Zemlje koje su sankcionirane od strane SAD-a i Europe čine gotovo jednu trećinu globalnog bruto domaćeg proizvoda (BDP-a). Primjena sankcija od strane Sjedinjenih Država i njihovih europskih saveznika posljednjih je godina naglo porasla. Samoubilačka politika sankcija potaknula je energetsku krizu u Europi, gurajući gospodarstva u recesiju i uzrokujući deindustrijalizaciju vrtoglavom brzinom.
Svijet prolazi kroz novi Hladni rat: drugi hladni rat. Jedan od glavnih načina na koji se ovaj rat vodi je ekonomska politika. Sankcije su glavni instrument ekonomskog rata. Kada ih neka država unilateralno nametne, bez odobrenja Ujedinjenih naroda, one se nazivaju “jednostranim prisilnim mjerama” i nezakonite su prema međunarodnom pravu.
Jedna četvrtina svjetskog stanovništva živi u zemljama koje su jednostrano sankcionirale Sjedinjene Države.
Zemlje koje su sankcionirane od strane SAD-a i Europe čine gotovo jednu trećinu globalnog bruto domaćeg proizvoda (BDP-a). Primjena sankcija od strane Sjedinjenih Država i njihovih europskih saveznika posljednjih je godina naglo porasla.
Među zemljama protiv kojih su Sjedinjene Države uvele sankcije nalaze se dvije od najmoćnijih nacija na Zemlji: Kina i Rusija. Kina ima najveću svjetsku ekonomiju kada se njen BDP mjeri prema paritetu kupovne moći (PPP). Rusija ima šesto najveće gospodarstvo na svijetu.
Američka vlada jasno je dala do znanja da joj je cilj sabotirati gospodarstva ovih euroazijskih divova. Ali Washington nije uspio.
Kina nastavlja razvijati najsuvremeniju tehnologiju, dok je Rusija samo dodatno učvrstila svoju ulogu globalnog giganta u sektoru sirovina i jača vlastiti proizvodni sektor. Neuspjeh, pa čak i negativni efekti ovog zapadnog ekonomskog rata pokazuju da, iako jednostrane sankcije mogu učiniti, i često čine, značajnu štetu manjim zemljama s manje razvijenim gospodarstvima, poput Venezuele, Kube ili Sirije; za velike zemlje s masivnom industrijskom bazom, poput Kine i Rusije, njihova bi gospodarstva zapravo mogla biti “prevelika za sankcioniranje”.
U ovim slučajevima, zapadne sankcije nanose ekonomsku štetu na kratki rok, ali na srednji i dugi rok, jednostrane prisilne mjere zapravo pomažu metama tako da ih čine ekonomski i tehnološki suverenijima. Ove ogromne eurazijske ekonomije pronalaze alternative i više nisu ovisne o zapadnim korporacijama. Razvijaju vlastite visokotehnološke proizvodne sektore s većom dodanom vrijednošću u procesu proizvodnje.
Rusija je jedna od najviše sankcioniranih zemalja na svijetu. Sjedinjene Države i Europska unija nametnule su brojne pakete sankcija ovoj euroazijskoj državi zbog NATO-vog proxy-rata u Ukrajini. Predsjednik Biden jasno je dao do znanja da je cilj Washingtona ovim ekonomskim ratom pretvoriti rusku valutu, rubalj, u “ruinu” (“ruble to rubble”). Biden se u ožujku 2022. pohvalio da je jedna rublja, barem nakratko, vrijedila manje od jednog američkog penija. Američki predsjednik je izjavio:
“Mi provodimo najznačajniji paket ekonomskih sankcija u povijesti, i to nanosi znatnu štetu ruskoj ekonomiji. Doista, ruska ekonomija je doživjela ozbiljan pad. Ruski rubalj sada je pao za 50 posto od trenutka kada je Putin najavio svoj rat. Jedan rubalj sada vrijedi manje od jednog američkog centa. Također sprječavamo rusku središnju banku da održava rubalj i zadrži njegovu vrijednost. Oni to više neće moći činiti. Isključili smo najveće ruske banke iz međunarodnog financijskog sustava, što je oslabilo njihovu sposobnost da posluju s ostatkom svijeta.”
Rusija je sada drugi najveći izvoznik LNG-a u eurozonu. Jedina zemlja koja prodaje više su SADBiden nije spomenuo da u Rusiji živi više od 140 milijuna Rusa koji koriste rubalj u svakodnevnom životu; primaju plaću u rubljima. Pokušajem uništavanja njihove valute, ovaj zapadni ekonomski rat nije naštetio samo ruskoj vladi i Vladimiru Putinu; njegove posljedice osjeća cijela zemlja, uključujući više od 140 milijuna civila.
Ali sankcije nisu precizan instrument – unatoč činjenici da zapadne vlade stalno, i pogrešno, tvrde da su “usmjerene” protiv specifičnih pojedinaca i da postoje “humanitarne iznimke”. Sankcije su brutalni instrument ekonomskog rata, sredstvo kolektivnog kažnjavanja. Često nanose ozbiljnu štetu i imaju ozbiljne posljedice za civile koji žive u sankcioniranim zemljama.
U Venezueli, na primjer, mainstream stručnjaci su zaključili da su najmanje deseci tisuća, a možda čak i više od 100.000 civila izgubili živote zbog nelegalnih jednostranih sankcija koje su Sjedinjene Američke Države nametnule toj južnoameričkoj zemlji tijekom pokušaja puča u vrijeme administracije Donalda Trumpa, u suradnji s Juanom Guaidóom.
U slučaju Rusije, međutim, ekonomske sankcije nisu napravile toliko štete koliko se Zapad nadao. U početku je rubalj značajno oslabio u odnosu na druge valute, ali brzo se oporavio, uglavnom zbog rasta cijena nafte i drugih roba. Rusija je jedan od najvećih svjetskih proizvođača nafte, plina, gnojiva i pšenice.
Zapravo, ne samo da sankcije nisu uspjele pretvoriti rubalj u “ruinu” i opustošiti rusko gospodarstvo; one su se obile o glavu Europi, izazvavši energetsku krizu i pridonoseći visokim razinama inflacije. U međuvremenu, Europska unija uvozi rekordne količine ruskog ukapljenog prirodnog plina (LNG).
Teret ovih ekonomskih nevolja nose na svojim plećima obični radnici. Stvarne plaće radnika u Eurozoni pale su za 6,5% od 2020. do 2022. godineFinancial Times izvijestio je da su u prvih sedam mjeseci 2023. godine članice EU, Belgija i Španjolska, bile drugi i treći najveći kupci ruskog ukapljenog prirodnog plina. Jedina druga zemlja koja je kupila više bila je najbliži saveznik Rusije: Kina. Francuska i Nizozemska također uvoze značajne količine ruskog LNG-a. “Uvoz super ohlađenog plina u EU porastao je za 40 posto između siječnja i srpnja ove godine u usporedbi s istim razdobljem 2021.”, piše Financial Times. List je dodao da “EU prije rata u Ukrajini nije uvozila značajne količine LNG-a zbog svoje ovisnosti o plinu isporučivanom plinovodima iz Rusije”.
Što se dogodilo s plinom iz tih plinovoda? Pa, Europa se obvezala da će ga bojkotirati. No, treba dodati da su neki od najvažnijih plinovoda koji povezuju Rusiju s Njemačkom, Sjeverni tok, dignuti u zrak u međunarodnom terorističkom činu u rujnu 2022. Tko je točno sabotirao ovu ključnu energetsku infrastrukturu nije poznato. Ali novinar Seymour Hersh, dobitnik Pulitzerove nagrade, izvijestio je da je to bila američka vlada.
Tako sada zemlje članice EU-a uvoze ruski LNG u rekordnim količinama. Ironično, plaćaju čak i više nego što su prije plaćali za jeftin plin iz plinovoda. Financial Times je izvijestio da je Europa potrošila otprilike 5,29 milijardi eura kupujući ruski LNG na spot tržištu (“tržište trenutačne isporuke”) od siječnja do srpnja 2023. List je primijetio: “Dužnosnici EU ukazali su na opće napore da se ruska fosilna goriva postupno ukinu do 2027., ali su upozorili da bi izravna zabrana uvoza LNG-a riskirala poticanje energetske krize slične prošlogodišnjoj kada su cijene plina u EU dosegnule rekordne razine od više od 300 eura po megavat satu”.
Rusija je sada drugi najveći izvoznik LNG-a u eurozonu. Jedina zemlja koja prodaje više su SAD. Naime, zbog energetske krize u Europi i sankcija Rusiji, SAD su 2022. godine postale najveći izvoznik ukapljenog prirodnog plina na svijetu (u koordinaciji s Katarom). Dakle, dok europska gospodarstva trpe, američke korporacije se bogate.
U isto vrijeme, zapadni saveznik Indija kupuje rekordne količine ruske nafte po cijenama ispod tržišne vrijednosti, uz značajan popust, zatim tu naftu prerađuje i prodaje je Europi uz masnu maržu. Dakle, Indija lijepo zarađuje od prodaje ruske nafte Europi, jer Europa zbog svojih sankcija odbija izravno kupovati rusku naftu.
Ova samoubilačka politika sankcija potaknula je energetsku krizu u Europi, gurajući gospodarstva u recesiju i uzrokujući deindustrijalizaciju vrtoglavom brzinom. Teret ovih ekonomskih nevolja nose na svojim plećima obični radnici. Stvarne plaće radnika u Eurozoni pale su za 6,5% od 2020. do 2022. godine.
