Mjesečni sve novi i novi dugovi poprimaju zastrašujuće dimenzije, a nije izlaz u drastičnom poskupljenju usluga u javnom zdravstvu i lijekovi, jer to ne dopušta životni standard najvećeg broja tzv. malih/običnih ljudi.
U principu, uopće nije važno tko je vlasnik općih i specijalnih bolnica u zemlji, zavoda za hitnu medicinu, odnosno za javno zdravstvo, injsl. – jedinice lokalne/regionalne samouprave ili država (koja je, navodno, loš gospodar) – ali itekako jest važno da je zdravstveni sustav učinkovito ustrojen, kvalitetom i cijenom usluga dostupan svim građanima jednako bez obzira na socijalni status, ekonomski funkcionalan, ali i teritorijalno optimalan kako smrt u hitnim slučajevima ne bi bila brža od liječničke intervencije. Kao, paradoksalno, na umaškom području u Istri, gdje je Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje (HZZO) zabranio prevoženje hitnih slučajeva, je li, u 20 minuta udaljenu slovensku bolnicu u Izoli kako bi se životno ugrožene pacijente prevozilo u sat i pol udaljenu bolnicu u Puli. Regionalna samouprava to neće dopustiti – razočarana srcem kamenim i nerazumnim državne zdravstvene vlasti – pa je najavila svojim novcem plaćati troškove hitnih liječničkih intervencija u neposrednom slovenskom susjedstvu. Da smrt ne bude brža od medicine.
Krajnje je upitno hoće li Plenković-Beroševi „reformski“ gromobrani po analizi tzv. e-savjetovanja spriječiti najgore. I kod kuće i u Bruixellesu, čiji euro tzv. oporavka/otpornosti nije za potrošiti – u birtiji
Budući da ozbiljne reforme godinama zaobilaze zdravstvenog bolesika na palijativnoj skrbi koji je već navuko desetak milijardâ kuna dugova te kadrovski zabrinjavajuće onemoćao – pandemija virusa SARS-CoV-2 i muutanata je dodatno dramatizirala ionako kritično stanje, pa pitanje da ili ne reforma više nije samo kroničan domaći nego i eurounijski problem – tzv. covid ministar Vili Beroš se, eto, pritjeran i eurounijskim pritiskom, sjetio „reformskih“ medikamenata baš kao da se radi o hipohondrijskom poremećaju. Napokon je izvukao iz ladice davno obećani projekt tzv. reforme zdravstva – ako je to taj papir kojim je na neviđeno znao mahati novinarima pred nosom – te poslao u javnu raspravu („novohrvatski“ se to sada zove e-savjetovanje, sic transit) izmjene i dopune Zakona o zdravstvenoj zaštiti i odmah izazvao lavinu kritike, jer Beroševa „reforma“ navodno ne zahvaća suštinu problema i čak sluti novim štetama. Ministar zdravstva se od početka mandata bavi samo epidemijom/pandemijom bolesti SARS-CoV-2, otuda mu i ironičan naziv covid ministar, kao da mu resor zapasuje samo koronakrizu, a ne tzv. stanje zdravlja najvažnijeg sustava o kojem ovisi uredno funkcioniranje cjelokupnog društva. Ako je državne pameti, naravno.
Bez zdravih ljudi i zdravlja pristupačnog svima u društvu, sve drugo je luk i voda. Beznačajno. A neizvjesna borba s pandemijom – kojoj se globalno ne znaju ni prava dijagnoza, ni učinkovit postupak liječenja niti postoji, je li, znanstveni/epidemiološki/javni konsenzus o mjerama i krajnjem ishodu – nije niti smije biti alibi za nebrigu o zdravstvenom CRO bolesniku na palijativnom krevetu. Tim više, jer je lani s proljeća na ljeto, dok se još „nije znalo“ da koronavirus žanje u sve žešćim valovima i da nije oslabio, Beroš bio nacionalni heroj koji je pomogao „uspješnoj vladi premijera Andreja Plenkovića, najuspješnijoj od svih prethodnih zajedno“ (sic transit) „pobjediti“ epidemiju, a službeno je gurnuto pod tepih pogoršano stanje skrbi čak i o najtežim, onkološkim bolesnicima. Bile su odgođene pretrage, specijalistički pregledi, povećana je stopa smrtnosti kroničara izvan covid dijagnoza, etc., a kobne posljedice tek dolaze na naplatu. O tomu nema riječi u Beroševom „reformskom“ projektu iz kojega su, je li, iskočile u javni polemički prostor zapravo nevažne stvari: država uzima pod svoj kišobran županijsko zdravstveno vlasništvo.
Kako sada stoje stvari, županije su vlasnice 22 opće bolnice, 21 zavoda za hitnu medicinu i 21 zavoda za javno zdravstvo, a svi se financiraju iz blagajne HZZO-a. Ukupni gubitci zdravstvenog sustava iznose cca 250 milijuna kuna mjesečno. Hrvatska ima 64 bolnice, ali u nekima je znatan višak medicinskog i inog osoblja, a u drugima pak nedostaje i liječnika, i medicinskih sestara…, koje ne mogu dobiti ni na ponovljenim natječajima niti dodatnim pogodnostima (veće plaće, osiguran stan, povoljni radni uvjeti, etc.). U domovima zdravlja izvan Zagreba i inih većih gradova je to stanje još gore. Svojedobno su zdravstvene ustanove bile centralizirane i strogo pod državnim nadzorom, pa se pokazalo da to nije bilo dobro te su decentralizirane. A troškovi su svejedno rasli. Pa se opet prije desetak godina išlo na udruživanje teritorijalno bliskih bolnica eda bi se smanjili troškovi (npr. jedna umjesto dviju administracija, preraspodjela radnih obaveza liječnika, osobito specijalista, etc.), ali nije pomoglo. „Vreću bez dna“ u zdravstvu – obrni, okreni, svejedno – nikako zakrpati.
Tko će plaćati bolovanja? Poslodavci, sami radnici, porezni obveznici…? A porodiljne naknade? Mladi zaposlenici će si sami plaćati zdravstveno osiguranje i time smanjiti ionako preniske početničke plaće ispod egzistencijalnog minimuma?
Sudeći po kritici Beroševih „reformskih“ rješenja za centralizaciju sustava – premijer i HDZ-ova saborska tzv. stabilna većina će ih progurati ma što iznjedrilo tzv. e-savjetovanje – ministar nije ponudio čak ni odgovarajući konac, a kamoli zakrpu otpornu za izdržala pritisak sve većih troškova u zdravstvenoj vreći. Budući da nisu ponuđene ključne pretpostavke za reforme iole vrijedne uštede i racionalizaciju toga inače skupog sustava – koji po prirodi stvari ne može ni biti jeftin, a kvalitetan i učinkovit – uopće nije jasno kako će bolje, a jeftinije no dosad, funkcionirati svih 57 općih i specijalnih bolnica u županijama što će dobiti državu za vlasnika i kojima će se ukinuti 21 zavod za javno zdravstvo, uključivo poznati zagrebački Nastavni zavod „Andrija Štampar“. Ostao bi na životu tek Hrvatski zavod za javno zdravstvo (HZJZ). Valjda kako bi HDZ-ovi ključni „epidemiolozi“ na čelu sa stožerašem Krunoslavom Capakom i dalje zadržali primjerno plaćena radna mjesta? Ukidanje se predviđa i 21 županijskom zavodu za hitnu medicinu, odnosno nastavak rada samo Hrvatskog zavoda za hitnu medicinu koji vodi također istaknuta HDZ-ova „epidemiologinja“ Maja Grba-Bujević.
Prijedlogom novih zdravstvenih paragrafa oktroira se praksa da država na prijedlog ministra ubuduće imenuje upravna vijeća sada županijskih bolnica, a tek nekolicinu lokalna samouprava. Domovima zdravlja šire se ovlasti, pa se i liječnicima koji u njima rade ugovorno s HZZO-om dodaju poslovi za koje dom zdravlja procijeni da su neophodni. Dakle, i usluge koje su u nadležnosti doma zdravlja, a ovaj ih zbog nekih razloga neće obaviti. „U Ministarstvu zdravstva očito drže da će moći bolje kontrolirati potrošnju ako sustav zdravstva bude centraliziran“, tvrdi u Jutarnjem listu ponajbolja sektorska novinarka Goranka Jureško. „Bit će teko uvjeriti županijske vlasti zašto ostaju bez svog vlasništva ako će realno troškovi ostati nepromijenjeni. Naime, većina općih bolnica iz mjeseca u mjesec proizvodi gubitke jer gotovo cijeli limit koji dobivaju iz HZZO-a potroše na plaće zaposlenika, odnosno većina nema realizaciju – ne uspiju odraditi preuzete obveze iz ugovora s HZZO-om.“
E sad, treba biti čarobnjak, pa samo promjenom vlasništva i državnim, je li, treniranjem, strogoće unutar općeg deficita i siromaštva smanjiti trošak zadravstva s mjesečnih cca 250 milijuna kuna na manju svotu. Reforma ne vrijedi, ako je trošak tek nešto manji ili ostane isti, a ne znatno manji. S tim da kvalliteta usluge ostane barem na istoj razini, ne nižoj. Nikakva ministrova imenovanja članova upravnih vijeća bolnica, ravnatelja, itsl. – po logici stvari u bolničkom poslovanju i prirodi zdravstvene skrbi – neće osoviti na noge pacijenta u palijativnom krevetu. Nema tog vilija beroša koji će u uvjetima proračunskih disbalansa, ekonomskih nedostatnosti i zabrinjavajućih novčanih euroovisnosti, ali i pobrkanih razvojnih prioriteta tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene reformski potentno omogućiti da zdravstvo funkcionira na razini kvalitete usluga i financijske dostatnosti kako to građani ove zemlje zaslužuju. Hrvatska u principu nije siromašna zemlja i ne zaslužuje sustav koji trokira i urušava se iz dana u dan, a sva desetljetna državna nebriga eskalira vatrogasnim intervencijama (npr. u slučaju enormnih dugova veledrogerijama) i tek promjenama zakona.
Mladi zaposlenici će si sami plaćati zdravstveno osiguranje i time smanjiti ionako preniske početničke plaće ispod egzistencijalnog minimuma? Tko će u tim uvjetima zaposliti ljude srednje dobi i starije, odnosno mlađe žene koje još nisu rodile? Koji će novopečeni pater familias poželjeti posao u Bijednoj Našoj koja mu je zla maćeha?
Jest da papir i sada pametne digitalne spravice svašta mogu pretrpjeti, ali život ne trpi kvazireformske fatamorgane na rubu ponora. Je li, tek da ministri, kao, nešto rade, a mediji imaju čime farbati tinele općinstvu kada nasjednu na ono što, kao, ministri rade. Slučaj hitnih intervencija Umag-Izola, odnosno Umag-Pula, gdje o više ili manje (nevažnog u biti) novca izravno ovisi ljudski život – nije svejedno hoće li netko dobiti hitnu pomoć za 20 minuta ili za sat i pol – aktualizira i predloženo rješenje Beroševe „reforme“ po kojemu bi Hrvatski zavod za hitnu medicinu ubuduće, piše, „sklapao ugovor za djelatnost hitne medicine s bolničkim ustanovama koje imaju objedinjeni hitni bolnički prijem i domovima zdravlja uz sudjelovanje privatnih zdravstvenih djelatnika u mreži javnog zdravstva“. Županijski zavodi su ispali iz igre, a njihov posao se delegira bolnicama, domovima zdravlja i privatnim ordinacijama u njima. Jesu li organizacijski i personalno bolnice, domovi i ugovorni liječnici – kojih je 75 posto prema 25 posto javnog zdravstvo u domovima zdravlja – voljni/kadri kvalitetno obavljati taj posao? U činovničkom pogonu ministra Beroša drže da jesu i da će to državi biti jeftinije, a iz tih se krugova čuje suprotno.
„U dijelu (predloženih izmjena i dopuna Zakona o zdravstvenoj zaštiti, op. a.) koji se odnosi na funkcioniranje privatne zdravstvene zaštite“, tvrdi Jureško, „zakonodavac ne predviđa gotovo nikakve promjene u odnosu na postojeći propis koji se pokazao manjkavim kad je u Hrvatskoj krenula epidemija koronavirusa. Gotovo je sigurno da će liječnici privatnici u PZZ-u na ovaj prijedlog imati prigovor jer radi se o privatnoj praksi u kojoj su liječnici sami sebi poslodavci. Novi prijedlog ne predviđa povećanje ordinacija PZZ-a u sklopu domova zdravlja što znači da će primjerice na otocima i depriviranim područjima i dalje biti ograničena dostupnost medicinske pomoći s obzirom na to da omjer privatnika i javnog zdravstva u domovima zdravlja i dalje ostaje 75 prema 25 posto. Ostaje, međutim, mogućnost da se u pojedinoj županiji osnuje i više od jednog doma zdravlja, a rezultat takvog rješenja je činjenica da Hrvatska trenutno ima čak 49 domova zdravlja po principu ‘što manje županije, to više domova’.“
Ta morska ideja – vidljiva iz druge galaksije kao skuplja od dosadašnjeg rješenja te slabih izgleda za kvalitetnu operacionalizaciju – čini se još i slanjom, da se ne kaže nakaradnijom, uzme li se u obzir nakana vlasti u zdravstvu o tomu da domovi zdravlja ubuduće obavljaju i specijalističko-konzilijarnu zdravstvenu zaštitu „sukladno mreži javne zdravstvene službe zapošljavanjem ili sklapanjem ugovora o funkcionalnoj integraciji doma zdravlja s bolničkom ustanovom“. Pa će kronični bolesnici ići u dom zdravlja, a ne više svom specijalistu u bolnici koji je godinama pratio stanje bolesti pacijenta . Cilj je rasteretiti bolnice, a dodatno opteretiti domove zdravlja i privatnike u njima? Prelijevanje iz šupljeg u prazno pri čemu trošak zdravstvene usluge ni približno neće biti niži, a dvojbeno je hoće li usluga biti barem na istoj razini kakvoće. „Reforma“ kao udar na zdravlje ljudi i profesionalne obaveze liječnika i medicinskog osoblja, a ne racionalizacija troškova i unaprjeđenje sustava?
Navodno se želi smanjiti troškove i racionalizirati sustav guranjem svega i svačega pod državnu kapu, pa i otimanjem tuđeg, a notorna je, iskustvena činjenica da upravo državne bolnice prave najveće gubitke
Specijalističku skrb mogu osigurati specijalisti i specijalizirane ustanove, pa što košta – košta, koliko objektivno mora koštati, ne obiteljski liječnici u ordinacijama opće medicine. Ne svatko koga se bilo gdje i bilo kada sjeti ministar Beroš, pa njegova tzv. radna skupina uz kavicu, sok i kiselu vodu odigra, je li, „reformsku“ simultanku čiji se ishod – ma što preporuči tzv. e-savjetovanje u kojemu predlagač promjena probere (ne)prihvatljiva rješenja – zakonski oktroira saborskom tzv. stabilnom većinom. Pa… „Po svemu sudeći“, smatra novinarka Jureško, „županie neće lako odustati od svog vlasništva jer primjerice grad Zagreb ima čak 21 ustanovu među kojima su i neke velike bolnice. Bit će zanimljivo vidjeti kakve će sve primjedbe doći na ovaj draft ministarstva, ali teško se oteti dojmu da je jedina svrha izmjena ovog zakona centralizacija sustava.“ Ako to rješenje nije bilo rješenje nekih ranijih godina – ne samo zato što je „država loš gospodar“ – otkud pomisao da će recentralizacija zdravstva biti valjano rješenje ubuduće? Kad nema sposobnosti/volje za iznjedriti nove ideje, reciklira se stare te reciklaža licemjerno predstavlja kao prototip nove/ih.
„Berošev prijedlog izmjena i dopuna Zakona o zdravstvenoj zaštiti je još jedan primjer centralizacije ove države, gdje će se iz Zagreba odlučivati o zdravstvenoj zaštiti u Istri (ali i u svakoj drugoj županiji te gradu Zagrebu, op. a.)“, napisao je saborski zastupnik IDS-a Marin Lerotić na svomu FB zidu te nabrojio niz bolnica i inih ustanova u zdravstvu u koje je Istarska županija uložila ogroman novac, a sada ih Beroš želi staviti u državno vlasništvo. „Nedopustivo!“ Potpredsjednik SDP-a i tzv. Visokog doma Siniša Hajdaš-Dončić, u ulozi bivšeg krapinsko-zagorskog župana također se oglasio na FB-u žestokim protivljenjem razvlašćivanju lokalne zajednice u odnosu na pružanje zdravstvenih usluga: „HDZ je nakanio oteti Zagorcima njihove bolnice i druge zdravstvene ustanove! Nećemo to dopustiti. Zagorke i Zagorci su ponosni, marljivi ljudi, okrenuti svojoj budućnosti i prosperitetu Hrvatskog zagorja, a to što je HDZ nakanio učiniti u zdravstvu je nedopustivo i kaubojski“.
Premijer Andrej Plenković s nekoliko ministara se neki dan u Zaprešiću sastao sa županima kojom je prigodom jedan HDZ-ov župan pitao je li istina da će se lokalno/regionalno zdravstvo – to je i prvi korak u općoj privatizaciji najvažnijeg sustava u zemlji!? – staviti pod državnu kapu. Ministar Beroš je potvrdio da hoće, a argumentacija mu je bila toliko „jaka“ da je na licu mjesta zgrozila i HDZ-ove županiske uzdanice tako da će cijela „reformska“ priča u nastavku jamačno poprimiti dimenzije masovnog ospora i dramatiku epske tragedije. U pitanju je zdravlje ljudi koji odvajaju od usta velik novac za skrb o svom i zdravlju svoje obitelji, a premijer Plenković i ministar mu Beroš nisu se iskazali sposobnima, pa ni voljnima – čak ni na razini upravljanja koronakrizom – držati zdravstvo pod zadovoljavajućom kontrolom. Posljedice dnevno bilježe negativu, a dugoročne su enigma kojoj ni bog niti vrag ne znaju ishod. Osim da ne može biti pozitivan.
Koliko god neki HDZ-ovi župani koji redovito odlaze po „svoje mišljenje“ u stranačku središnjicu na Trg žrtava fašizma u Zagrebu – nema veze, je li, tko, kada i koliko bio tzv. prvi među jednakima – smatrali da državno preuzimanje bolnica i njihovo funkcionalno spajanje možda može imati smisla, centralizaciju i svega ostaloga lokalnog/regionalnog zdravstva drže degradacijom sustava i izvorom nevjerojatnih problema koji će se neminovno odraziti smanjenjem kvalitete i dostupnosti usluga. Takva, je li, „reforma“ nikomu ne treba, a padajući rejting vlasti dobit će ubrzanje. Budući da je većina bolničkih i ravnatelja inih ustanova u zadravstvenom sustavu HDZ-ov kadar od osobita povjerenja, odokativne anketa medija i političke oporbe (ako je poznat identitet ispitanika) ne odaju pravo stanje o promišljanju predloženih promjena Zakona o zdravstvenoj zaštiti, ali se ipak dade pročitati primjetna doza suzdržanosti. A to nešto znači.
Budući da mediji, stručna javnost, politička oporba, pa i sama Unija već mjesecima/godinama granatiraju premijera Plenkovića i ministra Beroša argumentiranim reformskim zahtjevima, a Bijedna Naša je već primila iz Bruxellesa prve milijune eura za tzv. oporavak/otpornost, nečim se moralo u javnost, makar i e-savjetovanjem
Recimo, kako je kazao ravnatelj Opće županijske bolnice u Vinkovcima Krunoslav Šporčić Jutarnjem listu u povodu „reformskog“ e-savjetovanja: „Načelno gledano, već smo imali taj svojevrsni eksperiment za vrijeme sanacijske uprave bolnice i moje je stajalište da se bolnicama treba omogućiti da realnom cijemom usluga zarade svoj limit i dovoljno novca za funkcioniranje, bez stvaranja dugova, a za to je nužna sveobuhvatna reforma. Najvažnije je da cijene usluga, koje se godinama nisu mijenjale, postanu realne. Ako potrošni materijal košta više no sam zahvat, jasno je da računice nema“. Međutim, u ovom slučaju nema ni cjelovite reforme, sveobuhvatne. Budući da mediji, stručna javnost, politička oporba, pa i sama Unija već mjesecima/godinama granatiraju premijera Plenkovića i ministra Beroša argumentiranim reformskim zahtjevima, a Bijedna Naša je već primila iz Bruxellesa prve milijune eura za tzv. oporavak/otpornost, nečim se moralo u javnost, makar i e-savjetovanjem.
E sad, navodno se želi smanjiti troškove i racionalizirati sustav guranjem svega i svačega pod državnu kapu, pa i otimanjem tuđeg, a notorna je, iskustvena činjenica da upravo državne bolnice prave – najveće gubitke. Mjesečni sve novi i novi dugovi poprimaju zastrašujuće dimenzije, a nije izlaz u drastičnom poskupljenju usluga u javnom zdravstvu i lijekovi, jer to ne dopušta životni standard najvećeg broja tzv. malih/običnih ljudi. Koji po nekoliko osnova već sada prenapregnuto financiraju zdravstvenu skrb (16,5 posto iz plaća, više od prosjeka EU-a, ali u nominalnoj svoti na dnu Unije), pa reformsko rješenje zdravstvene enigme potrebuje lumene u struci i politici, ne politikante i strategijske skorojeviće. Reforme, a ne „reforme“, pa… Prijeko su potrebni razumijevanje i kontrola sustava, ali i povjerenje struke i najšire javnosti u to da reformatori znaju što rade, a da uistinu znaju i pošteno se odnose prema svojoj odgovornosti mora biti vidljivo/opipljivo/prihvatljivo u učincima toga da – znaju što rade. Za opće dobro, dakako, ne za sektaške interese politike i još manje posvemašnje privatizacije javnog sustava kojim bi zdravlje postalo privilegij bogatih. Je li, preskupo i nedostupno većini građana koji si ga ne bi mogli priuštiti, a država bi se pritom pravila grbavom. Kao što se u mnogomu već pravi.
Koliko god neki HDZ-ovi župani “smatrali” da državno preuzimanje bolnica i njihovo funkcionalno spajanje možda može imati smisla, centralizaciju i svega ostaloga lokalnog/regionalnog zdravstva drže degradacijom sustava i izvorom nevjerojatnih problema koji će se neminovno odraziti smanjenjem kvalitete i dostupnosti usluga
„Zdravstveni sustav je nakaradan“, tvrdi saborska zastupnica Andreja Marić (SDP). „Cijene pruženih zdravstvenih usluga su nerealne, novčani limiti bolnicama nedovoljni, nedovoljno je i djelatnika, nisu riješeni prekovremeni sati, a novi nacrt izmjena Zakona o zdravstvenoj zaštiti ne nudi potrebne reforme. Želi se doslovce potezom pera oteti županijama njihova imovina i osnivačka prava nad bolnicama, zavodima za hitnu medicinu i zavodima za javno zdravstvo. Nećemo dopustiti ukidanje naših zdravstvenih ustanova.“ Crni oblaci se kotrljaju i zgušnjuju, sijevaju već i prve munje, ali prava fertutma tek slijedi sljedećih tjedana. Osobito kad javnost napokon osvijesti nakanu vlasti da izbaci iz državne blagajne (HZZO) plaćanje bolovanja dužih od tri dana zaposlenicima, porodiljne naknade, povlastice mladim zaposlenicima u dobi do 30 godina (pet godina od zasnivanja radnog odnosa ne plaćaju doprinos za zdravstveno osiguranje), etc. To je zastrašujući tektonski udar u ekonomskom statusu i socijalnom položaju obitelji budući da „reformatori“ nisu ponudili valjano zamjensko rješenje. Tko će plaćati bolovanja? Poslodavci, sami radnici, porezni obveznici…? A porodiljne naknade? Mladi zaposlenici će si sami plaćati zdravstveno osiguranje i time smanjiti ionako preniske početničke plaće ispod egzistencijalnog minimuma?
Tko će u tim uvjetima zaposliti ljude srednje dobi i starije, odnosno mlađe žene koje još nisu rodile, ili koji će novopečeni pater familias poželjeti posao u Bijednoj Našoj koja mu je zla maćeha? Jesu li i svi ti prijedlozi injekcija za daljnje i brže iseljavanje ljudi u najboljoj radnoj i fertilnoj dobi, odnosno eutanazija svake ozbiljnije pronatalitetne politike demografski i kadrovski izumiruće zemlje? Krajnje je upitno hoće li Plenković-Beroševi „reformski“ gromobrani po analizi tzv. e-savjetovanja spriječiti najgore? I kod kuće i u Bruixellesu, čiji euro tzv. oporavka/otpornosti nije za potrošiti – u birtiji.
