RTL televizija ovaj je tjedan objavila “ekskluzivnu” reportažu o autobusu punom građana srpske nacionalnosti koji su navodno plaćeni da dođu iz Srbije na glasanje. Drama, koja se odvijala u Obrovcu, nastala je kada im onaj koji ih je doveo nije platio glasove i povratak. Reporterka Nikolina Radić-Ančić ušla je u autobus pokazala par lica i dvoje putnika upitala o čemu se zapravo radi. U dramatičnoj najavi ona tvrdi kako je njena snimka dokaz da “hrvatski Srbi na izbore dolaze organizirano i glasaju za onoga tko im plati”. Nakon te rečenice u prilogu je puštena izjava putnika u autobusu Milana Maričića koji je potvrdio da godinama ovako dolazi na glasanje i da je autobus uvijek bio besplatan, dok je putnica Marija Jelić rekla da očekuje da je vrati onaj koji ju je i doveo. Dakle, nitko od putnika čije smo izjave vidjeli i čuli nije rekao ništa o plaćanju glasova koje su trebali dati, kao što je to sugerirala novinarka, a u najavi priloga i njena urednica i voditeljica Vijesti RTL-a Mirjana Hrga.
Međutim, jedan od organizatora puta Milenko Grgić u svojoj izjavi tvrdi da je autobus naručio Branislav Švonja iz Demokratske partije Srba (DPS), koji je na izbore izišao podržavajući listu Samostalne demokratske srpske stranke (SDSS). U kadru je nakon Grgića Dragan Milanko, njegov kompanjon i organizator prijevoza, koji ide i korak dalje. On tvrdi da su došla tri autobusa i još pedesetak osobnih automobila i kaže: “Plaćaju po 2.000 kuna četiri glasa i prevoz taj iz Srbije ovdje. Na taj način kupuju glasače, glasove kupuju verovatno i pobeđuju zbog toga. Uglavnom, mislim da idu sredstva iz Srpskog nacionalnog vijeća, na teret poreskih obveznika Republike Hrvatske.”
Šteta što RTL-ovci nisu imali vremena nazvati čelnika lokalnog SDSS-a, Stanka Mijića, koji tvrdi da, ne samo da nema nikakve veze s glasačima iz reportaže, nego kaže kako godinama nema nikakav kontakt s Gagićem i ratnim predsjednikom Općine Obrovac Draganom Milankom, koji su njegovi politički protivnici. Tko tu govori istinu, je li bilo plaćanja glasova i kupovanja izbora, upravo istražuje policija.
Policija istražuje slučaj navodne kupovine glasova, a cijela priča otvara brojna pitanja, koja malo koga zanimaju (FOTO: FaH/ Denis CERIĆ)
Policija će možda ponuditi odgovor i na pitanje je li moguće da netko plati glas 500 kuna, kako to sugeriraju brojni novinari koji su prenijeli RTL-ovu vijest, a možda doznamo i zašto netko, tko može koristiti autobusni prijevoz, navodno plaća pedesetak osobnih automobila i to 2.000 kuna po vozilu. Bez obzira na to hoće li policija uspjeti pronaći dokaze o plaćanju glasova i kako će završiti ova priča, ona otvara brojna pitanja, koja malo koga zanimaju.
Činjenica je da je Komesarijat za izbjeglice Republike Srbije godinama organizirao dolazak protjeranih Srba na glasanje i činjenica je da su srpske organizacije i stranke u Hrvatskoj podupirale tu aktivnost. Taj se proces odvijao sve do 2010. godine, kada je takva aktivnost prepuštena likovima poput Gagića i Milanka, koji su u tome vidjeli osobni interes. Bilo je to vrijeme kada su mnogi Srbi, koji su morali otići pred postrojbama Hrvatske vojske tokom Bljeska i Oluje, još uvijek aktivno radili na povratku domovima. Danas, nekoliko godina kasnije, kada su se takve nade mnogima rasplinule i kada su deseci tisuća onih koji su se vratili, ponovo napustili Hrvatsku, kada je broj Srba pao ispod 200.000 i kada je postalo jasno da je RH samo načelno podržavala povratak, dok se u praksi radilo drugačije, diže se hajka na nekoliko nesretnika koji su došli na lokalne izbore.
U čemu je njihov krimen? U tome da još jednom nogom žive u starom kraju, u spaljenim domovima, rastrgani na pola puta između Hrvatske koja ih ne želi i Srbije kojoj ne trebaju?
Srbi u ruralnim dijelovima Hrvatske žive ispod razine ljudskog dostojanstva. Nismo vidjeli televizijske kamere u srpskim selima bez vode, dok susjedna sela u kojima žive Hrvati imaju vodu. Nismo ih vidjeli ni u selima i zaseocima bez struje, nismo ih vidjeli ni u selima u kojima je nebriga pojela pristupne puteve, infrastrukturu, u selima u kojima nema signala mobitela, bankomata, u selima u kojima ljudi žive isključivo od socijalne pomoći. Nismo ih vidjeli ni u selima u kojima Srbi ne mogu nogom ugaziti na njive koje su stoljećima u vlasništvu njihove obitelji, zato što se netko dosjetio, pa njihovu zemlju dao drugima u koncesiju, jer nisu pravilno upisani u katastru. Nema kamera ni u selima oko kojih se siječe i krade šuma građanima srpske nacionalnosti, ni u selima kojima haraju desperadosi zlostavljajući i pljačkajući starice i otimajući im onih par stotina kuna koje dobiju. Nema tamo ni kamera, ni policije.
Nema "ekskluziva" iz ovakvih mjesta (FOTO: Jovica Drobnjak)
Kako će ih biti kada imaju važnija posla? Tjednik Novosti nedavno su objavili vijest koja kaže da je u proteklih nekoliko godina s biračkih popisa izbrisano 67.000 Srba, temeljem zakona o prebivalištu. Da, činjenica je da su mnogi i trebali biti izbrisani, jer ne žive u Hrvatskoj godinama. Međutim, nije o tome riječ. Radi se o političkom procesu, koji je pokrenuo bivši Mostov ministar unutarnjih poslova Vlaho Orepić. Evo njegove izjave iz 2016. godine: “Kad se izbrišu lažna prebivališta, u Vukovaru neće biti uporišta za ćirilicu.”
Ova izjava otkriva pravi cilj velike policijske akcije, koja mjesecima traje po cijeloj Hrvatskoj. Rezultat je za Orepića i one koji Srbima žele umanjiti prava izvanredan. U 11 županija u kojima u ruralnim sredinama i manjim središtima žive Srbi, izbrisano je 40.000 građana srpske nacionalnosti, što iznosi 25 posto od broja koliko ih ukupno tu živi. Policiju ne zanima što brojni građani srpske nacionalnosti, primjerice, zimi odlaze u Srbiju kod djece. Oni ih baš tada posjete, vide da nema nikoga u kući i dobijemo jednog Srbina manje. Manje Srba, manje zamjenika župana, načelnika općina, gradonačelnika i tako dalje. Ukratko, manje ćirilice!
Od Bljeska i Oluje prošle su 22 godine. Srbi su najprije pred puškama morali otići, a mnogi od onih koji su ostali još uvijek se ekshumiraju diljem Hrvatske, potom im je uništena imovina, pa im je otežan i povratak, pa je onima koji su se vratili gotovo onemogućen opstanak, jer su bez infrastrukture i posla, pa im je mnogima oduzeta imovina raznim birokratskih zamkama, pa je na red došao i Zakon o prebivalištu.
O svemu tome Hrvatska šuti i okreće glavu. Nema kamera, nema “ekskluziva”. Postavlja se pitanje, koliko Srba Hrvatska može podnijeti, a da ih konačno malo ostavi na miru?
lupiga
