Upravo oformljeno Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima, vrhunac je tog projekta koji će da opere prošlost ne radi lustracije nepostojećeg komunizma, već zbog legalizacije postojećeg i svakim danom radikalnijeg neofašizma.
U Zagreb sam uvijek odlazio s radošću. Glupo ga je nekad bilo upoređivati s Beogradom ili, posebno s ondašnjim Sarajevom skroz otkačene duše, ali ga je pomalo zategnuta decentnost u odnosu na nas činila drukčijim i privlačnim. Zato su i ondašnji tamošnji “pravi ljudi” bili još praviji od mnogih unaokolo. Pomalo lažna šminka bez mnogo vrcavog duha mogla je ići na živce, ali su njihovi raznorazni špicevi druge vrste bili poštivani.
Jedna specifična epizoda i privilegija u životu dodatno je odredila i moj kasniji odnos prema Zagrebu. Neka druga Bosna i Hercegovina, iz onog poslijeratnog perioda dok smo još svi skupa pomalo vjerovali da može i da će biti bolje, poslala me tamo kao ambasadora da ondašnji entuzijazam brže pretočimo u realnost zajedno s njima. I da se pometu neki ružni tragovi koje je rat ostavio među nama. Tih godina uselili su se nepovratno u moj život i neki novi ljudi, saživio se s prostorima, podnebljem i ambicijama drukčijim od ovdašnjih. Mnoge zavolio a prema rijetkim pojedincima i našim i njihovim se ohladio. Osjećao se mnogo više kao kod kuće nego poput nekoga ko je zabasao poslom u tuđinu. I većina njih tamo trudila se da se tako osjećam.
Tadašnji Zagreb, sve uočljivije u državi koja nije više bila zajednička, ipak se opirao sjenama rata i onima koji su počeli propovijedati “povijesnu reviziju”. Na tragu one sreće, recimo, što “mi supruga nije ni Srpkinja ni Židovka…” Zagreb je bio manje našminkana i prekopirana Europa, ali otvoreniji duhom i bez panike hoće li se po svaku cijenu ukrcati u revidiranu prošlost. Eksplozija naučene posebnosti je čekala svoju priliku. Nudila se naivnima kroz cvijeće, fontane, skulpture, koncerte, kompjutersku realnost i, naravno, bečki štih. Ispod toga, sada se vidi, poražena prošlost organizirala se za kontranapad.
Činilo mi se, vraćajući se kasnije među stare prijatelje i po kafanama i po kancelarijama, da je u tom tada manje našminkanom gradu ljudska normalnost još nadvladavala elitizam raznih vještačkih korijena. Ipak, iza fasade postupno oslobađane prošlosti svoju šansu čekala je čudna rigidnost. Manje nalickana forma i kreativni duh polako su ustupali Grad finćukastoj ispraznoj dekadenciji. Gruboj i desnoj, a u ime slobode!
Opirao sam se tom zaključku godinama držeći se starih drugova i starih mjesta. I jednih i drugih sve malobrojnijih. Minule sedmice, u samo dva dana tamo, ko zna zašto baš sada, doživio sam prvi put Zagreb kao tuđi grad, šarenu europsku bombonu sjajnog pakovanja i artificijelnog okusa. Onaj Grad su pobjedničkim politikama premrežile i nadglasale elite desnog skorojevićkog radikalizma na ne baš “europski” način.
Lampioni i očišćene fasade, luksuzni izlozi, i mjuzikli “Brodway” provenijencije uz šminku svake vrste, tu malo pomažu. Novi vlastodršci čudnih korijena zahtijevaju brutalnu reviziju prošlosti kako bi se sa “pravih” pozicija slobodno zakoračilo u ideološki dekadentnu budućnost. Upravo oformljeno Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima, vrhunac je tog projekta koji će da opere prošlost ne radi lustracije nepostojećeg komunizma, već zbog legalizacije postojećeg i svakim danom radikalnijeg neofašizma. Ma koliko se mnogi, eto, zgražavali nad tom “netočnom” tvrdnjom.
Ono što danas u Zagrebu uočavaju oni što ne žive tamo, ali dolaze često, nisu više tek pojedinačni događaji koji veličaju crnu prošlost. To je osjećanje da je ta priča prigrljena poput nečega što je očekivani “prirodni proces” i “vraćanje korijenima”. Prije neku večer u poznatom restoranu, okupljalištu veselih iz drugih vremena, veteran slobodnog duha i dugog pamćenja, glasno pita – o čemu se tu radi? I kaže: “Eto da je i sve točno što kazuju o onim vremenima, maltretirali nas ovdje Srbi, potkradala nas Jugoslavija otimajući nam profit od Jadrana, nismo mogli u crkvu ni štovati Stepinca, imati kunu i šahovnicu, smještali nas na Balkan gdje ne pripadamo itd.” I što je danas, “ni Srba više ni Jugoslavije i potkradanja, ni Balkana i regiona, Europa smo, evo i šahovnice, kune, katedrale i križeva po zidovima školskih učionica, mimohoda ustašluka na Trgu Bana Jelačića…” Otkud to, kome se sada opiremo… “
Uljudna šutnja povodom ovakvih pitanja pritiskuje lijepi Zagreb.
Podneblje iz kojeg je najviše boraca ostavilo kosti na Sutjesci i po raznim drugim ratištima gdje je poražen fašizam, kao da ne nudi odgovor njihovim novim ofanzivama. Otkud ta farsa s ukidanjem petokrake zato što je “nedemokratska”, da bi se legalizirao fašizam jer stvari treba “demokratizirati”, valjda.
Može li se naknadnom ideološkom revizijom, a zapravo osvetom historijski poraženih, trgovati sistemom proste razmjene – srp i čekić za “U”. Odnosno, može li se “nedemokratska” strana antifašizma izjednačiti sa zločinom fašizma. Jer, kako piše Zagrepčanin Tomislav Jakić ovih dana, “sustav utemeljen na ideologiji ‘krvi i tla’… bio je, kratko i jasno rečeno: zločin. Zločin je bila njegova politika, zločin je bila njegova polazna osnova, zločin je bila njegova svakodnevna praksa…” Da je tu u pitanju bio samo grijeh nedemokratskih režima, milioni bi ljudi ubijenih samo na temelju rasne, nacionalne ili vjerske pripadnosti – preživjeli Drugi svjetski rat.
Vijeće za suočavanje s prošlošću nedemokratskih režima sastavljeno je od nekoliko povjesničara, istaknutih pristalica “lustracija”, i mnogo više pravnika – jer valja “ozakoniti” donesene zaključke. Ko se ubuduće može pominjati u historiji i udžbenicima a ko ne, po kome se može dati naziv ulice ili škole a po kome ne, čije se knjige mogu objavljivati a koje ne… Iza svega se krije novi sistem koji će imati nalog da temeljem striktno propisane prošlosti odredi put u striktno propisanu budućnost. Zanimljivo, mnogi borci protiv fašističke prošlosti dosta naivno detektiraju potez Vlade. Kažu, to je pribjegavanje komisijama svaki put kada ne znaju šta će drugo, a komisije onda ne urade ništa!
Dvije su kapitalne i tragične greške u ovom tipičnom NVO rezonovanju. To nije problem iz kategorije “svaki put…” Ovo silno liči na poznatu priču iz tridesetih u Njemačkoj kada su nacisti zaredali po kućama i počeli odvoditi prvo Jevreje, pa komuniste, pa tako redom a komšije osluškivale iza vrata uz zaključak, dobro je, nisu došli po nas… A kad su došli, bilo im je kasno. Drugi je problem vjerovanje da vlast ovo sada ne radi zato što ne zna kako da riješi probleme. Naprotiv, radi baš zato što zna šta hoće. I zato što cijeni da je vrijeme za to sazrelo. U našminkanom i cvijećem prekrivenom, modernom i hedonističkom gradu.
Ima li nade za nekadašnji Zagreb, padalo mi je na pamet tamo u ova dva dana. Ne znam. Ali znam da ima ljudi koji o tome razmišljaju. Novinara, uglavnom. Oni se sjećaju pametnih i sposobnih europejaca koji su krčili put Hrvatske i Zagreba u Europu. Eno tih pametnih sada po svijetu, u Bruxellesu, u Strasbourgu, u New Yorku, u svjetskim institucijama u kojima se shvaća ko su, šta su i šta hoće ovi iz vijeća za goru prošlost i još goru budućnost.
Ideja da se ovakvi ljudi zovnu u pomoć i stave na čelo pokreta protiv legalizacije mraka, ohrabrujuća je. I više od toga. Zamislite da nekome ovdje u nas padne na pamet nešto tako. Zovnuti pametne, sposobne i civilizacijski osviještene da dođu gdje treba kako bi se pomoglo onima što su protiv svakodnevno nadolazećeg mraka!
Za onaj stari dobri Zagreb, uz novi lijepi Zagreb, možda i ima nade. Ali, do njih je. Gledajući iz aviona Sarajevo po povratku kući shvatio sam da je muka u pitanju gdje smo tu mi koji čak više ni onu komisiju za legalizaciju zla nemamo rezona formirati. Taj posao je dovršen.
Pa da je makar Sarajevo onako našminkano, ako ništa drugo, nego ni to.
tacno
U Zagreb sam uvijek odlazio s radošću. Glupo ga je nekad bilo upoređivati s Beogradom ili, posebno s ondašnjim Sarajevom skroz otkačene duše, ali ga je pomalo zategnuta decentnost u odnosu na nas činila drukčijim i privlačnim. Zato su i ondašnji tamošnji “pravi ljudi” bili još praviji od mnogih unaokolo. Pomalo lažna šminka bez mnogo vrcavog duha mogla je ići na živce, ali su njihovi raznorazni špicevi druge vrste bili poštivani.
Jedna specifična epizoda i privilegija u životu dodatno je odredila i moj kasniji odnos prema Zagrebu. Neka druga Bosna i Hercegovina, iz onog poslijeratnog perioda dok smo još svi skupa pomalo vjerovali da može i da će biti bolje, poslala me tamo kao ambasadora da ondašnji entuzijazam brže pretočimo u realnost zajedno s njima. I da se pometu neki ružni tragovi koje je rat ostavio među nama. Tih godina uselili su se nepovratno u moj život i neki novi ljudi, saživio se s prostorima, podnebljem i ambicijama drukčijim od ovdašnjih. Mnoge zavolio a prema rijetkim pojedincima i našim i njihovim se ohladio. Osjećao se mnogo više kao kod kuće nego poput nekoga ko je zabasao poslom u tuđinu. I većina njih tamo trudila se da se tako osjećam.
Tadašnji Zagreb, sve uočljivije u državi koja nije više bila zajednička, ipak se opirao sjenama rata i onima koji su počeli propovijedati “povijesnu reviziju”. Na tragu one sreće, recimo, što “mi supruga nije ni Srpkinja ni Židovka…” Zagreb je bio manje našminkana i prekopirana Europa, ali otvoreniji duhom i bez panike hoće li se po svaku cijenu ukrcati u revidiranu prošlost. Eksplozija naučene posebnosti je čekala svoju priliku. Nudila se naivnima kroz cvijeće, fontane, skulpture, koncerte, kompjutersku realnost i, naravno, bečki štih. Ispod toga, sada se vidi, poražena prošlost organizirala se za kontranapad.
Činilo mi se, vraćajući se kasnije među stare prijatelje i po kafanama i po kancelarijama, da je u tom tada manje našminkanom gradu ljudska normalnost još nadvladavala elitizam raznih vještačkih korijena. Ipak, iza fasade postupno oslobađane prošlosti svoju šansu čekala je čudna rigidnost. Manje nalickana forma i kreativni duh polako su ustupali Grad finćukastoj ispraznoj dekadenciji. Gruboj i desnoj, a u ime slobode!
Opirao sam se tom zaključku godinama držeći se starih drugova i starih mjesta. I jednih i drugih sve malobrojnijih. Minule sedmice, u samo dva dana tamo, ko zna zašto baš sada, doživio sam prvi put Zagreb kao tuđi grad, šarenu europsku bombonu sjajnog pakovanja i artificijelnog okusa. Onaj Grad su pobjedničkim politikama premrežile i nadglasale elite desnog skorojevićkog radikalizma na ne baš “europski” način.
Lampioni i očišćene fasade, luksuzni izlozi, i mjuzikli “Brodway” provenijencije uz šminku svake vrste, tu malo pomažu. Novi vlastodršci čudnih korijena zahtijevaju brutalnu reviziju prošlosti kako bi se sa “pravih” pozicija slobodno zakoračilo u ideološki dekadentnu budućnost. Upravo oformljeno Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima, vrhunac je tog projekta koji će da opere prošlost ne radi lustracije nepostojećeg komunizma, već zbog legalizacije postojećeg i svakim danom radikalnijeg neofašizma. Ma koliko se mnogi, eto, zgražavali nad tom “netočnom” tvrdnjom.
Ono što danas u Zagrebu uočavaju oni što ne žive tamo, ali dolaze često, nisu više tek pojedinačni događaji koji veličaju crnu prošlost. To je osjećanje da je ta priča prigrljena poput nečega što je očekivani “prirodni proces” i “vraćanje korijenima”. Prije neku večer u poznatom restoranu, okupljalištu veselih iz drugih vremena, veteran slobodnog duha i dugog pamćenja, glasno pita – o čemu se tu radi? I kaže: “Eto da je i sve točno što kazuju o onim vremenima, maltretirali nas ovdje Srbi, potkradala nas Jugoslavija otimajući nam profit od Jadrana, nismo mogli u crkvu ni štovati Stepinca, imati kunu i šahovnicu, smještali nas na Balkan gdje ne pripadamo itd.” I što je danas, “ni Srba više ni Jugoslavije i potkradanja, ni Balkana i regiona, Europa smo, evo i šahovnice, kune, katedrale i križeva po zidovima školskih učionica, mimohoda ustašluka na Trgu Bana Jelačića…” Otkud to, kome se sada opiremo… “
Uljudna šutnja povodom ovakvih pitanja pritiskuje lijepi Zagreb.
Podneblje iz kojeg je najviše boraca ostavilo kosti na Sutjesci i po raznim drugim ratištima gdje je poražen fašizam, kao da ne nudi odgovor njihovim novim ofanzivama. Otkud ta farsa s ukidanjem petokrake zato što je “nedemokratska”, da bi se legalizirao fašizam jer stvari treba “demokratizirati”, valjda.
Može li se naknadnom ideološkom revizijom, a zapravo osvetom historijski poraženih, trgovati sistemom proste razmjene – srp i čekić za “U”. Odnosno, može li se “nedemokratska” strana antifašizma izjednačiti sa zločinom fašizma. Jer, kako piše Zagrepčanin Tomislav Jakić ovih dana, “sustav utemeljen na ideologiji ‘krvi i tla’… bio je, kratko i jasno rečeno: zločin. Zločin je bila njegova politika, zločin je bila njegova polazna osnova, zločin je bila njegova svakodnevna praksa…” Da je tu u pitanju bio samo grijeh nedemokratskih režima, milioni bi ljudi ubijenih samo na temelju rasne, nacionalne ili vjerske pripadnosti – preživjeli Drugi svjetski rat.
Vijeće za suočavanje s prošlošću nedemokratskih režima sastavljeno je od nekoliko povjesničara, istaknutih pristalica “lustracija”, i mnogo više pravnika – jer valja “ozakoniti” donesene zaključke. Ko se ubuduće može pominjati u historiji i udžbenicima a ko ne, po kome se može dati naziv ulice ili škole a po kome ne, čije se knjige mogu objavljivati a koje ne… Iza svega se krije novi sistem koji će imati nalog da temeljem striktno propisane prošlosti odredi put u striktno propisanu budućnost. Zanimljivo, mnogi borci protiv fašističke prošlosti dosta naivno detektiraju potez Vlade. Kažu, to je pribjegavanje komisijama svaki put kada ne znaju šta će drugo, a komisije onda ne urade ništa!
Dvije su kapitalne i tragične greške u ovom tipičnom NVO rezonovanju. To nije problem iz kategorije “svaki put…” Ovo silno liči na poznatu priču iz tridesetih u Njemačkoj kada su nacisti zaredali po kućama i počeli odvoditi prvo Jevreje, pa komuniste, pa tako redom a komšije osluškivale iza vrata uz zaključak, dobro je, nisu došli po nas… A kad su došli, bilo im je kasno. Drugi je problem vjerovanje da vlast ovo sada ne radi zato što ne zna kako da riješi probleme. Naprotiv, radi baš zato što zna šta hoće. I zato što cijeni da je vrijeme za to sazrelo. U našminkanom i cvijećem prekrivenom, modernom i hedonističkom gradu.
Ima li nade za nekadašnji Zagreb, padalo mi je na pamet tamo u ova dva dana. Ne znam. Ali znam da ima ljudi koji o tome razmišljaju. Novinara, uglavnom. Oni se sjećaju pametnih i sposobnih europejaca koji su krčili put Hrvatske i Zagreba u Europu. Eno tih pametnih sada po svijetu, u Bruxellesu, u Strasbourgu, u New Yorku, u svjetskim institucijama u kojima se shvaća ko su, šta su i šta hoće ovi iz vijeća za goru prošlost i još goru budućnost.
Ideja da se ovakvi ljudi zovnu u pomoć i stave na čelo pokreta protiv legalizacije mraka, ohrabrujuća je. I više od toga. Zamislite da nekome ovdje u nas padne na pamet nešto tako. Zovnuti pametne, sposobne i civilizacijski osviještene da dođu gdje treba kako bi se pomoglo onima što su protiv svakodnevno nadolazećeg mraka!
Za onaj stari dobri Zagreb, uz novi lijepi Zagreb, možda i ima nade. Ali, do njih je. Gledajući iz aviona Sarajevo po povratku kući shvatio sam da je muka u pitanju gdje smo tu mi koji čak više ni onu komisiju za legalizaciju zla nemamo rezona formirati. Taj posao je dovršen.
Pa da je makar Sarajevo onako našminkano, ako ništa drugo, nego ni to.
tacno
