Netipična je profesorica Mirjana Krizmanić, autorica psihologije samopomoći. Dok gurui ovoga žanra obilaze svijet, na dobrim plaćama korporacija, objašnjavajući ljudima kako elite ni za što nisu krive, ta sve je u glavi, profesorica Krizmanić aludira kako bi ljudi konačno u ovoj zemlji trebali reći kako im je dosta smjera u kojemu nas vode.
Posljednjih je dana prošle godine ugledni The Economist svrstao Hrvatsku među zemlje izrazito rizične za društvene nemire sviju vrsta. Nije nam to morao reći ovaj ugledni list, na svakome se koraku osjeti kako je ovo društvo ekonomski devastirano kako u vrijeme četrdesetpetogodišnjeg eksperimenta s planskom privredom, tako i u vrijeme ekonomskih eksperimenata 1990-ih godina.
No, jesu li pozivi gospođe Krizmanić i predviđanja uglednoga The Economista realni?
U prošloj sam kolumni, koja je trebala poslužiti kao uvod u ovu godinu, istaknuo kako razloga za optimizam imaju samo dioničari proizvođača antidepresiva. Za pravo tomu daju i sindikalni čelnici koji ističu kako se početkom ove godine nastavio srozavati životni standard građana, naznaka nekoga realnoga investicijskog ciklusa nema, porezna presija je poznata priča, a politike koja bi subvencionirala otvaranje radnih mjesta u izvoznoj industriji nema. Ako tome dodamo crna predviđanja rasta nezaposlenosti, pita se Ozren Matijašević, koliko dugo još možemo izdržati bez prosvjeda.
Prosvjedi većih razmjera nisu nemoguć scenarij, misli sindikalist Krešimir Sever. Priželjkuje da ljudi pokažu predsjedniku Vlade kako nisu tako miran i strpljiv narod kada se radi o njihovoj egzistenciji. Naime, kako kaže Sever, predsjednik je Vlade nedavno, navodno, jednoj stranoj delegaciji tako objasnio činjenicu društvenoga mira u situaciji ovakve gospodarske implozije društva. Zoran Milanović očito računa na hrvatski mentalitet koji može mnogo otrpjeti. No, sve ima svoje granice, a spremnost na radikalne korake povijesno je dokazana kada se ta granica prijeđe.
No, profesorica Krizmanić se pita koji bi to bili razlozi za izlazak na ulice jer od kada živući ljudi pamte, na ovim je prostorima uvijek bila neka kriza, s kratkim olakšavajućim razdobljima kakvog-takvog prosperiteta?! Ova je vlada doista mnogo toga zatekla no imala je i dosta vremena za reakciju, koja je izostala, kaže profesorica Krizmanić. Građani Hrvatske, nastavlja, nisu pretjerano skloni prosvjedima demonstracijama, a i kad se pokrenu, one brzo stanu. Postoji, doduše, određeni postotak ljudi koje je moguće izvući na ulicu za neke ideološke vrijednosti, no postavlja se pitanje jesu li i to alibi akcije kako bi se prosvjedni kapacitet ovoga naroda devalvirao?
Kako vidimo, i sindikalisti i ugledna psihologinja suglasni su kako smo se opasno približili rubu. U takvoj situaciji, kaže profesorica Krizmanić, treba biti u prvim redovima s građanske strane barikade.
Moguće rasplitanje gordijskog čvora društvenoga stresa vidim samo u dva scenarija.
Prvi je, samoorganiziranje građana udruživanjem u spontane anarhosindikalne organizacije, kako predlaže Noam Chomsky globalnim nezadovoljnicima u nedavnom razgovoru za Glas Rusije. To bi trebalo dovesti do potpunog gubitka povjerenja u institucije ovoga društva, što smo povijesno pod raznim stranim upravama doživljavali, no to će, kao i tada, dovesti do dugoročnog gubitka državnosti. Drugi scenarij koji zagovara i profesorica Krizmanić, pozivajući ljude da izađu na ulice i iskažu nezadovoljstvo.
Profesorica se u ovome slučaju, iako netipično, ne pokazuje niti u kakvom protuprirodnom svjetlu. Dokazuje se kao istinska autorica psihologije samopomoći. Jer, osnova je self-help psihologije, artikuliranje nezadovoljstva umjesto konzumacije kemijskih supstituta. Zasad smo, nažalost, društvo zrelo za kolektivnu terapiju.
Izvor: seebiz
