Svi mediji i novinari koji rade u njima žele biti čitani jer to je njihova uloga, neki kažu i poslanje. Kad ne bi voljeli biti čitani, ne bi objavljivali, pa ne bi ni pisali ili bi pisali samo „za sebe“, a to bi u novinarstvu bilo besmisleno.

Nemojte misliti da vas se ne čita - takva je poruka prirodni poticaj novinarima i urednicima, ohrabrenje, ona diže samopouzdanje, to je poruka da imaju utjecaj na dosta ljudi koji će promisliti o tome što je u tom mediju objavljeno, da imaju i izvjesni utjecaj na oblikovanje javnosti, a to znači i mijenjanje društva, ako društvo u toj sredini u kojoj pišu uopće i postoji u kakvim dostojnim gabaritima.

No, ako premijer kaže za neki medij „nemojte misliti da vas se ne čita i ne prati, i to nije od jučer, to traje već neko vrijeme“, doduše uz benevolentni dodatak „Ali dobro“, onda on novinare nije mislio pohvaliti zato što su im tekstovi pitki i zanimljivi, nego, obrnuto, priprijetiti da ubuduće pripaze što pišu jer su oni i(li) on ljuti kad takve stvari čitaju. Jer „najangažiraniji su u hajci“ protiv njega, kaže premijer.

Vidjet ćete vi što ću vam napraviti - to je ono što bi onda logično slijedilo, ali nije, naravno, izgovoreno. „Ali dobro“ bi moglo, eto, značiti da im ipak neće učiniti ništa, jer nije on takav kakvi su neki drugi - iako bi im mogao napakostiti.

Izjava hrvatskog premijera Andreja Plenkovića bila je ovog puta (slučajno) upućena novinarima 24 sata no mogla je i bilo kojem drugom mediju s kojim on nije zadovoljan. A nezadovoljan je s bilo kojim medijem koji ga kritizira pa i onim koji mu ne podilazi - razlog tomu je što je silno tašt.

Ako vlast medije ne samo čita nego „i prati“ onda to nije isto kao kad neki čitatelji „prate“ Večernjak, Jutarnji, 24 sata ili Lupigu. Oni „prate“ što novinari pišu kako bi bili informirani, sviđaju im se ti mediji i tekstovi nekih novinara, „prate“ jer se slažu s objavljenim ili im se neki tekstovi ne sviđaju, ali su provokativni i važni, za te čitatelje poticajni kako bi propitkivali i dograđivali vlastito mišljenje o nekim temama.

Ako vlast „prati“, onda može značiti da će u nekom trenutku puko interesno „čitanje“ prirodno prijeći u represivno praćenje. A barem je u ovoj zemlji uhođenja novinara uvijek bilo pa i onda - tada i ponajviše - kad je nominalno nastala „demokracija“, u razdoblju 90-ih godina prošlog stoljeća. Bogata je to tradicija. Prije su bili UDBA i KOS, a u devedesetima svekoliki obavještajci poglavara Franje Tuđmana.

Za vrijeme demokracije Franje Tuđmana Zakonom o unutarnjim poslovima bilo je propisano da ministar unutarnjih poslova može, kada je to „neophodno radi sigurnosti zemlje“, rješenjem odrediti da se prema pojedinim fizičkim i pravnim osobama, te organima poduzmu mjere kojima se odstupa od načela nepovredivosti tajne pisama i drugih sredstava komuniciranja, te da o tome obavještava predsjednika republike. Temeljem te skandalozne norme mnogi su novinari i intelektualci bili prisluškivani i praćeni, tretirani kao državni neprijatelji i o njima su pravljeni policijski dosjei. Čitave redakcije bile su godinama pod nadzorom, „praćenjem“ SZUP-a (Službe za zaštitu ustavnog poretka), a o 126 hrvatskih novinara Tuđmanova tajna policija izradila je dosjee. Prisluškivali su telefonske razgovore i uhodili. I Vladimir Putin je učio od Tuđmana.

Ali dobro, iako „brodimo i dalje putem koji nam je postavio Franjo Tuđman“, kako će nas to uputiti Andrej Plenković, sada, možda, nema i neće biti baš takvih represivnih mjera. Kad je premijer Plenković govorio o hajci, referirao se na sudsku presudu koju je Vrhovni sud potvrdio protiv HDZ-a zbog nezakonitog izvlačenja novaca, kad je HDZ-om predsjedavao Ivo Sanader. Uglavnom, premijer kaže da se nema zašto ispričavati građanima zbog milijunske pljačke građana u tom slučaju. Plenković za to ne snosi nikakvu osobnu odgovornost, to je jasno. Ali, stranci je presuđeno, HDZ nikad nije prestao postojati pa da bi se poslije ustanovio neki novi HDZ. No, da budemo malo cinični, posve je u redu da se premijer i vođa HDZ-a nije ispričao. No way. Nema se zašto ispričati jer je HDZ, prema korupcijskim navadama mnogih pojedinaca, ostao isti onakav kakav je bio i za vrijeme Tuđmana i za vrijeme Sanadera. I u sedlu su. I HDZ i Plenković. I dobro im ide. Zašto bi se Plenković ispričao kad one koji HDZ biraju na izborima pljačka i korupcija ne smetaju, dapače, smatraju to valjda normalnim u datosti moći i vladanja? Pa je valjda samo važno da kradu „naši“, a ne Srbi. No way.

Pomno čitanje i „praćenje“ nepodobnih medija, vjerujemo, neće ići daleko kao 90-ih kod nas u Hrvatskoj, i zato što je naš premijer Europljanin. Neće si on dopustiti da bude tako otvoren i iskren kao što je Janez Janša pa da napada vlastite nacionalne medije i u samom Bruxellesu. Predstavnici Hrvatskog novinarskog društva pet godina su tražili sastanak kod premijera Plenkovića i sastanak se prije desetak dana zaista i dogodio. Kako to, zašto sad odjednom? Novinarski predstavnici bili su domaćini Skupštine Europske federacije novinara pa je premijer to iskoristio da uz predstavnike HND-a i Sindikata novinara Hrvatske pozove u Banske dvore i šefove EFJ-a. Zna on da šefovi EFJ-a imaju razmjerno veliki utjecaj i u Europskoj komisiji i Parlamentu, a njemu je to jako važno. Nije on Janša koji vjerojatno nikad neće biti veliki igrač u europskim institucijama u Bruxellesu.

Kod nas ovih dana baš biraju novog glavnog ravnatelja Hrvatske radiotelevizije. Donedavnog su ravnatelja morali smijeniti jer je mjesecima u istražnom zatvoru, znate već zbog čega. Baš kao da ga je pred koju godinu postavio onaj stari HDZ, a ne ovaj novi Plenkovićev. Uprava HRT-a pokrenula je 2018. godine, kad je šef bio pritvorenik Kazimir Bačić, više desetaka tzv. SLAPP tužbi protiv medija i novinara (čiji je cilj zastrašiti ih kako bi o njima prestali pisati), a tužili su i dvoje vlastitih novinara. Brojni bivši novinari HRT-a objavljuju na stranici HND-a, a što prenose neki mediji, razloge zbog kojih su otišli iz nominalno javne, a realno stranačke televizije na Prisavlju. Zbog besramnog, neprofesionalnog cenzuriranja koje su provodili televizijski urednici, zbog toga što su se pretvorili u „držače mikrofona“ bez stava - a to nije novinarstvo, zato što se u karijeri na HRT-u penju oni najnesposobniji, a ne najbolji, zato što je Plenković u ponekom Dnevniku bio prisutan u doslovce 50 posto minutaže, zbog postavljenih pitanja premijeru ili ministrima, a jedna bivša novinarka HRT-a kaže da je otišla jer ju je s vremenom postalo biti sram reći da radi na HRT-u.

Stranačka televizija dakako vozi dalje. Neki će reći - a Milanović, pa i on napada novinare? To što za HRT govori da je Yutel, to je promašeno, a i neprimjereno je novinarima HRT-a govorio da su plaćenici. Novinari rade svoj posao a uprava i urednici su „krivi“ i odgovorni za program. Ali, predsjednik Milanović nema realnog utjecaja na medije, on nije niti jednog novinara blokirao i makar i posredno natjerao da ode iz neke redakcije. On ne izabire glavnog ravnatelja HRT-a - tu moć imaju Plenković i njegova vlada, i ne kanalizira (uglavnom oglašivački i propagandni) novac medijima. Pritom, brojne europske vlade, ovako ili onako, usmjeravaju izvjesne novce medijima po nekim donekle jasnim pravilima, i to nije i ne može biti sporno pogotovo u ovo vrijeme velikog pada naklada novina.

Ono što je bitno je da ne smije biti protuusluge. Novinari i političari su prirodni neprijatelji, ta bi davna izreka trebala vrijediti i dalje, iako bi jedni i drugi mogli i morali imati neke slične plemenite ciljeve. Plenkoviću su mediji jako važni. On je političar, a ne državnik. Nije reformator koji će ići i protiv velikog dijela javnosti, ako i kada treba jer ima viziju i provodi neku reformu s dugoročnijim ciljem i za dobrobit zemlje. On samo želi zadovoljiti svoje birače. Važno je dobiti izbore, a to što stalno dalje tonemo u odnosu na usporedive zemlje - to je samo u oku nekog nepouzdanog (medijskog) promatrača.

lupiga