Ekstremno desna vlast i pristojna lijeva opozicija

„Govoriš mi o ideji

O patriotizmu generacije

Da li je to skup interesa nekorisnih ljudi

Ili nešto vrijedno robije

Razgovarajmo o slobodi

Sjećaš li se Španije“

Branimir Štulić

Ovo je tekst o prošlom četvrtku. „Četvrtku kad je otišao Haso“, danu dogovora o formiranju vlasti Domovinskog pokreta i HDZ-a, danu kada se Domovinski još jednom odrekao najprepoznatljivije osobe odustavši od Ministarstva kulture. Dan je to kada je propala i ideja lijevo-desne „antikorupcijske koalicije ustaša i partizana“. Tekst nije o Zlatku H. Nije ni o Dompoku. Ni o „najdesnijoj“ vlasti. Tekst je o nečem oko čega se, to je najgroznije, zapravo svi slažu, i oni na vlasti i oni u opoziciji.

Izbori 2024. spojili su antagonizme. Političke antiteze, antinomije, inkompatibilnosti uvezali su mladići iz Domovinskog pokreta. Dječaci „egzotičnog“ političkog izričaja slijepili su HDZ i SDP. Naime, obje ove opcije udvarale su se trinaestorici za hrvatsko društvo i demokraciju ne baš veličanstvenih.

Političko snubljenje HDZ-a dade se razumjeti: poveznice dviju „verzija“ HDZ-a postoje, sve i ako su jedni uglađeniji, drugi radikalniji, ptice su to iz istoga jata. No vizije da bi SDP s Mostom, Možemo, a onda i Domovinskim pokretom, mogao „reformirati“ Hrvatsku, mogli su doživjeti samo politički naivci bez kičme i društvenih vrijednosti koji su se pod agendom borbe protiv korupcije već vidjeli kao Vlada. Što nisu uspjeli na izborima, vrh SDP-a i novoizabrani zastupnici mislili su ostvariti bolesnom pragmatičnom suradnjom s onima koje su tada vidjeli u „antikorupcijskoj“ koaliciji. Sada ih, zanimljivo, vide kao, hm, desne radikale.

Neću govoriti o situaciji sličnoj onoj kad je Karamarkov HDZ pustio filoustaški „duh“ iz boce. No može se vidjeti znakove istoga zla. Znali smo kako desničarenje ne drži do prava i sloboda. Ruši ih. Osobito manjinska. Ali 2015. ljevica je, u očima promatrača, mene, bila alternativa, prostor otpora. Tada se snažno opirala konzervativnoj reakciji i nacionalnoj isključivosti.

Devet godina kasnije situacija bitno drugačija. Predsjednik izabran s „ljevice“ zaboravio je ukazivati na patologiju ZDS-revivala. Sudjelovanje u vukovarskoj koloni 2023. bilo mu je duhovna okrjepa s onima koje je kasnije politički gotovo zagovarao. Intelektualni siročići s lijeva pristali su statirati u toj kuruzi s ciljem da svoje financijske apetite „opredmete“ u nečem značajnijem od samo naknade za odvojeni život, mjesta u Holdingu ili gradskoj ustanovi. Pristali su biti „lijeve ustaše“. Pristojni kvislinzi, socijalno svjesni luburićevci. Pojasnit ću. Na Srbima.

Domovinski pokret u pregovore je krenuo s otvorenim kartama. Zabrana financiranja Novosti, isključenje podrške SDSS-a, „nova“ povijest, deratifikacija Istanbulske, domoljubni zanos vojnog roka, zabrana pobačaja, muzeji komunističkog terora – političke odrednice bile su programski javne. I nisu spriječile SDP u mokrim snovima kombinatorike vlasti. Tako se ljevica, povijesno kozmopolitska, upustila u kompromise nacionalističkog narativa.

Sjajna je ideja marginalizirati političke predstavnike srpske manjine u Hrvatskoj, zar ne? Nažalost su i Rijeke pravde tako mislile. Politička tajnica SDP-a spomenula se puknute tikve onih, Srba, koji su s vragom tikve sadili. Velikom vođi degutantno je bilo slušati Pupovca. Dalija je jasno osudila neke „koji su HDZ-u godinama držali skale, ali sada su postali nepoželjni za stolom. Sve je to poraz onih koji su svoje financijske interese i pohlepu vlastitih džepova stavili iznad interesa države“. SDP je na mreži X koaliciju HDZ-a i Dompoka popratio objavom „Bilo je na -50 %, nije mogao odoljeti!“ uz fotografiju Plenkovića koji drži dvije vrećice iz šopinga, a na njima piše „Domovinski pokret“ i „manjine“. Vrlo inkluzivno.

Dio je te priče, o čemu SDP-ovci nisu razmišljali kad su snivali vlast s Domovinskim, i inzistiranje na tome da se ograniče javna sredstva za Srpsko narodno vijeće. Posebice da se ne financiraju novine srpske manjine. Jer nekima sadržaj nije baš drag.

Ima li boljeg dokaza prihvaćenosti manjine od društva i pripadanja manjine društvu od tjednika Novosti? Tjednik koji nominalno izdaje tijelo nacionalne manjine istupa kao važan medij građansko-liberalne Hrvatske, primarno s pozicija intelektualne, lijeve društvene kritike. Nije li najveća pohvala tom tjedniku da je postao važno glasilo liberalne Hrvatske, ne samo nacionalne manjine? No zato ga linčuje nacionalistička Hrvatska. Jer, pazite, nije dovoljno manjinski – dakle, srpski – nego je kozmopolitski i građanski! Neoprostivo u Hrvatskoj danas.

Novosti, kao i srpska manjina, mogu biti samo protivnik nacionalizma. Zato što se boje hrvatske isključivosti. Pa će se u izmicanju od njega opirati i svakom srpskom nacionalizmu, onom čija je destruktivnost uništila, a ugrožava i dalje, temeljne civilizacijske vrijednosti na nekadašnjem zajedničkom prostoru. U Novostima se to vidi. I čita.

A opozicija, plejada politički i ljudski beznačajnih likova, bjesni. No ne stoga što je jedna manjina segregirana. Ne. Ključni je krimen što je ta manjina htjela biti u Plenkovićevoj vladi, jer joj politički izabrani predstavnici imaju dobro mišljenje o premijeru. Zbog toga opozicija bjesni. Ne pitaju se zašto manjinci imaju dobro mišljenje o Plenkoviću. Recimo, ne vide da je opoziciju, njen najzastupljeniji dio, predvodio – i to dovodeći Ustav u pitanje – isti onaj koji je svojevremeno izvrijeđao Pupovca upravo onako kako bi to učinio tipičan glasač Domovinskog pokreta. Što ti „moralni cenzori manjine“ očekuju? Da se olako prijeđe preko svega, zaboravi dobro što je Vlada – HDZ-ova, zamislite – učinila srpskoj manjini i da podršku salonskim snobovima koji nikad nisu vidjeli Glinu ili Gračac?

Lijeva opozicija prema Pupovcu i izabranim predstavnicima srpske manjine, SDSS-u i SNV-u, odnosi se upravo kao desnica. S tim da ih desničari mrze jer su Srbi i jer su Pupovčevi, a ovi „fini“ lijevi liberali mrze ih jer Pupovac i Srbi nisu „njihovi“. Nisu im odani „do groba“. Usude se gledati svoje interese. Politička oholost i manipulacija obilježavaju odnos i desnice i ljevice prema srpskoj manjini. Tu su, nažalost, isti i biznismeni-patrioti i lažni ljevičari. I upravo se u tome vidi sva politička infantilnost i ljudska bijeda nazovi-progresivaca, kozmopolita koji to nisu, ljevice koja je to posustala biti. Na kraju se može zaključiti da bi političkim predstavnicima srpske manjine, autorima i čitateljima Novosti isto bilo taman da su i crveni i zeleni formirali Vladu s Domovinskim. Možda se, za Srbe, HDZ, Plenković, i više borio.

Sve to vodi guranju manjine u „ruke“ populističkog vođe susjedne države. A desnica želi baš to, manjinu prikazati izdajničkom, podrivateljem Domovine, nakon što je „izruči“ na istok. A onda će ponuditi opciju: ili se pokloni ili se ukloni.

Kako reagiraju drugi akteri?

Možemo! ne napada Srbe, šute svjesni elementarne pristojnosti. I kalkuliraju. Neprestano. Kao i kad obilježavaju Dan oslobođenja Zagreba, no ne vraćaju Trg maršala Tita. Jer „nije još vrijeme“. Pa, je… mu kronologiju i astrologiju, kad će biti vrijeme? Za normalno društvo. Propadosmo čekajući to vrijeme, pravo i mudro, zagrebačke kukavičke vlasti, tako najsnažnijeg prešutnog koalicijskog partnera HDZ-a i Dompoka, utišanih slabića prigodničarskog antifašizma u Maloj dvorani Lisinskog. Možda čekaju da nakon aktualne revizionističke desnice dođu još gori, oni koji bi nakaradne filoustaške namjere i ostvarivali, pa da tada bude vrijeme. Naravno, ako ćemo još biti živi. Amen.

Ili: „Užasno me inače 2024. zanima kako je biti u raljama nacionalizma.“ To je bio komentar jedne borkinje za temeljna prava početkom ožujka. Prošla su dva mjeseca. Možete li sada zamisliti Hrvatsku u raljama nacionalizma? Progresivnost – ne, samo šminka.

P. S. I još nešto. Ustavni sud, onaj koji bi predsjednik ukidao, on sad zadnji stoji na obrani temeljnih prava. Svih nas. Pa i Srba. Razmislite o tome. I o onima koji se Ustavnog suda vulgarno groze.

nacional