U javnosti se stvara dojam da je za hrvatsku korupciju kriv pravni kaos koji stvara primitivni kapitalizam, koji se naziva ortačkim, rođačkim. Ali kako je dobar dio korupcije uvezen iz pravno uređenije Evropske unije, jasno je da je krivac kapitalizam kao takav
Niknula su tri svježa humka na groblju hrvatske borbe protiv korupcije. Nedavno su u Zagrebu izrečene tri presude dvojici najpoznatijih stanovnika tog groblja, Ivi Sanaderu i Milanu Bandiću, dvije oslobađajuće i jedna praktički oslobađajuća. Naravno, digla se velika buka u javnosti i zaredala je kiša otrovnih kritika, većinom sasvim opravdanih i dobro obrazloženih, ali, pokazat ćemo poslije, nijedna nije cjelovita i suštinska. Najprije što je opravdano. Bandić nikako nije smio biti oslobođen, nego barem uvjetno osuđen jer je u na sudu priloženim snimkama otvoreno priznao da je Željki Markić ustupio štandove po zagrebačkim trgovima iz žalosno očitog političkog koristoljublja (otvoreno je rekao da želi da mu ona postane partner u širenju na političkoj sceni, a ne obratno, u suprotnom neka p… k….). Sa Sanaderom je i gore. Kako to da mu je za jednom već presuđenu muljažu s Hypo bankom sada odrezana godinu dana manja kazna nego prvi put, iako se okolnosti nisu nimalo promijenile, štoviše, sada su i gore? Novinari su naime ovih dana otkrili da je on domovinski rat odslužio sa svega nekoliko sati pod uniformom na nekoj pustoj plaži u blizini Splita, a sve da se radilo i o nekoliko mjeseci ili čak godina, ima li, dođavola, išta gluplje nego mu to uzeti za olakotnu okolnost, a istodobno ga osuditi za ratno profiterstvo. O svakako, pod ljutite upitnike stavljeno je i to što je od Sanaderovog počinjenja djela do presude prošlo čak više od dvadeset godina, ali tu se javljaju i prva naprsnuća u ovim kritikama.
Navodno vrlo upućena Vesna Škare Ožbolt izjavila je da je gori od toga samo Haški sud, poznat također po višedesetljetnim suđenjima, iako taj prigovor nimalo, baš nimalo ne stoji. U Haagu se zbilja sudilo dugih, predugih dva desetljeća, ali su donesene, ili će tek biti donesene, brojne kapitalne presude, a ako ćemo o manjkavostima, one su u tome što su se neki optuženici izvukli a nisu smjeli (Momčilo Perišić, Ante Gotovina). U ovdašnjem slučaju izvukli su se, žalibože, svi, pa hrvatsko pravosuđe sliči na zahrđalu šklopociju koja ne služi ničemu osim da se ruga samoj sebi i sramoti državu koja ju je osnovala. Još gore, ta država i želi da bude osramoćena jer je to jednostavno način njezinog postojanja, drukčiji i bolji ona ne poznaje, niti ga je ikada tražila. Zato je sve okrenuto naglavce, što je lako pokazati dvama primjerima.
Državno odvjetništvo nedavno je ušlo u brodogradilišta Uljanik i 3. maj, i neka je, nitko nema imunitet kada je riječ o trošenju budžetskog novca, iako je ovdje načelno sve jasno. Da, u škverove su se slile milijarde u obliku subvencija i jamstava, ali postoje vjerodostojni izračuni da su povratnim putem oni vratili u budžet još više milijardi u obliku poreza i drugih davanja. S druge strane, DORH ne pokazuje nimalo zanimanja kako je Milan Bandić preveo, zavrbovao na svoju stranu nikada zabilježenih deset saborskih zastupnika, a na putu je izgleda i jedanaesti, i je li i tu kapnula neka para čiji bi opticaj morao zanimati represivne organe. Naravno, ovdje se ne može raditi o nelegalno uzurpiranim milijardama, ali kada malo pogledaš, zapravo i može jer deset zastupnika itekako može utjecati na to da se milijarde iz državnog budžeta usmjere ovamo, a ne onamo. Tim kanalima, uostalom, i teku glavni tokovi korupcijskog vrbovanja velikih nedržavnih institucija i cijelih slojeva hrvatskog stanovništva, a da ne ispadne da govorimo napamet, podsjetit ćemo i kojih. Na taj način vrbuje se i korumpira ponajprije Katoličku crkvu, koja zauzvrat drži mrtvu stražu na prilazima HDZ-u, a ako ponekad i otkaže poslušnost (Istanbulska konvencija, nedavni vukovarski prosvjed), to je samo zato što želi drukčiji HDZ, a ne nekoga drugoga. Na taj način korumpira se i stotine hiljada branitelja, koji po sličnoj matrici kruže u orbiti oko HDZ-a, a kako popunjavaju ispražnjeni prostor koji je nekada zauzimala radnička klasa, moglo bi se reći da su se oni transformirali od ratnika u radnike režima. Napokon, na taj način se korumpira, kako smo vidjeli, sve veći broj saborskih zastupnika, sve veći dio civilne scene, posebno one pseudokatoličkog predznaka, medijske i kulturne institucije, na kraju krajeva i onaj dio privrede koji se uklapa u pojam ortačkog kapitalizma.
Ovdje dobivamo upravo klasičnu, maksimalno izoštrenu sliku države na štakama. Država je naprosto pokleknula pred cijelim špilom paradržavnih institucija i nevladinih interesnih klika. Riječima Dalije Orešković, te klike su ‘otele’ državu, nakon što su uspostavile monopol nad domoljubljem koji im nitko nije u stanju dovesti u pitanje. Orešković, naravno, nije rekla ništa što već ne znamo, ali je rekla nešto što u pravilu ne izgovaraju etablirane političke stranke i zato treba priželjkivati da nešto napravi u politici. Tim više što joj je notorni svekar Slaven Letica poručio da joj je prije mjesto u kući s djecom, iako se nikada nije čulo da bi isto savjetovao Kolindi Grabar Kitarović. Nisu ovdje previše važni ni prigovori s ljevice da Orešković ništa ne govori o radništvu, jer ima stranaka kojima je to glavni posao, a nitko im ne brani, ni ona, da ga bolje rade. Ali doista bi bilo važno da se Orešković ne utopi u bljutavoj frazeologiji sveprisutnih liberalno-demokratskih stranaka, za koje je korupcija samo stvar dobro uređene i uhodane pravne države. Pa je, kao, jedino važno upiti i primijeniti dobre uzore u inozemstvu i sve će biti u redu.
Ti ljudi ne vide dalje od nosa. Pa zar u ovim najnovijim sudskim procesima (Hypo banka, Ina-Mol, a ima ih još ohoho) nije bjelodano pokazano da je dobar dio hrvatske korupcije uvezen iz navodno pravno uzorne Evropske unije, iako se ona uporno pravi da s tim nema veze. Nije dakle problem samo u lošem hrvatskom pravosuđu, iako je ono toliko očajno da sigurno jeste i u tome, nego, u pravu su ljevičari, taj problem ima i jasnu klasnu dimenziju. Drukčije rečeno, nije stvar samo u tome da ovdje u Hrvatskoj imamo neki primitivniji oblik kapitalizma, ortački, rođački, kroni i kako ga sve ne zovu pa se, eto, na to nadovezuje sva ova silna korupcija. Stvar je puno više u tome da kapitalizam općenito rađa kao svoju zakonitu djecu korupcijske afere jer je to naprosto ugrađeno u egoistična ekonomska i politička načela na kojima počiva, a onda se to zakonomjerno prenosi i u sferu javnog morala. Tko u to ne vjeruje, neka se zapita zašto u bivšoj yu-državi, u kojoj je također bilo korupcije, ona ipak nikada nije poprimila takve razmjere da je doslovce drmala temeljima države i upravljala ključnim političkim procesima u zemlji.
A baš to je ono što sada imamo i gledamo u Hrvatskoj, i to u tolikoj mjeri da se više ni uvjetno ne može odrediti tko tu drži stranu dobra, a tko stranu zla. Jer ako, kako upravo svjedočimo, akteri afere SMS nasrću na aktere afere Borg i obratno, a nikoga trećeg tu više ne vidiš, onda smo, u pravu je Orešković, zbilja puki taoci jednog korupcijskog supersistema, koji sve natkriljuje kao nebeski svod. Konac priče.
portalnovosti
Niknula su tri svježa humka na groblju hrvatske borbe protiv korupcije. Nedavno su u Zagrebu izrečene tri presude dvojici najpoznatijih stanovnika tog groblja, Ivi Sanaderu i Milanu Bandiću, dvije oslobađajuće i jedna praktički oslobađajuća. Naravno, digla se velika buka u javnosti i zaredala je kiša otrovnih kritika, većinom sasvim opravdanih i dobro obrazloženih, ali, pokazat ćemo poslije, nijedna nije cjelovita i suštinska. Najprije što je opravdano. Bandić nikako nije smio biti oslobođen, nego barem uvjetno osuđen jer je u na sudu priloženim snimkama otvoreno priznao da je Željki Markić ustupio štandove po zagrebačkim trgovima iz žalosno očitog političkog koristoljublja (otvoreno je rekao da želi da mu ona postane partner u širenju na političkoj sceni, a ne obratno, u suprotnom neka p… k….). Sa Sanaderom je i gore. Kako to da mu je za jednom već presuđenu muljažu s Hypo bankom sada odrezana godinu dana manja kazna nego prvi put, iako se okolnosti nisu nimalo promijenile, štoviše, sada su i gore? Novinari su naime ovih dana otkrili da je on domovinski rat odslužio sa svega nekoliko sati pod uniformom na nekoj pustoj plaži u blizini Splita, a sve da se radilo i o nekoliko mjeseci ili čak godina, ima li, dođavola, išta gluplje nego mu to uzeti za olakotnu okolnost, a istodobno ga osuditi za ratno profiterstvo. O svakako, pod ljutite upitnike stavljeno je i to što je od Sanaderovog počinjenja djela do presude prošlo čak više od dvadeset godina, ali tu se javljaju i prva naprsnuća u ovim kritikama.
Navodno vrlo upućena Vesna Škare Ožbolt izjavila je da je gori od toga samo Haški sud, poznat također po višedesetljetnim suđenjima, iako taj prigovor nimalo, baš nimalo ne stoji. U Haagu se zbilja sudilo dugih, predugih dva desetljeća, ali su donesene, ili će tek biti donesene, brojne kapitalne presude, a ako ćemo o manjkavostima, one su u tome što su se neki optuženici izvukli a nisu smjeli (Momčilo Perišić, Ante Gotovina). U ovdašnjem slučaju izvukli su se, žalibože, svi, pa hrvatsko pravosuđe sliči na zahrđalu šklopociju koja ne služi ničemu osim da se ruga samoj sebi i sramoti državu koja ju je osnovala. Još gore, ta država i želi da bude osramoćena jer je to jednostavno način njezinog postojanja, drukčiji i bolji ona ne poznaje, niti ga je ikada tražila. Zato je sve okrenuto naglavce, što je lako pokazati dvama primjerima.
Državno odvjetništvo nedavno je ušlo u brodogradilišta Uljanik i 3. maj, i neka je, nitko nema imunitet kada je riječ o trošenju budžetskog novca, iako je ovdje načelno sve jasno. Da, u škverove su se slile milijarde u obliku subvencija i jamstava, ali postoje vjerodostojni izračuni da su povratnim putem oni vratili u budžet još više milijardi u obliku poreza i drugih davanja. S druge strane, DORH ne pokazuje nimalo zanimanja kako je Milan Bandić preveo, zavrbovao na svoju stranu nikada zabilježenih deset saborskih zastupnika, a na putu je izgleda i jedanaesti, i je li i tu kapnula neka para čiji bi opticaj morao zanimati represivne organe. Naravno, ovdje se ne može raditi o nelegalno uzurpiranim milijardama, ali kada malo pogledaš, zapravo i može jer deset zastupnika itekako može utjecati na to da se milijarde iz državnog budžeta usmjere ovamo, a ne onamo. Tim kanalima, uostalom, i teku glavni tokovi korupcijskog vrbovanja velikih nedržavnih institucija i cijelih slojeva hrvatskog stanovništva, a da ne ispadne da govorimo napamet, podsjetit ćemo i kojih. Na taj način vrbuje se i korumpira ponajprije Katoličku crkvu, koja zauzvrat drži mrtvu stražu na prilazima HDZ-u, a ako ponekad i otkaže poslušnost (Istanbulska konvencija, nedavni vukovarski prosvjed), to je samo zato što želi drukčiji HDZ, a ne nekoga drugoga. Na taj način korumpira se i stotine hiljada branitelja, koji po sličnoj matrici kruže u orbiti oko HDZ-a, a kako popunjavaju ispražnjeni prostor koji je nekada zauzimala radnička klasa, moglo bi se reći da su se oni transformirali od ratnika u radnike režima. Napokon, na taj način se korumpira, kako smo vidjeli, sve veći broj saborskih zastupnika, sve veći dio civilne scene, posebno one pseudokatoličkog predznaka, medijske i kulturne institucije, na kraju krajeva i onaj dio privrede koji se uklapa u pojam ortačkog kapitalizma.
Ovdje dobivamo upravo klasičnu, maksimalno izoštrenu sliku države na štakama. Država je naprosto pokleknula pred cijelim špilom paradržavnih institucija i nevladinih interesnih klika. Riječima Dalije Orešković, te klike su ‘otele’ državu, nakon što su uspostavile monopol nad domoljubljem koji im nitko nije u stanju dovesti u pitanje. Orešković, naravno, nije rekla ništa što već ne znamo, ali je rekla nešto što u pravilu ne izgovaraju etablirane političke stranke i zato treba priželjkivati da nešto napravi u politici. Tim više što joj je notorni svekar Slaven Letica poručio da joj je prije mjesto u kući s djecom, iako se nikada nije čulo da bi isto savjetovao Kolindi Grabar Kitarović. Nisu ovdje previše važni ni prigovori s ljevice da Orešković ništa ne govori o radništvu, jer ima stranaka kojima je to glavni posao, a nitko im ne brani, ni ona, da ga bolje rade. Ali doista bi bilo važno da se Orešković ne utopi u bljutavoj frazeologiji sveprisutnih liberalno-demokratskih stranaka, za koje je korupcija samo stvar dobro uređene i uhodane pravne države. Pa je, kao, jedino važno upiti i primijeniti dobre uzore u inozemstvu i sve će biti u redu.
Ti ljudi ne vide dalje od nosa. Pa zar u ovim najnovijim sudskim procesima (Hypo banka, Ina-Mol, a ima ih još ohoho) nije bjelodano pokazano da je dobar dio hrvatske korupcije uvezen iz navodno pravno uzorne Evropske unije, iako se ona uporno pravi da s tim nema veze. Nije dakle problem samo u lošem hrvatskom pravosuđu, iako je ono toliko očajno da sigurno jeste i u tome, nego, u pravu su ljevičari, taj problem ima i jasnu klasnu dimenziju. Drukčije rečeno, nije stvar samo u tome da ovdje u Hrvatskoj imamo neki primitivniji oblik kapitalizma, ortački, rođački, kroni i kako ga sve ne zovu pa se, eto, na to nadovezuje sva ova silna korupcija. Stvar je puno više u tome da kapitalizam općenito rađa kao svoju zakonitu djecu korupcijske afere jer je to naprosto ugrađeno u egoistična ekonomska i politička načela na kojima počiva, a onda se to zakonomjerno prenosi i u sferu javnog morala. Tko u to ne vjeruje, neka se zapita zašto u bivšoj yu-državi, u kojoj je također bilo korupcije, ona ipak nikada nije poprimila takve razmjere da je doslovce drmala temeljima države i upravljala ključnim političkim procesima u zemlji.
A baš to je ono što sada imamo i gledamo u Hrvatskoj, i to u tolikoj mjeri da se više ni uvjetno ne može odrediti tko tu drži stranu dobra, a tko stranu zla. Jer ako, kako upravo svjedočimo, akteri afere SMS nasrću na aktere afere Borg i obratno, a nikoga trećeg tu više ne vidiš, onda smo, u pravu je Orešković, zbilja puki taoci jednog korupcijskog supersistema, koji sve natkriljuje kao nebeski svod. Konac priče.
portalnovosti
