Društvo sazdano od “spontanih” ignorancija

Na samom početku pandemije koja i dalje diktira naše živote javnim prostorom je zavladala ratna metaforika koja je nekada išla i do ruba doslovnosti. Većina svjetskih vođa je u prvim obraćanjima zabrinutim i zbunjenim građanima svojih zemalja poručila da se nalaze u nekoj vrsti rata. Mobilizacijske konotacije su imale za svrhu integraciju i poslušnost građana radi ostvarivanja “višeg cilja”. Uslijedile su i brojne kritike takvog pristupa: od onih apstraktnih pacifističkih do onih koje su smatrale da takva retorika i njene posljedice izravno štete epidemiološkim logikama upravljanja pandemijom.

Naknadni valovi i novi sojevi, nastanak cjepiva i ekonomski zahtjevi maknuli su ratnu metaforiku u stranu. Novi vokabular u optjecaju podsjeća na onaj upravljanja postkonfliktnim područjima: s virusom moramo naučiti živjeti. Međutim, “ratno stanje” nije sasvim iščezlo. Ono je sada “sakriveno” od očiju javnosti i svih onih koji su bili dovoljno sretni ili procijepljeni da ne odu na “prvu liniju fronta”. A ta se prva linija nalazi na COVID odjelima u bolnicama. Gotovo svaki relevantan medij u Hrvatskoj, od televizijskih od internetskih, “odradio” je reportaže s te “fronte”, a na redovitoj razini čujemo i javljanja liječnika koji su zaposleni na tim odjelima. Oni su, nemotivirani ratnom retorikom, prihvatili taj oblik javljanja s “fronte”. Njihovi medijski istupi su u prvom redu motivirani alarmiranjem javnosti i porukom da “rat još traje” i da ljudi umiru i da nije vrijeme za opuštanje. Uz, naravno, redovite pozive na cijepljenje.

Pitanje koje traži odgovor je ono iz sfere “društvene imunologije”. Zašto je javnost “imuna” na pozive liječnika i brojke umrlih sugrađana? Odgovor zasigurno ne treba tražiti agregaciji individualnih moralnih vrlina ili manjkavosti. Za početak, dio odgovornosti treba prebaciti na militantne antivaksere i njihove pratitelje kojima bi bilo kakav iskaz solidarnosti bio u proturječnosti sa stavovima koje promiču. Ne smije se zanemariti ni nakupljena društvena frustracija trajanjem “ovog sranja” koje je mnoge, a pogotovo mlađi dio populacije, “nagnalo” na jednostavnu društvenu podjelu rada: oni koji moraju nek se liječe u bolnicama, a mi ćemo nastaviti po svome. Smatraju da više ne mogu biti taoci necijepljenih, Stožera ili struke kao takve, ovisno o političkim sklonostima ili najdostupnijim pojašnjenjima. No, ključna je pak stavka da se solidarnost ne može zasnivati na apelima upućenima pojedincu.

Sjećamo se svi brojnih primjera nedavnih nesreća i katastrofa u Hrvatskoj koje su za sobom povukle masovne reakcije solidarnosti s ugroženima. Kako to obično biva, nakon prvog vala solidarnost je vrlo brzo splasnula. Ne zato što su ljudi koji su priskočili u pomoć prestali biti solidarni već zato što se održiva solidarnost mora organizirati. A solidarnost se organizira postojanjem institucija. Proces obnove od potresa je pokazao da ova država nema kapacitete za izgradnju institucija solidarnosti. Naravno, različite društvene situacije i potrebe zahtijevaju različite institucije solidarnosti. Ne mogu se na isti način solidarno “obraditi” obnova kuća i pandemija koja podrazumijeva distancu. Međutim, izostanak i jednih i drugih upućuje na dublje društvene probleme. A ti su problemi još uočljiviji usporedimo li “prvu crtu” u bolnicama s onom na granicama.

Naime, javnost se na vrlo sličan način oglušuje na broj umrlih od Covida i na premlaćivanja, maltretiranja i ubijanja izbjeglica na granicama. Ti se procesi naprosto ne dešavaju u našem društvenom i političkom vidokrugu i ne spadaju u naš život. Nema sumnje da prešutno odobravanje onoga što se dešava na granici nedaleko od Zagreba ideološki opskrbljuju različiti politički stavovi: od rasizma i ksenofobije do tobožnje pravne neutralnosti. Međutim, i manjak solidarnosti s liječnicima i sestrama često se, makar intimno, pojašnjava različitim pristupima koja su nešto bliža ideološkim improvizacijama nego kad su u pitanju migracije čisto zbog novuma pojave. No, ono što čvrsto veže naše tretmane umrlih od COVID-a i onih umrlih na granicama je “spontana” ignorancija. Spontana je jer nisu sagrađene institucije solidarnosti i manje-više je svedeno sve na individualne napore i empatije. Bez obzira na to što bi te institucije u slučaju migracija trebale kritički utjecati na postojeću instituciju: policiju, a u slučaju bolnica iskazivati solidarnost s postojećom zdravstvenom institucijom.

I još jedan zaključak se nameće sam: kontekst izostanka organizirane solidarnosti jasno pokazuje da ksenofobima životi “naših” ljudi jednako vrijede kao i životi nepoželjnih stranaca. I da oni koji tuku izbjeglice na granicama sutra vrlo lako mogu tući vas.

bilten