Njemačka kao najveća ekonomija Europske unije oduvijek je poznata kao simbol odgovornosti, učinkovitosti, neprikosnovene radne etike i produktivnosti, a njemački ekonomski model percipira se kao model koji bi trebao biti uzor "rastrošnim" i neučinkovitim perifernim ekonomijama Europske unije poput Hrvatske, Grčke, Španjolske i Italije. Ovako oblikovano razmišljanje najčešće je sastavni dio većine zapažanja i analiza koje rezultate njemačkog ekonomskog čuda ne stavljaju u povijesni kontekst, kao ni u kontekst strukturnog okvira europske monetarne unije.Svatko tko je imao bilo kakav doticaj sa ekonomijom susreo se s pojmom neoliberalizam, ali ako ne živite u Njemačkoj mala je vjerojatnost da ste se susreli s pojmom ordoliberalizam. Ordoliberalizam je njemačka varijanta neoliberalizma koja ističe ulogu države u osiguravanju punog teoretskog potencijala slobodnog tržišta. U tom smislu riječ je o ideologiji slobodnog tržišta koja se ponešto razlikuje od Austrijske škole ekonomije. Austrijanci zagovoraju pristup tržišne samoregulacije te u kontekstu trenutne krize smatraju da je bilo kakva državna intervencija nepoželjna dok ordoliberali smatraju da je država odgovorna za krizu budući da nije osigurala dovoljnu slobodu tržišnog natjecanja, ali je državna intervencija u vrijeme krize nužna kako ne bi došlo do eskalacije i velikog gospodarskog pada koji bi rezultirao depresijom.
Na razvoj dominantnih njemačkih ekonomskih škola velik utjecaj imala je hiperinflacija iz dvadesetih godina prošlog stoljeća i era nacizma koja je usljedila nakon toga. Čak i u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata u kojem je većina kapitalističkih ekonomija implementirala kejnezijansku politiku koja je uključivala visok stupanj javne potrošnje i visoke zaposlenosti, Njemačka je svoj rast temeljila na relativno nižoj razini javne potrošnje i slaboj valuti pomoću koje je ostvarivala rast izvoza. Njemačka je eksperimentirala sa tradicionalnijim kejnezijanskim pristupom u šezdesetim godinama prošlog stoljeća (Zakon o stabilnosti i rastu iz 1967.), no zadnju riječ uvijek je imala "svemoćna" Bundesbanka koja je naglasak stavljala na stabilnost cijena i ograničenje deficita.
Rušenje Berlinskog zida, privatizacija i Hartzove reforme
Loši rezultati njemačke ekonomije u smislu ekonomskog rasta i rasta zaposlenosti u desetljeću nakon ujedinjenja postavili su temelje za politiku Agende 2010 koju se smatra odgovornom za uspješne rezultate njemačke ekonomije. Njemački BDP u razdoblju od 1991. do 2003. rastao je za otprilike 18 posto što je otprilike u pola manje u odnosu na rast ostvaren u Velikoj Britaniji (oko 35 posto) i Nizozemskoj (oko 34 posto) u istom razdoblju.
Promatrano kroz prizmu ekonomskih rezultata, rušenje Berlinskog zida nije imalo pozitivan utjecaj na ekonomiju Njemačke. Tadašnji kancelar Helmut Kohl donio je odluku da se valuta u Istočnoj Njemačkoj mijenja za zajedničku valutu u omjeru 1:1; riječ je o potezu koji je značajno precijenio vrijednost istočnonjemačke valute te pridonio rastu inflacije. Loši ekonomski rezultati Njemačke nakon ujedinjenja najčešće se pripisuju Istočnoj Njemačkoj koja se predstavljala kao "neproduktivni uteg" njemačke ekonomije, no u to vrijeme BDP Istočne Njemačke iznosio je svega 10 posto BDP-a Zapadne Njemačke.
Privatizaciju istočnonjemačkih državnih poduzeća provela je novoutemeljena državna agencija Treuhandanstalt koja je u razdoblju 1990-1994 prodala nešto više od 8 tisuća državnih poduzeća privatnim investitorima i kompanijama većinom iz Zapadne Njemačke i inozemstva. U trenutku kada je agencija preuzela upravljanje državnom imovinom Istočne Njemačke, procijenjena vrijednost imovine iznosila je između 200 i 600 milijardi (zapadnih) njemačkih maraka, a nakon prodaje 85 posto poduzeća i nekretnina uprihodila je samo 44 milijarde maraka. Nakon provedene privatizacije i gašenja Treuhandstalta, agencija je imala deficit od oko 250 milijardi njemačkih maraka.
Mnogi privatni investitori iz Zapadne Njemačke optuženi su za prijevaru u procesu privatizacije i gotovo svakodnevno izbijali su razni skandali vezani uz kupovinu državnih poduzeća i nekretnina. Jedan od poznatijih slučajeva je onaj poduzetnika iz zapadnonjemačkog grada Göppingena koji je u vrlo kratkom vremenu kupio 18 poduzeća iz Istočne Njemačke, a potom je uhićen zbog izvlačenja sredstava koja je koristio za spašavanje svog biznisa sa auto-dijelovima. Šteta nastala podmićivanjem i mutnim poslovima vezanim uz privatizaciju državnih poduzeća u Istočnoj Njemačkoj procijenjena je na 3 milijarde njemačkih maraka.
Ujedinjenje Istočne i Zapadne Njemačke povećalo je broj radne snage za otprilike trećinu od koje mnogi nisu imali adekvatnu razinu osposobljenosti za sudjelovanje na slobodnom tržištu stoga je u tom razdoblju u Njemačkoj implementirana aktivna politika osposobljavanja radne snage za tržište rada koja se temeljila na poslovima u javnom sektoru što je imalo utjecaj na rast deficita proračuna. Nova radna snaga pojačala je ukupnu ekonomsku aktivnost te je tako kapacitet i sposobnost njemačke ekonomije da apsorbira rast dovedena do krajnjih granica.
Njemačka stopa inflacije nakon ujedinjenja rasla je brže nego u ostalim europskim zemljama što je dovelo do intervencije Bundesbanke u obliku povećanja kamatnih stopa. Uz stabilnu, ali relativno slabiju valutu u odnosu na ekonomije u okruženju te smanjenu stopu inflacije (zahvaljujući intervenciji Bundesbanke) Njemačka se našla u prednosti o odnosu na trgovinske partnere u susjedstvu. Da bi u to vrijeme ostali konkurentni, njemački trgovinski partneri morali su spustiti vlastitu stopu inflacije u odnosu na njemačku što je tada zahtjevalo oštre rezove u domaćoj potrošnji te mogući put ka recesiji na što nijedna od zemalja u okruženju nije bila spremna. Manipuliranje tečajem njemačke marke osiguralo je visoku razinu kompetitivnosti njemačkog izvoza i može se reći da je jedan od razloga zbog kojeg se Njemačka prometnula u izvoznu velesilu. Međutim, razdoblje 1993-1999 u kojem se istovremeno provodila kombinacija restriktivne monetarne i fiskalne politike karakterizira se kao najlošije razdoblje njemačke ekonomije u kontekstu ostvarenog rasta.
Njemačka ekonomija mnogo više izvozi nego što uvozi, ali premalo potiče domaću potrošnju zbog čega joj je krajem 2013. u polugodišnjem izvještaju upućena oštra kritika od strane američkog Treasury Departmenta. U izvještaju se kritizira anemična stopa rasta domaće potražnje i njemačka ovisnost o izvozu koja onemogućuje uspostavljanje ravnoteže, i to u vrijeme kad mnoge zemlje euro zone moraju ozbiljno rezati potražnju i suzbijati uvoz kako bi pripremile prilagodbu. Riječ je o strategiji koju isto tako koristi i Kina i zbog koje je također često izložena kritikama od strane SAD-a. Kina primjerice štiti vlastitu ekonomiju manipuliranjem sa tečajem yuana u odnosu na dolar uglavnom ograničavanjem potrošnje u dolarima vlastitih izvoznih tvrtki. Umjesto potrošnje, od izvoznika u Kini se zahtjeva da dolare mijenjaju za domaću valutu u kineskoj centralnoj banci koja ih potom troši za otkup američkih državnih obveznica umjesto američkih proizvoda.
U trenutku kada je Njemačka izgubila moć nad kontrolom tečajne politike potpisivanjem ulaska u europsku monetarnu uniju morala je manipulirati sa drugim varijablama "troškova" kako bi i dalje ostala konukurentna stoga je implementirala tzv. Hartzove reforme kojima je fleksibilizirala radno zakonodavstvo. Riječ je o integralnom dijelu njemačke ekonomske politike poznatije pod nazivom Agenda 2010 koja slovi za najveću intervenciju u radno zakonodavstvo od Drugog svjetskog rata. Hartzove reforme započele su 2003., a zadnja u nizu Hartz IV provedena je u siječnju 2005.
Nakon uvođenja Hartzovih reformi, u Njemačkoj je došlo do drastičnog pada postotka stalno zaposlenih, a povećan je postotak zapošljavanja preko privatnih agencija te dolazi do porasta broja tzv. midi i mini poslova. Mini posao je radni odnos u kojem je poslodavac oslobođen plaćanja uobičajenih doprinosa poput poreza i zdravstvenog osiguranja u kojem od 2013. maksimalna plaća iznosi 450 eura. Pri tome treba naglasiti da je trenutno u Njemačkoj svaki peti radnik (20% zaposlenih) zaposlen na miniposlu, a dvije trećine zaposlenih osim miniposla nema nikakav drugi posao.
"Odgovorni" vjerovnici i "neodgovorni" dužnici
U godinama prije krize (do prosinca 2009.) njemačke banke su prema podacima Banke za međunarodna poravnanja (Bank for International Settlements) plasirale kredite u vrijednosti od 704 milijarde eura Grčkoj, Irskoj, Italiji, Portugalu i Španjolskoj. Riječ je o iznosu koji uvelike premašuje kapital njemačkih banaka, drugim riječima njemačke banke su posudile više novca nego što su imale (rastrošnih dužnika nema bez neodgovornih vjerovnika).
U trenutku kada je Europska unija zajedno sa Europskom centralnom bankom uskočila radi spašavanja zemalja periferije, njemačkim bankama je omogućeno da svoj kapital vrate natrag u zemlju porijekla. Saniranjem posrnulih dužnika, sanirali su i njemačke banke (kao uostalom i njemačke porezne obveznike koji bi morali rekapitalizirati te banke da im dug zemalja periferije kojem su se neodgovorno izložili nije vraćen). No, za razliku od pomoći periferiji koja je ispregovarana i uvjetovana mjerama štednje i smanjivanjem deficita proračuna, pomoć njemačkim bankama došla je automatizmom jer to je način na koji funkcionira europski monetarni sustav (dužnicima pregovori, vjerovnicima automatizam).
Kada su njemačke banke povukle svoj novac iz Grčke, ostale centralne banke unutar euro zone su kolektivno nadoknadile povučena sredstva plasiranjem kreditâ Grčkoj centralnoj banci. Odljev novca iz bilo koje zemlje automatski nadoknađuju sve centralne banke euro zone u obliku zajmova njenoj centralnoj banci. Stoga su se nakon toga u bilanci Bundesbanke umjesto potraživanja prema Grčkoj pojavila potraživanja prema zemljama euro zone. Za razliku od potraživanja privatnih banaka, potraživanja Bundesbanke samo su dijelom njemačka odgovornost. Taj dio iznosi 18 %, koliko iznosi i udio Bundesbanke u ECB-u. Ukratko, rizik koji su preuzimale njemačke banke na periferiji Europe sada je raspoređen na porezne obveznike europske monetarne unije.
Prije nego što su njemačke banke povukle svoja sredstva riskirale su velike gubitke ukoliko bi Grčka napustila euro zonu. Ukoliko bi se dogodilo da Grčka napusti euro zonu, a za njom još nekoliko članica s periferije, to bi doslovce izbrisalo veliku većinu kapitala koji posjeduju njemačke banke. Dugoročno gledano, raspad monetarne unije bi imao vrlo negativan učinak na njemačku ekonomiju jer bi devalvacija koja bi potom usljedila u zemljama koje bi izašle iz euro zone bitno poskupila njemačke proizvode i tako smanjila njemački izvoz.
Za odlične rezultate njemačke ekonomije mnogo je više zaslužna zajednička valuta nego njemačka konkurentnost. U prilog tome govore podaci o trgovinskoj bilanci Njemačke sa zemljama periferije (Španjolska, Italija, Grčka, Irska, Portugal) prije i poslije uvođenja eura. Njemačka je 1997. godine imala trgovinski deficit dok su Italija i Irska imale značajan trgovinski suficit koji je nakon 2001. značajno pao dok je u isto vrijeme njemački otišao u nebesa.
Korupcija kao modus operandi kapitalizmaKad je riječ o korupciji, Njemačku i zemlje centra Europe se često percipira kao zemlje u kojima je korupcija gotovo u potpunosti iskorijenjena. Korupcijske afere u inozemstvu nisu toliko popraćene u hrvatskim medijima stoga je vrlo lako steći dojam da one u zapadnim zemljama ne postoje.
Jedan od najvećih korupcijskih skandala u Njemačkoj vezan je uz kompaniju Siemens koja se našla na optuženičkoj klupi zbog potplaćivanja državnih dužnosnika diljem svijeta prilikom sklapanja poslova i dobivanja javnih natječaja. Prije 1999. podmićivanje dužnosnika u inozemstvu se u Njemačkoj predstavljalo kao "trošak poslovanja" te su se na temelju tog troška ostvarivale porezne olakšice. U razdoblju 2000-2006 otkrivene su Siemensove korupcijske afere vezane uz prodaju elektroenergetske opreme u Italiji, izgradnju telekomunikacijske infrastrukture u Nigeriji, izradu osobnih iskaznica u Argentini itd. No, najunosnije ugovore uz "pristojnu naknadu" Siemens je potpisivao u Grčkoj sa čitavim nizom državnih institucija (od državne željeznice do ministarstva kulture). Kompanija je nakon svega morala platiti 1,6 milijardi dolara kazni u Njemačkoj i SAD-u, a nekoliko bivših zaposlenika još uvijek čeka pravomoćne sudske presude.
Siemens nije jedina njemačka kompanija koja je podmićivala grčke državne dužnosnike. Još jedan korupcijski skandal u koji je uključen njemački proizvođač vojne opreme Ferrostal izbio je na površinu 2010. potpisivanjem 2 milijarde eura vrijednog ugovora za isporuku četiri podmornice nakon kojeg je uhićen Akis Tsochadzopoulos, tadašnji grčki ministar obrane. Njemu je dokazano primanje mita u iznosu od 8 milijuna eura, a Ferrostal je kažnjen sa 140 milijuna eura kazne.
Jedan od najvećih svjetskih proizvođača kamiona i dizel turbina MAN također je platio kaznu zbog podmićivanja. Presudom njemačkog suda platili su kaznu u iznosu od 221 milijun eura nakon što im je dokazano sudjelovanje u koruptivnim radnjama.
Peter Hartz, bivši menadžer Volkswagena, savjetnik premijera Schroedera i idejni začetnik reformi njemačkog radnog zakonodavstva osuđen je zbog davanja ilegalnih bonusa predstavnicima radničkog vijeća u Volkswagenu te plaćanja lažnih provizija i seksualnih usluga na račun kompanije. Hartz je priznao optužbe te je osuđen na dvije godine zatvorske kazne koje su potom nagodbom zamijenjene za uvjetno otpuštanje i novčanu kaznu od 576 tisuća eura.
Bivši glavni direktor Njemačke pošte Klaus Zumwinkel osuđen je 2009. zbog utaje poreza u iznosu od milijun eura na uvjetnu kaznu od dvije godine. Bijes i zgražanje njemačke javnosti izazvala je činjenica da mu je nakon presude Njemačka pošta isplatila mirovinsku otpremninu u iznosu od 20 milijuna eura.
Bivši ministar obrane Karl Theodor zu Guttenberg početkom 2011. bio je prisiljen podnijeti ostavku zbog plagiranja doktorskog rada.
Od njemačkih korupcijskih afera koje su se spominjale u hrvatskim medijima možda je najzapaženije prošla presuda bivšem predsjedniku Bayern Münchena Uliju Hoeneßu koji je nedavno osuđen na tri i pol godine zatvora zbog utaje poreza u iznosu od 28,5 milijuna eura.
Tavorenje na periferiji
Kada se uzmu u obzir navedene činjenice može se uočiti da korupcija nije pojava koja je karakteristična isključivo za Hrvatsku stoga ne može biti razlog neuspješnosti hrvatske ekonomije. Kapitalističke ekonomije periferije integrirane u monetarnu uniju i zajedničko tržište ne mogu se nositi sa superiornim industrijskim regijama i ekonomijama centra poput Njemačke. Iako službeno nije u euro zoni, hrvatska ekonomija je zbog vezivanja tečaja kune uz euro te uvođenja valutne klauzule na kredite izgubila monetarnu suverenost. Unutar takvog okvira, njemački kapital je uvijek konkurentniji i u prednosti zbog tehnološke superiornosti koja osigurava veću razinu profita koja se potom dalje može ulagati u stručno obrazovanje radnika te istraživanje, razvoj i unapređivanje novih tehnologija. Njemački kapital radnicima osigurava relativno siguran i pristojno plaćen posao, iako je sigurnost narušena Hartzovim reformama dok je pristojna plaća posljedica klasnog kompromisa između njemačkog kapitala i radnikâ budući da rast plaćâ ne prati rast produktivnosti zbog čega Njemačka i ima problema sa domaćom potrošnjom.
Hrvatska i ostale "rastrošne" zemlje europske periferije koje "žive na dug" unutar zadanih okvira i strukturnih uvjeta ne mogu promijeniti i nadoknaditi zaostatak za centrom Europe budući da nemaju jednake početne uvjete te ne posjeduju nikakve instrumente uz pomoć kojih bi mogle promijeniti odnos snaga. Kamatne stope na kredite (koji su motor i pokretač razvoja u kapitalizmu) u zemljama centra su redovito za nekoliko postotaka manje nego u zemljama periferije što već na samom startu periferne ekonomije stavlja u nepovoljan položaj. Hrvatska unutar ovakvih strukturnih okvira ne posjeduje polugu s kojom bi mogla smanjiti tehnološku zaostalost za Njemačkom uz pomoć koje bi se pretvorila u konkurentnu ekonomiju u kojoj bi se radna mjesta temeljila na tehnološkoj renti iz proizvodnje sofisticiranih proizvoda. Zbog toga ne iznenađuje činjenica da Nijemci u prosjeku i efektivno rade manje od Hrvata ili Grka, no to je zato što je njemački kapital produktivniji i ta razlika se u Hrvatskoj pokušava nadoknaditi fleksibilizacijom radnog zakonodavstva i smanjivanjem radničkih plaća.
Hrvatski radnici mogu raditi i 12 sati dnevno, no to i dalje neće osigurati veću konkurentnost hrvatskih proizvoda na europskom tržištu budući da će oni uvijek biti skuplji te zbog toga neće moći pronaći kupce. Zbog kontinuiranog pada izvozne industrijske proizvodnje smanjuje se dotok stranog kapitala, stoga da bi se održala razina potrošnje koja zadovoljava uvjetno rečeno normalne životne potrebe raste potreba za kreditima. No, tu je riječ o kreditima koji uglavnom pokrivaju tekuće troškove te kao takvi služe za održavanje ekonomske aktivnosti "na aparatima" te kakve-takve razine potrošnje. Gotovo svi kreditni plasmani u Hrvatskoj dolaze od banaka koje su u vlasništvu kapitala podrijetlom iz centra Europe kojem nije u interesu da kreditira hrvatsku proizvodnju koja bi tako postala direktna konkurencija proizvođačima iz europske jezgre. Potražnja za potrošačkim kreditima kao i za kreditima kojima bi privatni sektor u Hrvatskoj trebao financirati proizvodne djelatnosti koje stvaraju novu vrijednost (građevina, energetika, industrija) i tako pokrenuti gospodarstvo generalno je u slobodnom padu.
Količina kreditnih plasmana u kapitalizmu ovisi o toku poslovnog ciklusa. U vrijeme krize, plasmani privatnom sektoru se smanjuju zbog smanjene mogućnosti naplate prethodno odobrenih kredita što utječe na sklonost banaka da se izlažu riziku. Smanjivanje kreditnih plasmana uzrokuje pad ekonomske aktivnosti, a posljedično i manje porezne prihode te kronični proračunski deficit koji potom financiraju te iste poslovne banke koje bi trebale financirati privatni sektor. Rast zaduživanja od strane države na taj način utječe na poboljšanje "krvne slike" (poslovnih rezultata) banaka. Poslovnim bankama je mnogo sigurnije da se kod njih zaduži država koja redovito podmiruje svoje obveze (koje porezima iscijedi od građana) nego poduzetnik iz privatnog sektora koji započinje s djelatnošću i ulazi na nesigurno tržište.
Smanjivanje deficita i rezanje javne potrošnje
Mjere štednje u obliku smanjivanja deficita proračuna te rezanja javne potrošnje predstavljaju se kao jedini mogući model izlaska iz krize. Međutim, kada se govori o rezanju javnih troškova onda se obično ukidaju troškovi prijevoza profesorima, dodaci na plaće u zdravstvu i školstvu, subvencije za prijevoz učenicima, subvencije za školske knjige, asistenti u nastavi za djecu s invaliditetom, prestaje se financirati imunološki zavod i sl.
Političke strukture na vrhu piramide povezane s krupnim kapitalistima sigurno neće prvo sebi rezati. Da li kapitalist kada upadne u financijske probleme prvo smanjuje sebi plaću ili prvo smanjuje radnicima? Da li političari prvo režu sebi i stranačkim kolegama ili režu onima koji su socijalno slabiji?
O uspješnosti mjera štednje možda najbolje govore podaci sa eurostata o stopama nezaposlenosti po europskim regijama iz 2007. i 2013. Tamno plavom bojom označene su regije sa više od 19.9 posto, svjetlo plavom 10.5-19.8 posto, nijanse zelene prema žutoj su manje od 10.5 posto.
Slika 1: Stope nezaposlenosti u europskim regijama u 2007.
Slika 2: Stope nezaposlenosti u europskim regijama u 2013.
25 godina čekanja na dolazak "pravog" kapitalizma učinilo je svoje, zemlja je deindustrijalizirana privatizacijskom pljačkom, nezaposleno je praktički pola milijuna ljudi, radnici su sve siromašniji, a dominantna ideologija nas još uvijek uvjerava da je za sve nas bolje da imamo nesigurnija radna mjesta i da radimo više za manje plaće. No, nije svatko na jednak način osjetio teret krize kapitalizma. Unatoč šestogodišnjoj ekonomskoj krizi, broj multimilijunaša u Hrvatskoj neprekidno se povećava. U prošloj godini broj ljudi čije bogatstvo prelazi 30 milijuna dolara, odnosno 167 milijuna kuna, u našoj zemlji dostigao je 220, odnosno tri posto više nego 2012. godine. Prije deset godina bilo ih je 128, a njihov se broj u međuvremenu povećao za 72 posto. U isto vrijeme prema istraživanju Europske komisije, Hrvatska je uz Bugarsku i Grčku najsiromašnija zemlja Europske unije. U našoj je zemlji od 1000 građana njih 209 siromašno. Prema nekim procjenama radi se o preko 850.000 ljudi.
Postaje sve jasnije da za izlazak iz ovakve situacije više nisu dovoljna polovična rješenja i kozmetički zahvati. Prvi korak bilo koje progresivne inicijative i opcije mora biti nacionalizacija bankarskog sektora tj. vraćanje emisije novca u društvene ruke jer privatne banke i njihovo rentijerstvo ugrožava radničku klasu. Drugi korak je konfiskacija sve zarade i imovine političke i ekonomske elite stečene na kriminalan način tj. privatizacijskom pljačkom. Sve dok se ne pokuca na vrata junacima privatizacijske pljačke koji su danas multimilijunaši, te njihovim produženim rukama u Saboru, općinama i gradovima možemo se pozdraviti sa životom u kojem se može pristojno i dostojanstveno živjeti od svog rada. U ovom trenutku to je ideal koji sanjaju mnogi, a žive malobrojni.
Vezano uz temu:
Ekonomska analiza: Mjere štednje i smanjivanje deficita proračuna kao put prema ekonomskom kolapsu i razvoj potencijalnih alternativa u Hrvatskoj
Na razvoj dominantnih njemačkih ekonomskih škola velik utjecaj imala je hiperinflacija iz dvadesetih godina prošlog stoljeća i era nacizma koja je usljedila nakon toga. Čak i u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata u kojem je većina kapitalističkih ekonomija implementirala kejnezijansku politiku koja je uključivala visok stupanj javne potrošnje i visoke zaposlenosti, Njemačka je svoj rast temeljila na relativno nižoj razini javne potrošnje i slaboj valuti pomoću koje je ostvarivala rast izvoza. Njemačka je eksperimentirala sa tradicionalnijim kejnezijanskim pristupom u šezdesetim godinama prošlog stoljeća (Zakon o stabilnosti i rastu iz 1967.), no zadnju riječ uvijek je imala "svemoćna" Bundesbanka koja je naglasak stavljala na stabilnost cijena i ograničenje deficita.
Rušenje Berlinskog zida, privatizacija i Hartzove reforme
Loši rezultati njemačke ekonomije u smislu ekonomskog rasta i rasta zaposlenosti u desetljeću nakon ujedinjenja postavili su temelje za politiku Agende 2010 koju se smatra odgovornom za uspješne rezultate njemačke ekonomije. Njemački BDP u razdoblju od 1991. do 2003. rastao je za otprilike 18 posto što je otprilike u pola manje u odnosu na rast ostvaren u Velikoj Britaniji (oko 35 posto) i Nizozemskoj (oko 34 posto) u istom razdoblju.
Promatrano kroz prizmu ekonomskih rezultata, rušenje Berlinskog zida nije imalo pozitivan utjecaj na ekonomiju Njemačke. Tadašnji kancelar Helmut Kohl donio je odluku da se valuta u Istočnoj Njemačkoj mijenja za zajedničku valutu u omjeru 1:1; riječ je o potezu koji je značajno precijenio vrijednost istočnonjemačke valute te pridonio rastu inflacije. Loši ekonomski rezultati Njemačke nakon ujedinjenja najčešće se pripisuju Istočnoj Njemačkoj koja se predstavljala kao "neproduktivni uteg" njemačke ekonomije, no u to vrijeme BDP Istočne Njemačke iznosio je svega 10 posto BDP-a Zapadne Njemačke.
Privatizaciju istočnonjemačkih državnih poduzeća provela je novoutemeljena državna agencija Treuhandanstalt koja je u razdoblju 1990-1994 prodala nešto više od 8 tisuća državnih poduzeća privatnim investitorima i kompanijama većinom iz Zapadne Njemačke i inozemstva. U trenutku kada je agencija preuzela upravljanje državnom imovinom Istočne Njemačke, procijenjena vrijednost imovine iznosila je između 200 i 600 milijardi (zapadnih) njemačkih maraka, a nakon prodaje 85 posto poduzeća i nekretnina uprihodila je samo 44 milijarde maraka. Nakon provedene privatizacije i gašenja Treuhandstalta, agencija je imala deficit od oko 250 milijardi njemačkih maraka.
Mnogi privatni investitori iz Zapadne Njemačke optuženi su za prijevaru u procesu privatizacije i gotovo svakodnevno izbijali su razni skandali vezani uz kupovinu državnih poduzeća i nekretnina. Jedan od poznatijih slučajeva je onaj poduzetnika iz zapadnonjemačkog grada Göppingena koji je u vrlo kratkom vremenu kupio 18 poduzeća iz Istočne Njemačke, a potom je uhićen zbog izvlačenja sredstava koja je koristio za spašavanje svog biznisa sa auto-dijelovima. Šteta nastala podmićivanjem i mutnim poslovima vezanim uz privatizaciju državnih poduzeća u Istočnoj Njemačkoj procijenjena je na 3 milijarde njemačkih maraka.
Ujedinjenje Istočne i Zapadne Njemačke povećalo je broj radne snage za otprilike trećinu od koje mnogi nisu imali adekvatnu razinu osposobljenosti za sudjelovanje na slobodnom tržištu stoga je u tom razdoblju u Njemačkoj implementirana aktivna politika osposobljavanja radne snage za tržište rada koja se temeljila na poslovima u javnom sektoru što je imalo utjecaj na rast deficita proračuna. Nova radna snaga pojačala je ukupnu ekonomsku aktivnost te je tako kapacitet i sposobnost njemačke ekonomije da apsorbira rast dovedena do krajnjih granica.
Njemačka stopa inflacije nakon ujedinjenja rasla je brže nego u ostalim europskim zemljama što je dovelo do intervencije Bundesbanke u obliku povećanja kamatnih stopa. Uz stabilnu, ali relativno slabiju valutu u odnosu na ekonomije u okruženju te smanjenu stopu inflacije (zahvaljujući intervenciji Bundesbanke) Njemačka se našla u prednosti o odnosu na trgovinske partnere u susjedstvu. Da bi u to vrijeme ostali konkurentni, njemački trgovinski partneri morali su spustiti vlastitu stopu inflacije u odnosu na njemačku što je tada zahtjevalo oštre rezove u domaćoj potrošnji te mogući put ka recesiji na što nijedna od zemalja u okruženju nije bila spremna. Manipuliranje tečajem njemačke marke osiguralo je visoku razinu kompetitivnosti njemačkog izvoza i može se reći da je jedan od razloga zbog kojeg se Njemačka prometnula u izvoznu velesilu. Međutim, razdoblje 1993-1999 u kojem se istovremeno provodila kombinacija restriktivne monetarne i fiskalne politike karakterizira se kao najlošije razdoblje njemačke ekonomije u kontekstu ostvarenog rasta.
Njemačka ekonomija mnogo više izvozi nego što uvozi, ali premalo potiče domaću potrošnju zbog čega joj je krajem 2013. u polugodišnjem izvještaju upućena oštra kritika od strane američkog Treasury Departmenta. U izvještaju se kritizira anemična stopa rasta domaće potražnje i njemačka ovisnost o izvozu koja onemogućuje uspostavljanje ravnoteže, i to u vrijeme kad mnoge zemlje euro zone moraju ozbiljno rezati potražnju i suzbijati uvoz kako bi pripremile prilagodbu. Riječ je o strategiji koju isto tako koristi i Kina i zbog koje je također često izložena kritikama od strane SAD-a. Kina primjerice štiti vlastitu ekonomiju manipuliranjem sa tečajem yuana u odnosu na dolar uglavnom ograničavanjem potrošnje u dolarima vlastitih izvoznih tvrtki. Umjesto potrošnje, od izvoznika u Kini se zahtjeva da dolare mijenjaju za domaću valutu u kineskoj centralnoj banci koja ih potom troši za otkup američkih državnih obveznica umjesto američkih proizvoda.
U trenutku kada je Njemačka izgubila moć nad kontrolom tečajne politike potpisivanjem ulaska u europsku monetarnu uniju morala je manipulirati sa drugim varijablama "troškova" kako bi i dalje ostala konukurentna stoga je implementirala tzv. Hartzove reforme kojima je fleksibilizirala radno zakonodavstvo. Riječ je o integralnom dijelu njemačke ekonomske politike poznatije pod nazivom Agenda 2010 koja slovi za najveću intervenciju u radno zakonodavstvo od Drugog svjetskog rata. Hartzove reforme započele su 2003., a zadnja u nizu Hartz IV provedena je u siječnju 2005.
Nakon uvođenja Hartzovih reformi, u Njemačkoj je došlo do drastičnog pada postotka stalno zaposlenih, a povećan je postotak zapošljavanja preko privatnih agencija te dolazi do porasta broja tzv. midi i mini poslova. Mini posao je radni odnos u kojem je poslodavac oslobođen plaćanja uobičajenih doprinosa poput poreza i zdravstvenog osiguranja u kojem od 2013. maksimalna plaća iznosi 450 eura. Pri tome treba naglasiti da je trenutno u Njemačkoj svaki peti radnik (20% zaposlenih) zaposlen na miniposlu, a dvije trećine zaposlenih osim miniposla nema nikakav drugi posao.
"Odgovorni" vjerovnici i "neodgovorni" dužnici
U godinama prije krize (do prosinca 2009.) njemačke banke su prema podacima Banke za međunarodna poravnanja (Bank for International Settlements) plasirale kredite u vrijednosti od 704 milijarde eura Grčkoj, Irskoj, Italiji, Portugalu i Španjolskoj. Riječ je o iznosu koji uvelike premašuje kapital njemačkih banaka, drugim riječima njemačke banke su posudile više novca nego što su imale (rastrošnih dužnika nema bez neodgovornih vjerovnika).
U trenutku kada je Europska unija zajedno sa Europskom centralnom bankom uskočila radi spašavanja zemalja periferije, njemačkim bankama je omogućeno da svoj kapital vrate natrag u zemlju porijekla. Saniranjem posrnulih dužnika, sanirali su i njemačke banke (kao uostalom i njemačke porezne obveznike koji bi morali rekapitalizirati te banke da im dug zemalja periferije kojem su se neodgovorno izložili nije vraćen). No, za razliku od pomoći periferiji koja je ispregovarana i uvjetovana mjerama štednje i smanjivanjem deficita proračuna, pomoć njemačkim bankama došla je automatizmom jer to je način na koji funkcionira europski monetarni sustav (dužnicima pregovori, vjerovnicima automatizam).
Kada su njemačke banke povukle svoj novac iz Grčke, ostale centralne banke unutar euro zone su kolektivno nadoknadile povučena sredstva plasiranjem kreditâ Grčkoj centralnoj banci. Odljev novca iz bilo koje zemlje automatski nadoknađuju sve centralne banke euro zone u obliku zajmova njenoj centralnoj banci. Stoga su se nakon toga u bilanci Bundesbanke umjesto potraživanja prema Grčkoj pojavila potraživanja prema zemljama euro zone. Za razliku od potraživanja privatnih banaka, potraživanja Bundesbanke samo su dijelom njemačka odgovornost. Taj dio iznosi 18 %, koliko iznosi i udio Bundesbanke u ECB-u. Ukratko, rizik koji su preuzimale njemačke banke na periferiji Europe sada je raspoređen na porezne obveznike europske monetarne unije.
Prije nego što su njemačke banke povukle svoja sredstva riskirale su velike gubitke ukoliko bi Grčka napustila euro zonu. Ukoliko bi se dogodilo da Grčka napusti euro zonu, a za njom još nekoliko članica s periferije, to bi doslovce izbrisalo veliku većinu kapitala koji posjeduju njemačke banke. Dugoročno gledano, raspad monetarne unije bi imao vrlo negativan učinak na njemačku ekonomiju jer bi devalvacija koja bi potom usljedila u zemljama koje bi izašle iz euro zone bitno poskupila njemačke proizvode i tako smanjila njemački izvoz.
Za odlične rezultate njemačke ekonomije mnogo je više zaslužna zajednička valuta nego njemačka konkurentnost. U prilog tome govore podaci o trgovinskoj bilanci Njemačke sa zemljama periferije (Španjolska, Italija, Grčka, Irska, Portugal) prije i poslije uvođenja eura. Njemačka je 1997. godine imala trgovinski deficit dok su Italija i Irska imale značajan trgovinski suficit koji je nakon 2001. značajno pao dok je u isto vrijeme njemački otišao u nebesa.
Korupcija kao modus operandi kapitalizmaKad je riječ o korupciji, Njemačku i zemlje centra Europe se često percipira kao zemlje u kojima je korupcija gotovo u potpunosti iskorijenjena. Korupcijske afere u inozemstvu nisu toliko popraćene u hrvatskim medijima stoga je vrlo lako steći dojam da one u zapadnim zemljama ne postoje.
Jedan od najvećih korupcijskih skandala u Njemačkoj vezan je uz kompaniju Siemens koja se našla na optuženičkoj klupi zbog potplaćivanja državnih dužnosnika diljem svijeta prilikom sklapanja poslova i dobivanja javnih natječaja. Prije 1999. podmićivanje dužnosnika u inozemstvu se u Njemačkoj predstavljalo kao "trošak poslovanja" te su se na temelju tog troška ostvarivale porezne olakšice. U razdoblju 2000-2006 otkrivene su Siemensove korupcijske afere vezane uz prodaju elektroenergetske opreme u Italiji, izgradnju telekomunikacijske infrastrukture u Nigeriji, izradu osobnih iskaznica u Argentini itd. No, najunosnije ugovore uz "pristojnu naknadu" Siemens je potpisivao u Grčkoj sa čitavim nizom državnih institucija (od državne željeznice do ministarstva kulture). Kompanija je nakon svega morala platiti 1,6 milijardi dolara kazni u Njemačkoj i SAD-u, a nekoliko bivših zaposlenika još uvijek čeka pravomoćne sudske presude.
Siemens nije jedina njemačka kompanija koja je podmićivala grčke državne dužnosnike. Još jedan korupcijski skandal u koji je uključen njemački proizvođač vojne opreme Ferrostal izbio je na površinu 2010. potpisivanjem 2 milijarde eura vrijednog ugovora za isporuku četiri podmornice nakon kojeg je uhićen Akis Tsochadzopoulos, tadašnji grčki ministar obrane. Njemu je dokazano primanje mita u iznosu od 8 milijuna eura, a Ferrostal je kažnjen sa 140 milijuna eura kazne.
Jedan od najvećih svjetskih proizvođača kamiona i dizel turbina MAN također je platio kaznu zbog podmićivanja. Presudom njemačkog suda platili su kaznu u iznosu od 221 milijun eura nakon što im je dokazano sudjelovanje u koruptivnim radnjama.
Peter Hartz, bivši menadžer Volkswagena, savjetnik premijera Schroedera i idejni začetnik reformi njemačkog radnog zakonodavstva osuđen je zbog davanja ilegalnih bonusa predstavnicima radničkog vijeća u Volkswagenu te plaćanja lažnih provizija i seksualnih usluga na račun kompanije. Hartz je priznao optužbe te je osuđen na dvije godine zatvorske kazne koje su potom nagodbom zamijenjene za uvjetno otpuštanje i novčanu kaznu od 576 tisuća eura.
Bivši glavni direktor Njemačke pošte Klaus Zumwinkel osuđen je 2009. zbog utaje poreza u iznosu od milijun eura na uvjetnu kaznu od dvije godine. Bijes i zgražanje njemačke javnosti izazvala je činjenica da mu je nakon presude Njemačka pošta isplatila mirovinsku otpremninu u iznosu od 20 milijuna eura.
Bivši ministar obrane Karl Theodor zu Guttenberg početkom 2011. bio je prisiljen podnijeti ostavku zbog plagiranja doktorskog rada.
Od njemačkih korupcijskih afera koje su se spominjale u hrvatskim medijima možda je najzapaženije prošla presuda bivšem predsjedniku Bayern Münchena Uliju Hoeneßu koji je nedavno osuđen na tri i pol godine zatvora zbog utaje poreza u iznosu od 28,5 milijuna eura.
Tavorenje na periferiji
Kada se uzmu u obzir navedene činjenice može se uočiti da korupcija nije pojava koja je karakteristična isključivo za Hrvatsku stoga ne može biti razlog neuspješnosti hrvatske ekonomije. Kapitalističke ekonomije periferije integrirane u monetarnu uniju i zajedničko tržište ne mogu se nositi sa superiornim industrijskim regijama i ekonomijama centra poput Njemačke. Iako službeno nije u euro zoni, hrvatska ekonomija je zbog vezivanja tečaja kune uz euro te uvođenja valutne klauzule na kredite izgubila monetarnu suverenost. Unutar takvog okvira, njemački kapital je uvijek konkurentniji i u prednosti zbog tehnološke superiornosti koja osigurava veću razinu profita koja se potom dalje može ulagati u stručno obrazovanje radnika te istraživanje, razvoj i unapređivanje novih tehnologija. Njemački kapital radnicima osigurava relativno siguran i pristojno plaćen posao, iako je sigurnost narušena Hartzovim reformama dok je pristojna plaća posljedica klasnog kompromisa između njemačkog kapitala i radnikâ budući da rast plaćâ ne prati rast produktivnosti zbog čega Njemačka i ima problema sa domaćom potrošnjom.
Hrvatska i ostale "rastrošne" zemlje europske periferije koje "žive na dug" unutar zadanih okvira i strukturnih uvjeta ne mogu promijeniti i nadoknaditi zaostatak za centrom Europe budući da nemaju jednake početne uvjete te ne posjeduju nikakve instrumente uz pomoć kojih bi mogle promijeniti odnos snaga. Kamatne stope na kredite (koji su motor i pokretač razvoja u kapitalizmu) u zemljama centra su redovito za nekoliko postotaka manje nego u zemljama periferije što već na samom startu periferne ekonomije stavlja u nepovoljan položaj. Hrvatska unutar ovakvih strukturnih okvira ne posjeduje polugu s kojom bi mogla smanjiti tehnološku zaostalost za Njemačkom uz pomoć koje bi se pretvorila u konkurentnu ekonomiju u kojoj bi se radna mjesta temeljila na tehnološkoj renti iz proizvodnje sofisticiranih proizvoda. Zbog toga ne iznenađuje činjenica da Nijemci u prosjeku i efektivno rade manje od Hrvata ili Grka, no to je zato što je njemački kapital produktivniji i ta razlika se u Hrvatskoj pokušava nadoknaditi fleksibilizacijom radnog zakonodavstva i smanjivanjem radničkih plaća.
Hrvatski radnici mogu raditi i 12 sati dnevno, no to i dalje neće osigurati veću konkurentnost hrvatskih proizvoda na europskom tržištu budući da će oni uvijek biti skuplji te zbog toga neće moći pronaći kupce. Zbog kontinuiranog pada izvozne industrijske proizvodnje smanjuje se dotok stranog kapitala, stoga da bi se održala razina potrošnje koja zadovoljava uvjetno rečeno normalne životne potrebe raste potreba za kreditima. No, tu je riječ o kreditima koji uglavnom pokrivaju tekuće troškove te kao takvi služe za održavanje ekonomske aktivnosti "na aparatima" te kakve-takve razine potrošnje. Gotovo svi kreditni plasmani u Hrvatskoj dolaze od banaka koje su u vlasništvu kapitala podrijetlom iz centra Europe kojem nije u interesu da kreditira hrvatsku proizvodnju koja bi tako postala direktna konkurencija proizvođačima iz europske jezgre. Potražnja za potrošačkim kreditima kao i za kreditima kojima bi privatni sektor u Hrvatskoj trebao financirati proizvodne djelatnosti koje stvaraju novu vrijednost (građevina, energetika, industrija) i tako pokrenuti gospodarstvo generalno je u slobodnom padu.
Količina kreditnih plasmana u kapitalizmu ovisi o toku poslovnog ciklusa. U vrijeme krize, plasmani privatnom sektoru se smanjuju zbog smanjene mogućnosti naplate prethodno odobrenih kredita što utječe na sklonost banaka da se izlažu riziku. Smanjivanje kreditnih plasmana uzrokuje pad ekonomske aktivnosti, a posljedično i manje porezne prihode te kronični proračunski deficit koji potom financiraju te iste poslovne banke koje bi trebale financirati privatni sektor. Rast zaduživanja od strane države na taj način utječe na poboljšanje "krvne slike" (poslovnih rezultata) banaka. Poslovnim bankama je mnogo sigurnije da se kod njih zaduži država koja redovito podmiruje svoje obveze (koje porezima iscijedi od građana) nego poduzetnik iz privatnog sektora koji započinje s djelatnošću i ulazi na nesigurno tržište.
Smanjivanje deficita i rezanje javne potrošnje
Mjere štednje u obliku smanjivanja deficita proračuna te rezanja javne potrošnje predstavljaju se kao jedini mogući model izlaska iz krize. Međutim, kada se govori o rezanju javnih troškova onda se obično ukidaju troškovi prijevoza profesorima, dodaci na plaće u zdravstvu i školstvu, subvencije za prijevoz učenicima, subvencije za školske knjige, asistenti u nastavi za djecu s invaliditetom, prestaje se financirati imunološki zavod i sl.
Političke strukture na vrhu piramide povezane s krupnim kapitalistima sigurno neće prvo sebi rezati. Da li kapitalist kada upadne u financijske probleme prvo smanjuje sebi plaću ili prvo smanjuje radnicima? Da li političari prvo režu sebi i stranačkim kolegama ili režu onima koji su socijalno slabiji?
O uspješnosti mjera štednje možda najbolje govore podaci sa eurostata o stopama nezaposlenosti po europskim regijama iz 2007. i 2013. Tamno plavom bojom označene su regije sa više od 19.9 posto, svjetlo plavom 10.5-19.8 posto, nijanse zelene prema žutoj su manje od 10.5 posto.
Slika 1: Stope nezaposlenosti u europskim regijama u 2007.
Slika 2: Stope nezaposlenosti u europskim regijama u 2013.
25 godina čekanja na dolazak "pravog" kapitalizma učinilo je svoje, zemlja je deindustrijalizirana privatizacijskom pljačkom, nezaposleno je praktički pola milijuna ljudi, radnici su sve siromašniji, a dominantna ideologija nas još uvijek uvjerava da je za sve nas bolje da imamo nesigurnija radna mjesta i da radimo više za manje plaće. No, nije svatko na jednak način osjetio teret krize kapitalizma. Unatoč šestogodišnjoj ekonomskoj krizi, broj multimilijunaša u Hrvatskoj neprekidno se povećava. U prošloj godini broj ljudi čije bogatstvo prelazi 30 milijuna dolara, odnosno 167 milijuna kuna, u našoj zemlji dostigao je 220, odnosno tri posto više nego 2012. godine. Prije deset godina bilo ih je 128, a njihov se broj u međuvremenu povećao za 72 posto. U isto vrijeme prema istraživanju Europske komisije, Hrvatska je uz Bugarsku i Grčku najsiromašnija zemlja Europske unije. U našoj je zemlji od 1000 građana njih 209 siromašno. Prema nekim procjenama radi se o preko 850.000 ljudi.
Postaje sve jasnije da za izlazak iz ovakve situacije više nisu dovoljna polovična rješenja i kozmetički zahvati. Prvi korak bilo koje progresivne inicijative i opcije mora biti nacionalizacija bankarskog sektora tj. vraćanje emisije novca u društvene ruke jer privatne banke i njihovo rentijerstvo ugrožava radničku klasu. Drugi korak je konfiskacija sve zarade i imovine političke i ekonomske elite stečene na kriminalan način tj. privatizacijskom pljačkom. Sve dok se ne pokuca na vrata junacima privatizacijske pljačke koji su danas multimilijunaši, te njihovim produženim rukama u Saboru, općinama i gradovima možemo se pozdraviti sa životom u kojem se može pristojno i dostojanstveno živjeti od svog rada. U ovom trenutku to je ideal koji sanjaju mnogi, a žive malobrojni.
Vezano uz temu:
Ekonomska analiza: Mjere štednje i smanjivanje deficita proračuna kao put prema ekonomskom kolapsu i razvoj potencijalnih alternativa u Hrvatskoj
