to je nevjerovatno. kako je sve to otišlo u pičku materinu.
ljudi su po sebi i nikakvi, bagra i đubrad.
i onda više ne možeš disati, a kamoli misliti pa nešto reći.
čangrizavi, dosljedni džoni štulić preko kurca odgovara
na pitanja novinarke o njegovom 64. rođendanu,
napinjući i izrabljujući emocije svojih odanih pristalica;
poistovjećujemo se s umjetnikom apatridski zaglavljenim
izvan prostora kojeg je obojao značenjima svoje glazbe.
razumijemo njegovu ljutnju, neravnotežu, uznemirenost...
guši ga klopka, prisebnim čini odbijanje probavljanja
okrutnosti, poniženja, sramoćenja. ne susteže se razlomiti
očekivanja, odbaciti pristojnost tumačenja i pripadnost
zajednici: kad čovjek nešto kaže, on misli na sebe,
secira sebe,a pripisuje drugom. a šta drugo zna osim sebe.
vjerujemo, ali ispiremo višak tegobne istine i istinite tegobnosti,
nadoknađujemo pomanjkanje lakoće glazbom
umilianija, alessandronija, piccionija, ciprianija.
džoni, a šta drugo znamo osim sebe.
