Društvo, ajmo - razlaz!

Premijer bi Andrej Plenković učinio najveću uslugu i građanima i sebi da na sljedećoj vladinoj sjednici u četvrtak opetuje onu odlučnost kojom se u četvrtak 27. travnja tako nonšalantno riješio Mostovog kamenčića u cipeli. Sada bi imao i neusporedivo više pokrića za samo tri slatke riječi: "Društvo, ajmo - razlaz!" Pa bi dosad najgori ministar zdravstva Milan Kujundžić opet zamaknuo u mrak iza porte Nove bolnice u Dubravi, zalutala ministrica demografije, obitelji, socijalne politike i mladih Nada Murganić bi do skore mirovine opet mogla preuzeti kakav starački dom u okolici Karlovca, slučajni ministar poljoprivrede Tomislav Tolušić jamačno bi bio korisniji u zavičajnim poljima duhana i kamilice oko Virovitice i Pitomače.

Da premijer postupi kao što, naravno, neće ni u snu - "Društvo, ajmo - razlaz!" - odustankom bi od svoje nesposobne/nereformske vlade do neba zadužio sav još neiseljen puk, a jamačno neke iz tuđine ponukao na povratak. Kolateralno s vladom bi otplahutali u politički naftalin i saborski uhljebi, dokazano bez osnovnog kućnog odgoja i elementarnog osjećaja za životne potrebe svojih građana, državni integritet i opće dobro. Dosad još neviđen prostački sukob na samom rubu fizičkog obračuna - HSS-ov Krešo Beljak nekom iz HDZ-ovih klupa: "Frajeru, dođi ovamo, dođi ovamo, je... kukavice!" - kulminirao je sramotnom točkom na prošli saborski tjedan: bukom i općim neredom. Divljački se lupalo pločicama za replike, zapjenjeno razmjenjivale uvrede, bolesno se cerekalo, dovikivalo, prozivalo za politički i sasvim konkretan kriminal (Mostov Nikola GrmojaBranku Bačić da je "nosio torbe s crnim HDZ-ovim novcem od točke A do točke B") pa i neovlašteno izlazilo vikati s govornice...

Netolerantan HDZ-ov predsjednik "Visokog doma" (sic) Gordan Jandroković, otkako je proljetos instaliran na mjesto objektivno smijenjenog Bože Petrova, ratuje s cijelom oporbom, koja mu pak ne ostaje dužna, ciljajući u meko kameleonsko tkivo nekoga tko ima iznimno istančan osjećaj za onih par kritičnih sekundi kada treba pravovjerno pretrčati pod skute novom stranačkom šefu, ocinkariti starog i zaboraviti ga za sva vremena. Zadnjem rusvaju u sabornici uvelike je kumovao svojom nesposobnošću da vlada situacijom, dolijevajući svađalački kerozin na vatru iz bušnog kanistra lošeg humora i kiselih šala i doskočica. Otvoreno je kršio poslovničko pravo zastupnika na stanku, iako su ovi imali razložno objašnjenje zašto žele privremeni prekid sjednice.

Cirkusi tog tipa godinama su prljava konstanta koja u javnosti izaziva gađenje, nikako razumijevanje i potporu. Primitivizam i notorni prostakluk "uvaženih zastupnika" (sic) nema nikakvog opravdanja ni u kakvim okolnostima, kao ni javna kuća HRT koja tom besramnošću izravno na Četvrtom programu i svakih pola ili sat frizirano u vijestima na Prvom zagađuje pretplatničke domove. I ubire 80 kuna mjesečno, "po komadu". Ti ljudi - sa saborskim primanjima i višim od 20 tisuća kuna mjesečno te povlasticama što ih prosječan građanin ne može ni sanjati - cijepljeni su od svake odgovornosti, reklo bi se i od političke pameti. Ne koriste nikom, čak ni vlastitim strankama, osim samima sebi i, materijalno, svojim obiteljima. Mediji su svojedobno objavili u tom smislu čime se na društvenim mrežama diči sin HDZ-ovog zastupnika, koji je "krvave gaće nos'o po Velebitu", a inače obožava naglas puštati usred zasjedanja u sabornici hrvatsku himnu s mobitela, drčne govore Franje Tuđmana i tjerati nacionalizam/šovinizam te ideološki ekstremizam, bezvrijednosti neukusne usred rata - kamoli 22 godine poslije.

RH nema sreće s likovima koji tvore aktualnu Plenković-HDZ-ovu saborsku većinu u kojoj je buljuk politikantskih prebjega što su prevarili birače, ideoloških trgovaca, onih s optuženičkih klupa čiji predmeti neobjašnjivo kupe prašinu u sudskim ladicama, pa i glasačkih robota koji za šaku Judinih škuda i na Bačićev mig tek znaju dignuti ruku ne bi li na displeju bio zeleni kružić više. Do magičnih 78, što će reći da je oporbi pao u vodu i zadnji amandman. Ma kako pametan i građanima koristan bio. A neće biti da baš ništa i nikad ne valja što predloži oporba - saborska manjina. Više ljudi više zna, kaže ona pučka, ali to vrijedi za politički razumne, ne za hrvatsku zbilju. Plenkovićeva je vlada, oslanjajući se na traljavo skrpljenu - objektivno kvazireformsku - saborsku većinu i zajedno s njom baštinica one maloumne politike prošlih 13 premijera/vlada: svijet počinje s nama, moramo ("nešto") promijeniti zatečeno, prethodnici su nam ostavili kosture u ormaru..., itsl. I onda svima, osim njima - bude još gore.

Hrvatskoj su štetni takvi političari i u vladi i u parlamentu, upropastit će ju, ali birači će još ohoho godina mazohistički - otprilike pedeset postotno - bojkotirati svoju dužnost i pravo izlaska na izbore i time podgrijavati agoniju zemlje. Ostali pak, disciplinirane i uhljebnički ovisne stranačke vojske i nepopravljivi političko-ideološki hlebinci, koji se neizostavno pojavljuju pred glasačkim kutijama i po kiši i po suncu, pretežno će i dalje preferirati HDZ s relativno čvrstih plus-minus 33 posto i SDP s plus-minus 23 posto. A tim dvjema najvećim strankama nije u interesu mijenjati Izborni zakon, pa... Šefovi naoko i retorički bipolarne političko-ideološke nakaze pak - isključivo svojom voljom i kriterijem osobne bliskosti, ne stručnim i moralnim preferencijama - instalirat će na prolazna mjesta izbornih lista uvijek iste jandrokoviće, šukere, bačiće, reinere, brkiće..., staziće, jovanoviće, miljeniće, marase, opačićeve...

Plus (mozaično) "adute" koalicijskih partnera što samostalno ne prelaze izborni prag i preferencijalno ne bi bili izabrani za portira u stranačkoj središnjici. Javnost s pravom pripisuje HDZ-ovoj političkoj savjesti likove plusHrvoja Zekanovića (Hrast), Branka Hrga (HSS-ov disident), Ružu Tomašić (Konzervativna stranka), Ivana Tepeša (HSP AS) i takve, a SDP-ovoj bivše stranačke HNS-ove blizance Vesnu Pusić, Radimira Čačića i Ivana Vrdoljaka, Ivana Jakovčića (IDS), Silvana Hrelju (HSU) i takve. A što sa zastupnikom Furijom Radinom, koji od 1992. godine - kao valjda jedini ili politički najzaslužniji Talijan u RH - u raznim parlamentarnim kombinacijama zastupa interese talijanske manjine, a supruga mu i brat kolateralno su stalno pri državnim jaslama. Slično je s Miloradom Pupovcem, na desnici prozvanim etnobiznismenom, koji pak ima monopol na parlamentarno predstavljanje srpske manjine u RH.

Obojica istaknutih manjinaca svojevrstan su jezičac na vagi HDZ-Plenkovićeve krhke saborske većine, pa je Radin u devetom sazivu Sabora nagrađen potpredsjedničkim mjestom, a Pupovac iz obzira prema premijeru - u nemilosti na desnom krilu ZNA SE opcije - ne želi biti visokopozicionirana crvena krpa u trenutnoj vlasti i Plenkoviću još zagorčavati ionako gorak politički život. Zastupnik Pupovac i dvojica poslušnika mu iz SDSS-a podržavaju vladu u ključnim odlukama, a verbalnom kritikom zbog toleriranja proustašluka i endehazijskih sentimenata, umjesto da dosljedno toj razložnoj kritici otkažu suradnju - glumataju ideološku pravovjernost. To se jednako odnosi i na Radina koji dolazi iz crvene Istre s visoko razvijenom bandierom rossom, gdje ga ipak pamte i po nekim profašističkim koketiranjima. Pa kad Radin za saborskim mikrofonom i zbog tv-kamera kliče svoj Avanti popolo, treba biti jako oprezan. S kim, zašto i kakve tikve zapravo sadi Radin? Nije teško dokučiti zašto je nezamjenjiv.

Da kojim slučajem odgovornošću osviješteni - "Društvo, ajmo razlaz!" - premijer vrati u neku unosnu anonimnost za rashodovane/ potrošene/ neostvarene hadezeovce s državnih dužnosti i većinu ostalih članova svog "vrlo kvalitetnog i stručnog tima", kako je svoju vladu lani predstavio stranci i javnosti, učinio bi potez karijere i ostao zlatnim slovima upisan kao najučinkovitiji, 14. predsjednik vlade. Osim bliske rodbine, nema mnogo tih koji će suzu pustiti za resorno neostvarenim Plenkovićevim adutima u vladi Marijom Pejčinović-Burić,Davorom Božinovićem, Lovrom Kuščevićem, Goranom Marićem, Tomislavom Čorićem, Gabrijelom Žalac, Ninom Obuljen-Koržinek, Olegom Butkovićem, Tomom Medvedom, Martinom Dalić, Markom Pavićem... Pa, kad se sve zbroji i oduzme, neće suzu pustiti ni za Zdravkom Marićem, Garijem Cappellijem ili Blaženkom Divjak o kojima bi trenutni premijer možda i mogao pustiti bubicu u uho svom nasljedniku. Možda, rekosmo.

Marić zna računati na engleskom jeziku i kuži se u logiku velikih brojeva, a politički se "konstruktivno" ne sjeća što je radio/znao kao Todorićev direktor u Agrokoru. Ne bi se sutra ni kod novog premijera sjećao zašto je u "proeuropskom" državnom proračunu za 2018. našao blizu 300 milijuna kuna za znatno podebljana braniteljska prava, čak pripadnike HVO-a u BiH, 350 inicijalnih milijuna kuna za ratne avione, iks milijuna za oko 600 naših vojnika u 2018. u Afganistanu, Litvi, Poljskoj, na Kosovu, u Libanonu... i kojekuda po svijetu gdje se SAD/NATO/UN-u sprdne. Kaže Marić, to je proračunska potreba u sklopu rashodovnog limita. Sic. A kako pak nisu nasušna životna i razvojna stavka u sklopu limita - obećanog Uniji, Svjetskoj banci, MMF-u, Londonu... na štetu hrvatskih građana - demografska revitalizacija izumiruće zemlje, zdravstvo, mirovine, socijalna kataklizma, školstvo, znanost, kultura i životni standard vlastitih građana?

Cappelli je samim kriterijem mjesta rođenja (Mali Lošinj) i valjda stručnom spremom (inženjer pomorskog prometa) itekako kvalificiran za to kako "mala zemlja za veliki odmor" dva-tri mjeseca u godini prodaje turistima sunce, more, preskupe proizvode s OPG-ova i srednjovjekovna mačevanja kao suvremenu turističku agendu? Divjak se također već potvrdila - naoko politički neovisna i od raspadnutog HNS-a, sljubljenog s HDZ-om - kao perspektivan kadar: čim je premijer pokazao kažiprst no-no, Blaženka zbog pokušaja kadroviranja u kurikulnoj reformi školstva, ušutjela je dok kažeš keks. Izbornom je informatičkom improvizacijom u 5. razredu osmoljetke, koja nema veze s reformom - informatiku treba kao obaveznu nastavu uvesti u sve škole, od 1. razreda - razigrala srce najviše ministru Krstičeviću.

Koliko tek informatičke opreme njegova bivša tvrtka sada može prodati i školama!? Nakon što su kombiji već istovarili informatičku opremu u svim najvažnijim državnim ustanovama, spremni su za nove utovare. Business je business, zar ne? "Nevidljivi" pak energetski ministar Tomislav Čorić, kojeg bije glas da najmanje ili čak ništa ne radi, kao ni radno-ministarski Marko Pavić, ne želi osloboditi građane dokazano neučinkovitih/skupih razdjelnika topline, poskupio im je od 1. rujna za 20-30 kuna kWh električne struje, a na dušu mu ide i to što je Hrvatska ovih dana jedina među 28 (još) zemalja EU-a glasovala protiv (Mađarska i Poljska su bile suzdržane) izmjene Europske direktive o smanjenju emisije stakleničkih plinova. Pod pritiskom cementne industrije i njezina političkog lobija?

Objašnjenje Čorićeva Ministarstva zaštite okoliša i energetike o tome zašto se RH ne želi, kolateralno, pridržavati Pariškog sporazuma o klimi kao ni nova administracija Donalda Trumpa, čak je smješnije i nezrelije od priopćenja Ministarstva vanjskih i europskih poslova o tome zašto je Hrvatska samo dva sata prije glasovanja povukla kandidaturu za sjedište Europske agencije za lijekove. Koje se nakon Brexita seli iz Londona. Okolišno-energetsko ministarstvo tvrdi da "prijedlog Direktive stavlja RH u neravnopravan položaj u odnosu na druge članice kada je riječ o ukupnoj količini emisijskih jedinica koje države članice prodaju na dražbama". U odnosu na Agenciju za lijekove slična glupost: RH je stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na druge kandidate, a prešućuje se da se nije pripremio za kandidaturu, da su bez veze išli tim poslom u Bruxelles "dvojica Milana" (Bandić u ime Zagreba i Kujundžić u ime države) te da Hrvatska objektivno nije ispunila bitne uvjete za postati sjedištem te vrlo unosne i ugledne europske institucije. Čak ni zrakoplovnim vezama s ostatkom Europe.

Zdravstveni ministar Milan Kujundžić ovih dana radikalno sramoti i sebe, i svoj resor i vladu Andreja Plenkovića, tvrdeći da Hrvatska nije tako bogata da djeci oboljeloj od vrlo teških, malignih i rijetkih bolesti može osigurati odgovarajuće nove/učinkovitije lijekove i terapiju. Više od osam milijardi kuna nagomilanih dugova u zdravstvu te višegodišnja bolnička neplaćanja veledrogerijama sanirao bi poskupljenjem dopunskog zdravstvenog osiguranja i haračem na cigarete, alkohol i igre na sreću/klađenje. Za te "preskupe" lijekove, koji spašavaju dječje živote - godišnje je desetak najkritičnijih slučajeva - dostatan je deseti dio benevolentno odobrene inicijalne svote za borbene avione, ili za podebljana prava ratnih veterana (više od 100 milijuna kuna samo za naknade 82.000 nezaposlenih branitelja), ili svote za luksuzne automobile (dva vrlo skupa blindirana, sic) najvišim državnim dužnosnicima, ili svote za udvostručene troškove vlade i Ureda predsjednice RH, itsl.

Nije da Hrvatska nema novca, ima ga, ali samo za one koji u granicama rashodovnog limita ulaze u vladin prioritet, po dva ključna i jednim kriterijem tzv. hladnog pogona. Prvi je uredno servisiranje obaveza međunarodnim vjerovnicima i članarine Uniji (koja poslije Brexita poskupljuje za 510 milijun eura), drugi je honoriranje veteranima (stožeraško-šatoraški projekt), Katoličkoj crkvi i radikalnoj ideološkoj desnici zasluga za dovođenje HDZ-a na vlast, a treći je podmirivanje redovnih obaveze u državnoj infrastrukturi (od plaća i materijalnih troškova do mirovina i svega ostalog), što pojede i do 80 posto proračuna. Bez ikakve šanse za unapređenje stanja.

I premijer Plenković i ostatak vlade - kolateralno i zastupnici saborske većine - prvaci su političkog larpurlartizma i vladanja po principu pokušaja i pogreški, a to nije dobro. Danas nešto predlože, HRT-ovi neprofesionalci to smjesta navale izlakirati, javnost pokaže zube i štono sutra, vladajući se povlače. Premijer Plenković još lani obećao ratificirati Istanbulsku konvenciju o nasilju nad ženama i renacionalizirati Inu, a ništa od toga. Ministar Tolušić izleti s abnormalnim poskupljenjem naknada za uvoz hrane iz BiH, Srbije, Makedonije..., pa istog dana kukavički odustaje. Premijer ga zaboravi koriti. Ministrica Nada Murganić nasjedne na inkvizicijsku definiciju konzervativnih radikala o tome što (ni)je obitelji u istoimenom zakonu, pa povlači tekst i posipa se pepelom - mea culpa, mea maxima culpa - zajedno s premijerom.

Ministar Cappelli upravo rastjeruje strane nautičare drastičnim poskupljenjem usluga u marinama, a premijer, smantan izgubljenim međunarodnim arbitražama i prijetnjom još neviđenog udara slučaja Agrokor na domaće gospodarstvo i sramotno neuspješnim pohodom ministrice Gabrijele Žalac na europski novac - povučeno 80 posto manje od svote na raspolaganju - više ne drži državno kormilo čvrsto u rukama. Izjave s vrha vlasti puke su fraze bez sadržaja: postigli smo uspjeh, radimo, zalažemo se, trudimo se, napravit ćemo, planiramo učiniti, rješavamo, osnovali smo povjerenstvo, dajemo na javno savjetovanje (do jučer se to zvalo javnom raspravom), itsl. Bla, bla, bla...

"Društvo, ajmo - razlaz!". Ako to neće reći premijer Andrej Plenković, a neće, morat će javnost. U općem interesu. Makar tzv. građanskim neposluhom, na ulici ili bilo kako, samo - ovako više ne ide. "Nacionalno osviješteni" politikanti već četvrt stoljeća prave cirkus od Hrvatske i budale od svojih sugrađana.