Dubravka Ugrešić 1992. godine u njemačkom Die Zeitu objavila je esej „Čisti hrvatski zrak“ koji je čuvarima nacionalne čistoće poslužio kao povod za prokazivanje poznate književnice i ostalih „vještica iz Rija“, kako je tjednik Globus krstio „nepodobne“ Vesnu Kesić, Slavenku Drakulić, Jelenu Lovrić, Radu Iveković i samu Dubravku Ugrešić koja je potom napustila Hrvatsku. Prenosimo ga s portala Peščanik
U vrijeme dok su građani Hrvatske euforično izglasavali državnu nezavisnost na zagrebačkim štandovima suvenira pojavile su se neobične limenke. Bile su nalik na Coca-Coline, s hrvatskim grbom i ispisanom porukom: Čisti hrvatski zrak. Ta poruka poklopila se sa (u to vrijeme) popularnim televizijskim reklamnim sloganom za bronhi bombone: Lakše se diše. Tako su se dvije poruke semantički poduprle: S čistim hrvatskim zrakom lakše se diše!
Danas se te “političko-ekološke” limenke ne mogu više naći, u prodaji je u ovom času drugi suvenir, bombonijera dizajnirana kao hrvatska putovnica. Mala industrija kiča budno je pratila razvoj političkih događaja i od “čistoga hrvatskog zraka” (ili proglašenja nezavisnosti) stigla je do “slatke hrvatske putovnice” (ili do suverene, međunarodno priznate države).
A što je bilo s čistim zrakom? Bezazlena jezična poruka ispisana na praznoj limenci oživjela je poput duha puštena iz boce i stala se na ovaj ili onaj način događati u zbilji. Mala fraza – čisti hrvatski zrak – zaplela se u hrvatski jezik poput čička, zaživjela u novinama, na televiziji, u politici, u mišljenju, u svakidašnjem govoru i svakidašnjem životu. Danas gotovo da nema novinskog članka ili televizijske emisije bez riječi čisto, koja podrazumijeva svoj opozicijski par, riječ prljavo. A u novouspostavljenom sistemu vrijednosti, temeljenom na opoziciji čisto/prljavo, život se najednom pokazuje vrlo jednostavnim.
Osim vanjskih neprijatelja (Srba, dakle, koji vode i zbog kojih se vodi taj prljavi rat) duh iz limenke, poput marljivog Mr. Cleana ili Meister Propera, u Hrvatskoj ovih mjeseci čisti mnogoštošta.
Tako brojni (plaćeni i dobrovoljni) policajci krvnih grupa zdušno provjeravaju krvne slike hrvatskih građana. Tako hrvatski građani i sami panično kopaju po svojim i tuđim biografijama tražeći nepodobne mrljice. Javno deklariranje nacionalne pripadnosti postalo je novo pravilo u hrvatskom bontonu i zato izjava jedne javne osobe (“Svima je poznato da u mojoj obitelji već tristo godina nije bilo bizantijske krvi”), koja bi drugdje zazvučala u najmanju ruku čudno, ovdje spada u normalan red ponašanja. Novu maniru u ponašanju uveli su u javni opticaj hrvatski političari. Prvi je započeo sam hrvatski predsjednik izjavivši da je sretan što njegova žena nije ni Srpkinja niti Židovka nego Hrvatica. Odmah zatim, slijedeći predsjednikov primjer, jedan je ubogi saborski zastupnik izjavio da je sretan što je njegova žena Hrvatica, a ne Srpkinja, Židovka ili, ne daj bože, crnkinja! Ono što se još prije dvije godine činilo lošim vicem nedostojnim ponavljanja, ili prolaznim nacionalističkim virusom nedostojnim pažnje, etabliralo se u nepisano pravilo opće prihvaćenog ponašanja.
Bizantijska krv je u novom sistemu vrijednosti čisto/prljavo najopasniji zagađivač. Bizantijski je naprosto druga (finija) riječ za srpsko, pravoslavno, što u istom jezično-ideološkom sistemu znači: lukav, prljav, prevarantski, posve različit od nas. Ili kako je to nedavno utvrdio autor jednog novinskog članka: “Hrvatsko pučanstvo nije isto što i srpsko, koje je agresorsko i grupno frustrirano srbijansko-bizantinskom životnom filozofijom – ubij, otmi, ukradi, pa zavladaj.”
Magična sprej-formula čisti hrvatski zrak čisti hrvatski prostor ne samo od “bizantinaca” koji su krvno različiti nego i od unutrašnjih neprijatelja koji su različiti od vladajuće većine. U taj red zagađivača spadaju nedovoljno dobri Hrvati, saboteri, izdajice, antituđmanovski komandosi, komunjare, jugo-nostalgičari, neistomišljenici. Tako su svi kandidati stranaka u nedavnoj predizbornoj kampanji, uključujući i samog predsjednika, obećali “veliko čišćenje” od gore navedenih zagađivača.
Duh iz limenke, Mr. Čisti Hrvatski Zrak, čisti hrvatske prostore ne samo od živih nego i od neživih neprijatelja, od “simbola vlasti nenarodnog režima”, kako je to objasnio autor novinskog napisa u kojem on opravdava rušenja spomenika žrtvama fašizma.
Duh iz limenke inspirirao je i samozvane čistače, “dinamitaše”, koji su na sebe preuzeli zadatak da dinamitom očiste hrvatska mjesta od kuća čiji su vlasnici Srbi, ali i nedovoljno dobri Hrvati. U žaru čišćenja čistači se ponekad služe i prljavim sredstvima. Jedno od takvih je obmazivanje kuće govnima. Tu originalnu metodu čišćenja navodno su primijenili stanovnici malog otočnog mjesta na Jadranu. U pitanju je bila kuća nepopularnog jugoslavenskog ministra, Hrvata. Mjesna policija nije ničim pokazala da su metode čišćenja neprihvatljive. I sama je, uostalom, duboko prožeta duhom novoga higijeničarskog slogana.
Duh iz limenke uvukao se i u institucije, posebice ministarstvo kulture, gdje su se službenici na čelu s novom ministricom pokazali najmarljivijim čistačima. Očistili su školske programe od svega što je nepodobno, a zbog čistog hrvatskog zraka ministrica je javno preporučila da predavači hrvatskog jezika u školama imaju biti “čisti Hrvati”. Pritom je hrvatska javnost prešutno odobrila ministričine upute. Nijedna institucija, čak ni hrvatski filozofski fakulteti, koji školuju nastavnike hrvatskog jezika i književnosti, nije uložila javni protest.
Mr. ČHZ uvukao se i u biblioteke. Slijedeći maglovite upute hrvatskog ministarstva za kulturu, rodoljubivi bibliotekari tiho sklanjaju knjige srpskih pisaca u podrume, čiste police od neprijateljske ćirilice, ali i od latiničnih tekstova koje prožima “jugoslavenski duh”. Na knjigama hrvatskih pisaca pojavila se lijepa dizajnirana traka, hrvatski pleter. Taj mali znak ubuduće će jasno dijeliti hrvatske od svih ne-hrvatskih pisaca.
Mr. ČHZ počistio je stare nazive ulica, škola, institucija, trgova. Taj pregalački mali duh ušao je u poduzeća i već dvije godine čisti prostor od – “neistomišljenika”. Sve te tihe, nevidljive, i na pozadini velikih ratnih strahota zanemarive čistke samo potvrđuju da je mala sprej-sintagma doživjela svoju veliku realizaciju.
Žar čistoće koji je zahvatio hrvatske prostore ne preza od grotesknih oblika (konačno smo svoji na svome, zašto bismo se stidjeli jakih osjećaja!). Tako je nekad popularna jugoslavenska komičarka (koja se pojavljivala u liku priproste, brbljave čistačice, a nije nevažno da je upravo kao “čistačica” na novogodišnjim državnim proslavama zabavljala “diktatora” Tita) u nedavnom intervjuu izjavila da nakon smrti želi da je omotaju u hrvatsku zastavu i pokopaju u hrvatsku zemlju. Tada će, kaže, biti sretna, jer će njezin leš jesti – hrvatski crvi!
Riječi čisto i zrak ušle su u rječnik najpoznatijih hrvatskih umova pa je Vlado Gotovac, poznati hrvatski intelektualac, u jednom od televizijskih nastupa na priglupo pitanje novinarke – kakve žene voli – odgovorio kratko i jednako glupo: “Čiste!” Nekoliko mjeseci kasnije intelektualac će pozivati te čiste hrvatske žene da daju živote svojih sinova za obranu slobode, a nešto kasnije u pogrebnu govoru poginulim hrvatskim vojnicima reći će da ničim ne smijemo uprljati svoju slobodu, odnosno da i “naša smrt mora biti čista”.
Drugi je pak hrvatski intelektualac euforično podržavši ideju “duhovne obnove” hrvatskog naroda poetski zaključio: “To je put duhovne obnove, lijepa i čista (kurziv moj) naraštaja, put ljudima, nama, vedre i čiste (kurziv moj) savjesti.”
Treći pak hrvatski intelektualac zadržat će se više na “zračnosti” metafore pa će objašnjavajući pojam “duhovne obnove” napisati: “Zato kad govorimo o duhovnoj obnovi, moramo poći od značenja pojma duha (…) Već je u hrvatskoj riječi sadržano izvorno upućivanje na zrak koji dišemo, dah odnosno dušu.”
Zaživjela u hrvatskoj svakidašnjici mala sprej-sintagma očito ne mari mnogo za pravila dobra ukusa nego i dalje čisti sve pred sobom. Hrvatske novine pune su prijetećih tekstova, a jedna od najčešćih prijetnji ponovo je vezana uz – zrak! “Ako taj i dalje misli disati hrvatski zrak, a ponašati se kako se ponaša…” – obično pišu ljutiti režimski novinari. I pritom su duboko u pravu! Jer disati hrvatski zrak jedino je što hrvatskom građaninu preostaje. Uskoro, naime, neće imati ni toliko novaca da kupi hrvatski kruh.
I tako. Dodajmo još da je kolovoz 1992, hrvatski zračni prostor je čist, nebo je nad Zagrebom plavo, a zrak svakim danom sve čišći i rjeđi. Diše se kao na Andama, na škrge. S druge strane, liječnici uvjeravaju da baš takav zrak pogoduje stvaranju crvenih krvnih zrnaca. A crvena je, zna se, boja rodoljublja.
