Manja bi bruka pala hrvatskom premijeru Andreju Plenkoviću na obraz da nije ni održana službena komemoracija ustaškim žrtvama u konc-logoru u Jasenovcu kakva je, forme radi, priređena i ove godine. Čovjek koji nema petlje uzeti odviječ i skinuti HOS-ov „Za dom spremni“ s obližnjeg vrtića, pod kojim su pokličem otpremani transporti žena, djece, muškaraca, starčadi… na klanje, ubijanje i maljem i metkom u potiljak, i zvjerska mrcvarenja – nema što tražiti pod Bogdanovićevim Kamenim cvijetom. Njegova je molitva, ako uopće jest molitva, nevjerodostojna i licemjerna. Sedamdeset dvije godine nakon najcrnjeg zla u ljudskoj povijesti, naci-fašizma, koje je zgrozilo svijet genocidom i oko 60 milijuna ubijenih nizašto, premijer Andrej Plenković ne zna koja je strana bila prava. Je li išao u školu?
Marijan Vogrinec
Licemjerju nije mjesto na ustaškom stratištu u Jasenovcu, najvećem od četrdesetak u tzv. NDH, gdje su Poglavnikove naci-fašističke marionete bezbožno ubijale desetke tisuća Srba, Židova, Roma, nepoćudnih Hrvata i inih, koji nisu udovoljavali rasno-vjerskom obrascu ideologije zločina. Licemjerje je u nedjelju 23. travnja u Jasenovcu bilo vrišteće obilježje službene, državne komemoracije, sjećanja na 83.000 popisanih i tko zna koliko još neutvrđenih ustaških žrtava u tom konc-logoru, i širom tzv. NDH u razdoblju 1941.-1945. Sramotno za državu i njezine političke prvake iz HDZ-a, pod Kamenim cvijetom Bogdana Bogdanovića okupilo se tek nekoliko desetaka – izuzmu li se premijer Andrej Plenković i četvero ministara – protokolarnih trećerazrednika bez iole značajnijeg državničkog pedigrea. Takve se ne zove odati počast žrtvama uime države, kamoli u povodu 72. obljetnice proboja 1073 preostalih robijaša konc-logora.
Službenu komemoraciju na mjestu ustaškog gubilišta, kako je i najavljeno, drugu su godinu bojkotirali najvažniji predstavnici i organizacije Srba u RH i Židova – čije žrtve su bile najbrojnije – pa antinaci-fašista, pravoslavna i židovska vjerska zajednica, čak najvažniji strani diplomati u RH i građani. Bojkot je motiviran benevolentnim odnosom državne vlasti – ponajprije premijera Plenkovića i predsjednice RH Kolinde Grabar-Kitarović – prema agresivnoj reustašizaciji zemlje i postavljanju HOS-ove ploče na zid jasenovačkog dječjeg vrtića s ustaškim pokličem „Za dom spremni“.
„Ne pristajemo na licemjerje!“
Dan prije, na sam nadnevak proboja iz konc-logora, komemorirali su politički prvaci Srpskog narodnog vijeća, Saveza antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske te SDP-a i preživjeli logoraši. Među nekoliko stotina građana RH, Srbije, BiH i drugih zemalja bili su i veleposlanici SAD-a, Ruske Federacije, Srbije, Velike Britanije, Australije, Austrije, Norveške, Francuske, Kanade… Iste su zemlje na državnu komemoraciju poslale nižerangirane izaslanike i vijence. To je znakovita simbolika o kojoj premijer Plenković nije vodio računa kad je post festum lamentirao u novinarske mikrofone da mu je žao što nema zajedničke komemoracije žrtvama i da je „naslijedio taj problem“. Istina, naslijedio ga je, ali da je uistinu želio biti vjerodostojan i bez političko-ideološke fige u džepu, već ga je mogao riješiti. Recimo, skidanjem ustaškog pokliča „Za dom spremni“ s jasenovačkog vrtića i svih drugih mjesta po Hrvatskoj. Da je htio, ali nije.
U ponedjeljak su Židovi posebno komemorirali na bivšem ustaškom stratištu, što je druga neugodna pljuska HDZ-ovoj državnoj vlasti: „Ne pristajemo na licemjerje“.To je u bitnom sažetak oštrog javnog očitovanja predsjednika Koordinacije židovskih općina RH Ognjena Krausa, koji također nema lijepe riječi za toleriranje relativizacije ustaških zločina i tzv. NDH te povijesni revizionizam..
Manja bi bruka pala premijeru Plenkoviću i RH na obraz da nije ni održana službena komemoracija kakva je, forme radi, priređena i ove i prošle godine. Čovjek koji nema petlje uzeti običan odviječ i skinuti HOS-ov „Za dom spremni“ s jasenovačkog vrtića, pod kojim su pokličem otpremani transporti žena, djece, muškaraca, starčadi… na klanje, ubijanje i maljem i metkom u potiljak, i zvjerska mrcvarenja – nema što tražiti pod Bogdanovićevim Kamenim cvijetom. Njegova je molitva, ako uopće jest molitva, nevjerodostojna i licemjerna. Sedamdeset dvije godine nakon najcrnjeg zla u ljudskoj povijesti, naci-fašizma, koje je zgrozilo svijet genocidom i oko 60 milijuna ubijenih nizašto, premijer Andrej Plenković ne zna koja je strana bila prava. Je li išao u školu?
Takvima nije mjesto na komemoraciji u Jasenovcu. Došli službeno kao premijer ili inkognito kao predsjednica lani. Ove nedjelje prešetavala se po Kataru, gdje ionako nije u stanju riješiti ni LNG terminal na Krku kamoli nešto više. U Jasenovac je, reda radi, poslala šeficu (!?) svog ureda Anamariju Kirinić. Jasenovačke žrtve omalovažio je i predsjednik Hrvatskog sabora Božo Petrov, pokrovitelj službene komemoracije, koji se nije našao dužnim popraviti trake na vijencu pod Kamenim cvijetom. Imao je prečeg posla u Metkoviću. Vikend s obitelji, skorašnji lokalni izbori… Petrovljev alter ego na ustaškom stratištu bio je Mostov saborski zastupnik Marko Sladoljev, diplomirani vjeroučitelj i kandidat za zagrebačkog gradonačelnika, koji za izvedbe državne himne jedini nije držao ruku na srcu.
U tom skromnom društvu, po čijim se licima vidjelo da teško podnose tih manje od sata protokolarno nategnutog stajanja na željezničkim pragovima preko kojih su žrtve odvožene prugom bez povratka, odsutno je surfao očima po proljetnom pejzažu ministar vanjskih i europskih poslova Davor Ivo Stier. Nevjerojatna je koincidencija da je ministar unuk ratnog zločinca i ustaškog pukovnika Ivana Stiera. Djed Ivan je u ono doba bio pripadnik zloglasne Crne legije i drug u zločinu zapovjednika jasenovačke tvornice smrti Vjekoslava Maksa Luburića. Zakleti ustaša Ivan Stier je autor ideološki otrovne knjige „Elementi i metode komunističke gerile“ (Drinine knjižnice, Madrid 1964.), kojoj su predgovor napisali Francov fašistički general Jose Diaz de Villegas i sam nakladnik Maks Luburić, potpisan kao General Drinjanin.
Ivan Stier je po propasti tzv. NDH pobjegao s obitelji u Argentinu štakorskom stazom, koju je svećenik Krunoslav Draganović organizirao za ustaške ratne zločince preko vatikanskog Zavoda sv. Jeronima. Ministrov djed je bio 13. na listi ratnih zločinaca što ih je nova jugoslavenska vlast tražila od zapadnih saveznika za izručenje. Nije izručen. Nastavio je djelovati na ustaškoj ideološkoj platformi među ekstremnom hrvatskom emigracijom u što je uključio i sina Antu, ministrova oca, a sam Davor Ivo Stier bio je aktivan u organizaciji Hrvatske svjetske mladeži te svake godine u obitelji slavio 10. travnja 1941., nadnevak uspostave ustaške tzv. NDH. I eto ga sada pod Kamenim cvijetom, „odaje počast“ žrtvama koje je pobila i ruka njegovog djeda.
Unuk nije kriv za nedužnu krv što ju je prolio njegov djed (neki su portali objavili ratnu fotografiju, gdje se u krupnom planu vidi kako stasiti Ivan Stier smrknut maršira u ustaškom šinjelu, s njemačkim „šarcem“ na lijevom ramenu), ali njegovo pojavljivanje na mjestu bivšeg ustaškog konc-logora može pobuditi svakojake osjećaje. Tim više kad se zna kakva konzervativna stajališta ministar otvoreno zagovara te u kakvom je obiteljskom okružju odgojen, odnosno kakav mu je bio politički angažman od mladih dana. Je li čitao djedove „Elemente i metode komunističke gerile“, gdje je sublimiran set ključnih floskula ustaške propagande kojima danas maše radikalna desnica u RH.
O Srbima ni abera!?
Gotovo rame uz rame sa Stierom stajao je ministar zdravstva Milan Kujundžić, koji je bio medijska meta jer se, navodno, svojedobno izgubio na madridskom groblju dok je tražio posljednje počivalište ustaškog poglavnika Ante Pavelića. Kap po kap više u ionako punu čašu licemjerne službene komemoracije žrtvama ustaškog zločina dolio je HTV-ov izravan prijenos događaja u kojem reporter Domagoj Novokmet nije bio na profesionalnoj visini zadatka, nego je torzo-objašnjenjima povijesnog događaja titrao na labavoj žici relativističko-revizionističkog mainstreama. Zbog koje benevolentnosti prema naci-fašizmu Hrvatska nema šanse u zajednici civiliziranih europskih naroda.
Reporter Novokmet je „zaboravio“ išta vjerodostojno kazati o karakteru i razmjerima ustaške genocidnosti, o naci-fašističkoj ideologiji smrti, zašto su ubijani nedužnio ljudi i zatirana im ognjišta, tko su bili ustaše, što je bila njihova paradržava i što su činili vlastitom i drugim narodima, itsl. Nije trebao komentirati povijest, ali temeljne je informacije morao dati. Srbe i spominjanje njihova imena temeljito je izbjegao, a oni su bili tri-četiri puta brojnije žrtve od židovskih, romskih i hrvatskih zajedno. Zašto je „potrebno“ zatajiti istinu? Kome to treba?
Službeni program komemoracije također je bio na toj razini: neadresirana osuda svakovrsnog zla s blagim akcentom „pa nisu ustaše baš bili…“ Pročitana su dva pisma hrvatskih logoraša obiteljima iz kojih se vidi da jest teško u zatočeništvu, ali „sâm sam si kriv“, „bio sam budala“, „drugi su me…“ Pa citati iz dnevnika humanitarke austrijske nacionalnosti Diane Budisavljević, koja je organizirala spašavanje 12.000 uglavno srpske djece s Kozare i Korduna iz ustaških konc-logora i svjedočila jezivim prizorima, ali se ne kaže da su to srpska djeca u dobi od 10 dana do 14 godina. Tko je bogobojazan i normalan tu djecu trpao u konc-logor i ubijao, ostaje domišljati se, a ni Novokmet o tome ni abera. Sugerira se između redaka: „Pa nisu ti ustaše baš bili toliki zlotvori…“ Dopustili su spašavanje djece.
Evergreen arija Va pensiero (Ide misao) iz opere Nabucco Giuseppea Verdija i pjesma židovskih partizana bile su jedine dvije svijetle točke službene komemoracije, ali i ta neprolazna umjetnost tek asocijativno, apstraktno povezana s ustaškim zlom u Jasenovcu. Hrvatska kultura i umjetnost, dokumentaristika i publicistika, da se ne govori o artistima od svjetskog imena i prezimena te nepotkupljivim tv-reporterima do čije profesionalnosti drži nepristrana javnost neiscrpan su potencijal za kojim vlast nije željela posegnuti na ovogodišnjoj državnoj komemoraciji. Šteta. Oni koji ni ove godine nisu željeli stajati zajedno s premijerom u kripti Kamenog cvijeta Bogdana Bogdanovića trezveno su procijenili kako će i zašto postupiti kao što su postupili.
tacno
Marijan Vogrinec
Licemjerju nije mjesto na ustaškom stratištu u Jasenovcu, najvećem od četrdesetak u tzv. NDH, gdje su Poglavnikove naci-fašističke marionete bezbožno ubijale desetke tisuća Srba, Židova, Roma, nepoćudnih Hrvata i inih, koji nisu udovoljavali rasno-vjerskom obrascu ideologije zločina. Licemjerje je u nedjelju 23. travnja u Jasenovcu bilo vrišteće obilježje službene, državne komemoracije, sjećanja na 83.000 popisanih i tko zna koliko još neutvrđenih ustaških žrtava u tom konc-logoru, i širom tzv. NDH u razdoblju 1941.-1945. Sramotno za državu i njezine političke prvake iz HDZ-a, pod Kamenim cvijetom Bogdana Bogdanovića okupilo se tek nekoliko desetaka – izuzmu li se premijer Andrej Plenković i četvero ministara – protokolarnih trećerazrednika bez iole značajnijeg državničkog pedigrea. Takve se ne zove odati počast žrtvama uime države, kamoli u povodu 72. obljetnice proboja 1073 preostalih robijaša konc-logora.
Službenu komemoraciju na mjestu ustaškog gubilišta, kako je i najavljeno, drugu su godinu bojkotirali najvažniji predstavnici i organizacije Srba u RH i Židova – čije žrtve su bile najbrojnije – pa antinaci-fašista, pravoslavna i židovska vjerska zajednica, čak najvažniji strani diplomati u RH i građani. Bojkot je motiviran benevolentnim odnosom državne vlasti – ponajprije premijera Plenkovića i predsjednice RH Kolinde Grabar-Kitarović – prema agresivnoj reustašizaciji zemlje i postavljanju HOS-ove ploče na zid jasenovačkog dječjeg vrtića s ustaškim pokličem „Za dom spremni“.
„Ne pristajemo na licemjerje!“
Dan prije, na sam nadnevak proboja iz konc-logora, komemorirali su politički prvaci Srpskog narodnog vijeća, Saveza antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske te SDP-a i preživjeli logoraši. Među nekoliko stotina građana RH, Srbije, BiH i drugih zemalja bili su i veleposlanici SAD-a, Ruske Federacije, Srbije, Velike Britanije, Australije, Austrije, Norveške, Francuske, Kanade… Iste su zemlje na državnu komemoraciju poslale nižerangirane izaslanike i vijence. To je znakovita simbolika o kojoj premijer Plenković nije vodio računa kad je post festum lamentirao u novinarske mikrofone da mu je žao što nema zajedničke komemoracije žrtvama i da je „naslijedio taj problem“. Istina, naslijedio ga je, ali da je uistinu želio biti vjerodostojan i bez političko-ideološke fige u džepu, već ga je mogao riješiti. Recimo, skidanjem ustaškog pokliča „Za dom spremni“ s jasenovačkog vrtića i svih drugih mjesta po Hrvatskoj. Da je htio, ali nije.
U ponedjeljak su Židovi posebno komemorirali na bivšem ustaškom stratištu, što je druga neugodna pljuska HDZ-ovoj državnoj vlasti: „Ne pristajemo na licemjerje“.To je u bitnom sažetak oštrog javnog očitovanja predsjednika Koordinacije židovskih općina RH Ognjena Krausa, koji također nema lijepe riječi za toleriranje relativizacije ustaških zločina i tzv. NDH te povijesni revizionizam..
Manja bi bruka pala premijeru Plenkoviću i RH na obraz da nije ni održana službena komemoracija kakva je, forme radi, priređena i ove i prošle godine. Čovjek koji nema petlje uzeti običan odviječ i skinuti HOS-ov „Za dom spremni“ s jasenovačkog vrtića, pod kojim su pokličem otpremani transporti žena, djece, muškaraca, starčadi… na klanje, ubijanje i maljem i metkom u potiljak, i zvjerska mrcvarenja – nema što tražiti pod Bogdanovićevim Kamenim cvijetom. Njegova je molitva, ako uopće jest molitva, nevjerodostojna i licemjerna. Sedamdeset dvije godine nakon najcrnjeg zla u ljudskoj povijesti, naci-fašizma, koje je zgrozilo svijet genocidom i oko 60 milijuna ubijenih nizašto, premijer Andrej Plenković ne zna koja je strana bila prava. Je li išao u školu?
Takvima nije mjesto na komemoraciji u Jasenovcu. Došli službeno kao premijer ili inkognito kao predsjednica lani. Ove nedjelje prešetavala se po Kataru, gdje ionako nije u stanju riješiti ni LNG terminal na Krku kamoli nešto više. U Jasenovac je, reda radi, poslala šeficu (!?) svog ureda Anamariju Kirinić. Jasenovačke žrtve omalovažio je i predsjednik Hrvatskog sabora Božo Petrov, pokrovitelj službene komemoracije, koji se nije našao dužnim popraviti trake na vijencu pod Kamenim cvijetom. Imao je prečeg posla u Metkoviću. Vikend s obitelji, skorašnji lokalni izbori… Petrovljev alter ego na ustaškom stratištu bio je Mostov saborski zastupnik Marko Sladoljev, diplomirani vjeroučitelj i kandidat za zagrebačkog gradonačelnika, koji za izvedbe državne himne jedini nije držao ruku na srcu.
U tom skromnom društvu, po čijim se licima vidjelo da teško podnose tih manje od sata protokolarno nategnutog stajanja na željezničkim pragovima preko kojih su žrtve odvožene prugom bez povratka, odsutno je surfao očima po proljetnom pejzažu ministar vanjskih i europskih poslova Davor Ivo Stier. Nevjerojatna je koincidencija da je ministar unuk ratnog zločinca i ustaškog pukovnika Ivana Stiera. Djed Ivan je u ono doba bio pripadnik zloglasne Crne legije i drug u zločinu zapovjednika jasenovačke tvornice smrti Vjekoslava Maksa Luburića. Zakleti ustaša Ivan Stier je autor ideološki otrovne knjige „Elementi i metode komunističke gerile“ (Drinine knjižnice, Madrid 1964.), kojoj su predgovor napisali Francov fašistički general Jose Diaz de Villegas i sam nakladnik Maks Luburić, potpisan kao General Drinjanin.
Ivan Stier je po propasti tzv. NDH pobjegao s obitelji u Argentinu štakorskom stazom, koju je svećenik Krunoslav Draganović organizirao za ustaške ratne zločince preko vatikanskog Zavoda sv. Jeronima. Ministrov djed je bio 13. na listi ratnih zločinaca što ih je nova jugoslavenska vlast tražila od zapadnih saveznika za izručenje. Nije izručen. Nastavio je djelovati na ustaškoj ideološkoj platformi među ekstremnom hrvatskom emigracijom u što je uključio i sina Antu, ministrova oca, a sam Davor Ivo Stier bio je aktivan u organizaciji Hrvatske svjetske mladeži te svake godine u obitelji slavio 10. travnja 1941., nadnevak uspostave ustaške tzv. NDH. I eto ga sada pod Kamenim cvijetom, „odaje počast“ žrtvama koje je pobila i ruka njegovog djeda.
Unuk nije kriv za nedužnu krv što ju je prolio njegov djed (neki su portali objavili ratnu fotografiju, gdje se u krupnom planu vidi kako stasiti Ivan Stier smrknut maršira u ustaškom šinjelu, s njemačkim „šarcem“ na lijevom ramenu), ali njegovo pojavljivanje na mjestu bivšeg ustaškog konc-logora može pobuditi svakojake osjećaje. Tim više kad se zna kakva konzervativna stajališta ministar otvoreno zagovara te u kakvom je obiteljskom okružju odgojen, odnosno kakav mu je bio politički angažman od mladih dana. Je li čitao djedove „Elemente i metode komunističke gerile“, gdje je sublimiran set ključnih floskula ustaške propagande kojima danas maše radikalna desnica u RH.
O Srbima ni abera!?
Gotovo rame uz rame sa Stierom stajao je ministar zdravstva Milan Kujundžić, koji je bio medijska meta jer se, navodno, svojedobno izgubio na madridskom groblju dok je tražio posljednje počivalište ustaškog poglavnika Ante Pavelića. Kap po kap više u ionako punu čašu licemjerne službene komemoracije žrtvama ustaškog zločina dolio je HTV-ov izravan prijenos događaja u kojem reporter Domagoj Novokmet nije bio na profesionalnoj visini zadatka, nego je torzo-objašnjenjima povijesnog događaja titrao na labavoj žici relativističko-revizionističkog mainstreama. Zbog koje benevolentnosti prema naci-fašizmu Hrvatska nema šanse u zajednici civiliziranih europskih naroda.
Reporter Novokmet je „zaboravio“ išta vjerodostojno kazati o karakteru i razmjerima ustaške genocidnosti, o naci-fašističkoj ideologiji smrti, zašto su ubijani nedužnio ljudi i zatirana im ognjišta, tko su bili ustaše, što je bila njihova paradržava i što su činili vlastitom i drugim narodima, itsl. Nije trebao komentirati povijest, ali temeljne je informacije morao dati. Srbe i spominjanje njihova imena temeljito je izbjegao, a oni su bili tri-četiri puta brojnije žrtve od židovskih, romskih i hrvatskih zajedno. Zašto je „potrebno“ zatajiti istinu? Kome to treba?
Službeni program komemoracije također je bio na toj razini: neadresirana osuda svakovrsnog zla s blagim akcentom „pa nisu ustaše baš bili…“ Pročitana su dva pisma hrvatskih logoraša obiteljima iz kojih se vidi da jest teško u zatočeništvu, ali „sâm sam si kriv“, „bio sam budala“, „drugi su me…“ Pa citati iz dnevnika humanitarke austrijske nacionalnosti Diane Budisavljević, koja je organizirala spašavanje 12.000 uglavno srpske djece s Kozare i Korduna iz ustaških konc-logora i svjedočila jezivim prizorima, ali se ne kaže da su to srpska djeca u dobi od 10 dana do 14 godina. Tko je bogobojazan i normalan tu djecu trpao u konc-logor i ubijao, ostaje domišljati se, a ni Novokmet o tome ni abera. Sugerira se između redaka: „Pa nisu ti ustaše baš bili toliki zlotvori…“ Dopustili su spašavanje djece.
Evergreen arija Va pensiero (Ide misao) iz opere Nabucco Giuseppea Verdija i pjesma židovskih partizana bile su jedine dvije svijetle točke službene komemoracije, ali i ta neprolazna umjetnost tek asocijativno, apstraktno povezana s ustaškim zlom u Jasenovcu. Hrvatska kultura i umjetnost, dokumentaristika i publicistika, da se ne govori o artistima od svjetskog imena i prezimena te nepotkupljivim tv-reporterima do čije profesionalnosti drži nepristrana javnost neiscrpan su potencijal za kojim vlast nije željela posegnuti na ovogodišnjoj državnoj komemoraciji. Šteta. Oni koji ni ove godine nisu željeli stajati zajedno s premijerom u kripti Kamenog cvijeta Bogdana Bogdanovića trezveno su procijenili kako će i zašto postupiti kao što su postupili.
tacno
