Ekonomske krize su naša svakodnevica. Radi se o degradaciji ekonomske situacije koja nije poštedjela niti jednu državu u povijesti. Dok Marx govori o neizbježnoj situaciji koju uzrokuje hiperprodukcija, njegovi oponenti ju opisuju kao neminovnu ekonomsku cikličnost.
Aktualni monetarni sustav ne omogućava ni teorijski spriječiti buduće ekonomske krize. Nametnuta dogma na svjetskoj razini po kojoj je kredit banaka u stranom vlasništvu jedini način monetarne kreacije, a niska inflacija i stabilne cijene temeljna načela zdrave ekonomije, bacila je na koljena gotovo sve zemlje svijeta. Održavanje permanentnog bankrota¹, temelji su današnje ekonomije koja razvlašćuje građane i države.
Mnogi nude ideološke odgovore, koji nikada u povijesti nisu dugoročno riješili ovaj „civilizacijski problem“. Svi ti odgovori nude rješenja temeljena na sukobu, a nikada na među-klasnoj suradnji. Nosioci svih ideologija su ustvari lovci na duše onih koji na svojim leđima nose najveći teret jednog društva.
Koja su onda rješenja za izlaz iz krize?
Postavlja se pitanje što učiniti? Kako se izvući iz začaranog kruga koji stoljećima uništava poštene radnike i poslodavce? Postoje li ideje koje mogu riješiti ovaj kompleksan problem? Sve su ovo pitanja koja muče intelektualno poštene osobe.
Za svaku suverenu državu na planeti Zemlji postoji, ne jedno, nego četiri moguća i isprobana načina izlaska iz ekonomske krize. Oni se mogu primijeniti na zemlje koje upražnjavaju svoj suverenitet i čiji politički predstavnici istinski žele opće dobro populaciji koja im je ukazala povjerenje.
Što je suverenitet?
Bez prevelikog teoretiziranja kojeg malo tko razumije, najkraća pragmatična definicija suvereniteta jedne države je sljedeća:
„Suverenitet je sposobnost države da samostalno stvara i raspolaže svojim novcem, donosi zakone, provodi zakone i odlučuje protiv koga će i hoće li ući u rat ili ne“.
Kako bismo lakše objasnili načine izlaska iz krize, uzeti ćemo primjer Republike Hrvatske, koja ima svoju valutu, zakonodavnu, sudbenu i izvršnu vlast, a što su prethodno navedeni elementi suvereniteta. Dakle, Hrvatska ima sve potrebne instrumente za izlazak iz ekonomske krize koje treba „osvijetliti“ i iskoristiti za pronalazak pravog puta za njeno prevladavanje.
Koji su načini izlaska iz ekonomske krize?
Kako je već rečeno postoje četiri načina izlaska iz ekonomske krize koja vrijede za sve zemlje, bez obzira na politička i ekonomska uređenja:
- štednja
- ekonomski rast
- rat
- inflacija
Štednja – prvi način izlaska iz krize
Svaki građanin zna što je štednja i što treba uraditi da bi se izvukao iz krize. Iako sličan princip vrijedi i za državu, radi se o dvije neusporedive stvari. Država može stvarati svoj novac, a pojedinac ne.
Proračun Republike Hrvatske za 2017. godinu iznosi 121 milijardu kuna, međutim deficit proračuna je skoro 7 milijardi kuna. Osim deficita na naplatu stiže državni dug gotovo 30 milijardi kuna, zbog kojeg je Sabor ovlastio Ministarstvo financija Republike Hrvatske za novo zaduženje od 34 milijarde kuna (Ministarstvo financija Republike Hrvatske / Word file). Bez novog zaduživanja, Hrvatska mora platiti do 2022. godine preko 100 milijardi kuna državnog duga (sume su aproksimativne radi lakšeg razumijevanja).
Što govore ove činjenice? Štednja putem reformi koje trebaju rasteretiti javni sektor (smanjenje broja zaposlenih) nema nikakvog ozbiljnijeg efekta na javni dug, iako su reforme potrebne zbog kontinuiranog razvoja društva. U situaciji gdje godišnja rata otplate glavnice državnog duga iznosi gotovo 30% proračuna, svaki bi oblik štednje još više povećao javni dug, te stvorio još veću ekonomsku krizu u državi.
Jednostavno rečeno, imate mjesečnu plaću 5000 kn, stan vam košta 3500 kn, struja, voda i druge režije plaćate 1000 kn, te vam ostane 500 kn za hranu. Mjesečni obrok kredita vam iznosi 1500 kn. Možete smanjiti potrošnju struje i vode. Imate „mogućnost“ jesti travu, umjesto kruha. Međutim što god vi činili, vaš kredit opet nećete moći plaćati. Prodati stan i postati beskućnik jedino je rješenje koje vam ostaje.
Samo štednja i reforme u ovom slučaju nisu rješenje. One su direktan put za beskućništvo, gdje će građani Hrvatske postati roblje stranih banaka i korporacija.
Ekonomski rast – drugi način izlaska iz ekonomske krize
Ovaj način rješavanja ekonomske krize, glavni je adut današnjih dominirajućih ekonomista. Zbog stalne monetarne depresije koju uzrokuje kreditno stvaranje novca, ekonomski rast zahtjeva neprekidnu borbu protiv dužničkog ropstva.
Bruto društveni proizvod Republike Hrvatske u 2016. godini je iznosio preko 300 milijardi kuna. Ekonomski rast u istoj godini je iznosio manje od 3%. Jednostavnom računicom uviđamo da i ekonomski rast ne može riješiti ekonomsku krizu jedne zemlje, upravo zbog visine duga koji guši Republiku Hrvatsku, a koja ne može profitirati od porasta BDP-a.
Najveći ekonomski rast na svijetu imaju Iran, Sudan, Etiopija, Burkina-Faso, Obala Bjelokosti,… Očito da ni ekonomski rast u odnosu na BDP nije garancija boljitka jedne zemlje. Dodamo li da se ekonomski rast u Republici Hrvatskoj temelji na novim zaduženjima, začarani krug je još očitiji.
Rat – treći način rješavanje ekonomske krize
Hrvatima i drugim susjednim narodima, ne treba previše objašnjavati što je rat i što on donosi. Destrukcijom se sve ruši i država kreće iznova graditi svoj ekonomski sustav. Radi se o radikalnom načinu koji dolazi kada više ništa nije moguće riješiti dogovorom i intelektom. To je moment kada nitko ne zna hoće li država krenuti pravim ili krivim putem, osim što se zna da svi gube – bogati i siromašni.
Podsjetnik za one koji priželjkuju rat kao način za izlaz iz ekonomske krize
Inflacija ili deprecijacija nacionalne valute – četvrti i jedini put*
Na sam spomen inflacije, mnogima se digne kosa na glavi. Međutim radi se o strogo kontroliranom procesu opisanom na svim ozbiljnim zapadnim visokim školama. Novostvoreni novac putem kredita kojeg država posuđuje od privatnih financijskih institucija, zbog kamata stvara još veću inflaciju koja je prikrivena dugom. Mogućnost da država novac posudi (kontrolirano tiska) direktno od svoje središnje banke ne postoji (Ugovor o Europskoj uniji / Članak 104).
Na žalost, ulaskom u Europsku uniju, Hrvatska se odrekla auto-financiranja (Zakon o Hrvatskoj narodnoj banci). Korištenje inflacije za optimizaciju cijene rada, a time i stvaranje veće zaposlenosti više nije moguće bez promjene zakona. Ako je Hrvatska suverena zemlja, saborski zastupnici to mogu promijeniti, jer im to Ustav omogućava, pod uvjetom da su patrioti i da misle o onima koje predstavljaju i koji su im dali svoje povjerenje.
Sada je puno jasnije, zašto aktualna Vlada, guverner Hrvatske narodne banke kao i gotovo sve druge parlamentarne stranke žele uvesti euro. Uvođenjem eura, zadnja mogućnost putem koje Hrvatska može riješiti svoje dužničko ropstvo će biti eliminirana.
Monetarni instrumenti inflacija i deprecijacija će biti predani u ruke Europske centralne banke (ECB), čime je direktno ugrožen hrvatski suverenitet.
Zašto je to tako?
Gotovo sve zemlje EU su prezadužene. Zbog aktualnog monetarnog sustava, kredite nije moguće vratiti. Čak da i poželimo vratiti sve kredite, to će stvoriti još veću ekonomsku krizu, a ne boljitak.
Zamislimo sljedeću situaciju:
Jednog dana svi građani i sva poduzeća u Hrvatskoj odluče vratiti sve svoje dugove. Kažu: „Dosta je! Hoćemo novi početak“. Odluče podignuti svu svoju ušteđevinu, prodaju svoje kuće i stanove, svoja imanja i svoju djedovinu. Dogovore se da prodaju sve prirodne resurse Hrvatske i sve ono što se može unovčiti – od igle do lokomotive. I na kraju presele svi na jedno prazno polje gdje nema ničega, jer su sve rasprodali i ostali su beskućnici. Na kraju, sav novac koji su dobili odluče vratiti bankama kako bi krenuli ispočetka.
Što mislite koliko kredita bi mogli vratiti novcem kojeg su dobili od rasprodaje svega?
Vjerojatno ni 50% kredita ne bi bilo vraćeno. I dalje bi bili prezaduženi, bez lipe u džepu, a pri tome bi ostali izgubljeni beskućnici. To je odgovor i na pitanje treba li rasprodavati državna poduzeća koja zapošljavaju hrvatske građane i koja stvaraju profit, kao i prirodne resurse. Očito da to nema nikakvog utjecaja, osim što hrvatski znoj hrani zapadnog bankara.
O čemu se onda radi?
Sagledamo li sve ove činjenice, jasno je da krize nisu spontane, nego se radi o strogo kontroliranom procesu koji je poznat uskom krugu ljudi od nastanka središnje banke u Engleskoj 1694. Radi se o momentu kada su privatne banke počele preuzimati ovlasti nad novcem od kraljeva. Kraljevi su predstavljali državu kojom su vladali, dok su bankama granice bile veliki problem, kao što su i danas.
Uzak krug briselskih činovnika je upoznat s procesom, a onaj malo širi krug lijeno slijedi, pošto za bilo kakav otpor nema ni znanja ni interesa. Svaki pokušaj otpora bi rezultirao njihovom eliminacijom iz političkog i ekonomskog života Hrvatske.
ZA RAZMISLITI: Kada bi ECB (Europska središnja banka) otkupila sve dugove članica EU koji iznose 20.000.000.000.000 € (BDP EU), inflacija u Europskoj uniji bi iznosila samo 5%, a sve države bi prodisale punim plućima. Poslodavci bi se otimali za radnike, a radnici bi mogli od svoje plaće živjeti i više nego kvalitetno. Čak bi i našim medijskim “neoliberalima” mogli spustiti porez na dobiti i dohodak, a koji bi iznosio samo 10%.
*Za kraj – Rezultat inspiracije autora dok je pisao članak – PETI način
Analizirajući proračun Republike Hrvatske, kao i druge statističke podatke vezane za fiskalnu politiku, nije moguće ne primijetiti još jedan strašan skandal.
Republika Hrvatska kontinuirano uzima nove kredite kako bi vratila postojeće, što se naziva „klasično dužničko ropstvo“. Identičnu situaciju imamo u drugoj europskoj članici Francuskoj.
Međutim, interesantno je vidjeti nešto što promiče većini, a što će razumjeti svi građani Republike Hrvatske.
Svi, kako ih nazivaju dugoročni krediti, koje uzima Republika Hrvatska su ustvari „mini dugoročni“ krediti. Ako pogledamo projekciju zaduženja ona je u prosjeku manja od 10 godina unaprijed, nikada 20 i 30 godina. Samo 39,6% duga ima dospijeće preko 10 godina, 37,5% duga ima dospijeće između 5 i 10 godina, 16,6% duga ima dospijeće od 1 do 5 godina i 6,7% duga ima dospijeće do 1 godine (Statistike 2015).
Dakle, Republika Hrvatska putem reprogramiranja duga može smanjiti svoje otplate kredita u odnosu na BDP za 50% u vrlo kratkom roku.
Dospijeće duga Republike Hrvatske od 2017. – 2027. – Nisu uzeti u obzir trezorski zapisi koji iznose 30 milijardi kuna
Pitate se zašto?
Zamislite da kupite kuću na kredit koja košta 1.000.000 kn. Vaša ukupna mjesečna primanja u obitelji iznose 15.000 kn. Uzimate kredit na 25 godina, tako da mjesečna rata s godišnjim kamatama od 7% iznosi 7000 kn. Vi to naravno možete platiti, jer vam za život ostaje 8.000 kuna.
Sada uzmite isti kredit ali na 7 godina s istom kamatom. Vaše mjesečna rata neće biti 7000 kn, već 15.000 kn. Da biste mogli živjeti vi morate nešto prodati ili uzeti novi kredit, te se naći u dužničkom ropstvu kao i Republika Hrvatska.
Ovo je još jedan očiti dokaz o kontroliranom procesu, u protivnom Hrvatska bi preko noći svoje kredite reprogramirala sa prosječnih 7 na 25 godina, a zaduženje bi bilo daleko manje. Višak novca bi tekao rijekama, a gospodarstvo bi se preporodio kao i građani Hrvatske.
Definitivno od danas čitatelji portala Logično pojam ekonomske krize trebaju staviti pod navodnike, jer se ne radi o niokakvoj krizi, nego o strogo kontroliranom procesu, što pokazuju gore iznesene činjenice.
Izvori: Vlada RH | Ministarstvo financija RH | Ministarstvo financija Francuske | HNB | Eurostat
¹Država ne može bankrotirati u klasičnom smislu kao poduzeće, jer ona ne može nestati niti druga država ima pravo plijeniti imovinu suverene države.
logično
