Kao posljedica intenzivnog rasta globalne ekonomije, broj ljudi koji žive u ekstremnom siromaštvu, bez pristupa energiji, resursima, informacijama i tržištima, smanjio se, a istovremeno su se povećali očekivano trajanje života i prosječna razina obrazovanosti. Bilo je to razdoblje izvjesnosti, relativne sigurnosti i rastućeg prosperiteta. Hrvatska zbog raspada bivše države i rata za neovisnost nije mogla u potpunosti iskoristiti blagodati ere na zalazu, no čak smo i mi, bez obzira na naše specifične okolnosti, imali priliku donekle osjetiti pogodnosti te ere. Bez ustezanja možemo stoga reći da je svijet danas bolje mjesto nego što je bio prije tridesetak godina zahvaljujući razdoblju relativnog mira, sigurnosti i ekonomskog prosperiteta.
No jednako tako bez ustezanja možemo reći i da se svijet kakav smo do sada poznavali nepovratno promijenio. Pandemija, energetska kriza, inflacija, disrupcije u lancima dobave, prijetnja izbijanja nuklearnog rata i klimatske nepogode polako, ali sigurno uvode nas u novu eru karakteriziranu povećanom neizvjesnosti, polarizacijom i zaokretom u globalizacijskim procesima. Ekstremni događaji koji su nas zadesili posljednjih nekoliko godina probudili su nas tako iz sna u koji smo se uljuljkali, u kojem smo zaboravili koliko je globaliziran i nikad više isprepleten svijet ranjiv i koliko su, da bi on kao takav mogao opstati i prosperirati, bitni međunarodna suradnja i povjerenje.
No dolazak nove ere ne podrazumijeva samo uspostavu nekog novog multipolariziranog svjetskog poretka zasnovanog na grupiranju zemalja po regionalnoj ili ideološkoj osnovici. Ona podrazumijeva i značajnu izmjenu strateških modela poslovanja kompanija.
Ti su modeli u zalazećoj eri, zahvaljujući globalizacijskim procesima, odnosno neometanom seljenju kapitala preko nacionalnih granica, bili zasnovani gotovo pa isključivo na ostvarivanju troškovnih prednosti kompanija. Proizvodnja se tako, potpomognuta tehnološkim napretkom, jačanjem utjecaja Svjetske trgovinske organizacije, uklanjanjem carinskih prepreka i uvođenjem naprednih tehnika optimizacije lanaca dobave, selila u onu zemlju u kojoj su troškovi proizvodnje bili što niži.
Financijski kapital istovremeno se selio u one zemlje u kojima je prinos bio viši. Pozitivne posljedice naglaska na strateškom modelu poslovanja - temeljenom na troškovnoj konkurentnosti u tehnološki sve naprednijem svijetu u kojem su se od osamdesetih godina naovamo postupno uklanjale granice u svjetskoj trgovinskoj razmjeni i kretanju financijskog kapitala - bile su povećana ponuda jeftine radne snage, veća prekogranična konkurentnost kompanija, smanjivanje cijena potrošačkih dobara, povećana proizvodnost rada i veće stope ekonomskog rasta.
Negativna posljedica ere koja svakim novim danom sve više pripada prošlosti veća je ranjivost kako ekonomija, tako i kompanija na bilo kakve ekstremne događaje. Danas, nakon niza ekstremnih događaja koji su nas zadesili u posljednje tri godine, postalo je posve očito da duboka globalizacija koja ne diskriminira između demokratskih i autokratskih režima nije kompatibilna s nacionalnom suverenošću i sigurnošću. Nedavni govor potpredsjednika Europske komisije Josepa Borrella Fontellesa najbolja je potvrda ove teze, ali i dokaz koliko je snažno Europska unija, kojoj i mi pripadamo, negirala potencijalne opasnosti duboke globalizacije. Danas, kada se suočavamo s energetskom krizom, inflacijom i potencijalnim nestašicama sirovina, sprema nam se nova era u kojoj će kompanije, baš kao i države, morati početi stavljati veći naglasak na povećanu otpornost i samodostatnost, odnosno na smanjenje ranjivosti kompanijskih poslovnih procesa.
Kako će izgledati poslovanje u tom novom svijetu, u kojem uljuljkani rast na krilima troškovne konkurentnosti više neće biti moguć? Za početak, kompanije će se morati naviknuti na to da će poslovanje s partnerima i vladama kojima se ne može vjerovati i koje u svojoj naravi nisu demokratske biti znatno više otežano nego što je to bio slučaj do sada. Jednom kada povjerenje postane oskudna valuta, a svjedoci smo toga da ga u svijetu u kojem živimo ima sve manje, i ekonomije i kompanije počet će se grupirati u ekonomske blokove.
No u takvim blokovskim uvjetima međunarodnog poslovanja problem će vrlo brzo postati raspoloživost resursa, a nakon toga i njihova cijena. Naime autokratske vlade trenutno kontroliraju desetinu izvoza svih roba i sirovina kojima je teško naći zamjenu. Tako se Rusija trenutno nalazi pod međunarodnim trgovinskim sankcijama, a važan je izvoznik ne samo nafte, plina i aluminija, nego i paladija, metala koji se koristi u katalitičkim konverterima za ispušne plinove, zubnim plombama i kirurškim instrumentima, te nikla korištenog u izradi nehrđajućeg čelika i baterija.
Pojačat će se stoga inzistiranje na otpornosti i samodostatnosti kompanija, što su dvije ključne riječi koje Borrell Fontelles u svom govoru često naglašava. To znači da će kompanije morati birati između međunarodne diversifikacije svojih lanaca dobave, a ona je bila dosadašnji utaban i troškovno učinkovit poslovni put, te skupljeg oslanjanja na domaće ili na dobavljače iz istog ekonomskog bloka.
Izvjesno je stoga da će se globalni dobavni lanci restrukturirati te da će pojave seljenja proizvodnje natrag u matične zemlje (reshoring) ili u one u blizini matične zemlje kompanije (nearshoring) postati učestalije. U ekstremnijem slučaju stavljanje povećanog naglaska na otpornost i samodostatnost može dovesti i do rastuće popularnosti modela vertikalne integracije koji primjenjuje Tesla, a koji podrazumijeva da kompanija ima potpunu kontrolu i nad svojim lancima dobave i nad svojim distributivnim kanalima. U uvjetima neizvjesne opskrbe energijom i klimatskih promjena kompanije će morati pojačano investirati u energetsku učinkovitost i prelazak na niskougljično gospodarstvo, što će dodatno povećati troškove poslovanja te cijene njihovih proizvoda i usluga.
U ovom novom, neizvjesnom i nesigurnom svijetu kompanije će se morati pripremiti na pojačanu učestalost ekstremnih događaja kao što su klimatske krize, pandemije, nestašice, ratovi i neadekvatna ponuda radne snage kako bi osigurale kontinuitet poslovanja. Poslovanje zasnovano na troškovnoj konkurentnosti morat će tako barem dio svog primata ustupiti inzistiranju na otpornosti i samodostatnosti, pri čemu trenutno nije jasno koji su to izvori budućeg održivog globalnog ekonomskog rasta.
Pravo pitanje stoga glasi kako postići optimalnu ravnotežu, odnosno kako zadržati prednosti ekonomske otvorenosti i globalizacijskih procesa uz istodobno povećanje otpornosti i smanjenje ranjivosti kako kompanija, tako i ekonomija. Ako ne uspijemo pogoditi tu optimalnu ravnotežu i ako se zatvorimo u vlastite ekonomske bunkere, moguće je da nas čeka era u kojoj će jačati državni intervencionizam i trgovinski protekcionizam, a posljedice će biti znatno niže stope ekonomskog rasta uz trajno više stope inflacije. Ako je ikada neko razdoblje zahtijevalo vizionarsko vodstvo koje je u stanju izvesti međuovisne zemlje svijeta na pravi put, sada je to vrijeme. Nažalost, erozija demokratskih standarda u mnogim demokratskim društvima, kao i trenutne političke situacije u najrazvijenijim zemljama svijeta, poput Kine, Velike Britanije i Italije, ne daju nam mnogo razloga vjerovati da takvih vizionara ima napretek.
