Edo Maajka: Minus je put u plus

Bio je to lipanj 2010. kada je Edo Maajka predstavio “Spomen ploču”. Radilo se o albumu kojeg se pobožno čekalo, ipak je predstavljao jednu novu epohu za Edu. Radio je s novim bendom koji je imao strašnu brass sekciju, što se na “Spomen ploči” i čuje, a bio je to svojevrsni level up nakon Leksaurina. Očekivalo se da će i idući album biti napravljen s bendom, no nažalost nije.

Osam godina kasnije, Glavatar iznenadi. “Ton, klapa, akcija” izletava na YouTube kanalu Croatie Records, a plod je to suradnje između Ede i našeg ponajboljeg jazz basista Maria Rašića i njegovog Balkan Zoo Ensemblea. Nakon toga, sve ostalo je povijest. Naime, rad ovog dvojca na neki način uvjetovao je stvaranje novog Edinog albuma “Put u plus“.

Na tom albumu, između ostalog sviraju i Mirsad Dalipi, također član Balkan Zoo Ensmeblea, alfa i omega Chuia i Mangroovea maestro Toni Starešinić te Yogi Lonich, inače bivši gitarist Chrisa Cornella i Grammyjevac.

Glazbeni produkt te, komotno možemo reći balkanske supergrupe je mješavina glazbenih žanrova kojima Maajka već godinama suvereno vlada. Bend, naime, Edi daje jedan poseban forte zbog kojeg njegova lirika, ali i stav dolaze do izražaja. Zvuk hip hopa, rocka, neizostavnog funka i d’n’b-a klasičan su potpis Maajke, a s instrumentima sve to poprima jednu sasvim novu dimenziju.

Maajka kad god cilja na old school, kao što je to napravio na “Putu u plus”, uvijek dobro pogodi. Kada je izašla “Ne mogu disat” kao jedan od prvih singlova to je bilo to. Uključio se flashback na taj lipanj 2010., a ništa nije moglo proći bez izgovaranja “jebote, kakva pjesma”. Bio je to nagovještaj da je Edo u najboljoj formi. Prilično istu rekaciju sam imao i nakon što je izašla pjesma “Od sutra” i “Dolazim i odlazim”.

Izletio je i video iz Morris studija na kojem Edo s bendom obrađuje “No pasaran”, pjesmu koju je radio s Kooladeom čiji je utjecaj, prema skromnom mišljenju, bio jako presudan za album “Put u plus”.

“Put u plus” sam, naime, vrtio posljednja tri dana u playeru. Na prvo slušanje znao sam da će to biti album koji će mi zadati problem oko teksta. Taj album predstavljao je zaista veliki izazov. Dogodila se situacija da prvi puta od prve do zadnje pjesme mogu odgovorno reći kako se radi o jednom od ponajboljih domaćih izdanja.

Iskreno, nakon “Ne mogu disat”, “No Pasaran”, “Dolazim i odlazim” te “Od sutra” nisam mislio da me Edo može iznenaditi. Tada zapravo nisam niti slutio koliko ću se prevariti. Ostatak pjesama bio je dovoljan da se navučem na album koji će slušatelja dirnuti, rasplakati, nasmijati i prizemljiti.

Recimo, istoimena pjesma albuma, “Put u plus”, rockerskija je od pola glazbe kakvu rade domaći rock bendovi, a razlog tome krije se i u Edinom njegovanju ljubavi prema dobrom starom rocku. Točak kojeg spominje u pjesmi s Roots vibeom “Bolje je bolje” s Yayom, bio bi ponosan na Edu. Ipak, tko je bolji rock utjecaj od, kako bi se ono reklo, tate svih koji su se primili gitare na Balkanu.

Nije se Edo ni ovoga puta libio poručit “jebo vladu i sistem”, čisto onako usput. Dolazi to do izražaja u pjesmi “Izdajničko kolo” u koje ste svi dobrodošli. Kolo je to istomišljenika različitih etiketa kojima je dosta ustaša, četnika, partizana i balija, u posljednjih dvadesetak godina svima omiljene teme na ovim prostorima.

Jedna od težih pjesama albuma je “Ti meni ništa“. Mučno je to zapakiran opis Izraela kojeg Edo promatra iz prizme Balkana jer je i sam, kako kaže, proživio vrijeme u kojem su padale granate. Edina kritika u pjesmi prilično je oštra i direktna, a njenoj težini pridonosi i glazbeni aranažman na kojem dominiraju psihodelični premazi Rašićevog bassa i Starešinićevog hammonda.

Kako sam ranije spomenuo utjecaj Kooladea, valjalo bi to objasniti, a najbolji primjer bi bile pjesme “Otrov” na kojoj gostuje Dino Šaran i “Novi dan” na kojoj gostuje Saša Antić. Obje pjesme zvuče kao nekakav produženi nastavak albuma “Balkansko a naše”. Nije razlog tome samo što su Antić i Šaran gostovali i na tom albumu, već zvuk koji evocira potpis Kooladea zapakiran u bendovski aranžman.

“Otrov” bi se također mogao svrstati u kategoriju težih pjesama, pogotovo sa Šaranom na refrenu. Ista pjesma mogla bi se s obzirom na tamnu stranu ljubavne tematike naći i na albumu Letu Štuka.

“Novi dan”, pak, posebna je priča. Pruža katarzu nakon slušanja, prolaznost života ne čini se tako strašnom, a i tako je to kad Edo servira realnost i baci na promišljanje. I kakav je onda, s obzirom na ovaj album Edo “Kreator”? Kao i u istoimenoj pjesmi. Za potpisnika ovih redaka i više nego dobar.

Dapače, čovjek je napravio najzreliji, a vjerojatno i najbolji album karijere. Dopustio si je da se do kraja ogoli i u svoju liriku utka osobne crtice iz svog života, pokazujući pritom da i on ima svoje strahove, nadanja, razmišljanja i da smo u konačnici svi takvi.

Možda se zato tako lako poistovijetiti s novim Edinim albumom. Na vrlo pitak način piše o svakodnevici koja u globalu tišti sve nas, dopušta slušatelju da se pronađe u pjesmama te gleda na život po dobrom starom Glavatarovom principu “No sikiriki”, čemu u prilog ide i činjenica da dašak pozitive čini ovaj album impresivnijim.

Da se razumijemo, i dalje tvrdim da mi ovaj album zadaje problema jer ga je veliki izazov opisati, a da ne zvuči kao klišejizirano trubljenje hvalospjeva. Stoga samo valja reći – ne izgledaju loše te četrdesete, pogotovo, ako je suditi po ovom albumu, za stvaralaštvo.

“Put u plus” popločen je bromazepamom ujutro, alprazolamom navečer i leksaurinima za neka dobra stara vremena. On je jedna velika pilula realnosti s daškom pozitive, kako to samo Edo umije. Pitam se koji će tek idući antidepresiv biti potreban da se nadmaši “Put u plus”?