Nema veze što je pašnjak gradski, ja sam ga ogradio bodljikavom žicom, moj je i ubit ću te budeš li pametovao zakonom! Drčnog Williamsa ne zanima zakon, on ima pištolj i čopor polupismenih majmuna, pa…
Štono kaže vrijedan kolumnist Jutarnjeg lista Nino Đula – ogorčen zbog krvosljedničkog licemjerja, uistinu, moralno trulog Zapada u ukrajinskoj ratnoj/humanitarnoj tragediji – granatiran, ubijan i razaran je Dubrovnik armagedonske 1991. godine s cijelom Hrvatskom, napadnutom s mora, kopna i iz zraka, stradalnički vapio „Europe, you can stop the War“. Odgovor je bio srednji prst embargom tzv. slobodnog svijeta (sic transit) temeljnom ljudskom pravu na obranu golih života i kućnog praga. Na smrt unaprijed osuđenih 13 ukrajinskih vojnika na ukrajinskom Zmijskom otoku, koji su si na životnom izdisaju osvijestili kužan srednji prst Zapada domovini također ostavljenoj na cjedilu te s posljednjim metkom poručili: „Jebite se“. I Zapadu i napadačima što će ih netom poubijati bez milosti. A moralno truli Zapad je zatajio javnosti herojski akt osuđenih na smrt, istočkao ga je („J****e se“), cenzurirao, proglasio prostotom… Europa je, da se i ne govori o SAD/NATO-u, itekako mogla i bila dužna zaustaviti rat 1991. u Hrvatskoj, a potom još krvaviji u BiH. Baš kao što je mogla i morala – uključivo najodgovornijeg u Ukrajini, bivšeg tv-komedijaša na predsjedničkoj poziciji Volodimira Zelenskija – ne samo zaustaviti rat nego i spriječiti da uopće počne. Bilo je itekako i vremena i alata, ali ne i dovoljno razuma, razumnih procjena i mirotvorstva bez fige u džepu.
Politika, propaganda i ekonomija su čudan neki gemišt: usred najgorih zapadnih tzv. sankcija Ruskoj Federaciji i najljuće protuputinovske histerije, ostavljeni su nedirnutima ili prividno začepljenim najosjetljiviji kanali kojima će se nastaviti vitalna razmjena obostrano (naj)važnijih dobara i uslugaKrvnja za rat, invaziju ruske vojske na Ukrajinu nije isključivo na strani Ruske Federacije i autoritarnog šefa najveće zemlje na svijetu Vladimira Vladmiroviča Putina, kako to pepeloposivački promiču zapadni političari i mediji, već debelo na duši SAD/NATO-a i „partnera“ koji su neodgovorno godinama širenjem svoje vojne prijetnje testirali Putinovu tzv. crvenu crtu u obrani nacionalne sigurnosti i teritorijalnog integriteta zemlje. Politički zeleni Zelenskij se, također krajnje nezrelo/neodgovorno, više pouzdao u proturusko huškanje i „sigurnosnu“ larpurlartistiku američkoga „pospanog Joea“ no št o je bio politički/sigurnosno dorastao procijeniti nacionalni interes Ukrajine. Sada zaludu očajnički čupa kosu zato što mu ni jedan jedini vojnik SAD/NATO-ov vojnik neće priskočiti u pomoć, nudi nekakvu „neutralnost“ Ukrajine i traži sigurnosna jamstva susjeda već nakrcanih SAD/NATO-ovim proturuskim projektilima sposobnim ponijeti nuklearne glave. Zemlja gori i raspada se pod udarima ruskog oružja, a „prijatelj“ mu iz Ovalnog ureda, kuštravi Johnson iz Downing Streeta 10, njemački alter ego legendarne Mutti, stalno nadrkani bivši norveški ministar vanjskih poslova za alijansinim okidačenm, lijeva im i desna jastrebova krila itekako znaju da udovoljiti Zelenskijevom intervencijskom zahtjevu znači – pristati na kraj povijesti. Nestanak civilizacije i Plavog planeta.
Treći (nuklearni) svjetski rat bio bi posljednji rat u kojemu se zauvijek, je li, gasi svjetlo ljudskom rodu i svemu što živi na Zemlji. Uključivo valjda i bakterije. A takvog ishoda ništa nije vrijedno, pa ni Ukrajina. Ljudski rod je u svojoj gramzljivosti za otimanjem/prisvajanjem svakovrsnih tuđih resursa, ne samo prirodnih, te operacionalizacijom obrasca tzv. prava jačega, oktroiranog svjetskim institucijama i tzv. međunarodnim pravom, kritično deformirao svijest i moral do te mjere da je dopustio globalno zagađenje planeta nuklearnim oružjem sudnjeg dana. Čija i minimalna uporaba izravno isključuje ratnog pobjednika u bilo kojem smislu. SAD-ov predsjednik Joseph Rabinette „Joe“ Biden, Jr. izričito je kazao kako se ni jedan američki vojnik – ni NATO-ov, dakako – neće izravno uključiti u rat na ukrajinskom teritoriju, pa vlastima u Kijevu (dok još nije pao pod udarom neusporedivo nadmoćnije ruske vojske) ostaje jedina pametna solucija: dogovoriti se izravno s ruskim suverenom o prekidu invazije te budućnosti Ukrajine koje će rješenje poštivati sve uključene strane.
Bezumno ubijanje i razaranje najveće europske zemlje (poslije Ruske Federacije) mora prestati, baš kao što mora prestati antagoniziranje tih na globusu kojima su svjetski mir, sigurnost, demokracija, humanizam i tzv. miroljubiva koegzistencija samo poštapalica u političkim filipikama za globalnim govornicama, lažan alibi za operativni geostrateški, ekonomski i vojni imperijalizam tzv. divljezapadnog tipa. Po UN-ovim podatcima, taj imperijlizam (megakorporativno.kapitalističkih, pljačkaških gena, dakako) trenutno drži blizu 90 milijuna ljudi u svijetu na izbjegličkom/migrantskom putu bez povratka. Za što najveći dio krivnje snosi globalni revolveraš Uncle Sam, što je vrlo jasno potvrdio bivši twitteraš u Bijeloj kući tezom America First. Naslonjenoj na davnašnje teorije stratega američke tzv. nacionalne sigurnosti (Henry Kissinger, Zbigniew Brzezinski, etc.) o „američkom 21. stoljeću“, „šahovskoj ploči“, „Euroaziji od Lisabona do Vladivostoka“, itsl. Naime, budući tzv. novi svjetski poredak, je li, ima funkcionirati bez tadašnjega komunističkog SSSR-a (Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika) izvan američke/kapitalističke/zapadne prevlasti, što nakon pada Berlinskog zida te raspada SSSR-a i vojne komponente Varšavskog ugovora jednako vrijedi za Rusku Federaciju.
Hrvatska Pepeljuga u tzv. obitelji kojoj oduvijek pripadamo, našla se na ratnom putu. Balkanski kiflić, brojem žitelja kao duža ulica u Moskvi, ovisan o ruskom plinu 70 posto i preko glave dužan ruskom investicijskom kapitalu, prijeti vjerovniku sankcijamaZapadni megakapital ne može mirno spavati dok se ne ugnijezdi na svim i gotovo neiscrpnim prirodnim i inim resusima najbogatije zemlje svijeta, što bi nekako išlo da nije bivšeg KGB-ovog agenta Putina u Kremlju, koji ne skriva žal za propašću SSSR-a i uspio je u međuvremenu vratiti svoju zemlju na rang svjetske velesile. Koja u međunarodnim odnosima opet traži odgovarajući dio kolača i svoje mjesto pod suncem, što Zapadu, je li, nikako ne ide pod kapu. A tako mu je dobro počelo prozapadnom tzv. Perestrojkom Mihaila Sergejeviča Gorbačova i nastavilo se u raspašoj stilu pijanog lidera Borisa Nikolajeviča Jeljcina kada su se u bescjenje krčmile Zapadu i najstrože sovjetske tajne, Ukrajina stakle neovisnost od Moskve (1. prosinca 1991.)… Putin je dolaskom u Kremlj lupio šakom o stol i rekao: „Dosta!“ Uncle Sam se trenutno osjetio neugodno i odnosi su krenuli nizbrdo. Do rata u Ukrajini. Tuđom voljom, za tuđe babe zdravlje.
„Ljudi mogu uzimati pištoljima što požele“, kazala je udovica Ellen Bailey (Dorothy Greey) pljačkašu banaka u bijegu Jimu Larsenu alias Ray Kincaid (Fred MacMurray) u američkom vesternu „Lice bjegunca“ (Face of a Fugitive, 1959.) Paula Wendkosa i time valjda milijunti put u toj vrsti filmovane povijesti tzv. divljezapadnog Uncle Samovog mentaliteta zorno determinirala duh i alate američke vanjske politike jučer i danas. Za sutra nije sasvim izvjesno. Tko je jači, je li, taj kvači. Nema veze što je pašnjak gradski, zajednički za sve stočare, ja sam ga, Reed Williams (Alan Baxter), ogradio bodljikavom žicom prije 20 godina, moj je i ubit ću te, šerife Mark Riley (Lin McCarthy), budeš li pametovao zakonom, pa ukloniš žicu. Drčnog Williamsa ne zanima zakon, on ima pištolj i čopor polupismenih majmuna s pištoljima, pa… Na tim pištoljima, hektolitrima saloonskog bofl whiskeyja s nogu i mutavog „junačenja“ (ubiti svakoga čija ti se boja glasa ne sviđa ili ima nešto što ti nemaš) sva je suština globalnog američkog uredovanja u svijetu.
Svijet ima biti ili ekskluzivno Uncle Samov pašnjak – jebeš to što kaže zakon, ako zakon nisam ja!? – ili pašnjaka neće biti. Uncle Sam ima pištolj, vičan mu je od malih nogu otkad ga je otac učio munjevito izvlačiti na boce iz kojih je iscijedio i posljednju kap „vatrene vode“. I Uncle Sam arogantno a la Reed Williams s pištoljem korača svijetom. Strijelja očima lijevo-desno, pripravan sasuti svih 12 svojih zakonskih paragrafa iz obaju Colt „mirotvoraca“ kalibra .45. Kažu kritičari kako je u „Licu bjegunca“ na kraju pobijedila pravda. Ta, u svakom klasičnom američkom, ali i špageti vesternu pravda na kraju slavi pobjedu. U Uncle Samovu revolverašenju uzduž i poprijeko globusa, međutim, pravda je još na čekanju. Bez obzira na broj mrtvih u neravnopravnim dvobojima, osakaćenih, svih pretučenih u saloonskim šaketanjima, izgnanih s otetih rančeva, opljačkanih kočija i banaka, kockarskih prijevara, otetih tragačima vrećica s ispranim zlatnim grumenčićima, opljačkanih trapera, banditski prisvojenih tisuća hektara tuđih njiva i pašnjaka… Jer, „ljudi mogu uzimati pištoljima što požele!?“
Koliko će još žrtva-uvjerenje filmske udovice Ellen Bailey biti obrazac za „pravdu“ jačega u svijetu, a naivna želja njezina brata, šerifa i odvjetnika Marka Rileyja da zakon napokon mora umiroviti Colta „mirotvorca“ puka tlapnja nekoga u oblacima, upravo pokazuje armagedonsko lice rata u Ukrajini. Samo se znâ da nitko ništa ne zna. Što bi se reklo, krhko je znanje, a ljudska glupost neizmjerna. Da nije te gluposti i bezgraničja bezosjećajnosti za tuđu žrtvu, rata u Ukrajini ne bi bilo, ta 45-milijunska zemlja ne bi sad bila na giljotini ni toliki nedužni ljudi sa životima svojih obitelji u izbjegličkim torbama. Unatoč svim sankcijama i izopćenosti iz tzv. civiliziranog/demokratskog svijeta Zapada i zapadnih ovisnika (kao tzv. Samostalna, Neovisna i Suverena, sic transit), što je Kremlj uključio u posljedice invazije, Putin je u Ukrajini opet korak ispred SAD/NATO-a budući da je bolje od svojih protivnika procijenio loše tzv. stanje zdravlja na Zapadu koji se ne smije izravno oružjem uključiti u obećanu obranu režima u Kijevu niti uvesti zonu zabrane letenja na ukrajinskom nebu, ne može mu suprotstaviti rezoluciju Vijeća sigurnosti UN-a niti ima realnih mogućnosti suditi, npr. u Haagu, Putinu i nekima u ruskoj vojsci za ratne i zločine protiv čovječnosti. Sve tri opcije su puke tlapnje neukih.
U Uncle Samovu revolverašenju uzduž i poprijeko globusa, međutim, pravda je još na čekanju. Bez obzira na broj mrtvih u neravnopravnim dvobojima, osakaćenih, svih pretučenih u saloonskim šaketanjima, izgnanih s otetih rančeva„Njemačka iz koje je netom otišla dugovječna kancelarka, Velika Britanije tek nedavno raskinula s Unijom, s premijerom kojega već potežu po podu, Sjedinjene Države koje se oporavljaju od Trumpa i nikad se neće naviknuti na Bidena, Francuska pred izborima, komičar bez političkog iskustva na čelu Ukrajine, pandemija koja je poljuljala sve, Bruxelles apsurdno pogubljen u birokratskim procesurama…“, krupnim je potezima kolumnist Đula iscrtao jalovu nervaturu zapadnih demokracija koje će tzv. sankcijama za „uništenje ruske ekonomije i rušenje Putinove vlasti iznutra“, nezadovoljstvom naroda i oligarha, doduše, naštetiti Rusima, ali će to u najvoljem slučaju gadno platiti Pirovom pobjedom. „Prazne oči Ursule von der Leyen naspram zlog pogleda Sergeja Lavrova. Putinova beskompromisna diktatura naspram beskonačnom vijećanju i nadglasavanju u kojemu čak i političari poput Garija Cappellija, Marija Banožića ili Zorana Milanovića stignu doći do izražaja. ‘Donijeli smo jednoglasnu rezoluciju u Saboru’, ‘Nismo praktički morali izmijeniti ni slova’, ‘Sve je prošlo bez imalo protivljenja’, ‘Organizirat ćemo sjednice odbora, pododbora i međuodbora’, ‘Poslat ćemo jasnu poruku’, ‘Napisat ćemo notu’, ‘Raspravit ćemo s našim europskim partnerima’, ‘Stupnjevat ćemo sankcije’, ‘Znat ćemo odgovoriti’, ‘Neće proći nekažnjeno’, ‘Mi smo jedinstveni’, ‘U narednim tjednima…’“ Impotentna larpurlartistika do koje poduzetni Putin drži kao do lanjskog snijega. Kojega ovdje nije ni bilo.
Hrvatska Pepeljuga u tzv. obitelji kojoj oduvijek pripadamo (sic transit, jest kao izrabljivana kolonija i topovsko meso u tuđim ratovima, i to svu povijest) našla se na ratnom putu. Balkanski kiflić, brojem žitelja kao duža ulica u Moskvi, ovisan o ruskom plinu 70 posto i preko glave dužan ruskom investicijskom kapitalu, prijeti vjerovniku sankcijama. Da pukneš od smijeha, ali i rasplačeš se od jada kad te sankcije Rusiji – „zbog Ukrajine“, na izričit zahtjev Washingtona vis-à-vis Bruxellesa – za tjedan-dva serijom skupih šokova udare životni standard tzv. običnih/malih ljudi. Hrana, plin, struja, režije, liječenje… Pa ti vidi čija mati crnu vunu prede. Naravno da će Bijedna Naša mora pružiti svu moguću humanitarnu pomoć postradalim Ukrajincima gdje god bili, jer je to ljudski opravdana solidarnost, ali u vojne i polit-promidžbene zapadne atake na Rusku Federaciju ne treba se uplitati. Tko se miješa u posije, svinje ga pojedu. Premijer Andrej Plenković i neki mu najbliži poslušnici – uključivo HDZ-ove tzv. zvijezde političkih programa HRT-a – natječu se tko će s više mržnje/grožnje govoriti o Putinu, njegovom režimu i ruskoj invaziji na Ukrajinu. Pijani zeko ide kroz šumu i grozi se lavu, sic transit.
Kao što je onomad međunarodno nepriznat, podrepaški/ustaški tzv. NDH na strani nacifašističkog okupatora proglasio rat SAD-u što do danas nije povučeno ni u doba SRH kao republike Titove federalne Jugoslavije niti nakon međunarodnog priznanja Tuđmanove tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene. No, mediji objavljuju kako je hrvatski vojni ataše u Moskvi neki dan, pozvan u rusko ministarstvo obrane, odbio – naši mediji i HDZ-ovi prvaci tvrde „hrabro“, sic transit) – primiti notu zbog dolaska navodno cca 200 hrvatskih plaćenika u Ukrajinu, gdje će se u postrojbi stranaca boriti protiv ruske vojske u invaziji. U MORH-ovom priopćenju se tvrdi kako je ataše prenio Rusima – u odvojenoj su pisanoj noti izrazili zabrinutost zbog tih plaćenika – da vojne vlasti i državne institucije RH nemaju veze s „pojedincima koji su možda došli u Ukrajinu, ali na svoju odgovornost“. Glasnogovornik ruskog ministarstva Igor Konašenkov tvrdi da je „samo prošli tjedan stiglo u Ukrajinu 200 hrvatskih plaćenika te se priključilo jednom od nacionalističkih bataljuna na jugu. Hrvatski vojni ataše je upoznat s aktivnostima hrvatskog državljanina Denisa Šelera (bivši vođa BBB-a šest je godina ratovao u bataljunu hrvatskih plaćenika „Azov“, op. a.), koji je sudjelovao u borbama na jugoistoku Ukrajine 2015. godine i koji sada okuplja postrojbe hrvatskih plaćenika za odlazak u Ukrajinu“.
Svijet ima biti ili ekskluzivno Uncle Samov pašnjak – jebeš to što kaže zakon, ako zakon nisam ja!? – ili pašnjaka neće bitiMORH je također neki dan izvijestio javnost kako će, osim određene količine oružja i vojne opreme ukrajinskoj vojsci, poslati i sedamdesetak vojnika na mađarsko-ukrajinsku granicu, što Rusi također smatraju neprijateljskim činom. Hrvatske plaćenike pak, ako ih zarobe, kaže Igor Konašenkov, neće tretirati kao ratne zarobljenike niti će za njih vrijediti odgovarajuće međunarodne konvencije. „Strani plaćenici koje Zapad šalje nacionalističkom kijevskom režimu (navodno ih je već više od 1000, hvali se Zelenskij, op. a.) suočit će se sa strogim kaznenim progonom“, kazao je, „pa bi svaki stranac trebao sedam puta promisliti prije no što pristupi ukrajinskoj vojsci…“ Hrvatski mediji ne kriju vijesti o „Hrvatima na bojištima u inozemstvu“, o tomu kamo, zašto i po kojim cijenama odlaze unovčiti svoja vojna znanja i sposobnosti, odnosno o tomu koliko se time krše zakoni RH i narušava ugled vlastite domovine. Država se pravi tošo, osim kada je bila riječ o hrvatskim državljanima među ekstremistima na ratištima tzv. Islamske države (kalifata).
Ukrajina je nešto drugo? Sudeći po nonšalanciji samog premijera na pressici, valjda jest. I jedan će domaći tzv. mainstream medij objaviti „slavodobitan“ tekst – „Bivši Tigar ide braniti Ukrajinu: ‘Imam petero djece, ali ću otići. I moja dva sina htjeli su ići, ali im ne dam’“ – u kojemu izvjesni Dragan Martić (61), bivši zapovjednik u 8. lakojurišnoj brigadi HV-a samomu sebi diže junački rep. Završi li sutra u gulagu u Sibiru na brat-bratu „neodređeno vrijeme“ poput hitlerovaca iz akcije „Barbarossa“, ni sâm bog mu neće pomoći, a srbijanskog će se logora sjećati kao vrlo pristojnog apartmana. Tko ne vjeruje, neka čita Solženjicina, Štajnera… Ništa se bitno nije promijenilo, pa… Jutarnji list je travnja 2015. objavio pomalo jezivu poruku – „HRVATI U UKRAJINI ‘Mi smo rekonkvisti, želimo bijelu Europu bez islama i komunizma. Neki Srbi su dobri…’“ – dvojice maskiranih hrvatskih mladića koji su na slabašnom engleskom YouTube videom sipali rasističke idiotarije o razlozima svoga ratnog angažmana na istoku Ukrajine. Iza maskiranih crna zastava s goticom u paraboli: „Hrvatska“,pa „Bog i Hrvati“ u simboličnoj traci, pa štit ustaške inačice šahovnice, pa „vatrenih“ navijača „Uvijek vjerni“…
Došli su ubijati Ruse i srpske plaćenike s druge strane. Londonski je The economist, à propos, istog travnja iste 2015. godine, pišući o balkanskim ratnicima u inozemstvu, ne bez razloga, zapisao kako se „katolici Hrvati pridružuju Ukrajincima, a pravoslavci Srbi proruskim separatistima“ te da je „za Srbe i Hrvate rat (u Ukrajini) repriza njihovih sukoba iz ’90-ih godina, osim što je avantura i križarski pohod“. Sedam-osam godina kasnije: ista meta, isto rastojanje. No, to ne smeta Wall Streetu niti špekulanti mijenjaju ratnoprofitersku ćud. Mediji objavljuju da se odlično trže/kupuju ruski dugovi, jer špekulanti očekuju masne ekstraprofite. U doba, recimo, kada su nacistički Von Braunovi projektili V-1 i V-2 razarali London, građani ginuli, cijele četvrti nestajale u ruševinama, etc. dvojica najljućih neprijatelja – Winston Churchill i Adolf Hitler – uredno su trgovali antracitom, najkaloričnijim ugljenom.
Politika, propaganda i ekonomija su čudan neki gemišt za koji valja imati i želudac i znanje kako/zašto se pije. Ni sad, usred najgorih zapadnih tzv. sankcija Ruskoj Federaciji i najljuće protuputinovske histerije, ostavljeni su nedirnutima ili prividno začepljenim najosjetljiviji kanali (npr. najvažnije ruske banke, etc) kojima će se nastaviti vitalna razmjena obostrano (naj)važnijih dobara i usluga. U protivnom bi cijeli svijet kobno stao, a to nije u interesu upravo najmoćnijim gospodarstvima. Za manje i male, baš kao Bijedna Naša, siromašne i nemoćne, je li – tko pita!? Nitko još nije zaboravio, recimo, kako se i komu najprije dijelilo cjepivo protiv korone. U samoj Uniji, pa u cijeloj Europi i ostatku svijeta. Bog je najprije sebi, je li, napravio bradu. Mnogi mu u tzv. Trećem svijetu, sirotinja južnije od ekvatora, taj (neo)kolonijalizmom još okovan siromašni Jug ni danas mu još nisu na epidemiološkom radaru. I onda, kažu, ima boga!? Jednako će ga tako biti kada se bude dijelio tzv. sankcijama reducirani plin, nafta, potpore fondova solidarnosti za velike ekonomske štete, pad standarda…
A hrvatska Pepeljuga iz tzv. obitelji kojoj oduvijek pripada opalila strojevi korak ratnom stazom!? Premijer Plenković, za razliku od malo opreznijeg predsjednika Milanovića, iz petnih se sila trsi pokazari papskijim od pape. A nedokučivo je manje suverenist od kolege s lijeve obale Drave, koji ne da neće slati ni oružje niti vojsku u Ukrajinu po zapadnoj volji, nego neće ni dopustiti prijevoz savezničkog oružja preko mađarskog teritorija. Niti se želi – zbog zapadnih tzv. sankcija, koje su, je li, „slučajno zaboravile“ nezamjenjivih 40 posto ruskog plina Europi i 5,5 milijuna barela nafte svjetskom tržištu dnevno (osim isporuke preko Crnog mora) – odreći sigurnog ruskog plina za čiju je urednu opskrbu nedavno u Moskvi produžio dugoročni ugovor. Mađarski lider Orbán, dokazao je Bruxellesu iks puta svoj suverenizam, bolje od Plenkovića znâ gdje mu je i kada treba potegnuti ručnu, a Hrvat je jamačno markirao taj sat u autoškoli? Pa je zato i mogao izvaliti ravno u tv-oko maloumnost da „smo ponosni što je Ruska Federacija stavila i RH na popis svojih državnih neprijatelja, jer to pokazuje da smo na pravoj strani“.
Dobronamjernik koji nešto znâ o poruci službene Moskve službenom Zagrebu drugi dan po prijemu RH u NATO – u slučaju ozbiljne frke sa Zapadom „Hrvatska je naša legitimna meta“ – te o notornoj činjenici da Rusiji ekonomski točno toliko ne treba Hrvatska koliko Bijednoj Našoj treba Rusija, mora da će se ozbiljno zabrinuti za premijerovo psihičko zdravlje. O političkom je već svima sve jasno. Moguće pak sigurnosne posljedice mišje jastrebovštine najodgovornijega u RH za živote, mir i sigurnost bolje je i ne spominjati u slučaju da se armagedonska groza izlije iz Ukrajine u Europu i svijet… Kažu, u slučaju nekakvoga nuklearnog rata – budući da su jodne tablete i folije priča za malu djecu – možda, ali samo možda sačuvaš glavu, ako godinama ostaneš živjeti jako duboko ispod masiva Darwin na Ognjenoj zemlji. Puka je slučajnost, je li, da je premijerov dalmatinski zemljak Jose Miličić svojedobno bio tamo poglavica indijanskog plemena Yagan (Patricija Štambuk-Mayorga: „Rosa Yagan posljednja karika“, Naklada Bošković i Hrvatska matica iseljenika, podružnica Split). Zadnja pak HDZ-ova predsjednica RH je potkraj mandata (ožujka 2018.) podijelila silna odlikovanja pojedincima, klubovima i udrugama u Punta Arenasu, gdje je navodno 50 posto žitelja hrvatskog podrijetla i budno čuvaju tragove svojih predaka, pa ako zagusti, a HDZ je „globalna“ hrvatska politička stranka… Mala šala. A što, ako nije?
h-alter
