Emocije u “ozbiljnoj” politici nemaju baš povoljan status. Legitimnima ih se smatra samo u svojevrsnoj naknadnoj ulozi. Prikladne su kao asortiman sjećanja na prethodne političke događaje i epizode. Neizostavni su dio komemoracija ili slavlja koji čine gradivno tkivo određene političke zajednice. Inače ih se smatra smetnjom u odvijanju racionalne politike, distrakcijama koje nam onemogućuju da pratimo tržišne signale ili institucionalne zahtjeve.
S druge pak strane, u obliku neke vrste odgovora na “tiraniju” anonimnih političkih sila, novi takozvani populistički trendovi u emocijama vide “autentičnu” političku reakciju koja se često izjednačava s voljom naroda kao takvom. Emocije u tom kontekstu predstavljaju neposredan i demokratski politički izraz koji zaobilazi tajanstvenost briselskih hodnika i softvera na burzama. One se tretiraju kao iskreni vapaj onih koji se zaobilaze u procesu donošenja političkih odluka. Taj se vapaj nerijetko utjelovljuje u liku autoritarnog vođe koji navodno posjeduje tu moć da te emocije kanalizira u političko djelovanje.
Pored ove “metodološke” podjele uloge emocija u našim političkim životima, one su dakako prisutne i na prizemnijem, svakodnevnom nivou, ali tu im se status političkog pitanja uglavnom odriče. Doduše, pandemija i lokdauni su emotivne živote doveli na liste političkih prioriteta, ali zasad ostaju adresirani isključivo kao pitanje za stručnjake koji nam tumače trendove i daju savjete. Sasvim rijetko se naše emotivne vrtloge dovodi u vezu sa širim društvenim, ekonomskim i političkim okvirima i u tim kontekstima raspravljaju izvori problema koje nam predstavljaju.
Još i prije pojave kobnog virusa svjetskom su štampom kružila istraživanja o sve izraženijim osjećajima usamljenosti širom zapadnog svijeta. Ograničenja kretanja i komunikacije su taj trend samo dodatno pojačala. Postoje, naravno, određeni metodološki problemi u “mjerenju” usamljenosti i usporedbama s prethodnim periodima, ali istraživanja su neumoljiva. Pregledno su izložena u nedavno objavljenoj knjizi renomirane ekonomistice Noreene Hertz “The Lonely Century” i definitivno upućuju na politički problem. Može se statusu problema prigovoriti i s tvrdnjom da je posrijedi “first world problem”, da su to problemi zapadnjaka, a ne ljudi u slamovima globalnog juga koji nemaju tu “klasnu privilegiju” da budu usamljeni.
Premda taj segment globalne populacije uglavnom nije uključen u istraživanja, dobiveni rezultati ipak opovrgavaju njihovo postojanje kao razlog za eliminaciju problema. Iako su samci itekako zastupljeni među onima koji se teško nose s problemima usamljenosti, ona je itekako prisutna i kod ljudi koji žive u brakovima i većim obiteljima i ne predstavljaju “klasične sumnjivce”. Naprotiv, usamljenost u priličnoj mjeri proizlazi iz gubitka posla ili nekog sličnog oblika isključenosti iz šire društvene zajednice. Drugim riječima, problem nije nastao iz previše dostupnog vremena za refleksiju o smislu života i nije se ukazao kao takav jer su akademici i ugledni novinski komentatori univerzalizirali svoje srednjoklasne anksioznosti i predstavili ih kao globalan problem, što inače i nije tako rijedak slučaj.
Stari zahtjevi
Međutim, to ne znači da nam oni ne nude i dragocjene uvide na koje bi se mogli osloniti pri pokušajima političkog adresiranja problema usamljenosti i pratećeg emotivnog tereta. Nedavno je na stranicama Financial Timesa njihova novinarka i kolumnistica Claire Bushey u prilično inspirativnom tekstu naslova “Loneliness and me” velikodušno podijelila osobne probleme s usamljenošću. Osim što je izložila osobnu priču koja je specifična, ponudila je čitav niz minucioznih zapažanja o prirodi društvenih, prijateljskih i intimnih odnosa koji generiraju usamljenost i emotivne raskorake s kojima se teško nositi. Pritom je upotrijebila i izraz koji usamljenosti i emocijama daje neophodan društveni prizvuk: emocionalna infrastruktura.
Ona ga je više upotrijebila u distinkciji između ljudi koji su nam u životima usputni i onih koji su nam neophodni, ali njena naknadna refleksija o društvenim uvjetima koji stvaraju tu razliku omogućuje i “dublje” korištenje pojma. Kao što su nam nužne logistička i socijalna infrastruktura da bi vodili dostojanstven život, tako je nužna i emotivna. Ona podrazumijeva prisne i zdrave odnose na intimnom i društvenom planu i različite oblike podrške. Postojanje takve infrastrukture nipošto nije garant izostanka emotivnih problema, ali je svakako preduvjet za njihovo rješavanje. I tu ne govorimo samo o marginaliziranim i šikaniranim članovima društva, već o općoj populaciji. I ona ne isključuje sve nijanse emocionalnog sazrijevanja i inteligencije već samo pruža svima priliku da na tim oblicima vlastitog razvoja mogu raditi, sami i s drugima.
Naravno da su za tu infrastrukturu potrebni i stručni kadrovi i prilagođen obrazovni sustav, ali njenu osnovu čine dva fundamentalna odnosa: radni i obiteljski. Postoji čitava masa ljudi koji u nuklearnoj i široj obitelji nalaze utjehu i emotivnu podršku, ali postoji i veliki broj ljudi, kako ističe Bushey, kojima trenutna “tiranija” braka/veze i takvog tipa intimnog odnosa naprosto ne odgovara. I tu se ne radi o nekim takozvanim identitetskim pitanjima. Bushey navodi niz povijesnih primjera drukčije organizacije intimnog života i stanovanja koji nisu bili nikakav avanturizam ili eskapizam, već odgovor na emotivne i društvene potrebe. Kao društvo naprosto moramo omogućiti, pravno, politički i materijalno, različite tipove zajednica koji će ljudima moći odgovoriti na različite oblike emotivnih i intimnih potreba. Moramo im omogućiti emocionalnu infrastrukturu. Nametanje istog kalupa na šarolik asortiman potreba i želja nužno generira usamljenost i emotivne probleme. Ponuda drukčijih kalupa ne garantira emocionalni “mir u svijetu”, ali svima nudi jednake mogućnosti da se s tim izazovima suoče.
Pored promjene organizacije života u slobodno vrijeme, neophodna je promjena i organizacija rada i radnih odnosa. Većina ljudi je prisiljena prodavati radnu snagu da bi preživjela i u periodu u kojem svoju radnu snagu prodaje – u radnom vremenu – podložna je diktatu šefova i menadžera. Kako glasi stara marksistička parola, demokracija prestaje na vratima tvornice. Ili ureda, kafića i fitness centra. Ljudi u tom periodu nemaju autonomiju nad vlastitim tijelom i vlastitim odlukama. Stres i iscrpljujući rad nedvojbeno ostavljaju snažne emotivne posljedice. A s tim da je tu još i stres od gubitka tog posla i izvora stresa. Da bi se ostvarili preduvjeti za održivi emotivni život neophodna je promjena odnosa na radnim mjestima koja su integralni dio emocionalne infrastrukture. A ta promjena prije svega zahtijeva skraćivanje radnog vremena i demokratizaciju mjesta rada.
Emocionalna infrastruktura je političko pitanje kojem ne trebaju novi politički zahtjevi. Ovdje nabrojani su dio političkih pokreta za oslobođenje već stoljećima. Samo im treba dati tu dodatnu dimenziju i emocijama omogućiti pravo političkog života. Jer kako je rekao pokojni igrač Hajduka Ivica Hlevnjak Bukle: “Emocije su zajebane.”
