Upravo pred izbore, svjedočit će se uskoro, započinju sjajni dani trijumfa i iskupljenja za podobne. Podobni, prikladni, povoljni, pravovjerni, lasni najviše upravo tada pokazuju svoju važnost i snagu. Njima se od strane aktualnih i potencijalnih izbornih pobjednika koji upravljaju i koji će upravljati društvom i državom, izdaju/produžuju legitimacije za političku i ideološku ispravnost. U zatvorenom krugu davanja i vraćanja usluga, kriterije ispravnosti, istovremeno voluntaristički i pragmatički, određuje hijerarhija (stranačke) vlasti. Te legitimacije su ulaznice u svijet rada, potvrde za pravo na privilegije, ovjera za besramno i ljigavo zauzimanje prostora onima koji ih po svemu zaslužuju. Legitimacijama koje dobivaju za pristajanje na pokornost u zamjenu za socijalnu sigurnost i mogućnost napredovanja po ljestvici utjecaja, podobni iskupljuju prezir i podsmijeh koje im sposobni istresaju po pođonjenim licima. Njih se automatski treba bez obzira na znanje i stručnost, kao one koji ne znaju i koji ne smiju provjeravati odluke svojih naredbodavaca, a sposobni se moraju dokazivati, jer su oni problematični s obzirom da ne žele i neće prihvatiti prijedloge i odluke, a da ih konstruktivno ne preispitaju. Podobnost je temeljena na interesu onih koji su stavili šape na živote građana, da ih se ne ometa u pletenju mrežu kojim se imobilizira lovina za izrabljivanje. Podobnost je, u tom smislu, kočnica u društvu, živo blato, laž, suprotnost istinskoj doraslosti, sramota, ljudska pijaca ljudskim jeftinim mesom, mjesto ispod razine očekivane kvalitete, način lakšeg podvlašćivanja.
Tko to pristaje nositi etiketu onoga koji ponizno izvršava tuđe želje za novac, zbog uznemirenosti i zabrinutosti za vlastiti život i opravdanost penjanja do vrha preko leđa zaslužnijih? Što uvjetuje podobnost? Karakter ili situacija? Emocionalna inteligencija ili nesposobnost da se čestito djeluje zbog straha?
Dok je čekao smrt u tamnici gotskog kralja Teodorika, Beotije je napisao knjigu O utjehi filozofije. U njoj je napisao definiciju osobe za koju teolog Valter Dermota kaže da je i danas najbolja: Osoba je samostalna supstancija razumne naravi. Ta samostalna bit sastoji se od onoga što je rođenjem donešeno na svijet, i od onog što je čovjek sam stekao pod utjecajem okoline. Prvo nazivamo značajem ili karakterom, a ostvareno/stečeno prirođenim sposobnostima, naziva se osobnošću. Rasni primjerci podobničkih vrijednosti savršene su kombinacija karakternih crta, procjene situacije, sposobnosti samorazumijevanja, samokontrole i zebnje od neuspjeha, siromaštva i namjera konkurencije. Njihova osobnost temelji se na traumama iz formativnog razdoblja života, ulizičkog vladanja kao metodi beskonfikne opstojnosti, nekorištenju kritike kao prosudbe stavova i mišljenja, komociji kao obliku egoizma, koristoljubivosti i amoralnosti. Riječ je o lukavim podobnicima koji karijeru ostvaruju na temelju spoznaje o vlastitim granicama.
Jedna anegdota ilustrira drugi tip podobnosti koja se rađa zbog neznanja i odlučne gluposti da se, usprkos svemu, izvrši dužnost, završi posao.
Šezdesetih godina prošlog stoljeća na Bliskom istoku bilo je mnogo zrakoplovnih kompanija koje su funkcionirale tako što su unajmljivale dva-tri rabljena aviona kojima su prevozili ljude i robu. Jednom je neki Europljanin u Bejrutu kupio kartu za Kairo, ušao u avion, privezao se, čekao polijetanje. Odjednom je začuo obavijest pilota:
– Danas ne možemo letjeti!
– Zašto ne? – pitali su putnici
– Otkazao je motor!
– I, što namjeravate?
– Moramo mijenjati motor.
Putnici su iz aviona izašli, jedno vrijeme čekali, kad su preko zvučnika čuli poziv:
– Putnici za Kairo, uđite u zrakoplov!
– Zar je tako brzo zamjenjen motor? – pitali su putnici.
Stjurdesa im je objasnila:
– Pa nije se mijenjao motor, nego je promijenjen pilot. Prijašnji pilot je dobar i zna da se s takvim motorm ne može na tako dugi put. Novi pilot je početnik i malo se razumije u letenje, pa se zato usuđuje uzletjeti.
Takva je većina jedinki u masi podobnika: neiskusna, neupućena, neobrazovana, nesvjesna teškoća, idealna za manipulaciju. Prepušta im se „neispravan avion“. Ako slete, i njihov je uspjeh, ako ne slete, mnogi nastradaju. Oba tipa podobnih u predstojećim stranačkim bitkama, dokazivat će se kao vojnici koji, ratujući za druge, dobivaju svoj dio plijena. Prvi kao beskrupulozni, komotni uživatelj privilegija, ordonans, potrčko u šatoru stranačkog zapovjednika, a drugi kao hrabri, ponosni glupan na kojeg se može računati, nesvjestan štete koju može nanijeti putnicima i drugim pilotima.
Tko to pristaje nositi etiketu onoga koji ponizno izvršava tuđe želje za novac, zbog uznemirenosti i zabrinutosti za vlastiti život i opravdanost penjanja do vrha preko leđa zaslužnijih? Što uvjetuje podobnost? Karakter ili situacija? Emocionalna inteligencija ili nesposobnost da se čestito djeluje zbog straha?
Dok je čekao smrt u tamnici gotskog kralja Teodorika, Beotije je napisao knjigu O utjehi filozofije. U njoj je napisao definiciju osobe za koju teolog Valter Dermota kaže da je i danas najbolja: Osoba je samostalna supstancija razumne naravi. Ta samostalna bit sastoji se od onoga što je rođenjem donešeno na svijet, i od onog što je čovjek sam stekao pod utjecajem okoline. Prvo nazivamo značajem ili karakterom, a ostvareno/stečeno prirođenim sposobnostima, naziva se osobnošću. Rasni primjerci podobničkih vrijednosti savršene su kombinacija karakternih crta, procjene situacije, sposobnosti samorazumijevanja, samokontrole i zebnje od neuspjeha, siromaštva i namjera konkurencije. Njihova osobnost temelji se na traumama iz formativnog razdoblja života, ulizičkog vladanja kao metodi beskonfikne opstojnosti, nekorištenju kritike kao prosudbe stavova i mišljenja, komociji kao obliku egoizma, koristoljubivosti i amoralnosti. Riječ je o lukavim podobnicima koji karijeru ostvaruju na temelju spoznaje o vlastitim granicama.
Jedna anegdota ilustrira drugi tip podobnosti koja se rađa zbog neznanja i odlučne gluposti da se, usprkos svemu, izvrši dužnost, završi posao.
Šezdesetih godina prošlog stoljeća na Bliskom istoku bilo je mnogo zrakoplovnih kompanija koje su funkcionirale tako što su unajmljivale dva-tri rabljena aviona kojima su prevozili ljude i robu. Jednom je neki Europljanin u Bejrutu kupio kartu za Kairo, ušao u avion, privezao se, čekao polijetanje. Odjednom je začuo obavijest pilota:
– Danas ne možemo letjeti!
– Zašto ne? – pitali su putnici
– Otkazao je motor!
– I, što namjeravate?
– Moramo mijenjati motor.
Putnici su iz aviona izašli, jedno vrijeme čekali, kad su preko zvučnika čuli poziv:
– Putnici za Kairo, uđite u zrakoplov!
– Zar je tako brzo zamjenjen motor? – pitali su putnici.
Stjurdesa im je objasnila:
– Pa nije se mijenjao motor, nego je promijenjen pilot. Prijašnji pilot je dobar i zna da se s takvim motorm ne može na tako dugi put. Novi pilot je početnik i malo se razumije u letenje, pa se zato usuđuje uzletjeti.
Takva je većina jedinki u masi podobnika: neiskusna, neupućena, neobrazovana, nesvjesna teškoća, idealna za manipulaciju. Prepušta im se „neispravan avion“. Ako slete, i njihov je uspjeh, ako ne slete, mnogi nastradaju. Oba tipa podobnih u predstojećim stranačkim bitkama, dokazivat će se kao vojnici koji, ratujući za druge, dobivaju svoj dio plijena. Prvi kao beskrupulozni, komotni uživatelj privilegija, ordonans, potrčko u šatoru stranačkog zapovjednika, a drugi kao hrabri, ponosni glupan na kojeg se može računati, nesvjestan štete koju može nanijeti putnicima i drugim pilotima.
