“Za svaku vražju stvar koju napraviš u ovom životu moraš platiti,” bile su posljednje riječi najpoznatije francuske pjevačice, Edith Piaf.
Iako je o njoj napisan niz biografija, njezin život i dalje ostaje obavijen velom misterije.
Pričalo se da je rođena 1915. pod imenom Édith Giovanna Gassion na samima ulicama Pariza. Imala je težak život: majka joj je bila ovisnica o drogi koja ju je napustila nakon rođenja, a otac joj je bio ulični akrobat. Odrasla je u bordelu okružena prostitutkama; glavna madame je bila njezina baka.
Sa 14 godina prvi puta je zapjevala u javnosti na ulicama Pariza za novac. Njezin pjevački talent otkriven je 1935. godine u noćnom klubu Le Gerny gdje je zadobila svoj slavni nadimak “La Môme Piaf”– maleni vrapčić.
Pisala je svoje vlastite pjesme i surađivala sa brojnim kompozitorima te 1947. godine postala je najtraženija francuska pjevačica i zabavljačica.
Postala je poznata po chasons réaliste, pjesmama o stvarnosti turobnog života niže klase – prostitutki, prosjaka i mornara željnih ljubavi.
Ljubav i frustracija provlačile se kao teme kroz Piafine pjesme ali i kroz njezin život.
Njezin bliski prijatelj, pjesnik Jean Cocteau, opisao je njezin glas kao:
“glas koji se izdiže iz dubina, glas koji ju utjelovljuje od glave do pete, odmotavajući se kao val toplog crnog baršuna koji će nas potopiti, probijajući se kroz nas i ulazeći u nas. Iluzija je dovršena. Edith Piaf, kao nevidljivi slavuj na grani i sama postaje nevidljiva. Ostaje samo njezin pogled, njezine blijede ruke, njezino čelo obasjano svjetlošću i taj glas koji buja, uzdiže se i postupno ju zamjenjuje.”
Njezina karijera je cvjetala i tijekom njemačke okupacije Pariza zbog čega su ju svojevremeno proglasili izdajicom i kolaboratoricom, dok je ona sama kasnije tvrdila da je surađivala sa Pokretom otpora. Postala je međunarodno poznata poslije rata gostujući po Europi, SAD-u i Južnoj Americi. Njezina najpoznatija pjesama “La vie en rose” napisana je 1945. godine i osvojila je Grammyevu nagradu u 1998. godini.
Trajnu slavu stekla je u najpoznatijoj pariškoj glazbenoj dvoran Olympia gdje je održala nekoliko serija koncerata. Tamo je prvi puta nastupila s pjesmom “Non, je ne regrette rien“koju je posvetila francuskoj Legiji stranaca.
Preživjela je tri teške prometne nesreće nakon kojih je razvila ovisnost o alkoholu i morfiju. Umrla je od raka jetre 1963. sa 47 godina. Nadbiskup pariške katoličke crkve proglasio ju je „kategoričkom grešnicom“ i onemogućio joj pogrebnu misu. Preko 100 000 njezinih fanova izašlo je na ulice tijekom njezinog pogreba što je navodno, prvi puta nakon kraja Drugog svjetskog rata, u potpunosti zaustavilo promet u Parizu.
Godine 2013., punih 50 godina nakon njezine smrti održana je memorijalna misa za nju u Parizu, u četvrti Belleville gdje je rođena.
Marion Cotillard utjelovila ju je u filmu o njezinom životu “La vie en rose” (2007) te osvojila za tu ulogu nekoliko nagrada za najbolju glumicu. Njezina pjevačka legenda ostaje prisutna i danas u popularnoj kulturi te nastavlja inspirirati poznate glazbenike čemu svjedoče i brojne obrade njezinih pjesama.
