Svakodnevni i javni život preplavile su banalne fraze. Vole ih upotrebljavati političari, sportaši, novinari, analitičari i mnogi drugi. Kad se nema što novo i pametno reći, najlakše je posegnuti za ustaljenom, otrcanom frazom koja je, tobože samorazumljiva pa onda, kao, i svima lako shvatljiva. Tako govoriti je kao da se ništa ne govori. Upropaštava se i jezik, a kad nazaduje jezik, nazaduje društvo i njegova kritičnost, njegova kultura, mediji, politika … Evo nekih takvih primjera.
Ostavili su srce na terenu - sve je češće korištena fraza u sportskim utakmicama. Neki igrači ili cijela momčad jako su se trudili, dali su sve od sebe pa i više od sebe, i više nego što su mogli da pobijede ili postignu makar polovičan sportski uspjeh. Nećemo nikad čuti da se to kaže za ekipu nekog izrazitog favorita. Jer velike, jake ekipe imaju moćne igrače, znalce pa itekako znaju igrati i najčešće pobjeđuju bez ulaganja izvanrednog truda. Veliki trud u igri već je sastavnica njihovog nadarenog profesionalizma i pobjedničkog duha.
„Srce na terenu“ ostavljaju uglavnom autsajderi. Katkad im se to posreći pa pobijede velikog, kvalitetnijeg rivala. Velikim zalaganjem, trkom, voljom zasjene bolji tim. Kad bi protiv tog favorita odigrali deset utakmica u nizu, izgubili bi ih osam, ali, eto, pobijedili su ga baš u tom ključnom susretu u kojem su „ostavili srce na terenu“. To je postala ponavljana fraza koja bi trebala izazvati lažne emocije i koja je odavna prestala išta značiti. „Naši“ koje slavimo, igrali su srčano, velikom voljom, velikim trudom, u redu ako tako kažemo, iako to onda ne zvuči tako dramatično, epohalno, metaforično, pjesnički. Lijepo bi bilo da se i u sportskim izvještajima koriste neke svježe, nove metafore.
„Ostavlja se srce na terenu“ za domovinu, za trobojnicu, za grb, za sveti dres, za branitelje, za poginule. Kad se igra „srcem“, takva igra onda preteže nad igranjem pametnom taktikom, velikim igračkim umijećem. Kad najžešći nogometni fanovi, jako nezadovoljni, s tribina poručuju svojim igračima „Igrajte pičkice!“ onda su oni u žaru navijanja nekako sigurni da njihove „pičkice“ znaju odlično igrati, ali im se danas ne da, neće, ne trude se dovoljno. A često to nije tako, nego su igrači ograničenog nogometnog znanja, a momčad je usto i slabo taktički pripremljena, pa bez obzira na (ne)zalaganje ne može bolje. Navijačima je to teško priznati.
A kad bi više doslovno shvatili tu banalnu metaforu o „ostavljanju srca na terenu“, onda bi došli do toga da se bez srca ne može živjeti, pa se ne može ni pobijediti. Ako si srce ostavio na terenu, onda si na tom terenu i sam ostao ležati. Pobijeđen i mrtav.
Ispisali su povijest - slična je fraza onoj prethodnoj, iako je ponešto smislenija. „Ispisuju povijest“ opet sportaši svake vele, i političari svojim velikim uspjesima, važnim i trajnijim državničkim potezima i projektima, ali i povijesnim padovima i neuspjesima. Ispisuju je i ratnici, „rat je politika drugim sredstvima“, a i male, ne samo velike ratove bilježi povijest i interpretira ih. Povijest „ispisuju“ znanstvena otkrića i nadasve velika umjetnička djela.
Ali teško je danas uopće prosuditi o tome tko će i što će „ispisati povijest“ pa i na koju će i čiju će stranu povijest „stati“. Teško je definirati povijest, brojni mislioci su njezin smisao, ako ona suvislog smisla uopće ima, sasvim različito tumačili. U doslovnom smislu i stvarno povijest pišu povjesničari, i jako stručni i manje stručni i nestručni, jako neovisni i oni pod trenutnim političkim pritiskom i utjecajem, relevantni i nerelevantni, i iz svih krajeva svijeta. Mogli bismo zaključiti da povijest iz mnogih kutova, ali i u različita vremena, drukčije izgleda, da su njezine interpretacije prilično relativne. Ali, nije tako, nije sve relativno, jer vjerodostojni povjesničari proniču u smisao i interpretiraju dalekosežni utjecaj političkih, znanstvenih, umjetničkih i kulturnih događaja.
Kada je predsjednik Vlade Andrej Plenković kazao pa otad ponavlja li ponavlja da su mnogi oporbeni zastupnici, odbivši da hrvatski vojnici obučavaju u Hrvatskoj ukrajinske vojnike u rukovanju oružjem - stali na krivu stranu povijesti - on samo ponavlja (neistinite) političke izjave, ali sigurno nije taj koji može prosuđivati o zauzimanju „prave“ i „krive“ strane u povijesti. Izjava je neistinita jer odbiti da Hrvatska obučava ukrajinske ratnike, uz vojnu i humanitarnu pomoć koju inače pruža Ukrajini - ne znači biti za Ruse u tom ratu. Sadašnjost nema povijesti, a moći će je imati tek kad postane prošlost. Ratu u Ukrajini se ne vidi kraj, uz golemu opasnost da se taj rat proširi. Sada se o njemu sudi politički pa i kojekako drukčije, ali još je prerano da povjesničari o njemu pišu zaokruženiju povijest.
Laki je malo nervozan - kulturološko-politička je fraza koju uglavnom koristi opozicija. Koristi se na prostoru bivše Jugoslavije, ponajviše u Srbiji, Hrvatskoj i BiH, jer drugi i ne znaju za Lakija. Laki je lik iz grobarske obitelji Topalović iz kultne srpske i jugoslavenske filmske komedije iz 1982. godine „Maratonci trče počasni krug“. Obitelj je kronično dužna, a kada „poslovni partner“ Bili zaprijeti da će Topalovićima zapaliti kuću ako mu ne plate što su dužni, Laki uzima oružje. „Laki je malo nervozan, Pantelija je umro pa ga je to potreslo“, opravdava Lakija u filmu lik njegovog oca.
"Ostali samo dugmići" (FOTO: Lupiga.Com)
Tu frazu o nervoznom Lakiju koriste Peđa Grbin, Marijan Pavliček, Sabina Glasovac i još ponetko, a njome ciljaju predsjednika Vlade Andreja Plenkovića, on im je Laki. Plenković je malo nervozan kada udara po medijima, pa kada se obznanjuju transkripti koji govore o tome kako njegovi najbliži suradnici zapošljavaju svoje prijatelje u državnim firmama, pa kad ga se pita zašto je Hrvatska u svjetskom vrhu po umrlima od COVID-a.
Oni koji su živjeli i za vrijeme Jugoslavije i gledali film, a bio je silno popularan, nerijetko su i u svakodnevnom životu koristili tu frazu. Ona je zaista zgodna, duhovita, kao što je i film urnebesan, ali se u četiri desetljeća puno upotrebljavala, pa izlizala i potrošila.
Barem u javnosti inače ne baš duhoviti Andrej Plenković je SDP-ovcima jednom baš duhovito odgovorio, parafrazirajući legendarne „Maratonce“. Odgovorio je Peđi Grbinu da su od SDP-a na lokalnim izborima „ostali samo dugmići“. Kao i od mrtvaca u krematoriju Topalovića. Baš neslućeni utjecaj srpske kulture na hrvatsku politiku.
Ušli smo u Schengen, ušli smo u eurozonu, subvencionirali smo cijene plina i struje pa građani nisu ni osjetili krizu - tako se ove godine obraćao na različitim stranačkim skupovima, u Saboru i na novinarskim konferencijama Andrej Plenković. Baš mnogo puta. Da, ušli smo u Schengen zonu i u eurozonu i da - Vlada je subvencionira cijene energije, ali nije to poklon HDZ-a ili osobno Andrejev poklon nama, nego to plaćamo svi mi na drugi način - kroz poreze, kroz državna zaduženja, kroz financijsku krizu HEP-a, državne tvrtke. Eto, došao je red i na Hrvatsku da deset godina nakon što je ušla u Europsku uniju uđe i u Schengen i u eurozonu. U eurozonu ne žele ući neke EU-zemlje osjetno razvijenije od Hrvatske - to je stvar izbora.
Mogli smo još u gornju frazu navesti i ono što je Plenković počeo govoriti da smo jedna od 15 najrazvijenijih zemalja! Zato što smo osim ulaska u ove dvije zone ove godine, 2008. godine ušli još i u NATO. I to je isto tek stvar izbora, a ne i razvijenosti. To što premijer stalno tako rado kao mantru ponavlja postalo je u silnoj upotrebi tek jedna banalna, otrcana fraza.
Tiradu samohvale premijer izriče već nekim automatizmom i kad se osjeća pritisnut nekim za njega i Vladu vrlo konkretnim kritičkim i neugodnim temama na koje ga podsjete novinari ili opozicijski zastupnici. Kako to da je iz njegovih vlada od 2016. godine do danas otišlo čak 17 njegovih ministrica i ministara, uglavnom zbog klijentelizma i korupcije? Objavljeni transkripti iz istraga ukazuju da je korupcija u najbližem Plenkovićevom okruženju. I sada Plenković želi mijenjati Zakon o kaznenom postupku kako bi strogo bili kažnjavani oni koji daju za Vladu neugodne materijale novinarima. Barem dvadeset godina se vladama sugeriralo da zaštiti zviždače. Ali ne, sada ih treba otpremiti u buksu.
Kako da je u više od dvije godine poslije potresa na Baniji država izgradila samo šest kuća? Uz svu samohvalu Hrvatska je u posljednjih 20 godina imala najniži rast od svih tranzicijskih zemalja, zemlja je temeljito depopulirana, među deset država sa najstarijim stanovništvom na svijetu, nema dovoljno liječnika, nema dovoljno medicinskih sestara, sve su dulje liste čekanja. Prosječne mirovine su tek četrdesetak posto od prosječne plaće. Vjera u sudsku pravdu je na najnižim razinama.
I sve ono što je za Plenkovića neugodno on proglašava „ne-temom“. A u pravilu je sve ono što je za njega ne-tema, prava tema od javnog interesa.
