Drugi i drugačiji

I dvadeset dvije godine kasnije Hrvati slave svoju pobjedu. "To je možda i najveći praznik koji imamo", kaže čovjek koji zna što govori. Oluja je kruna svega, vratila nam je svima ponos i slobodu. Izučava se na vojnim učilištima po svijetu, mlada je vojska konačno porazila do tada nadmoćnog agresora. Biti u Kninu 5. kolovoza pitanje je časti za nemali broj utjecajnih u Hrvatskoj i svih onih koji im se dive. Zbog toga se dana pomiču i odlasci u zatvor. Ne svima, najzaslužnijima. Za mnoge je Hrvate sve to samopodrazumjevajuće, za njihove institucije dogma. Ako ne mislite tako, mogli bi se iznenaditi reakcijama.

Relativno mala zemlja brzom je vojnom akcijom oslobodila većinu svoga teritorija. Ne zvuči loše, zar ne? Godinama nakon nje, prisjeća se te akcije, koju mnogi povezuju s etničkim čišćenjem. Eufemizam koji su nam uveli ranih devedesetih da sakriju zlo koje opisuje - protjerivanje ljudi zbog njihove etničke pripadnosti. Ničeg drugog, samo zbog imena, prezimena, akcenta, često nije vjerska pripadnost bila bitna, ona se podrazumijeva. Da, Oluja ima i svoju drugu stranu. Dva su pogleda na Oluju njen sastavni dio. Tko gubi ima pravo da se žali - kaže narodna poslovica, otprilike je to stav pobjednika.

Nema samo dva pogleda na Oluju, ima bar još jedan, koji priznaje pravo države da vojnom silom povrati kontrolu nad teritorijem, ali se protivi protjerivanju ljudi. Kojeg, naravno, nije bilo, jer su svi "oni", njih 150 tisuća svojevoljno otišli. Jesu li ili nisu i danas se sporimo, no većina se vratila nije, neki jesu, "na kašičicu" reklo bi se jezikom koji nije hrvatski, ali ga odlično razumijemo. Obilježava se, dakle, redovito i legitimno, slavljem, i taj egzodus. Koji jeste nevažan, otišli su oni kojima nije Lijepa naša dovoljno dobra, nije srcu legla, "Daleka im kuća". Dva desetljeća kasnije, naš će premijer, jedan drugi odlazak popratiti riječima: "Ovo je slobodna zemlja."

Naravno da je slobodna, pa u Oluji je oslobođena. Slobodna da se iz nje ode. Nije nimalo kao Miloševićeva Srbija u kojoj se moralo plaćati 50 DEM za izlazak u doba kada su plaće bile 5 DEM. Koliko je zlurado povezivati odlaske iz Hrvatske u kolovozu 1995. i 2017.? Ako i jeste, pitanje je smije li se to? Zemlja jeste slobodna, znači smije. Imaju li oni uopće veze?

Ima li veze etničko čišćenje područja samoproglašene Republike Srpske Krajine s odlascima Hrvata dvadeset godina poslije? To pitanje mene zanima. "Porez se plaća državi koju voliš", slogan je kampanje iz 90ih popraćene privlačnim ilustracijama Joška Marušića. Zašto se odlazi iz države koju voliš? Zašto se odlazi iz države čiju si samostalnost čekao od stoljeća sedmog?

"Što sad ljubav ima s tim kad te više ne volim", pita se poznati band pozvan da obilježi ovogodišnje slavlje. Što je to pošlo u krivu nakon sjajne pobjede, da se mnogi pitaju: Jesam li se za to borio? Je li pošlo krivo nakon Oluje ili još i prije? Mnogo prije. Može li se uopće primijetiti odlazak desetaka pa i stotina tisuća radno sposobnih, kvalificiranih, rada željnih ljudi danas ako nam je najveći praznik povezan s masovnim odlaskom jučer?

Tko danas odlazi? Sigurno ne pravi Hrvati, da su imalo domoljubi ne bi otišli, zar ne? Tko je jučer otišao, ponajviše u Oluji? Isto takvi ili malo drugačiji ne-Hrvati. Što nam se to dešava? Jasno kao dan - čišćenje zemlje od ne-pravih-Hrvata. Koliko smo se veselili padu "Krajine", odlasku Srba, da nismo vidjeli što nam se dešava. Vojna pobjeda je jedno, a paljenje kuća nakon borbe drugo. Ili nije?

Slavimo li pobjedu nad vojnom mašinerijom pobunjenih Srba u Hrvatskoj ili slavimo to što ih više nema - Srba? Koga smo pobijedili? Vojsku RSK ili sve njih - druge, drugačije? Glupa pitanja i neodgojena, zato rat kao da nije gotov, drugi i drugačiji su i dalje među nama. Ugrožavaju našu tradicionalnu obitelj, katoličku vjeru, našu naciju. I neka odlaze, daleka vam kuća, i vama.

Možda ipak uspijemo zastati, onako kao u filmovima, "freeze", ništa se ne miče. Zastati i zapitati se - zašto nam drugi smetaju, baš jako smetaju? Kako tako točno uvijek znamo koji su naši, a koji su drugi? Zašto se ne vraćaju Srbi koji su stoljećima živjeli u Hrvatskoj? Zašto odlaze mladi, školovani Hrvati i ne planiraju se vratiti? Zašto šutimo kada 'pravi Hrvati' bulazne? Kada smo postali tako netrpeljivi prema drugačijima, a strpljivi s budalama u svojim redovima? Koliko nas udara vrućina, a koliko transgeneracijska trauma, glupost, laž i obmana politike ?

Zašto ne možemo uživati u slobodi, zašto ju stalno iznova moramo plaćati - sada istina svojima, no hoće li to prestati? Možda je rješenje u nastavku čišćenja. Od drugih, drugačijih, ne-naših, od manjina, jugoslavena, komunista, udbaša, ateista, rodne ideologije, udruga i ostalog zla. Hrvatska iznad svih, iznad svakoga. Pod svaku cijenu. Do kraja.

Dok ne bi došli na početak i uvidjeli da smo mi taj neprijatelj kojeg mrzimo, da smo mi sami ti drugi i drugačiji, da se loše pretvaramo da smo isti, a nismo. Svatko je od nas jedinstveno biće, nikad prije bilo ni poslije neće biti. Možda bi tada uvidjeli da je ljepota u različitosti. Ne opasnost, ljepota.

Umjesto da slavimo pobjedu nad etnički drugačijim, mogli bi recimo, hvaliti se svojim uspjesima. Glavni govornici bi mogli biti pravobranitelji/ce, ukazati nam gdje moramo biti bolji, uspješni gospodarstvenici - ukazati kako se može bez korupcije, manjine - da nam kažu zašto se osjećaju zaštićeno, mladi koji bi nam rekli kako im je u donošenju važnih odluka, znanstvenici da nas upute kako se danas uči i koje su tajne najizazovnije.

Iz takve se Hrvatske ne bi iseljavalo nego useljavalo.

Oluja ideja bila bi temelj novog kurikuluma, isprika, izraz snage i samosvijesti, a oprost znak vjere u dobro. U Boga, ako vam je tako razumljivije.

To je isto, naime.