U Beogradu se, na Kalemegdanu, nalazi zanimljiv Spomenik zahvalnosti Francuskoj. Svečano je otkriven 11. studenog 1930, u nazočnosti kralja Aleksandra i kraljice Marije, u čast pomoći i ratnoj podršci koju je Francuska Srbiji pružala za vrijeme Velikog rata. Skulptura žene koja simbolizira Francusku, i s mačem u desnici ruci juriša u pomoć Srbiji – prikazana u svoj epskoj silini i dramatici karakterističnima za svog tvorca – djelo je Ivana Meštrovića. Odlivena je u četrnaest dijelova, u Ljevaonici umjetnina Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, koji su na licu mjesta spajani u dva odvojena dijela, koji će na kraju biti sjedinjeni, nakon transporta u Beograd. Na pročelju postamenta, načinjenog od bračkog mramora, uklesano je: “A la France”, a na stražnjem dijelu je natpis: “Volimo Francusku kao što je ona volela nas 1914-1918”. U donjem dijelu postamenta u kamen je uklesana i svojevrsna pripovijest događaja, nalik na crkvenu fresku ili na strip. Nju su prema majstorovim nacrtima načinili njegovi suradnici i učenici, redom: Frano Kršinić, kao voditelj radova, i Antun Augustinčić, te Grga Antunac, Šime Dujmić i Drago Orlandini. U Meštrovićevom likovnom pripovijedanju herojske francusko-srpske suradnje na Solunskom frontu, jedna je stvar naknadno mijenjana. Na jednoj sceni s njegove slike Francuska je prikazana kao dojilja srpske djece, što je utemeljitelj Francuskog instituta u Zagrebu, mladi Meštrovićev prijatelj Raymond Warnier, smatrao blago neprikladnim. Majstor je prihvatio njegovu sugestiju, ali je skica ostala.
Spletom nadasve zanimljivih okolnosti, na izradi spomenika sudjelovali su samo Hrvati. Nastao je u Zagrebu, tek je postavljen u Beogradu.
U srpnju 2019, kada je kao predsjednik Republike prvi put posjećivao Beograd, Emmanuel Macron na svom je Twitteru, lijepom srpskom ćirilicom, objavio: “Na spomeniku koji je u srcu Beograda napisane su reči: ‘Mi volimo Francusku’. To je snaga našeg prijateljstva, isklesana u kamenu. U ime Francuske, došao sam da kažem hvala srpskom narodu.” Pet godina kasnije, krajem kolovoza 2024, neke stvari su se promijenile – recimo Twitter je postao X – ali ono što je važno ostaje isto, pa Macron iznad te prve objave i iznad fotografije na kojoj je, skupa s predsjednikom Srbije Aleksandrom Vučićem, ispred Meštrovićevog Spomenika zahvalnosti Francuskoj, dopisuje, naravno na srpskom i ćirilicom: “Čuvam dragu uspomenu na svoju posetu pre pet godina u Srbiji. U svetu gde je sve nestabilno, lepo je imati pouzdane prijatelje i istorijske konstante. Delimo ih. Iskrena radost je vratiti se.”
Kada je prvi put bio u Srbiji, u Macronovoj pratnji bili su Enki Bilal, čuveni francuski strip crtač, rodom iz Beograda, i Pierre Lungheretti, direktor Međunarodnog centra za strip u Angoulêmu. Tada se sreo s vrlo zanimljivom srpskom ekipom: strip crtačem Aleksandrom Zografom, direktorom BITEF-a Ivanom Malenicom, direktorom Muzeja savremene umetnosti Slobodanom Nakaradom… Dakle, jednom prilično alternativnom kulturnjačkom ekipom. Četiri godine kasnije, u jednom mnogo konvencionalnijem kulturno-umjetničkom aranžmanu, u Vučićevoj je pratnji obilazio stalnu postavku u Galeriji Matice srpske u Novom Sadu. Ali zanimljivo je da je oba puta francuski predsjednik značajno vrijeme proveo razgovarajući o umjetnosti i obilazeći srpske umjetničke institucije, te da je, na kraju krajeva, prvi put u Srbiju dolazio kao simbolični predvodnik i predstavnik Republike stripa.
U Zagrebu, pak, kada je bio, krajem 2021, čitamo glavni naslov iz upravo ovih novina: “Macron i Plenković sastali se u poznatom zagrebačkom restoranu”. Ali nije to bio jedini događaj u kojemu je visoki gost sudjelovao s hrvatskim premijerom. Evo i drugog, u istim novinama: “Macron i Plenković uživali u ležernoj šetnji centrom Zagreba: Padali selfiji, građani im mahali…” Ali ne budimo zlobni, jer Macron je, kako izvještava jedno drugo zagrebačko glasilo, “otišao do Trga Stjepana Radića, gdje je položio vijenac kod Spomenika domovini”, ali ni to nije sve: “Sam je izrazio želju da oda počast poginulima u Domovinskom ratu i prvi je najviši gost koji je to učinio kod novog zagrebačkog spomenika”. I da ne bude kako je ovo baš sve od hrvatske kulture i umjetnosti, valja spomenuti da su u onom poznatom zagrebačkom restoranu za istim stolom s Macronom bili Ćiro Blažević i Tereza Kesovija. O svemu ovom Macron nije ostavljao tragove po Twitteru, pogotovu ne na hrvatskom, ali je prigodno izjavio: ”Veliko mi je zadovoljstvo i ponosan sam što sam prvi predsjednik Francuske Republike koji je posjetio Hrvatsku od osamostaljenja. Radi se o nepravdi. Ovaj posjet je simbol našeg prijateljstva i pokazuje koliko su snažne veze dviju zemalja.”
Posjeti Zagrebu i Beogradu imaju nešto zajedničko: Rafale! Hrvatima je u pola cijene prodao dvanaest polovnih borbenih aviona, a Srbima je po punoj cijeni prodao dvanaest novih borbenih aviona. Premda to nikada nije na takav način izrečeno, Hrvati su avione kupili da bi ratovali protiv Srba, dok su Srbi iste takve avione – samo posve nove – kupili da bi jednakom mjerom odgovorili Hrvatima. Istina, nije tu više riječ o pravome ratu – premda ni tu mogućnost ne bi trebalo nikada do kraja isključiti, ne barem u mašti onih koji najviše u ratovima uživaju – nego o metaforičnom ratu, o ratu vrijednosti, o ratu amblema, o ratu simbola. Ustvari, Rafalei u oba slučaja služe istom čemu je poslužilo i sve drugo čime su Srbi i Hrvati dočekivali francuskog predsjednika. Hrvati su ga dočekali poznatim restoranom, koji je, istina, sumnjivog kvaliteta, i šetnjom po zagrebačkoj špici, a Srbi su ga dočekali Savom Tekelijom i Urošem Predićem, kulturom i umjetnošću, dakle. Čime će Macron biti više impresioniran, to nipošto ne možemo reći, niti ćemo to ikada saznati. Ali bi, možda, vrijedilo razmisliti čime bismo sami bili više impresionirani: fužima sa svježim tartufima i lungićem – to je, saznajemo, Macron jeo u poznatom restoranu – ili slikama Save Šumanovića i srednjovjekovnim ikonama; dernekom u Interkontiju sa Ćirom, Terezom i stotinjak Plenkovićevih ministara i podložnika, ili konvencionalnim razgovorom s Aleksandrom Zografom i Ivanom Medenicom. Kakvi bismo željeli biti u očima svijeta?
Danima nakon što je Emmanuel Macron u Beogradu predao domaćinima prometne dozvole za dvanaest novih Rafalea, u hrvatskim medijima čitamo i slušamo kako srpski Rafalei, za razliku od hrvatskih Rafalea, ne valjaju ništa. Natječu se vojni eksperti i aktivni generali tko će teže obezvrijediti ono što su Srbi kupili. Jedan kaže da oni time ne znaju letjeti, a kako nisu u NATO-u, nema ih tko naučiti. Drugi to objašnjava ovako: “Ja ću vam reći da ja imam iPhone, znači da bi ga koristio u potpunoj konfiguraciji, moram imati sve na njemu dostupne aplikacije. Ja imam dostupne na svom iPhoneu sve dostupne aplikacije jer sam članica NATO-a. Međutim vi, vi ste naručili novi takav iPhone, ali nemate dostupnost tih aplikacija jer niste članica NATO-a.” Biva, Macron neće Srbima dati aplikacije, pa Srbi bez Google maps, iMovie i Flightradar, te tko zna čega još, u svojim Rafaleima neće moći izaći ni na internet. A našao se i jedan koji je rekao da ćemo im mi kao članica NATO-a, naravno u slučaju potrebe, zbombati te njihove Rafale, i prije nego što polete. No, ako je već tako, ako činjenica što smo članica NATO-a igra neku važnu ulogu u priči o Macronovim aviončićima, zašto smo uopće kupovali Rafale, ako su na našoj strani sve te stotine i tisuće NATO-ovih borbenih aviona? I je li stvarno netko ozbiljan u Hrvatskoj misli da će Macron nekome naokolo prodavati iPhone 15 bez aplikacija, samo zato što kupac nije član NATO-a?
U svakom slučaju, i za Hrvatsku, i za Srbiju, možda bi mnogo isplativije bilo u simbolične ratove ulaziti sa simbolima koji su manje skupi, a možda su efikasniji. Srbija se pred francuskim predsjednikom reklamira kao Francuskoj ravnopravna zemlja kulture i povijesti, dok se Hrvatska reklamira kao zemlja fuža s tartufima i pokojnog Ćire Blaževića, u kojoj je važno biti viđen? Prvo je, možda, pomalo naivno. Ili će netko reći da je gnjavatorski. Ali, ipak, ulijeva poštovanje.
Na kraju, ispada da je jedino što je od hrvatske kulture i umjetnosti predsjednik Republike Francuske ikad vidio bio “Spomenik zahvalnosti Francuskoj” na beogradskom Kalemegdanu. Sve drugo svodi se na ugostiteljstvo, trgovinu, konobarsku poniznost…
