Svijet je danas nalik na duhovnu močvaru. Sve se doima uspavanim, ako ne i eutanaziranim. Dakako, moguće je da postoje ljudi čiji glas ima stvarnu težinu istinskoga nutarnjeg poriva, ali pitanje je koliko je snazi njegova odjeka dopušteno da vibrira u međuljudskom – i među jezičnom prostoru. U spisateljskom se pozivu ističu pojedinci koji znaju misliti, ali koji su, implicite, pristali na posluh – čiji je posluh ovako ili onako nečim unosno kupljen. Takvi se uzdižu kao uzor – uzor onima koji se tek trebaju oformiti u dakle nešto jednako, slično ili srodno amorfno, nešto što ne blista u punome sjaju svoje istine. A život bez istine nije ništa drugo nego sluganstvo i poltronstvo, život spušten na pladanj čije su sadržine već unaprijed znane i oblikovane u nešto dobro znano, zapravo, oduvijek poznato. U tom smislu živimo i živjeti ćemo živote bez tajni, bez traganja, jasno, ukoliko se ne usprotivimo, a protivljenje, dakako, košta.
Ukoliko se čovjek malo okrene uokolo sebe, zapaziti će da ipak, sve manje-više, i u duhovnome svijetu počiva na računici, a stvari koje su motivirane nekim računom ne mogu biti više nego potrošna roba, stvari kratkoga dosega i daha. Pod prividom razotkrivanja određenih istina one služe kolektivnom zasljepljivanju, produžetku pasivnosti, općoj pospanosti duha. I tako do unedogled, jer zbiljski mislećih i samosvojnih je i onako suviše malo, njihovi su glasovi, ukoliko katkada i uspiju probiti kakav slušni kanal do javnosti, suviše slabi i prorijeđeni, da bi ih se moglo shvaćati ozbiljno, i može ih se katkada usput poslušati, uz siguran osmjeh nadmenih, koji se povremenim prisustvom ovakvih glasova ne mogu osjetiti ugroženima, i koji njihovu neukaljanost, uz zlobu i visinu svemoćnih, mogu samo proglasiti simpatično luckastom.
To su stari, dobro znani, uhodani putovi manipulatora, koji strahom drže u šaci cjelokupno društvo, čineći njegove članove nedozrjelim pojedincima, koji podložnošću i poslušnošću kupuju svoje žalosne milimetre slobode. No tako se ne ostvaruje zbiljskost niti punina, cjelovitost ljudskoga života, to nisu putovi koji uistinu nekuda vode, ka istinskome boljitku svijeta, jer, prije svega, pristanak na njih podrazumijeva čovjekovo osobno odustajanje, odustajanje od onoga što bi on mogao, i što bi trebao biti.
Ono znano Jaspersovo postajanje čovjekom, ustrajavanje na tome, nije drugo negoli njegova zbiljska zadaća, ono zbog čega on jest ovdje. Lišiti se ispunjenja te zadaće znači lišiti se – odustati od samoga sebe, osuditi se – unaprijed, na zametak, pristajati na nazadne korake evolucije.
Možda me je na ovo razmišljanje potaklo čitanje eseja iz knjige Ericha Fromma, objavljene nedavno kod srpskoga izdavača Gradac, iz Čačka. Knjiga nosi naslov „O neposlušnosti“. Fromm piše o činu neposlušnosti kao o činu slobode, krećući od drevnog biblijskog mita o Adamu i Evi, ili od grčkoga mita o Prometeju, koja mu oba daju za pravo zaključiti kako je ljudska civilizacija zasnovana na činu neposlušnosti. Kradući vatru od bogova, čineći dakle zločin, Prometej polaže temelje evolucije čovjeka. I Prometej, kao i Adam i Eva, odbio je biti poslušan zakonu, Bogovima, zbog čega je, jasno, kažnjen, no radije bira ovu poziciju, negoli biti poslušan sluga Bogovima. Fromm u ovom eseju kaže kako se čovjek, tijekom razvoja civilizacije, nastavio razvijati preko svojih djela neposlušnosti, no isto tako, napominje kako nije nevjerojatno da će se razvoj civilizacije, jednako tako, okončati činom poslušnosti.
Trebalo bi dobro promisliti o ovoj postavci, jer su to pitanja koja se tiču svakog čovjeka, i njegovih najdubljih, najintimnijih odluka, koje se itekako jasno oslikavaju i kroje društveno tkivo, zajedničku zbilju kolektiviteta. Fromm, također u ovoj knjizi eseja, koju, uzgred rečeno, pokušati nabaviti danas u Hrvatskoj predstavlja neku vrstu gerilskog poduhvata, napominje kako je vrhovna vrijednost u svim društvima i ekonomskim uređenjima čovjek, i kako je cilj društava omogućiti čovjeku puni razvoj i ostvarenje – no što ukoliko sam čovjek, osoba, individua, sebe ne doživljava, i ne tretira kao vrhunsku vrijednost, i ako mu do punog ostvarenja i razvoja i nije stalo, nego se zadovoljava nečim što je čak, daleko niže od prosječnoga? Mislim da bi i ovaj čuveni humanistički filozof i psihoanalitičar, demokratski socijalista, jedan od osnivača Instituta za psihijatriju, psihoanalizu i psihologiju u New Yorku, koji je bio povezan sa Frankfurtskom školom kritičke teorije, zaključio da smo, u tom i takvom slučaju, u doista ozbiljnom problemu.
lupiga
