Edi Matić: ‘Zakon o jeziku je opasna platforma za unazađivanje jezika’

Upravni odbor Hrvatskog društva pisaca, na čelu s novim predsjednikom HDP-a Edijem Matićem, nedavno je uputio vrlo oštar protest i zahtjev prema nadležnom Ministarstvu znanosti i obrazovanja i prema Ministarstvu kulture i medija, kojim traži da se Prijedlog Zakona o hrvatskom jeziku povuče iz procedure. Prijedlog novog zakona na sjednici Vlade predstavili su i podržali ministrica Nina Obuljen Koržinek i ministar Radovan Fuchs. Očekivano, najviše reakcija u javnosti izazvala je ocjena HDP-a da je Nacrt prijedloga Zakona zasnovan na ideologiji podjela, ograničenja i zatvaranja prema susjedima. HDP smatra kako je jedini cilj najavljenog uvođenja lektora koji bi trebali ispravljati javnu upotrebu hrvatskog jezika, njegovo čišćenje od „srbizama“. O svemu tome i cijeloj priči oko Prijedloga novog zakona – koji, kaže se u reakciji HDP-a, ima „izraženu politički desno-konzervativnu intonaciju“ – razgovarali smo s predsjednikom Hrvatskog društva pisaca Edijem Matićem, književnikom i fotografom iz Splita. Matićeve kratke priče, poezija i romani, od kojih su zapaženi „Ovdje fali ženska ruka“, „Regija stranaca“ i „Pop“, osim u Hrvatskoj objavljeni su i u Bugarskoj, Turskoj, Srbiji, BiH, Crnoj Gori, Austriji, Njemačkoj, Makedoniji i Švedskoj. Bio je jedan od osnivača Udruge za promicanje kulture i umjetnosti KURS, a sada je aktivan u udruzi SpLitera, koja radi na pripremi mediteranskog literarnog festivala.

Na pitanja u ovom intervjuu, naglasio je Edi Matić, odgovara osobno, ne nužno u ulozi predsjednika ili glasnogovornika HDP-a.

NACIONAL: Kakvu reakciju očekujete od dvaju ministarstava? Zašto je HDP za sada jedino hrvatsko književno i prevoditeljsko društvo koje se odlučilo na taj potez?

Reakciju na Prijedlog Zakona sastavili smo i zaključili pozivom da se Nacrt prijedloga povuče iz procedure, s vjerom i nadom da će se tako nešto i dogoditi. Naročito s obzirom na argumentacije koje ukazuju na nepotrebnost tog zakona, a koje ne dolaze samo iz našeg Društva već i od brojnih drugih stručnjaka. U Upravnom odboru HDP-a zadovoljni smo što smo se međusobno brzo i lako usuglasili oko dokumenta kojim smo svoje neslaganje iznijeli pravovremeno i dovoljno glasno. Ako se druga udruženja nisu oglasila, to ne znači nužno da se slažu s predstavljenim prijedlogom. Možda su na odmoru, a ljeto je idealno vrijeme za „provlačenje“ takvih prijedloga.

NACIONAL: U svojem zahtjevu HDP ističe da je „Prijedlog Zakona zasnovan na ideologiji podjela i ograničenja, što dovodi do zatvaranja hrvatskog jezika prema razumljivim jezicima iz susjedstva“, a uvođenje lektora za ispravljanje javne uporabe jezika bi kao „jedini cilj imalo čišćenje jezika od ‘srbizama’“. Na temelju čega ste to zaključili?

Formulacije u Nacrtu prijedloga Zakona, naravno, nigdje striktno ne navode takva ograničenja. Čak se ističe da se Zakon „ne dira“ u književni izričaj pa bi pisci mogli biti „mirni“ što se toga tiče. Mi smo, kao, izuzeti iz Zakona. Međutim, ostaje činjenica da cijela ideja Zakona o hrvatskom jeziku vuče korijene još iz 1995. godine, kad je notorni Vice Vukojević, inspiriran ustaškim jezičnim pravopisom, predlagao korienski pravopis. Donekle ga ublaživši, ali i dalje oslonjen na Vukojevićev pokušaj, 2013. godine stigao je novi prijedlog Matice hrvatske, popraćen drakonskim kaznama za prekršitelje. Ni taj prijedlog nije prošao i uklonjen je sa stranica Matice hrvatske. Od namjere pročišćavanja jezika očigledno se nije odustajalo pa je 2017. godine pokrenuta nova inicijativa jezikoslovke Sande Ham. Njezine smiješne prijedloge o obaveznom titlovanju srpskih, crnogorskih i bosanskih video-sadržaja (nije spominjala hercegovačke) na sreću su odbile sve relevantne institucije. Na čelo radne skupine Matice Hrvatske, koja je izradila ovaj Prijedlog Zakona, došao je Mario Grčević, suradnik Sande Ham, koji se proslavio inzistiranjem na tome da se pozdrav „za dom spremni!“ uvede u službenu upotrebu u hrvatskoj vojsci. I tako dalje. Dakle, sasvim je dovoljno povoda da se naglasi kako cijeli Prijedlog ovog bespotrebnog zakona odiše ideologijom podjela i ograničenja, čišćenja od „srbizama“ i udaljavanja našeg jezika od susjednih. Osim toga, svaki preskriptivizam, nametanje arbitrarnih normi u jezičnoj uporabi, obojen je desničarskom ideologijom, što se kod nas uglavnom ogleda u odnosu prema susjednim nacijama.

NACIONAL: U HDP-u zatvaranje „prema društvima s kojima u velikoj mjeri dijelimo život“ vidite kao posljedicu jezične politike ideoloških podjela i ograničenja. Što konkretno znači to zatvaranje? Jesmo li, 28 godina nakon završetka rata, uspostavili kulturne, umjetničke, gospodarske, svakodnevne veze s društvima u susjedstvu?

Mislim da bi 28 godina nakon rata trebalo biti smiješno pitati se: „jesmo li?“ Naravno da jesmo. Uspostavili, obnovili, održali, kako god… Neku knjigu izdanu u Beogradu gledam isključivo kao literarno djelo, je li dobra ili nije, sviđa li mi se autor ili ne. Jednako kao i onu izdanu u Zagrebu. Tako je i neko moje sudjelovanje na književnom događanju u Sarajevu ili gostovanje pisca iz Podgorice u Splitu, ograničeno samo logistički – pokazivanjem putovnice na graničnom prijelazu i mijenjanjem valute. Baš kao što je donedavno bilo potrebno i za gostovanje u Ljubljani ili Frankfurtu. Za uspostavljanje veze ne trebaju mi utopističke ideje bratimljenja, jer ionako dijelim život samo sa svojom obitelji. Ali mi sigurno ne trebaju ni prisilna isticanja različitosti koje itekako poznajem i poštujem.

NACIONAL: Kako Prijedlog Zakona o jeziku misli i planira uvođenje „lektora koji trebaju ispravljati javnu uporabu jezika“? Kako bi taj institut, po zamisli predlagatelja, trebao funkcionirati u praksi?

Ne znam kako predlagatelj misli uvesti taj institut, ali me to navodi na prebrojavanje stotina novozaposlenih lektora i vanjskih lektorskih agencija, plaćenih javnim novcem, da ne rade skoro ništa konkretno osim da paze i ispravljaju korištenje nehrvatskih riječi. Javna upotreba jezika odnosi se na sva državna i tijela lokalne uprave, ustanove i udruge koje obavljaju javne poslove, medije, škole, visokoškolske ustanove i znanstvene institute. Prebrojite sve te subjekte pa ćete vidjeti koliko se mogućih potreba otvara. Idealna prilika za zapošljavanje armije prijatelja i rođaka.

NACIONAL: Ako je jedan od ciljeva ovoga Prijedloga Zakona „čišćenje“ hrvatskog jezika od „srbizama“, kojim će se sredstvima ili zakonima hrvatski jezik „očistiti“ od turcizama, talijanizama, germanizama, anglizama?

Nema potrebe za čišćenjem jezika. On živi svoj život. Puno mi je draže pročitati i čuti nešto pametno, što može sadržavati smisleno korištene tuđice, negoli opasnu glupost na pročišćenom hrvatskom jeziku. Turcizmi, srbizmi, talijanizmi, germanizmi i ini već su toliko ustaljeni da ih je besmisleno uklanjati, a anglizmi već dulje ulaze u naš jezik i primaju se sve više. Globalizacija i tehnološki i privredni razvoj toliko su ubrzani da ni vojska spretnih jezikoslovaca ne bi mogla pravovremeno smisliti prihvatljive inačice na hrvatskom. Treba biti dovoljno otvoren za prihvat takvih riječi i treba biti dovoljno upućen u svoj jezik da ga se koristi na najljepši mogući način – jer pogrešnog načina nema. Mi trebamo više učiti svoj jezik i upoznati sve njegove čari, a ne izmišljati „pogrešnu upotrebu“. U tome nam može pomoći više čitanja. Što više čitanja.

NACIONAL: Iz čega je vidljiva namjera predlagatelja Zakona da se propiše obveza da sve javne obavijesti i promidžbene poruke budu na hrvatskom jeziku? Je li to nemoguća misija ili je prekasno za takvo što?

Članak 11. Nacrta prijedloga Zakona kaže: „Javna uporaba hrvatskog jezika svaka je usmena ili pismena jezična obavijest u prostoru namijenjenom javnosti ili široj publici, uključujući i onu elektroničkim putem.“ A članak 15. točka 2., o obvezi korištenja hrvatskog jezika, kaže: „U javnoj uporabi nazivi kulturnih, sportskih, zabavnih i stručnih manifestacija, znanstvenih konferencija, priredaba i objekata ispisuju se na hrvatskom jeziku, a u slučaju prijevoda na stranom jeziku, hrvatska inačica ističe se na prvom mjestu.“ Kako je već spomenuto u dopisu i reakciji Hrvatskog društva pisaca, problem bismo, ako se zaintačimo, odmah mogli naći u natpisu Vaterpolo klub „Mladost“ ili „Jadran“ ili „Jug“. Iz rječnika bismo, ako smo odlučili pročistiti i sačuvati jezik, valjda trebali izbaciti i te riječi poput vaterpola. Dakle, jest, to je nemoguća misija. Osim ako se odredi kažnjavanje, što se od zakona i očekuje jer inače nije zakon. Jedini takav jezični zakon imali smo u onoj prabivšoj paradržavi koja je sebe predstavljala nezavisnom. Nadam se i posljednji.

NACIONAL: Koja se područja na kojima se izrazito malo koristi hrvatski jezik ovim prijedlogom ostavljaju po strani?

Na recepciju jezika, a posljedično i na njegovu upotrebu, snažno utječu mediji. Ne toliko pisani (mada na internetskim portalima ima svega) koliko televizijski i radijski. Zapostavljena je uloga fonetičara ili je potpuno izostavljena. Kao rezultat imamo katastrofalno izgovorene rečenice, najviše prilikom javljanja reportera, ali sve više i kod studijskih voditelja. Ako bismo istu njegovu ili njezinu rečenicu napisali na papir, možda bi trebale minimalne lektorske intervencije. Ali naglasci su takvi da doista ne bi trebali biti u javnom prostoru. Takva kritika ne mora se odnositi na male lokalne stanice i studija, gdje se i očekuje upotreba idioma, dijalekata, slenga, pa tako i naglasaka, već na programe s nacionalnim frekvencijama. Razumijem da je pojedine riječi teško izgovoriti bez lokalnog naglaska, ali pravi problem je u pogrešnom naglašavanju fonetskih cjelina, rečeničnom naglasku, melodiji, intenzitetu, stankama… Pobogu, u svemu onome što se uči u prvom razredu srednje škole. Smatram da bi tu trebalo reagirati Ministarstvo kulture i medija – barem po svom nazivu. Još jedan prostor za djelovanje istog ministarstva su internetski portali, koji inače traže potporu Ministarstva kulture i medija. Ali izbornici rubrika na njihovim početnim stranicama skoro nigdje nemaju rubriku „kultura“. Ona se da pronaći negdje dublje, pod drugim rubrikama tipa „novosti“, „lifestyle“, „ostalo“… Zar ne bi bilo logično da nadležno ministarstvo traži od njih barem taj tehnički minimum, makar znamo koliko su današnji mediji nezainteresirani za kulturu.

NACIONAL: U priopćenju HDP-a ističe se da bi „jedna od posljedica takvog zakona bila da prisutna diskriminatorna politika financiranja otkupa knjiga dobije potpuni legitimitet“. Zašto bi došlo do diskriminacije u financiranju otkupa knjiga, posebno kod nabave knjiga srpskih, crnogorskih i bosanskohercegovačkih autora za potrebe javnih knjižnica? Kakva je diskriminatorna politika financiranja otkupa knjiga sada na djelu?

Potpora knjizi od Ministarstva kulture i medija zamišljena je kao poticanje suvremene hrvatske književne i kulturne produkcije, što je u osnovi jako dobro. Potiču se autori koji pripadaju hrvatskom književnom korpusu, ma što to u stvarnosti značilo. Strogo pridržavanje odredbi pravilnika o otkupu našlo bi se u problemu kad bi na red za izbor došle knjige koje su ekavicom pisali, naprimjer, Antun Branko Šimić ili Tin Ujević. No to je zabavna strana problema. U praksi, koliko znam, događalo se i jedno i drugo. Naprimjer, mislim da su knjige Dragana Velikića, Bore Ćosića, Dragane Tripković itd. otkupljivane za knjižnice, ali je nedavno, 2021. godine, odbijena kapitalna filozofska studija Radomira Konstantinovića „Filosofija palanke“, u izdanju hrvatskog izdavača Litteris, pod objašnjenjem da „nije na hrvatskom“. Sadašnji pravilnik o otkupu knjiga kaže da su prihvatljive samo one knjige na hrvatskom jeziku hrvatskih izdavača. Iznimno su to knjige hrvatskih izdavača koje nisu na hrvatskom, ali uz uvjet da je na knjizi jasno istaknuto na kojem su jeziku napisane. To „iznimno“, „uz uvjet“ i slično meni izgleda kao oznaka o dobnoj granici za gledanje TV sadržaja. Ili još gore, kao upozorenje čitatelju da se izlaže opasnosti na vlastiti rizik. No ipak, zasad barem, iznimno možemo pratiti književnost koju ne treba prevoditi. Hoće li biti novih ograničenja, to ćemo vidjeti uskoro. Ako predloženi zakon zaživi pa njegovo zamišljeno novo vijeće počne davati „savjete“ i Kulturnom vijeću za književnu, nakladničku i knjižarsku djelatnost unutar Ministarstva kulture, „savjeti“ bi mogli ići do potpunog ukidanja takve književnosti. Jer može se postaviti pitanje: zašto da država daje novac za nešto što nije napisano na hrvatskom jeziku?

NACIONAL: Bi li takva politika financiranja otkupa knjiga autora koji ne pišu na hrvatskom jeziku, štetila prisutnosti i čitanosti hrvatskih pisaca na drugim tržištima, prvenstveno u hrvatskom susjedstvu?

To ne znam. Moguće i bi jer i inače volimo tako bilateralno uzvraćati udarce.

NACIONAL: Zašto, po mišljenju Hrvatskog društva pisaca, ne treba osnivati novo vijeće za hrvatski jezik, kako to predviđa Prijedlog Zakona? Ispunjavaju li postojeće institucije – Institut za hrvatski jezik i Odbor za normu hrvatskog standardnog jezika HAZU-a – svoju svrhu?

Prijedlog za sastav novog vijeća za hrvatski jezik predviđa, naprimjer, predstavnika iz Ministarstva vanjskih poslova. No ne spominje ijednog predstavnika pisaca, što je smiješno. Ali i s njihove strane razumljivo. Možda se plaše da bi se pisci protivili uokvirivanju jezika od kojeg žive i koji svakodnevno koriste. Dakle, postojeće institucije potpuno su dovoljne. Inzistiranje na još jednom vijeću za hrvatski jezik pomalo sliči na situaciju u turskom romanu „Institut za namještanje satova“ ili najavi osnivanja alanfordovskog „Odbora za uspostavu Agencije za praćenje rada Vijeća“. Pored toga, uvijek postoji opasnost od djelovanja Vijeća, jer njegov je zadatak i „donošenje mjera u vezi Zakona“. A mjere znače i uvođenje kazni. Što se mene kao pisca tiče, gramatika, pravopis, rječnik i književna građa sasvim su dovoljni. I, naravno, obrazovanje. Sastav novog vijeća, predloženog ovim zakonom, s vremenom bi mogao stvarati čvrsto formiranu jezičnu politiku koja bi mogla dovesti do kaznenih mjera i prisile, i najgore – do zatvaranja jezika. HDP je u svojoj reakciji napomenuo da se „zaštita jezika“ može provoditi i na druge načine: kroz odgoj i obrazovanje, nastavne kurikulume, investiranje u jezične alate, poticanje čitanja, boljim modelom otkupa knjiga u knjižnicama.

NACIONAL: Zašto je onda cijela ova priča oko Prijedloga Zakona sada potrebna?

Ne znam zašto bi ova priča uopće bila potrebna kad je u stvari riječ o nepotrebnom zakonu kojim se samo može raditi šteta. Zašto baš sad? Možda je slučajno, kao nastavak niza pokušaja preskriptivizma koje sam prije komentirao. Možda baš sad kad se jesenski nastavak rada Sabora trebao koncentrirati na puno važnija i konkretnija pitanja koja muče državu.

NACIONAL: Kako su vaši zahtjevi i protest dočekani u hrvatskoj javnosti?

Mislim da je šira javnost, nažalost, poprilično nezainteresirana za taj problem pa tako i za našu reakciju. U konačnici se to tiče svih, ali javnost to još ne prepoznaje. Meni je drago da je Društvo čiji sam član reagiralo jasno, glasno i argumentirano na Prijedlog Zakona koji smatram bespotrebnim, ali potencijalno i opasnom platformom za unazađivanje jezika općenito. Očekujem da će se o Nacrtu prijedloga Zakona izjasniti i druge profesionalne udruge pisaca i prevoditelja u Hrvatskoj, čime se moguće može stvoriti i neka zajednička platforma. Nadam se da će neki saborski zastupnici ustati protiv ovog prijedloga i uspješno zaustaviti daljnju raspravu.

NACIONAL: Kad ste ove godine u svibnju od Zorana Ferića preuzeli presjedanje HDP-om, najavili ste da imate namjeru bitno poboljšati status pisaca u Hrvatskoj. Hoće li ovaj angažman oko novog zakona zaustaviti vašu najavljenu temeljnu zadaću?

Najavio sam da imam namjeru raditi na poboljšanju statusa pisaca u Hrvatskoj, a ne da ću ga bitno poboljšati. Takve moći nemamo ni ja ni itko koga poznajem. Počeli smo s izradom prijedloga preporučenih tarifa za rad i angažmane književnica i književnika. Nastavit ćemo na tome tragu kad ga skupština odnosno članovi usvoje. HDP zamišljam kao sindikalno udruženje, što znači da treba raditi na komunikaciji sa svim članovima i osluškivati njihove potrebe, angažirati se na problematici autorskih prava, na poticanju boljih financijskih potpora gradova i županija.

NACIONAL: Objavili ste veći broj kratkih priča, poeziju i četiri romana koji su prevedeni na razne europske jezike, od Makedonije do Švedske. Vaš posljednji roman „Pop“ iz 2020. godine nedavno je objavljen u Njemačkoj. Kako se „Pop“ „snalazi“ na njemačkom govornom području i jeste li time zadovoljni?

„Pop“ se za sada, pod njemačkim nazivom „Abtrunniger vor Inselpanorama“, odlično snalazi zahvaljujući agilnom angažmanu izdavačke kuće Converso edition, baš kao i izvrsnom književnom prijevodu bez kojeg ne treba ni pokušavati izaći na tržište. Imao sam sreće da prijevod uradi Alida Bremer, mogu reći i napokon. Osim što je moja sestra i autorica sjajnih romana kao što su „Olivino nasljeđe“ i „Snovi i kulise“, najbolji je prevoditeljski odabir kad je njemački jezik u pitanju. Knjiga se vrlo brzo našla u prodaji po brojnim knjižarama diljem Njemačke, što je najava skorog drugog izdanja. U listopadu će biti predstavljena na pozornici Frankfurtskog sajma knjiga pa me ta vijest kao autora jako raduje. Jedan od ranijih romana, „Grimalda“, nije prošao tako dobro, prvenstveno zato što je izdan u Austriji odakle se nije probio do šireg njemačkog tržišta. Usporedo s početkom rada na novom romanu, radim i na novom dramskom tekstu u očekivanju da se moj raniji tekst „Vulnera urbis, vulnera orbis“, nagrađen Nagradom Marin Držić, uprizori u nekom od kazališta. Sa suradnicima Vilmom Benković, Stjepankom Pranjković i Alidom Bremer radim na projektima naše udruge SpLitera. Planiramo bijenalno održati veliki mediteranski literarni festival Split Lit Int i zajednički nastup s crnogorskim časopisom Fokalizator na sajmu knjiga u Leipzigu. Ipak, najdraži su mi trenuci kad navečer sa ženom sjedim na terasi i gledamo zvijezde ili se družim sa svojom unučicom Nikom. To su drugi svemiri u kojima problemi sa Zakonom o jeziku ne postoje.

nacional