Neuobičajena politička trakavica u vezi kandidiranja predsjednice ili predsjednika Vrhovnog suda može se sagledavati iz mnogo aspekata, barem iz ustavno-pravnog, političkog, društvenog, socijalno-psihološkog, komunikološkog.
Istupi predsjednika RH Zorana Milanovića, koji je inače retorički ponajbolji i svakako najzanimljiviji politički govornik u Hrvatskoj, nerijetko obiluju i uvredama pa i nedokazanim objedama. Uvijek kaže barem rečenicu ili riječ previše, ali on to čini namjerno. Od njegovog jezika „stradali“ su dosad kolege političari, aktivisti, poneki novinar, komentatori-analitičari, nerijetko i cijele institucije. Istina, mnoge važne institucije su nam slabije nego ikad. Taj Milanovićev neobuzdani stil je i izvjesni začin svemu što govori, zato on to i radi. A novi izbori za predsjednika Republike su još jako daleko pa se ne mora nikome udvarati i ni na što paziti.
Kritizirati može i treba sve i svakoga, ali i predsjednik Republike nije bog i batina u Hrvatskoj. Ako je i neposredno izabran nije iznad svih pa da ima pravo ukaljati koga god. Nalaže i politička kultura da se bezrazložno ne udara slabije od sebe, odnosno one koji imaju osjetno manji javni utjecaj, a zapravo su svi slabiji od njega, pa i ministri i saborski zastupnici. Osim predsjednika Vlade i predsjednika Sabora. Njih trojica su u istom ili sličnom rangu, pa i Andrej Plenković i Gordan Jandroković verbalno uzvraćaju Milanoviću na vrlo sličan način.
To što je jučer Jandroković za Milanovića kazao da očito ima „poremećaj ponašanja i poremećaj ličnosti“ nije ništa manje uvredljivo od toga što je Milanović za Jandrokovića rekao da je „zao“ i da je „lažov“. Milanović je svašta govorio za Plenkovića, ne samo da je „ružan, ne fizički“, da se ponaša „kao svodnik“, ali je i Plenković njega svojedobno nazvao „šmrkavcem“, zapravo jasno aludirajući da šmrče kokain.
Milanovićeve izjave nerijetko obiluju i uvredama pa i nedokazanim objedama (FOTO: HINA/Damir Senčar)
Ako se predsjednik Republike, a onda i predsjednik Sabora i premijer, služe i krajnje vulgarnim govorom, kakav je onda to primjer za sve druge? Govor psovke i uvreda kao poželjan za sve nas?
Milorad Pupovac nije zaslužio da ga predsjednik Republike nazove „prljavim“, da ga ničim dokazano optužuje za „čaršijski lopovluk“ te da ga omalovažava, govoreći da mu je cijeli politički život bezvrijedan. Posebno su skandalozne poruke koje je Milorad Pupovac jučer pokazao u kojima ga Milanović naziva „bijednikom“ i piše da će srpski narod u Hrvatskoj procvjetati kad se otarasi njega i „njegovih lopova“. Poslije objave poruka, Milanović je Pupovca nazvao plačibabom i poručio mu da bi se na njegovom mjestu figurativno ubio ili zašutio!
Sve zbog toga što je Pupovac dan ranije prilično jasno nagovijestio da neće podržati Zlatu Đurđević, predstojnicu Katedre za kazneno procesno pravo na zagrebačkom Pravnom fakultetu, koja je Milanovićeva kandidatkinja za predsjednicu Vrhovnog suda.
Ne mora nam Pupovac reći, to znamo iz javnog života, da svakodnevno dobiva ružne mrzilačke poruke, tako i Milanović zna da javnim napadom na Pupovca dobiva sigurnu podršku i krajnjih desničara, a i onih iz HDZ-a koji stalno, makar i potiho, rogobore protiv Plenkovićeve koalicije s Pupovcem.
Inače, u cijeloj ovoj priči s izborom predsjednice/ka Vrhovnog suda, kao i u vezi mnogih drugih političkih tema u zemlji, Zoran Milanović je velikim dijelom u pravu. Zaista, ustavno, jedino predsjednik RH ima ovlast predložiti kandidatkinju/a za predsjednika Vrhovnog suda i nekakav namješteni natječaj posve je lažan i nepotreban. To što je Ustavni sud, koji zaista jest uvijek bio jako blizak HDZ-u, donio odluku da prije četiri godine instalirana izmjena Zakona o sudovima nije neustavna, bila je posve očekivana, ali suštinski malo znači. Ta zakonska izmjena je nastala 2016. godine u situaciji u kojoj je bivša predsjednica Kolinda Grabar Kitarović htjela da predsjednik Vrhovnog suda postane Mamićev prijatelj Ivan Turudić, a Plenković se, čemu su obilato pomogle zakonske izmjene, odlučio za Đuru Sessu koji je diplomatsku fotelju u Australiji instantno zamijenio foteljom šefa Vrhovnog suda. Predsjednikom Vrhovnog suda, i po Ustavu i po zakonu, ne može postati nitko koga ne želi predsjednik Republike, iako, naravno, predsjednik Vrhovnog suda ne može biti izabran bez potvrde saborske većine.
Milorad Pupovac naći će se na istoj strani sa suverenistima i Škorinom ekipom (FOTO: HINA/Lana Slivar Dominić)
Saborske većine za Zlatu Đurđević očito neće biti. Osim zastupnika HDZ-a, za nju neće glasati suverenisti, a niti Domovinski pokret. Već tjednima se po desničarskim portalima, televiziji i na društvenim mrežama olajava Zlatu Đurđević, jer bez obzira što ne znamo kako se izjašnjava po nacionalnosti i što to zaista u normalnoj državi nipošto ne smije biti važno - njezin je otac Srbin, majka, sugeriraju, isto tako.
I tu je zapravo glavni problem a ne ni u kakvoj proceduri i u tobožnjem „padobranstvu“ u kandidaturi. Osim što Plenković ne može dopustiti da mu je na čelu Vrhovnog suda žena koja neće biti pod njegovim utjecajem, a sudit će i njegovoj stranci koja je prema prvostupanjskoj sudskoj odluci osuđena za korupciju i trebao bi u državni proračun uplatiti nešto više od 10 milijuna kuna, za HDZ, bio to Plenkovićev, Karamarkov ili je pak bio Tuđmanov, svejedno, neprihvatljivo je da osoba „krive“ nacionalnosti vodi Vrhovni sud. Tu se nismo naprijed pomaknuli posljednjih 30 godina.
Plenković gotovo sugerira da nije baš niti toliko važno tko će biti na čelu Suda (važno je samo da ne bude Zlata Đurđević), jer jedna osoba ne može reformirati sudstvo. Tu je Plenković u pravu. Ono što je poslije totalne sudačke čistke početkom devedesetih, svih kasnijih godina raslo kao hrvatsko sudstvo i pravosuđe jako, jako teško može biti ikako uređeno. Korupcija caruje, bez radikalne reforme sudstvo se ne da srediti, a prave reforme sigurno neće biti.
Ako dođe do glasanja o Zlati Đurđević kao kandidatkinji za predsjednicu Vrhovnog suda, Milorad Pupovac i njegovi zastupnici pa i drugi zastupnici manjina bit će u nezavidnoj situaciji. Koliko god Pupovac cijeni Zlatu Đurđević i nekako smo sigurni da bi i volio da ona postane predsjednicom Vrhovnog suda, zbog koalicijske stege će vjerojatno glasati protiv nje, zajedno sa suverenistima i Škorinom ekipom. Zajedno s onima koje je u HDZ-ovoj koaliciji poslije prošlogodišnjih izbora svakako htio izbjeći, ali čini se da vrijeme nosi svoje. Staro HDZ-ovo društvo opet se polako okuplja, sve dolazi na svoje mjesto.
lupiga
Istupi predsjednika RH Zorana Milanovića, koji je inače retorički ponajbolji i svakako najzanimljiviji politički govornik u Hrvatskoj, nerijetko obiluju i uvredama pa i nedokazanim objedama. Uvijek kaže barem rečenicu ili riječ previše, ali on to čini namjerno. Od njegovog jezika „stradali“ su dosad kolege političari, aktivisti, poneki novinar, komentatori-analitičari, nerijetko i cijele institucije. Istina, mnoge važne institucije su nam slabije nego ikad. Taj Milanovićev neobuzdani stil je i izvjesni začin svemu što govori, zato on to i radi. A novi izbori za predsjednika Republike su još jako daleko pa se ne mora nikome udvarati i ni na što paziti.
Kritizirati može i treba sve i svakoga, ali i predsjednik Republike nije bog i batina u Hrvatskoj. Ako je i neposredno izabran nije iznad svih pa da ima pravo ukaljati koga god. Nalaže i politička kultura da se bezrazložno ne udara slabije od sebe, odnosno one koji imaju osjetno manji javni utjecaj, a zapravo su svi slabiji od njega, pa i ministri i saborski zastupnici. Osim predsjednika Vlade i predsjednika Sabora. Njih trojica su u istom ili sličnom rangu, pa i Andrej Plenković i Gordan Jandroković verbalno uzvraćaju Milanoviću na vrlo sličan način.
To što je jučer Jandroković za Milanovića kazao da očito ima „poremećaj ponašanja i poremećaj ličnosti“ nije ništa manje uvredljivo od toga što je Milanović za Jandrokovića rekao da je „zao“ i da je „lažov“. Milanović je svašta govorio za Plenkovića, ne samo da je „ružan, ne fizički“, da se ponaša „kao svodnik“, ali je i Plenković njega svojedobno nazvao „šmrkavcem“, zapravo jasno aludirajući da šmrče kokain.
Milanovićeve izjave nerijetko obiluju i uvredama pa i nedokazanim objedama (FOTO: HINA/Damir Senčar)
Ako se predsjednik Republike, a onda i predsjednik Sabora i premijer, služe i krajnje vulgarnim govorom, kakav je onda to primjer za sve druge? Govor psovke i uvreda kao poželjan za sve nas?
Milorad Pupovac nije zaslužio da ga predsjednik Republike nazove „prljavim“, da ga ničim dokazano optužuje za „čaršijski lopovluk“ te da ga omalovažava, govoreći da mu je cijeli politički život bezvrijedan. Posebno su skandalozne poruke koje je Milorad Pupovac jučer pokazao u kojima ga Milanović naziva „bijednikom“ i piše da će srpski narod u Hrvatskoj procvjetati kad se otarasi njega i „njegovih lopova“. Poslije objave poruka, Milanović je Pupovca nazvao plačibabom i poručio mu da bi se na njegovom mjestu figurativno ubio ili zašutio!
Sve zbog toga što je Pupovac dan ranije prilično jasno nagovijestio da neće podržati Zlatu Đurđević, predstojnicu Katedre za kazneno procesno pravo na zagrebačkom Pravnom fakultetu, koja je Milanovićeva kandidatkinja za predsjednicu Vrhovnog suda.
Ne mora nam Pupovac reći, to znamo iz javnog života, da svakodnevno dobiva ružne mrzilačke poruke, tako i Milanović zna da javnim napadom na Pupovca dobiva sigurnu podršku i krajnjih desničara, a i onih iz HDZ-a koji stalno, makar i potiho, rogobore protiv Plenkovićeve koalicije s Pupovcem.
Inače, u cijeloj ovoj priči s izborom predsjednice/ka Vrhovnog suda, kao i u vezi mnogih drugih političkih tema u zemlji, Zoran Milanović je velikim dijelom u pravu. Zaista, ustavno, jedino predsjednik RH ima ovlast predložiti kandidatkinju/a za predsjednika Vrhovnog suda i nekakav namješteni natječaj posve je lažan i nepotreban. To što je Ustavni sud, koji zaista jest uvijek bio jako blizak HDZ-u, donio odluku da prije četiri godine instalirana izmjena Zakona o sudovima nije neustavna, bila je posve očekivana, ali suštinski malo znači. Ta zakonska izmjena je nastala 2016. godine u situaciji u kojoj je bivša predsjednica Kolinda Grabar Kitarović htjela da predsjednik Vrhovnog suda postane Mamićev prijatelj Ivan Turudić, a Plenković se, čemu su obilato pomogle zakonske izmjene, odlučio za Đuru Sessu koji je diplomatsku fotelju u Australiji instantno zamijenio foteljom šefa Vrhovnog suda. Predsjednikom Vrhovnog suda, i po Ustavu i po zakonu, ne može postati nitko koga ne želi predsjednik Republike, iako, naravno, predsjednik Vrhovnog suda ne može biti izabran bez potvrde saborske većine.
Milorad Pupovac naći će se na istoj strani sa suverenistima i Škorinom ekipom (FOTO: HINA/Lana Slivar Dominić)
Saborske većine za Zlatu Đurđević očito neće biti. Osim zastupnika HDZ-a, za nju neće glasati suverenisti, a niti Domovinski pokret. Već tjednima se po desničarskim portalima, televiziji i na društvenim mrežama olajava Zlatu Đurđević, jer bez obzira što ne znamo kako se izjašnjava po nacionalnosti i što to zaista u normalnoj državi nipošto ne smije biti važno - njezin je otac Srbin, majka, sugeriraju, isto tako.
I tu je zapravo glavni problem a ne ni u kakvoj proceduri i u tobožnjem „padobranstvu“ u kandidaturi. Osim što Plenković ne može dopustiti da mu je na čelu Vrhovnog suda žena koja neće biti pod njegovim utjecajem, a sudit će i njegovoj stranci koja je prema prvostupanjskoj sudskoj odluci osuđena za korupciju i trebao bi u državni proračun uplatiti nešto više od 10 milijuna kuna, za HDZ, bio to Plenkovićev, Karamarkov ili je pak bio Tuđmanov, svejedno, neprihvatljivo je da osoba „krive“ nacionalnosti vodi Vrhovni sud. Tu se nismo naprijed pomaknuli posljednjih 30 godina.
Plenković gotovo sugerira da nije baš niti toliko važno tko će biti na čelu Suda (važno je samo da ne bude Zlata Đurđević), jer jedna osoba ne može reformirati sudstvo. Tu je Plenković u pravu. Ono što je poslije totalne sudačke čistke početkom devedesetih, svih kasnijih godina raslo kao hrvatsko sudstvo i pravosuđe jako, jako teško može biti ikako uređeno. Korupcija caruje, bez radikalne reforme sudstvo se ne da srediti, a prave reforme sigurno neće biti.
Ako dođe do glasanja o Zlati Đurđević kao kandidatkinji za predsjednicu Vrhovnog suda, Milorad Pupovac i njegovi zastupnici pa i drugi zastupnici manjina bit će u nezavidnoj situaciji. Koliko god Pupovac cijeni Zlatu Đurđević i nekako smo sigurni da bi i volio da ona postane predsjednicom Vrhovnog suda, zbog koalicijske stege će vjerojatno glasati protiv nje, zajedno sa suverenistima i Škorinom ekipom. Zajedno s onima koje je u HDZ-ovoj koaliciji poslije prošlogodišnjih izbora svakako htio izbjeći, ali čini se da vrijeme nosi svoje. Staro HDZ-ovo društvo opet se polako okuplja, sve dolazi na svoje mjesto.
lupiga
