Za brodski kraj i Brođane Đuro Đaković bio je prizemljeno sunce oko koga je sudbinski kružio čitav sustav mnogobrojnih ljudskih planeta. Baš kao oko Kožarićevog u Bogovićevoj ulici u Zagrebu. Grijalo je Đurino metalsko sunce sve nas.Kaže izreka da je Sunce najveće prije zalaska. Zaista, 1990. godine, Đuro nikad nije bio veći; narastao je poput velikog crvenog diska na nebu brodske industrije, s petnaest tisuća zaposlenih, prije nego što će potonuti iza horizonta vidljivosti. Nakon "povijesnog mraka" Brođani su u" zoru demokaracije" ugledali bijelog patuljka. Dok je trajao mrak neko od demokratski izabranih zornjaka imao je mokre snove u kojima Đuro više nije važan, u kojima je Brod trebao postati grad banaka i turističkih nazoviatrakcija Tako je na javi i bilo.

Danas se pišu monografije o veličanstvenim danima Đurinog procvata, ljudi se sentimentalno prisjećaju svojih života provedenih u halama i uredima diva koji je hranio njihove obitelji, vade se iz arhiva hrpe fotografija mostova, šećerana, cementara, vagona, tramvaja, kombajna, konstrukcija... svega što su domaća pamet i ruke  zamislile i proizvele, pronalaze se kemijski, na papiru zapisani prizori koji svjedoče o nekadašnjoj moći giganta hrvatske i jugoslavenske metalurgije, prizori koji prizivaju nostalgiju. Ima tu i fotografija i dokumentaraca s nasmijanim samoupravljačima, o sindikalnim skupovima, radničkim savjetima... Postade danas ta Đurina moć poput fotografija – papirnata. A da o radničkom utjecaju i ne govorimo. Moguće ga je poderati kao pelir papir. I poderan je kao od slijepca novine.

Jedan groteskan detalj govori o simboličnom početku Đurinog sunovrata, pada u rupu iz koje se nikad nije izvukao. Te, spomenute 1990-e godine, uz plaću, zaposlenima su se dijelili bonovi za hranu, za koje su se u nekoliko koiska postavljenoj uz rub glavne unutarnje magistrale, između ostalog ,mogli kupiti, poput prsta tanke sremske, čajne i zimske kobasice. Pred kioscima su bili dugi redovi radnika i službenika. Čekali su svoj „topli obrok“ u vidu rahitičnih kobasica. Dio kobasičica bi pojeli, a dio su nosili kući svojima. Na kraju su kod kuće mnogi od njih ostali kao otpušteni radnici kako bi jeli sami sebe. Sjećam se kao danas vidovitog komentara jednog legendarnog, grubog sindikalca koji je skoro do svoje smrti bio golman malonogometnih ekipa.                                                              - Ovo ne sluti na dobro. Te blesave kobasice koje nam prodaju kao nekakvi su kurci kojima ponižavaju radnike. Utjeruju nam, siluju nas. A mi smo im se pred kioscima još naguzili sretni što nam ne prodaju noževe kojima ćemo sami sebe  nasjeći na komadiće, rekao je, sluteći havariju.