Državnik vs. neslavni dobitnik Nobela za mir

“Vidjeli smo izjavu predsjednika Putina. Nemamo što dodati.”. Tako je doslovno glasilo priopćenje američkog ministarstva vanjskih poslova koje je trebalo biti prva reakcija na odluku ruskoga čelnika da se ne upusti u diplomatski rat sa Sjedinjenim Državama tri tjedna prije stupanja na dužnost novoga predsjednika. Kažemo: trebalo biti reakcija, jer to reakcija nije. To je klasični primjer ponašanja nekoga tko je, potpuno zatečen, ostao bez riječi.

A službena Amerika i mainstream mediji što slijede njezinu politiku zaista su ostali bez riječi, odnosno već pripremljeni scenarij nove faze u zaoštravanju odnosa dviju zemalja neslavno je propao. Pri tome predigra je bila tako dobro zamišljena, barem u glavama eksperata za PR (odnose s javnošću) koji su očito uzeli političarima njihov posao i sada diktiraju što će se, kako i kada na javnoj sceni dogoditi. Najprije je, dok je predsjednik Barack Obama pred televizijskim kamerama na Havajima ležerno igrao golf, u Washingtonu objavljeno njegovo Izvršno naređenje (executive order) usmjereno na to da američko-ruske odnose baci na razinu, nezapamćenu od vremena Hladnoga rata. Pozivajući se na (još uvijek nedokazane!) tvrdnje američkih obavještajnih službi da Rusija stoji iza hakerskog napada na Demokratsko nacionalno vijeće, čime je utjecala na ishod predsjedničkih izbora, Obama je naredio izgon iz SAD 35 ruskih diplomata (što je sa članovima njihovih obitelji oko stotinu ljudi) i prekid bilo kakve suradnje s ruskim obavještajnim organizacijama (u jeku borbe protiv terorizma, sasvim “logično”, zar ne?). Naravno, riječ je o onim istim američkim službama što su svjedobno tvrdile kako Sadam Hussein ima oružja masovnog uništavanja. Dok su senatori, kongresmeni i mediji reciklirali optužbu o ruskom rušenju američke (i svjetske) demokratske vladavine, lansiranu u vrijeme kada je postajalo sve jasnije kako favorizirana bivša državna tajnica Hillary Clinton neće postati nova šefica Bijele kuće, javnost je pripremana za idući korak – rusku odmazdu.

No, Rusi su prikazali nešto, što će jedan zapadnoevropski analitičar (jedan od rijetkih, doduše) nazvati “kremaljskom koreografijom u najboljoj izvedbi”. Najprije je, a nema sumnje kako je sve bilo dobro proračunato i smišljeno, šef diplomacije Lavrov, očekivano, objavio kako je predložio predsjedniku Putinu izgon 35 američkih diplomata iz Rusije. I ne čekajući potvrdu da je takva odluka donijeta, CNN je odmah pustio u eter vijest kako je Rusija već pokrenula svoje protumjere, pa je naredila zatvaranje američke škole u Moskvi. E, tu su se već washingtonski “mudraci” gadno preračunali, jer škola nije zatvorena, niti je bilo tko donio odluku o njezinome zatvaranju. A onda je došao hladni tuš koji je Ameriku ostavio bez riječi. Putin je, naime, odbio prijedlog svojega ministra, rekavši kako Rusija nikoga neće protjerivati, kako ni na koji način neće ograničavati kretanja američkih diplomata za vrijeme novogodišnjih blagdana, pozivajući još (da bi dodao sol na ranu) njihovu djecu na Božićno i Novogodišnje primanje u Kremlj. Pridržao je pravo na kasnije donošenje odluke o protumjerama, ali i naglasio kako s dolazećom administracijom predsjednika Trumpa očekuje otvaranje razgovora i obnavljanje suradnje.

Drugim riječima, Rus je golferu s Havaja jasno poručio kako ga on više ne zanima i kako se neće obazirati na njegove poteze. Reći da je to poniženje, malo je. Naprosto ignorirati silu kao što su Sjedinjene Države i njezinog (još!) predsjednika, to je gotovo nezapamćen potez. Donald Trump pozdravio ga je riječima: “Velika gesta. Uvijek sam znao da je on (Putin) pametan čovjek.”.

I sada, kako se tko u toj priči ponio? Obama, bez pretjerivanja, kao uvrijeđeno dijete kojemu su uzeli igračku, pa sada od bijesa razbija sve oko sebe. A ta igračka, vrijedi ponoviti, to je bila zamišljena i priželjkivanja pobjeda na predsjedničkim izborima bivše državne tajnice Hillary Clinton. Govoriti o tome kako iza njega stoje sve američke obavještajne službe neistinito je i usmjereno na to da zavara javnost. Te službe (još uvijek) samo “misle da”, one su “uvjerene da”, one su “sigurne da” Rusija stoji iza hakerskog upada u datoteku Demokratskog nacionalnog vijeća (čime je razotkrivena prljava igra oko sabotiranja Berniea Sandersa, kako bi se osigurala nominacija H. Clinton, o čemu – divna li čuda – ama baš nitko od velikih američkih demokrata ne govori). Odluka o novim sankcijama i protjerivanju diplomata donijeta je (svakako ne slučajno) baš onoga dana kada je stupilo na snagu primirje u Siriji (zahvaljujući u prvome redu ruskoj diplomaciji), no loši gubitnici koji uskoro napuštaju Washington opirat će se očito do kraja (a vjerojatno i nakon toga). Tako je za 20. siječnja (dan inauguracije) najavljeno objavljivanje izvještaja CIA-e o, naravno, tome kako Rusija “minira” američku demokraciju, odnosno, poruka će biti mnogo grublja: danas je Amerika dobila predsjednika kojega su joj izabrali Rusi na čelu s Vladimirom Putinom.

Bacanje svijeta u predvorje otvorenoga sukoba dviju velikih sila (i njihovih saveznika i prirepaka), Putinovim je krajnje mudrim manevrom izbjegnuto. On se, o tome – barem u ovome konkretnom slučaju – nema dvojbe, ponio kao odgovorni državnik. Ne političar, nego državnik. Da je stao na “nagaznu minu” koju mu je postavio neslavni dobitnik Nobelove nagrade za mir, predsjednik dočekan s vekim nadanjima, a ispraćen (i) ocjenama da je bio još lošiji od svojega krajnje nepopularnog prethodnika Georgea W. Busha, Putin bi ostao zapamćen kao netko tko se dao navući u pripremljenu eskalaciju u odnosima Washington – Moskva, ugrožavajući time mir u cijelome svijetu. Bilo bi, međutim, naivno očekivati da je opasnost prošla. Demokratski gubitnici naći će saveznike u dobrom dijelu republikanskih senatora, odnosno kongresmena. Većina od njih malo zna o svijetu, niti ih svijet zanima, rijetki su koji mogu nabrojiti više stranih zemalja što su ih posjetili, a informiraju se iz mainstream medija koji su “programirani” na prikazivanje Rusije kao – ne konkurenta – nego neprijatelja. Njih će, zdravome razumu i logici usprkos, biti teško uvjeriti da Rusi nisu neprijatelji i da s njima treba surađivati u obostranome interesu. Osobito će ih teško biti uvjeriti u potrebu prestanka politike nametanja režima drugim državama i u zajedničku borbu s Rusijom protiv džihadista (koje je Obamina administracija, ali i vlade nekih zapadnih saveznika, pa i malih državica što su se požurile biti velikima u pogrešnom trenutku) u doslovnom smislu riječi proizvela.

U danima do inauguracije Donalda Trumpa treba računati s barem još nekoliko političkih “sačekuša” (prva će biti McCainovo senatsko saslušanje zakazano za 5. siječnja). A nakon inauguracije, i novog američkog predsjednika i moćnoga čovjeka u Moskvi čeka težak i mukotrpan rad. Na početku godine 2017. svijet bi im u tome morao poželjeti sreću i uspjeh. U vlastitom interesu, mada će to neki – a ne treba ići daleko da bi ih se našlo - shvatiti možda tek nakon nekoliko mjeseci. Ako ikada i shvate.