Dnevnik HTV-a
Na predsjednikovu domjenku Anka Bilić Keserović gura Radimiru Čačiću krušku pod njušku i odmah čujemo klasični šit. “Milanović i ja smo strateški partneri”, lamentira Čačić, “koji moraju komunicirati ako žele da ova Vlada funkcionira.”
Stvar zvuči kao ucjena, no ABK odmah kreće s pitanjem tipa sad ćemo vidjeti čija mama crnu vunu prede: “Ali vi više niste u Vladi?” To zapravo i nije pitanje nego konstatacija ili, još točnije, prijekor. Car je gol, Čačić tilta, ali se ne da: “Ja sam predsjednik stranke koja je strateški partner u Vladi.” Međutim, Anka Bilić Keserović impresionirana je nula bodova, pa nastavlja dalje: “Koliko još?” Čačić koluta očima, ne odgovara, a novinarka pitanje ponavlja u malo proširenijem obliku: “Koliko ćete još biti predsjednik?”
Bravo, ABK! Svjetsko a naše. Čačić još malo koluta očima i crveni se, a onda nešto mulja, kontrolirajući bijes. “To ćemo vidjeti, koliko ću dugo biti predsjednik”, veli Pipi, naznačujući namjeru da postane drugi hrvatski lider koji stranku vodi iz ćorke. Odnosno prvi – ako se glasina pokaže točnom – koji će upravljati strankom i Vladom s takozvanog društveno korisnog rada. Bude li tako, postat će jedan od rijetkih, makar i dopisnih, članova Vlade koji nedvojbeno radi nešto društveno korisno, ali nije to doseg s kojim bismo trebali biti sretni, ni mi, ni on, ni stranka mu Ha-en-es.
Dnevnik 3
Maja Kubik izvještava s izbora za šefa zagrebačkog HDZ-a, na kojima je pobijedio javnosti nepoznat Andrija Mikulić. Potom vidimo i čujemo pobjednika, koji neće biti kandidat za gradonačelnika, ali ipak nudi “grad odlučnih, časnih i poštenih ljudi”. Slušamo zatim Ćiru Blaževića (“Evidentno je da HDZ dobiva jedan novi elan”), a onda i Tomislava Karamarka (“Ovo je taj novi HDZ iz kojeg smo istjerali i uvijek ćemo tjerati lopovluk, a vraćamo domoljublje”).
Zbog posvemašnje medijske zatvorenosti veći dio konvencije bio je nedostupan kamerama, pa smo tek iz tiskanih medija saznali ostale detalje možda najvažnijeg Karamarkovog nastupa otkad je došao na čelo HDZ-a. Naime, on je jasnije no ikad prije pokazao da našu političku scenu dijeli po šmitovskoj logici “prijatelj – neprijatelj”, vraćajući u hrvatski politički diskurs retoriku građanskog rata, koju je Sanader rabio samo sedam dana prije izbora.
“Vrhunci velike politike”, mislio je Carl Schmitt, “istodobno su trenuci u kojima neprijatelj u konkretnoj jasnoći biva sagledan kao neprijatelj.” Njemački pravnik bio je uvjeren da velika politika te vrste teži borbi na život i smrt, do uništenja neprijatelja. “Rat”, rekao je Schmitt, “slijedi iz neprijateljstva, jer je neprijateljstvo bitku primjereno negiranje nekog drugog bitka.”
“Hrvatska”, rekao je Karamarko, “neće opstati ako HDZ ne pobijedi na idućim izborima.” “Ostat će samo neka tvorevina socijalističkog karaktera koja se odlomila od Jugoslavije, ali bez onih vrijednosti koje su Hrvatsku krasile 1990-ih. Ovu Hrvatsku stvorio je Tuđman, a ne ni Tito ni Račan. Franjo Tuđman je otac Hrvatske i zato se vraćamo ‘tuđmanizmu’, zato se vraćamo u prošlost kako bismo našu djecu učili našim vrijednostima.”
Što je tuđmanizam danas i čemu se mi to vraćamo, to u ovom trenutku ne bi umio odgovoriti ni Einstein, no to i nije bitno. “Smisao rata”, kaže Schmitt, “nije u tome da se vodi za ideale ili pravne norme, nego u tome da se vodi protiv nekog zbiljskog neprijatelja.” A on može imati i posve izmaštane osobine. Primjerice, kad Karamarko ocjenjuje da Vladi, koja “cvili za Titom”, dramatično “nedostaje nacionalna komponenta…”
Hrvatskoj vladi nedostaje racionalna komponenta – to je posve bjelodano – no HDZ kao alternativu nudi posvemašnju iracionalnost. Pokojni profesor Ljubo Boban, na opće čuđenje, 1990. opredijelio se za SDP najavljujući kako će, pobijedi li HDZ, “jednoumlje zamijeniti bezumlje”. Alternativni parovi danas nisu ništa simpatičniji. Gornje ideje Schmitt je formulirao 1932. godine. Zagovarao je plebiscit, aklamaciju masa vođi, kao izlaz iz krize. “Pitanje se”, rekao je, “može postaviti samo odozgo; odgovor može doći samo odozdo. I ovdje se potvrđuje formula velikog konstruktora ustava Sieyesa: autoritet odozgo, povjerenje odozdo.”
Nadu ulijeva to što Karamarko zazire i od plebiscita i od ulice. Naime, svi znamo kako je godine 1933. izgledao plebiscitarni odgovor na autoritet odozgo. Za to su kod nas, nadamo se, male šanse. Međutim, ostaje nejasno gdje to Karamarko, dođavola, vidi socijalistički karakter Hrvatske?!
Nirnberški protivnapad, RTS2
Srpska televizija upravo je završila emitiranje ruske serije “Nirnberški protivnapad”. Ona prikazuje suđenje vođama Trećeg Reicha u Nürnbergu, koje grupa fanatičnih nacista želi spriječiti otmicom i ubojstvom uhapšenika. Oni su, naime, uvjereni da će izvođenje Dönitza, Speera, Göringa i društva na sudsku klupu značiti vječno sramoćenje Njemačke, pa su spremni na sve kako bi ga osujetili.
Trenutak emitiranja “Protivnapada” nije, naravno, nimalo slučajan: sadržaj serije izgleda kao ekranizacija ideje Tomislava Nikolića, koji je poželio povući srpske optuženike iz Scheveningena. Inače, srpskom televizijom posljednjih mjeseci dominiraju ruske serije. Nakon “Nirnberškog protivnapada” krenula je serija o Dostojevskom, dok je “Protivnapadu” prethodila serija o Petru Velikom.
Srbija se naveliko okreće Istoku, što jednim dijelom nalikuje kao bijeg od geografije, a drugim od historije. Srbija bježi od sadašnjice, bježi od Jugoslavije i jugoslavenskih ratova, bježi od sebe, fanatično bježi od Evrope – okrećući se Rusiji, što je eksperiment s vrlo riskantnim posljedicama, pobuna protiv Zapada, kao da nikakvo iskustvo nije akumulirano u posljednjih dvadeset godina.
Na predsjednikovu domjenku Anka Bilić Keserović gura Radimiru Čačiću krušku pod njušku i odmah čujemo klasični šit. “Milanović i ja smo strateški partneri”, lamentira Čačić, “koji moraju komunicirati ako žele da ova Vlada funkcionira.”
Stvar zvuči kao ucjena, no ABK odmah kreće s pitanjem tipa sad ćemo vidjeti čija mama crnu vunu prede: “Ali vi više niste u Vladi?” To zapravo i nije pitanje nego konstatacija ili, još točnije, prijekor. Car je gol, Čačić tilta, ali se ne da: “Ja sam predsjednik stranke koja je strateški partner u Vladi.” Međutim, Anka Bilić Keserović impresionirana je nula bodova, pa nastavlja dalje: “Koliko još?” Čačić koluta očima, ne odgovara, a novinarka pitanje ponavlja u malo proširenijem obliku: “Koliko ćete još biti predsjednik?”
Bravo, ABK! Svjetsko a naše. Čačić još malo koluta očima i crveni se, a onda nešto mulja, kontrolirajući bijes. “To ćemo vidjeti, koliko ću dugo biti predsjednik”, veli Pipi, naznačujući namjeru da postane drugi hrvatski lider koji stranku vodi iz ćorke. Odnosno prvi – ako se glasina pokaže točnom – koji će upravljati strankom i Vladom s takozvanog društveno korisnog rada. Bude li tako, postat će jedan od rijetkih, makar i dopisnih, članova Vlade koji nedvojbeno radi nešto društveno korisno, ali nije to doseg s kojim bismo trebali biti sretni, ni mi, ni on, ni stranka mu Ha-en-es.
Dnevnik 3
Maja Kubik izvještava s izbora za šefa zagrebačkog HDZ-a, na kojima je pobijedio javnosti nepoznat Andrija Mikulić. Potom vidimo i čujemo pobjednika, koji neće biti kandidat za gradonačelnika, ali ipak nudi “grad odlučnih, časnih i poštenih ljudi”. Slušamo zatim Ćiru Blaževića (“Evidentno je da HDZ dobiva jedan novi elan”), a onda i Tomislava Karamarka (“Ovo je taj novi HDZ iz kojeg smo istjerali i uvijek ćemo tjerati lopovluk, a vraćamo domoljublje”).
Zbog posvemašnje medijske zatvorenosti veći dio konvencije bio je nedostupan kamerama, pa smo tek iz tiskanih medija saznali ostale detalje možda najvažnijeg Karamarkovog nastupa otkad je došao na čelo HDZ-a. Naime, on je jasnije no ikad prije pokazao da našu političku scenu dijeli po šmitovskoj logici “prijatelj – neprijatelj”, vraćajući u hrvatski politički diskurs retoriku građanskog rata, koju je Sanader rabio samo sedam dana prije izbora.
“Vrhunci velike politike”, mislio je Carl Schmitt, “istodobno su trenuci u kojima neprijatelj u konkretnoj jasnoći biva sagledan kao neprijatelj.” Njemački pravnik bio je uvjeren da velika politika te vrste teži borbi na život i smrt, do uništenja neprijatelja. “Rat”, rekao je Schmitt, “slijedi iz neprijateljstva, jer je neprijateljstvo bitku primjereno negiranje nekog drugog bitka.”
“Hrvatska”, rekao je Karamarko, “neće opstati ako HDZ ne pobijedi na idućim izborima.” “Ostat će samo neka tvorevina socijalističkog karaktera koja se odlomila od Jugoslavije, ali bez onih vrijednosti koje su Hrvatsku krasile 1990-ih. Ovu Hrvatsku stvorio je Tuđman, a ne ni Tito ni Račan. Franjo Tuđman je otac Hrvatske i zato se vraćamo ‘tuđmanizmu’, zato se vraćamo u prošlost kako bismo našu djecu učili našim vrijednostima.”
Što je tuđmanizam danas i čemu se mi to vraćamo, to u ovom trenutku ne bi umio odgovoriti ni Einstein, no to i nije bitno. “Smisao rata”, kaže Schmitt, “nije u tome da se vodi za ideale ili pravne norme, nego u tome da se vodi protiv nekog zbiljskog neprijatelja.” A on može imati i posve izmaštane osobine. Primjerice, kad Karamarko ocjenjuje da Vladi, koja “cvili za Titom”, dramatično “nedostaje nacionalna komponenta…”
Hrvatskoj vladi nedostaje racionalna komponenta – to je posve bjelodano – no HDZ kao alternativu nudi posvemašnju iracionalnost. Pokojni profesor Ljubo Boban, na opće čuđenje, 1990. opredijelio se za SDP najavljujući kako će, pobijedi li HDZ, “jednoumlje zamijeniti bezumlje”. Alternativni parovi danas nisu ništa simpatičniji. Gornje ideje Schmitt je formulirao 1932. godine. Zagovarao je plebiscit, aklamaciju masa vođi, kao izlaz iz krize. “Pitanje se”, rekao je, “može postaviti samo odozgo; odgovor može doći samo odozdo. I ovdje se potvrđuje formula velikog konstruktora ustava Sieyesa: autoritet odozgo, povjerenje odozdo.”
Nadu ulijeva to što Karamarko zazire i od plebiscita i od ulice. Naime, svi znamo kako je godine 1933. izgledao plebiscitarni odgovor na autoritet odozgo. Za to su kod nas, nadamo se, male šanse. Međutim, ostaje nejasno gdje to Karamarko, dođavola, vidi socijalistički karakter Hrvatske?!
Nirnberški protivnapad, RTS2
Srpska televizija upravo je završila emitiranje ruske serije “Nirnberški protivnapad”. Ona prikazuje suđenje vođama Trećeg Reicha u Nürnbergu, koje grupa fanatičnih nacista želi spriječiti otmicom i ubojstvom uhapšenika. Oni su, naime, uvjereni da će izvođenje Dönitza, Speera, Göringa i društva na sudsku klupu značiti vječno sramoćenje Njemačke, pa su spremni na sve kako bi ga osujetili.
Trenutak emitiranja “Protivnapada” nije, naravno, nimalo slučajan: sadržaj serije izgleda kao ekranizacija ideje Tomislava Nikolića, koji je poželio povući srpske optuženike iz Scheveningena. Inače, srpskom televizijom posljednjih mjeseci dominiraju ruske serije. Nakon “Nirnberškog protivnapada” krenula je serija o Dostojevskom, dok je “Protivnapadu” prethodila serija o Petru Velikom.
Srbija se naveliko okreće Istoku, što jednim dijelom nalikuje kao bijeg od geografije, a drugim od historije. Srbija bježi od sadašnjice, bježi od Jugoslavije i jugoslavenskih ratova, bježi od sebe, fanatično bježi od Evrope – okrećući se Rusiji, što je eksperiment s vrlo riskantnim posljedicama, pobuna protiv Zapada, kao da nikakvo iskustvo nije akumulirano u posljednjih dvadeset godina.
