civila, no bio je potreban atentat na jednog političara, pa makar on spadao među najomraženije ideološke neprijatelje, da se tamošnji stručnjaci za sigurnost usplahire zbog nekontrolirane proliferacije dronova
Unatoč tome što je u posljednjih petnaestak godina američka vlada u napadima bespilotnim letjelicama ubila stotine, ako ne i tisuće nedužnih civila, bio je potreban atentat na jednog političara, pa makar on spadao među najomraženije ideološke neprijatelje, da se tamošnji stručnjaci za sigurnost usplahire zbog nekontrolirane proliferacije popularnih dronova.
Na predsjednika Venezuele Nicolasa Madura početkom kolovoza pokušan je atentat dok je držao govor na vojnoj paradi u Caracasu. Ubojstvo su trebale obaviti dvije bespilotne letjelice opskrbljene plastičnim eksplozivom, no nešto je pošlo krivo pa atentat nije uspio.
Devet dana prije atentata na Madura, napisao je u ‘Washington Postu’ bivši CIA-in direktor za protuterorizam Bernard Hudson, jemenski pobunjenici Hutiji naoružanog drona poslali su na međunarodni aerodrom u Abu Dabiju, pa ova dva primjera, zaključuje obavještajac, pokazuju da je ‘započela nova era nedržavnog terorizma na koju svijet još uvijek nije spreman’. ‘Nitko nije siguran, ni šefovi država ni putnici u avionskom prometu, a mi si ne možemo više priuštiti da nemamo načine za borbu protiv te nove opasnosti’, zaključio je Hudson.
Nešto ranije, u istom dnevniku o istoj temi oglasila se državna tajnica za domovinsku sigurnost Kirstjen M. Nielsen, također zabrinuta zbog mračne strane upotrebe bespilotnih letjelica, naime ‘špijuniranja, ugrožavanja vitalne infrastrukture i napada na mase ljudi na javnim mjestima’. ‘Godinama se Ministarstvo domovinske sigurnosti brine zbog opasnosti koju predstavljaju bespilotne letjelice i vrijeme nam ističe, prijetnja je brža od naše sposobnosti reakcije’, napisala je Nielsen.
Za razliku od američkih dužnosnika, kojima se mračna strana smrtonosne upotrebe dronova ukazala tek kada je zaprijetila njihovim pandanima ili saveznicima, civili u mnogobrojnim zemljama koje sada već desetljećima tvore poprište američkog rata protiv terorizma itekako su svjesni da je ‘nova era terorizma’ započela, samo što u njihovom slučaju taj teror ne provode ‘nedržavni faktori’ već države, Amerika i njezini saveznici.
Prvi napad bespilotnom letjelicom američka vojska izvela je 2002. godine, protiv Al Kaide u Jemenu. No sve do 2008. godine dronovi su se za ciljane napade upotrebljavali relativno rijetko, da bi administracija Georgea W. Busha te godine odobrila 36 udara u Pakistanu. Nakon toga, rutinski su se počeli izvoditi napadi i u Somaliji, Maliju, na Filipinima i drugdje, a jedina konstanta bila je i ostala činjenica da je gotovo sve u vezi američke upotrebe dronova obavijeno velom tajne, pa tako i broj kolateralnih žrtava odnosno ubijenih civila.
Vijeće za ljudska prava Ujedinjenih naroda tek je 2014. godine na prijedlog Pakistana izglasalo rezoluciju kojom se države poziva na ‘transparentnost u evidenciji i upotrebi’ bespilotnih letjelica, kao i ‘provođenje hitnih i neovisnih istraga u slučajevima mogućeg kršenja međunarodnog prava’. Američka vlada dugo očekivani ‘Izvještaj o zakonskim i političkim smjernicama upotrebe vojne sile i povezanih nacionalno-sigurnosnih operacija’, pa tako i onih izvedenih dronovima, objavila je pak tek krajem 2016. godine. U njemu je eksplicitno ustvrdila da je svaka upotreba sile koju provodi u skladu s međunarodnim pravom, kao i da ono dozvoljava upotrebu sile na teritoriju druge države u tri slučaja: uz autorizaciju Vijeća sigurnosti, u samoobrani te s odobrenjem teritorijalne države. Inherentno pravo na samoobranu, napisano je u tom izvještaju, nije ograničeno samo na države nego i na nedržavne faktore, odnosno transnacionalne terorističke skupine koje su ‘sklone svoje operacije seliti iz države u državu’, pa stoga SAD ‘ne smatra da je njegova mogućnost djelovanja ograničena isključivo na ‘vruća ratišta”.
SAD, osim toga, smatra da ima pravo provoditi vojne operacije u drugim državama i bez njihovog pristanka, kada te države ‘nisu sposobne’ ili ‘nisu voljne’ provoditi ih same, dok ‘odsustvo specifičnog dokaza o tome gdje će se napad dogoditi ili odsustvo precizne prirode napada ne sprječava zaključak da je napad izvjestan te se stoga može koristiti pravo na samoobranu’. Koncept ‘neminovnosti’ napada, tvrdi se dalje, ‘mora se shvaćati u svjetlu suvremenih mogućnosti, tehnika i tehnoloških inovacija terorističkih organizacija’, a vojne aktivnosti ‘protiv neprijatelja kao što je Al Kaida nekonvencionalne su pa vjerojatno neće ni završiti na konvencionalan način’. ‘To će se dogoditi tek kada oni više ne budu sposobni pokušati ili izvesti strateški napad protiv SAD-a.’ No ‘taj dan, nažalost, još nije došao’, zaključuje se u izvještaju Bijele kuće od prije godinu i pol dana.
Tim izvještajem američka je administracija samo potvrdila svoje ranije stavove o spornim konceptima kao što su ‘neminovnost’, ‘pridružene snage’ i ‘područja aktivnih neprijateljstava’, zbog čega je UN-ov povjerenik za promociju i zaštitu ljudskih prava u borbi protiv terorizma lani ponovno pozvao zemlje na poštivanje rezolucije o bespilotnim letjelicama stare tri godine. Također je naglasio da su ‘neposredni učinci upotrebe dronova gubitak života ciljanih pojedinaca i prolaznika, ali i psihološki efekti na sve zajednice u pogođenim područjima koji mogu imati ozbiljne posljedice na čitav niz ekonomskih, socijalnih i kulturnih prava i temeljnih sloboda’.
Način na koji američka vlada koristi bespilotne letjelice u ratu protiv terorizma mahom se, naime, smatra u najmanju ruku spornim u međunarodnim, ali i u većini američkih akademskih krugova. Izvještaj Bijele kuće samo je potvrdio da će ta upotreba i ubuduće ostati takva te da su upravo američke vlasti odgovorne za činjenicu da upotreba dronova nije međunarodno regulirana, zbog čega se i dogodilo da se ona otme kontroli i počne koristiti u terorističke svrhe.
U analizi pod nazivom ‘Dronovi i međunarodna vladavina prava’, koju je 2013. objavio Pravni centar Sveučilišta Georgetown, autorica Rosa Brooks napisala je da su praktički svi koncepti kojima se američka vlada koristi kako bi pravno opravdala upotrebu dronova nejasni i stoga problematični. ‘Oružani sukob tako može postojati između države i jednog ili više nedržavnih entiteta čak i kada oni nisu jasno definirani, kada ni kriteriji za članstvo u njima nisu jasno definirani, kada nemaju hijerarhijsku strukturu i kada su im aktivnosti geografski disperzirane’, opisuje autorica fluidnost američke interpretacije međunarodnog prava. Osim toga, argument kojim se opravdava upotreba sile u stranoj zemlji bez njezinog pristanka – dakle kršenje njezinog suvereniteta – je ‘cirkularan’ jer SAD tu nastupa kao ‘samoproglašeni arbitar koji jedini odlučuje o tome je li neka država sposobna ili voljna’ sama poduzeti nužne mjere u borbi protiv terorističkih skupina. Iako u američkoj vojnoj upotrebi bespilotnih letjelica ‘nema ništa otvoreno protuzakonito’, zaključuje Brooks, ono je iz šire perspektive vladavine prava problematično jer se upotreba sile u samoobrani, koju dozvoljava Povelja UN-a, ‘doživljava kao neograničeni poziv na unilateralnu upotrebu sile’, iako Povelja podrazumijeva da za svaku upotrebu sile postoji vremensko ograničenje.
Do koje mjere seže tajnovitost američke administracije u vezi upotrebe bespilotnih letjelica svjedoči i podatak da je ona svoj prvi izvještaj o tome objavila tek u ljeto 2016. Kako piše magazin ‘Foreign Policy’, u tom se izvještaju navode napadi koje je naredila ‘vlada’, ali se ne specificira je li u pitanju vojska ili CIA. Navodi se da je u periodu između siječnja 2009. i prosinca 2015. izvršeno ukupno 473 udara u kojima je ubijeno ‘između 2372 i 2581 boraca’ i ‘između 64 i 116 neboraca’, iako nevladini izvori koji se smatraju najrelevantnijima – portal The Long War Journal i Biro istraživačkog novinarstva – navode da je bilo 55 udara više nego što to navode službeni podaci (dakle 528), da je ubijeno gotovo 2000 ljudi više te da je ubijeno gotovo 500 civila, najmanje trostruko od službene vladine brojke.
‘Foreign Policy’ navodi i da američka vojska o klasičnim vojnim operacijama koje se provode na bojištima vrlo dosljedno vodi iznimno detaljne izvještaje koji znaju zaprimati između 50 i 700 stranica, dok je ovaj dugačak tek 2,5 stranice, s kompletnim kronologijama, iz minute u minutu opisanim svim događajima, mapama, radiokomunikacijom, intervjuima sa zapovjednicima i pilotima, preporukama i administrativnim akcijama, dok o upotrebi bespilotnih letjelica nikada nije objavljeno ništa slično.
Prema opsežnom istraživanju portala The Intercept iz 2015. godine, Obamina administracija preferirala je ubijanje umjesto hvatanje osumnjičenika za terorizam, pa je obavještajna zajednica znala negodovati zbog gubitka potencijalnih izvora informacija. Sami napadi, osim toga, prilično su neefikasni, pa je primjerice jedna Obamina autorizacija iz 2012. za ubojstvo 16 ljudi u Jemenu i četvero u Somaliji imala samo 19-postotnu uspješnost. U operaciji ‘Haymaker’ koja se pet mjeseci provodila u Afganistanu ubijeno je 35 takozvanih jackpotova – talibanskih zapovjednika, ali i 200 drugih ljudi koji su okvalificirani kao ‘neprijatelji ubijeni u akciji’ samo na temelju činjenice da su bili muškarci vojne dobi.
Administracija Donalda Trumpa ne samo da je nastavila Obaminim stopama već je i poništila neke smjernice iz njegovog doba, pa se sada primjerice na nižerangirane mete smiju poduzimati napadi bez odobrenja visokih dužnosnika. Prema godišnjim revizijama koje objavljuje Centar za bespilotne letjelice Fakulteta Bard u New Yorku, lani je zabilježen porast broja napada u Somaliji i Pakistanu te naročito u Jemenu, gdje se taj broj utrostručio iako ta zemlja ne spada u takozvana vruća ratišta na kojima je prisutna američka vojska.
Unatoč tome što je u posljednjih petnaestak godina američka vlada u napadima bespilotnim letjelicama ubila stotine, ako ne i tisuće nedužnih civila, bio je potreban atentat na jednog političara, pa makar on spadao među najomraženije ideološke neprijatelje, da se tamošnji stručnjaci za sigurnost usplahire zbog nekontrolirane proliferacije popularnih dronova.
Na predsjednika Venezuele Nicolasa Madura početkom kolovoza pokušan je atentat dok je držao govor na vojnoj paradi u Caracasu. Ubojstvo su trebale obaviti dvije bespilotne letjelice opskrbljene plastičnim eksplozivom, no nešto je pošlo krivo pa atentat nije uspio.
Devet dana prije atentata na Madura, napisao je u ‘Washington Postu’ bivši CIA-in direktor za protuterorizam Bernard Hudson, jemenski pobunjenici Hutiji naoružanog drona poslali su na međunarodni aerodrom u Abu Dabiju, pa ova dva primjera, zaključuje obavještajac, pokazuju da je ‘započela nova era nedržavnog terorizma na koju svijet još uvijek nije spreman’. ‘Nitko nije siguran, ni šefovi država ni putnici u avionskom prometu, a mi si ne možemo više priuštiti da nemamo načine za borbu protiv te nove opasnosti’, zaključio je Hudson.
Nešto ranije, u istom dnevniku o istoj temi oglasila se državna tajnica za domovinsku sigurnost Kirstjen M. Nielsen, također zabrinuta zbog mračne strane upotrebe bespilotnih letjelica, naime ‘špijuniranja, ugrožavanja vitalne infrastrukture i napada na mase ljudi na javnim mjestima’. ‘Godinama se Ministarstvo domovinske sigurnosti brine zbog opasnosti koju predstavljaju bespilotne letjelice i vrijeme nam ističe, prijetnja je brža od naše sposobnosti reakcije’, napisala je Nielsen.
U analizi pod nazivom ‘Dronovi i međunarodna vladavina prava’, autorica Rosa Brooks napisala je da su praktički svi koncepti kojima se američka vlada koristi kako bi pravno opravdala upotrebu dronova nejasni i stoga problematični
Za razliku od američkih dužnosnika, kojima se mračna strana smrtonosne upotrebe dronova ukazala tek kada je zaprijetila njihovim pandanima ili saveznicima, civili u mnogobrojnim zemljama koje sada već desetljećima tvore poprište američkog rata protiv terorizma itekako su svjesni da je ‘nova era terorizma’ započela, samo što u njihovom slučaju taj teror ne provode ‘nedržavni faktori’ već države, Amerika i njezini saveznici.
Prvi napad bespilotnom letjelicom američka vojska izvela je 2002. godine, protiv Al Kaide u Jemenu. No sve do 2008. godine dronovi su se za ciljane napade upotrebljavali relativno rijetko, da bi administracija Georgea W. Busha te godine odobrila 36 udara u Pakistanu. Nakon toga, rutinski su se počeli izvoditi napadi i u Somaliji, Maliju, na Filipinima i drugdje, a jedina konstanta bila je i ostala činjenica da je gotovo sve u vezi američke upotrebe dronova obavijeno velom tajne, pa tako i broj kolateralnih žrtava odnosno ubijenih civila.
Vijeće za ljudska prava Ujedinjenih naroda tek je 2014. godine na prijedlog Pakistana izglasalo rezoluciju kojom se države poziva na ‘transparentnost u evidenciji i upotrebi’ bespilotnih letjelica, kao i ‘provođenje hitnih i neovisnih istraga u slučajevima mogućeg kršenja međunarodnog prava’. Američka vlada dugo očekivani ‘Izvještaj o zakonskim i političkim smjernicama upotrebe vojne sile i povezanih nacionalno-sigurnosnih operacija’, pa tako i onih izvedenih dronovima, objavila je pak tek krajem 2016. godine. U njemu je eksplicitno ustvrdila da je svaka upotreba sile koju provodi u skladu s međunarodnim pravom, kao i da ono dozvoljava upotrebu sile na teritoriju druge države u tri slučaja: uz autorizaciju Vijeća sigurnosti, u samoobrani te s odobrenjem teritorijalne države. Inherentno pravo na samoobranu, napisano je u tom izvještaju, nije ograničeno samo na države nego i na nedržavne faktore, odnosno transnacionalne terorističke skupine koje su ‘sklone svoje operacije seliti iz države u državu’, pa stoga SAD ‘ne smatra da je njegova mogućnost djelovanja ograničena isključivo na ‘vruća ratišta”.
SAD, osim toga, smatra da ima pravo provoditi vojne operacije u drugim državama i bez njihovog pristanka, kada te države ‘nisu sposobne’ ili ‘nisu voljne’ provoditi ih same, dok ‘odsustvo specifičnog dokaza o tome gdje će se napad dogoditi ili odsustvo precizne prirode napada ne sprječava zaključak da je napad izvjestan te se stoga može koristiti pravo na samoobranu’. Koncept ‘neminovnosti’ napada, tvrdi se dalje, ‘mora se shvaćati u svjetlu suvremenih mogućnosti, tehnika i tehnoloških inovacija terorističkih organizacija’, a vojne aktivnosti ‘protiv neprijatelja kao što je Al Kaida nekonvencionalne su pa vjerojatno neće ni završiti na konvencionalan način’. ‘To će se dogoditi tek kada oni više ne budu sposobni pokušati ili izvesti strateški napad protiv SAD-a.’ No ‘taj dan, nažalost, još nije došao’, zaključuje se u izvještaju Bijele kuće od prije godinu i pol dana.
Tim izvještajem američka je administracija samo potvrdila svoje ranije stavove o spornim konceptima kao što su ‘neminovnost’, ‘pridružene snage’ i ‘područja aktivnih neprijateljstava’, zbog čega je UN-ov povjerenik za promociju i zaštitu ljudskih prava u borbi protiv terorizma lani ponovno pozvao zemlje na poštivanje rezolucije o bespilotnim letjelicama stare tri godine. Također je naglasio da su ‘neposredni učinci upotrebe dronova gubitak života ciljanih pojedinaca i prolaznika, ali i psihološki efekti na sve zajednice u pogođenim područjima koji mogu imati ozbiljne posljedice na čitav niz ekonomskih, socijalnih i kulturnih prava i temeljnih sloboda’.
Način na koji američka vlada koristi bespilotne letjelice u ratu protiv terorizma mahom se, naime, smatra u najmanju ruku spornim u međunarodnim, ali i u većini američkih akademskih krugova. Izvještaj Bijele kuće samo je potvrdio da će ta upotreba i ubuduće ostati takva te da su upravo američke vlasti odgovorne za činjenicu da upotreba dronova nije međunarodno regulirana, zbog čega se i dogodilo da se ona otme kontroli i počne koristiti u terorističke svrhe.
U analizi pod nazivom ‘Dronovi i međunarodna vladavina prava’, koju je 2013. objavio Pravni centar Sveučilišta Georgetown, autorica Rosa Brooks napisala je da su praktički svi koncepti kojima se američka vlada koristi kako bi pravno opravdala upotrebu dronova nejasni i stoga problematični. ‘Oružani sukob tako može postojati između države i jednog ili više nedržavnih entiteta čak i kada oni nisu jasno definirani, kada ni kriteriji za članstvo u njima nisu jasno definirani, kada nemaju hijerarhijsku strukturu i kada su im aktivnosti geografski disperzirane’, opisuje autorica fluidnost američke interpretacije međunarodnog prava. Osim toga, argument kojim se opravdava upotreba sile u stranoj zemlji bez njezinog pristanka – dakle kršenje njezinog suvereniteta – je ‘cirkularan’ jer SAD tu nastupa kao ‘samoproglašeni arbitar koji jedini odlučuje o tome je li neka država sposobna ili voljna’ sama poduzeti nužne mjere u borbi protiv terorističkih skupina. Iako u američkoj vojnoj upotrebi bespilotnih letjelica ‘nema ništa otvoreno protuzakonito’, zaključuje Brooks, ono je iz šire perspektive vladavine prava problematično jer se upotreba sile u samoobrani, koju dozvoljava Povelja UN-a, ‘doživljava kao neograničeni poziv na unilateralnu upotrebu sile’, iako Povelja podrazumijeva da za svaku upotrebu sile postoji vremensko ograničenje.
Do koje mjere seže tajnovitost američke administracije u vezi upotrebe bespilotnih letjelica svjedoči i podatak da je ona svoj prvi izvještaj o tome objavila tek u ljeto 2016. Kako piše magazin ‘Foreign Policy’, u tom se izvještaju navode napadi koje je naredila ‘vlada’, ali se ne specificira je li u pitanju vojska ili CIA. Navodi se da je u periodu između siječnja 2009. i prosinca 2015. izvršeno ukupno 473 udara u kojima je ubijeno ‘između 2372 i 2581 boraca’ i ‘između 64 i 116 neboraca’, iako nevladini izvori koji se smatraju najrelevantnijima – portal The Long War Journal i Biro istraživačkog novinarstva – navode da je bilo 55 udara više nego što to navode službeni podaci (dakle 528), da je ubijeno gotovo 2000 ljudi više te da je ubijeno gotovo 500 civila, najmanje trostruko od službene vladine brojke.
‘Foreign Policy’ navodi i da američka vojska o klasičnim vojnim operacijama koje se provode na bojištima vrlo dosljedno vodi iznimno detaljne izvještaje koji znaju zaprimati između 50 i 700 stranica, dok je ovaj dugačak tek 2,5 stranice, s kompletnim kronologijama, iz minute u minutu opisanim svim događajima, mapama, radiokomunikacijom, intervjuima sa zapovjednicima i pilotima, preporukama i administrativnim akcijama, dok o upotrebi bespilotnih letjelica nikada nije objavljeno ništa slično.
Prema opsežnom istraživanju portala The Intercept iz 2015. godine, Obamina administracija preferirala je ubijanje umjesto hvatanje osumnjičenika za terorizam, pa je obavještajna zajednica znala negodovati zbog gubitka potencijalnih izvora informacija. Sami napadi, osim toga, prilično su neefikasni, pa je primjerice jedna Obamina autorizacija iz 2012. za ubojstvo 16 ljudi u Jemenu i četvero u Somaliji imala samo 19-postotnu uspješnost. U operaciji ‘Haymaker’ koja se pet mjeseci provodila u Afganistanu ubijeno je 35 takozvanih jackpotova – talibanskih zapovjednika, ali i 200 drugih ljudi koji su okvalificirani kao ‘neprijatelji ubijeni u akciji’ samo na temelju činjenice da su bili muškarci vojne dobi.
Administracija Donalda Trumpa ne samo da je nastavila Obaminim stopama već je i poništila neke smjernice iz njegovog doba, pa se sada primjerice na nižerangirane mete smiju poduzimati napadi bez odobrenja visokih dužnosnika. Prema godišnjim revizijama koje objavljuje Centar za bespilotne letjelice Fakulteta Bard u New Yorku, lani je zabilježen porast broja napada u Somaliji i Pakistanu te naročito u Jemenu, gdje se taj broj utrostručio iako ta zemlja ne spada u takozvana vruća ratišta na kojima je prisutna američka vojska.
