Na izborima je pobijedio Zoran Milanović. To je bila pobjeda strategije nad taktikom, cilja nad mahnitim vrludanjem i kalkulacijama što gdje reći, pobjeda nad zbrajanjem statistika.
Milanović nije imao novca, nije imao efektivnu stranačku potporu (osim SDP-a koji ne pokriva sve) nije mogao plaćati oglase i pisce govora. Mediji mu nisu bili naklonjeni.
S duge strane, Kolinda Grabar-Kitarović imala je snažnu, ali neiskrenu stranačku podršku, njeni simpatizeri imali su vlastite političke ambicije. Potrošila je puno stranačkog novca, i još više proračunskog, putujući uznemireno od grada do grada.
Računica je bila pridobiti sve, pa će se ipak skupiti za pobjedu, no učinak pretjerivanja bio je loš. Kao kuhar koji jelu, da bi popravio slab okus, dodaje sve više začina i soli, pa na kraju sve upropasti i učini nejestivim, tako je i ona stalnim dodavanjem ukrasa svojoj, inače očajno siromašnoj retorici, sasvim obezvrijedila smisao.
Izbori nisu bili za stranku i program, već za kandidata. Rezultati su težak udarac za kandidatkinju, nametljivu i, dojam je, taštu.
Koliko ju je smetao interes javnosti za njene modne eskapade, promjene perika, pjevanje i modulaciju glasa, ipak je u tome uživala. S osmijehom se ograđivala, no zaista je vjerovala u svoj fatalni izgled i emocionalnu egzaltiranost. Zato je izgledalo da ništa ne misli ozbiljno, da nije iskrena.
Njeno izmišljanje obrazovanja u svijetu, a radi se o prosječnoj školi u Los Alamosu gdje je završila četvrti razred, pa potom upisala Filozofski fakultet u Zagrebu, u njenoj interpretaciji dobio je mitske oblike studiranja na prestižnim fakultetima.
Izbore je izgubila Kolinda, ali ne i HDZ. Presudni element bilo je njeno manjkavo znanje, oportunističko približavanje trenutnoj publici koje je zbunjivalo, nekontrolirani, prazni govori i nametljivost. Umjesto da je odlikuje promišljena riječ, lažno se smiješila i smiješila. Na kraju su njeni neuvjerljivi nastupi, pjevačke i glumačke točke, patetični govori, izazvali odium baš kod onih koji su je možda ranije podržavali.
Jednostavno pretjerala je.
Patetične domoljubne fraze i zaklinjanja su zgodni za lokalne priredbe ali nisu impresivni na nacionalnoj razini. Mogu zamisliti očaj njenih savjetnika koji su stalno morali umanjivati štetu i braniti je od glasina da pije, da izmišlja svoje zasluge i diplome.
Ja sam mislio da je dobar govornik onaj koji ne mora čitati tuđe govore, ali kada se u govorima prepuštala improvizacijama, gubila se u banaliziranju i frazama.
Tako je nestala aura funkcije predsjednice koja je štitila njen integritet, svi su je komentirali na granici izrugivanja. Umjesto poštovanja – sram.
Sada nakon izbora, ali i ranije skoro nitko se ne ustručava, čak se pravi važan, nazivajući je pogrdnim imenima.
Nije ni Škoro taj faktor koji joj je uzeo glasove, ali svakako je skinuo pozlatu i otkrio da je drvo ispod zlata puno rupa. Ljude koji su bili njeni potencijalni glasači obuzeo je sram.
Ona je postala nepredvidivi rizik za HDZ. Rizičan potez potpune mobilizacije HDZ-a BiH ispao je potpuna blamaže.
Ohola bestidnost želje da se u Hercegovini odluči o hrvatskom predsjedniku, izazvala je zgražanje, mobilizaciju i otpor na drugoj strani. Ako su Hrvati u Bosni i Hercegovini konstitutivni narod zašto glasuju u hrvatskim izborima? Jedno je pomoć sunarodnjacima u drugoj državi, ali namjera da HDZ BiH bude stranka u hrvatskoj politici nije zdrava. Dragan Čović zgraža se nad izborom Komšića, ali radosno glasa na hrvatskim izborima.
Stranačke legije nisu se iskazale. S takvom kandidatkinjom nisu učinile čudo. No nikako ih ne treba otpisati. Nisu se raspale, ali su bile bez vodstva i bez vođe.
Predsjednica je kao kandidatkinja govorila o programu, mahala knjigom, no program je malo tko razumio, skoro nitko čitao, a ona o njemu nije govorila već ponavljala riječi ”zajedno”, ”svi mi Hrvati”, ”nemojmo se dijeliti”. A ona je prva naglašavala podjele, potencirala ideologije i zagovarala Trumpa.
Žao mi je svih onih aktivista koji su lijepili njene plakate (jeste li primijetili koliko je malo bilo plakata?). Mnogi HDZ-ovci, mnogi koji su za nju glasali prije pet godina, vjerojatno su ostali kod kuće, neki crtali po listićima, a bome neki glasali i za Milanovića.
Problem nije u tome što je sramotila Škorine glasače, već što je bila sramota za njene vlastite. Možda je predugo boravila izvan Hrvatske, družila se s emigrantima i zaspala na vrijednostima i iskustvima pedesetih kad su žene morale biti glupe plavojke i baviti se demografskom obnovom, a ne poslom i politikom, kad su Sovjeti gradili zidove.
Najveći dio njene samohvale bio je izmišljen i pretjeran, ali ona u svojoj egzaltaciji nije naslutila da joj se sve to može vratiti kao tema ako izgubi.
Pobjednik ne smije izgledati kao zluradi čovjek koji se naslađuje nad nemoćnim gubitnikom. Žao mi je što je trebala nestati aureola moći da bi se vidjela praznina karaktera, oskudica znanja i višak pohlepe za moći i slavom.
Možda imam krivo, no moj dojam je da joj veteranske udruge i Crkva nisu zdušno pomogli. Sjećam se da se grmjelo s oltara o dolasku nečastivog agnostika, da su veterani plaćali oglase u novinama, no sada skromno ”uz Krista protiv komunista”, u nekoj maloj crkvi i evazivne aluzije u Božićnim propovijedima. Malo i nedovoljno. Nije se baš primijetilo oduševljenja.
No još i primjedba iz sučeljavanjua o njenoj nepogrešivoj sklonosti da bira loše društvo. Jasan odabir optuženih i osuđenih Bandić, Bujanac, Mamić, Horvatinčić. Pa govorila je da bi nosila kolače u zatvor (dakle osuđenima!), da hakerima treba oprostiti kaznu…
Nejasan je odabir onih koje je pomilovala. Nesretan oblik pritisaka na obavještajne službe. Malo me je smetalo što Milanović nije koristio takve trenutke. Na muljanje u odgovoru o smjeni Lozančića trebao je uzvratiti pitanjem je li to bilo zbog inkriminiranog snimka s Mamićem. Pa neka jasno kaže ne.
Ili na pitanje o zdravlju, pojačati pitanje time da pojasni mislili se i na estetske zahvate. Pa neka jasno kaže ne. On je ostao gospodin, jer nije pitao i brani njenu intimu. A sjetite se pitanja glavnog operativca svom prijatelju Vargi ”ima li tu intime”?
Sad je izgubila i to je postalo irelevantno i privatna stvar. No budući da najavljuje svoje nove aktivnosti meni je žao što nije razotkriveno i ono što govori o njenoj labilnosti i karakteru.
Zar ona želi doista voditi svoju političku stranku, biti veleposlanica ili savjetnica, ili dobiti čin u NATO-u?
Ona je sama isforsirala temu kampanje kao sukob predsjednice bez karaktera i kandidata s karakterom. Ismijavala je slogan ”normalno”, ali je to dovelo do strateške prednosti njenog ”sukandidata” (ili su sukandidati samo Škoro i Đapić?). Očekivani dobitak od taktičkih trikova (iznervirati Milanovića, mobilizirati HDZ BiH, biti što veći nacionalist) izvrgao se u suprotnost i gubitak.
I što sada?
Osjeća se atmosfera velikih očekivanja, visokog motiva i želja ljudi za promjenama. Osjeća se atmosfera želje da budemo normalno društvo.
I u tome se osjeća dobar strateški izbor tema i stila Zorana Milanovića. Ne baviti se koreografijom skupova i govora već biti normalan.
Nije to bila akademska rasprava o sukobu civilizacija i ideologija. Nije se biralo između komunista i ustaša, tržišne i planske ekonomije, reviziji povijesti. Nije Milanović promijenio, niti će promijeniti društvo. Društvo se promijenilo i zato je izabran. Ne ona. To su bili izbori.
autograf
Milanović nije imao novca, nije imao efektivnu stranačku potporu (osim SDP-a koji ne pokriva sve) nije mogao plaćati oglase i pisce govora. Mediji mu nisu bili naklonjeni.
S duge strane, Kolinda Grabar-Kitarović imala je snažnu, ali neiskrenu stranačku podršku, njeni simpatizeri imali su vlastite političke ambicije. Potrošila je puno stranačkog novca, i još više proračunskog, putujući uznemireno od grada do grada.
Računica je bila pridobiti sve, pa će se ipak skupiti za pobjedu, no učinak pretjerivanja bio je loš. Kao kuhar koji jelu, da bi popravio slab okus, dodaje sve više začina i soli, pa na kraju sve upropasti i učini nejestivim, tako je i ona stalnim dodavanjem ukrasa svojoj, inače očajno siromašnoj retorici, sasvim obezvrijedila smisao.
Kolinda Grabar-Kitarović imala je snažnu, ali neiskrenu stranačku podršku, njeni simpatizeri imali su vlastite političke ambicije. Potrošila je puno stranačkog novca, i još više proračunskog, putujući uznemireno od grada do grada
Izbori nisu bili za stranku i program, već za kandidata. Rezultati su težak udarac za kandidatkinju, nametljivu i, dojam je, taštu.
Koliko ju je smetao interes javnosti za njene modne eskapade, promjene perika, pjevanje i modulaciju glasa, ipak je u tome uživala. S osmijehom se ograđivala, no zaista je vjerovala u svoj fatalni izgled i emocionalnu egzaltiranost. Zato je izgledalo da ništa ne misli ozbiljno, da nije iskrena.
Njeno izmišljanje obrazovanja u svijetu, a radi se o prosječnoj školi u Los Alamosu gdje je završila četvrti razred, pa potom upisala Filozofski fakultet u Zagrebu, u njenoj interpretaciji dobio je mitske oblike studiranja na prestižnim fakultetima.
Izbore je izgubila Kolinda, ali ne i HDZ. Presudni element bilo je njeno manjkavo znanje, oportunističko približavanje trenutnoj publici koje je zbunjivalo, nekontrolirani, prazni govori i nametljivost. Umjesto da je odlikuje promišljena riječ, lažno se smiješila i smiješila. Na kraju su njeni neuvjerljivi nastupi, pjevačke i glumačke točke, patetični govori, izazvali odium baš kod onih koji su je možda ranije podržavali.
Jednostavno pretjerala je.
Patetične domoljubne fraze i zaklinjanja su zgodni za lokalne priredbe ali nisu impresivni na nacionalnoj razini. Mogu zamisliti očaj njenih savjetnika koji su stalno morali umanjivati štetu i braniti je od glasina da pije, da izmišlja svoje zasluge i diplome.
Ja sam mislio da je dobar govornik onaj koji ne mora čitati tuđe govore, ali kada se u govorima prepuštala improvizacijama, gubila se u banaliziranju i frazama.
Tako je nestala aura funkcije predsjednice koja je štitila njen integritet, svi su je komentirali na granici izrugivanja. Umjesto poštovanja – sram.
Sada nakon izbora, ali i ranije skoro nitko se ne ustručava, čak se pravi važan, nazivajući je pogrdnim imenima.
Nije ni Škoro taj faktor koji joj je uzeo glasove, ali svakako je skinuo pozlatu i otkrio da je drvo ispod zlata puno rupa. Ljude koji su bili njeni potencijalni glasači obuzeo je sram.
Ona je postala nepredvidivi rizik za HDZ. Rizičan potez potpune mobilizacije HDZ-a BiH ispao je potpuna blamaže.
Ohola bestidnost želje da se u Hercegovini odluči o hrvatskom predsjedniku, izazvala je zgražanje, mobilizaciju i otpor na drugoj strani. Ako su Hrvati u Bosni i Hercegovini konstitutivni narod zašto glasuju u hrvatskim izborima? Jedno je pomoć sunarodnjacima u drugoj državi, ali namjera da HDZ BiH bude stranka u hrvatskoj politici nije zdrava. Dragan Čović zgraža se nad izborom Komšića, ali radosno glasa na hrvatskim izborima.
Milanović nije imao novca, nije imao efektivnu stranačku potporu (osim SDP-a koji ne pokriva sve) nije mogao plaćati oglase i pisce govora. Mediji mu nisu bili naklonjeni
Stranačke legije nisu se iskazale. S takvom kandidatkinjom nisu učinile čudo. No nikako ih ne treba otpisati. Nisu se raspale, ali su bile bez vodstva i bez vođe.
Predsjednica je kao kandidatkinja govorila o programu, mahala knjigom, no program je malo tko razumio, skoro nitko čitao, a ona o njemu nije govorila već ponavljala riječi ”zajedno”, ”svi mi Hrvati”, ”nemojmo se dijeliti”. A ona je prva naglašavala podjele, potencirala ideologije i zagovarala Trumpa.
Žao mi je svih onih aktivista koji su lijepili njene plakate (jeste li primijetili koliko je malo bilo plakata?). Mnogi HDZ-ovci, mnogi koji su za nju glasali prije pet godina, vjerojatno su ostali kod kuće, neki crtali po listićima, a bome neki glasali i za Milanovića.
Problem nije u tome što je sramotila Škorine glasače, već što je bila sramota za njene vlastite. Možda je predugo boravila izvan Hrvatske, družila se s emigrantima i zaspala na vrijednostima i iskustvima pedesetih kad su žene morale biti glupe plavojke i baviti se demografskom obnovom, a ne poslom i politikom, kad su Sovjeti gradili zidove.
Najveći dio njene samohvale bio je izmišljen i pretjeran, ali ona u svojoj egzaltaciji nije naslutila da joj se sve to može vratiti kao tema ako izgubi.
Pobjednik ne smije izgledati kao zluradi čovjek koji se naslađuje nad nemoćnim gubitnikom. Žao mi je što je trebala nestati aureola moći da bi se vidjela praznina karaktera, oskudica znanja i višak pohlepe za moći i slavom.
Možda imam krivo, no moj dojam je da joj veteranske udruge i Crkva nisu zdušno pomogli. Sjećam se da se grmjelo s oltara o dolasku nečastivog agnostika, da su veterani plaćali oglase u novinama, no sada skromno ”uz Krista protiv komunista”, u nekoj maloj crkvi i evazivne aluzije u Božićnim propovijedima. Malo i nedovoljno. Nije se baš primijetilo oduševljenja.
No još i primjedba iz sučeljavanjua o njenoj nepogrešivoj sklonosti da bira loše društvo. Jasan odabir optuženih i osuđenih Bandić, Bujanac, Mamić, Horvatinčić. Pa govorila je da bi nosila kolače u zatvor (dakle osuđenima!), da hakerima treba oprostiti kaznu…
Nejasan je odabir onih koje je pomilovala. Nesretan oblik pritisaka na obavještajne službe. Malo me je smetalo što Milanović nije koristio takve trenutke. Na muljanje u odgovoru o smjeni Lozančića trebao je uzvratiti pitanjem je li to bilo zbog inkriminiranog snimka s Mamićem. Pa neka jasno kaže ne.
Ili na pitanje o zdravlju, pojačati pitanje time da pojasni mislili se i na estetske zahvate. Pa neka jasno kaže ne. On je ostao gospodin, jer nije pitao i brani njenu intimu. A sjetite se pitanja glavnog operativca svom prijatelju Vargi ”ima li tu intime”?
Sad je izgubila i to je postalo irelevantno i privatna stvar. No budući da najavljuje svoje nove aktivnosti meni je žao što nije razotkriveno i ono što govori o njenoj labilnosti i karakteru.
Njeno izmišljanje obrazovanja u svijetu, a radi se o prosječnoj školi u Los Alamosu gdje je završila četvrti razred, pa potom upisala Filozofski fakultet u Zagrebu, u njenoj interpretaciji dobio je mitske oblike studiranja na prestižnim fakultetima
Zar ona želi doista voditi svoju političku stranku, biti veleposlanica ili savjetnica, ili dobiti čin u NATO-u?
Ona je sama isforsirala temu kampanje kao sukob predsjednice bez karaktera i kandidata s karakterom. Ismijavala je slogan ”normalno”, ali je to dovelo do strateške prednosti njenog ”sukandidata” (ili su sukandidati samo Škoro i Đapić?). Očekivani dobitak od taktičkih trikova (iznervirati Milanovića, mobilizirati HDZ BiH, biti što veći nacionalist) izvrgao se u suprotnost i gubitak.
I što sada?
Osjeća se atmosfera velikih očekivanja, visokog motiva i želja ljudi za promjenama. Osjeća se atmosfera želje da budemo normalno društvo.
I u tome se osjeća dobar strateški izbor tema i stila Zorana Milanovića. Ne baviti se koreografijom skupova i govora već biti normalan.
Nije to bila akademska rasprava o sukobu civilizacija i ideologija. Nije se biralo između komunista i ustaša, tržišne i planske ekonomije, reviziji povijesti. Nije Milanović promijenio, niti će promijeniti društvo. Društvo se promijenilo i zato je izabran. Ne ona. To su bili izbori.
autograf
