Epiktet je jedan od istaknutih predstavnika stoicizma, filozofskog pravca koji je duboko utemeljen na etici, na pronalaženju sreće kroz vrlinu i slobode kroz mudrost. Rođen u ropstvu kojeg se kasnije oslobodio, njegov bi se život možda mogao nazvati teškim i tragičnim, no Epiktet kaže:
Život čovjekov nije bez teškoća, ali su te teškoće razmjerne njegovoj snazi.
Na drugom mjestu kaže: Što drugo tragedije opisuju, do patnje onih koji su bili preko mjere opsjednuti izvanjskim stvarima? Ako, dakle, treba nekoga kroz priču, makar i izmišljenu, naučiti da sve što je van nas i u čemu nema slobode izbora, nema ama baš nikakvog značaja, ja bih se prvi podvrgao toj nauci, jer ona bi mi donijela život miran i spokojan!
Podučavao je o važnosti razlučivanja onoga što je stvarno u našoj vlasti od onoga što nije. Na prvom mjestu svojim primjerom, a potom i razgovorima, podučavao je da su u našoj vlasti mišljenje, djelovanje, sve ono što je po prirodi slobodno, što se ne može spriječiti ni omesti. Dalje uči da smo robovi u duši podredimo li se svemu onome što ovisi o drugima i nalazi se u rukama drugih. Savjetuje da kontroliramo svoje reakcije na ono što ne možemo kontrolirati.
Nema, dakle, nikog nada mnom tko bi mi osigurao neko dobro, ili me uvalio u neko zlo, nego ja osobno imam vlast nad time.
Rođen oko 50. godine nove ere u Maloj Aziji, ovaj čuveni stoik bio je slobodan daleko prije nego što mu je Epafrodit podario slobodu. Njegova učenja nadahnula su mnoge, a među njima i careve Hadrijana i Domicijana. Veliki broj praktičnih savjeta o postizanju harmonije, moralne čvrstoće i mudrosti u različitim životnim situacijama ostao je sačuvan u bilješkama Epiktetova učenika Flavija Arijana.
Epiktet nije svojim učenicima nametao ideal savršenog mudraca, već je poučavao jednostavnu i praktičnu filozofiju, učeći ih da postanu istinski dobri ljudi. Njegova učenja ističu važnost nutarnjeg mira i postizanja sreće kroz prihvaćanje stvarnosti onakvom kakva ona je.
O onome što je u našoj vlasti i onome što nije
Stoga imaj na umu: ako ono što je po prirodi neslobodno smatraš za slobodno, a ono što je tuđe za svoje, imat ćeš samo neprilika, žalostit ćeš se, uznemiravat ćeš se, optuživat ćeš i bogove i ljude; a smatraš li za svoje samo ono što je doista tvoje, a ono što je tuđe, kako jest - za tuđe, nikad te nitko neće prisiljavati, nitko te neće ometati, nećeš se ni na koga žaliti, nitko ti neće nauditi, nikakva neprijatelja nećeš imati, jer uopće nećeš nikakve štete pretrpjeti...
Međutim, mada smo u situaciji da samo o jednom možemo voditi računa, i tome se posvetiti, mi hoćemo brinuti o mnogim stvarima i za mnogo štošta se vezati: i za svoje tijelo, i za imanje, i za brata, i prijatelja, i dijete, i služinče. A kad smo tako vezani za sto stvari, to postaje veliki teret, opterećuje nas i pritiska.
Između ostalog, Epiktet je promišljao i o čovjekovoj ulozi u široj cjelini i važnosti njenog otkrivanja. Kaže da svaki čovjek ima specifičnu ulogu u "kozmičkoj zajednici ljudi i bogova" koju treba živjeti na dostojan način.
U kozmičkoj zajednici ljudi i bogova svakome je dana određena uloga; čovjek ima dužnost najprije otkriti koja je njegova uloga, a potom nastojati tu ulogu dostojno odigrati, koristeći u punoj mjeri svoju moć racionalnog mišljenja.
... Ako pažljivo promatramo, naći ćemo da živom biću ništa ne pada tako teško kao odsustvo logike, kao i da ga ništa ne privlači koliko ono što je utemeljeno na čistom razumu.
Međutim, jednom čovjeku jedno izgleda razumno ili nerazumno, a drugom drugo, baš kao i što je dobro, a što zlo, što korisno, a što nekorisno. Zato nam je ponajviše i potrebno obrazovanje, da bismo naučili kako primjenjivati opći pojam razumnog i nerazumnog na pojedinačne slučajeve, a u skladu s prirodom. U procjenjivanju toga što je razumno ili nerazumno mi uzimamo u obzir ne samo izvanjsku vrijednost stvari koje su u pitanju, nego i što čija životna uloga podrazumijeva...
Onda netko pita: 'A odakle ćemo mi znati što spada u nečiju ulogu?' A odakle jedan bik zna kakve su mu sposobnosti, pa kad se lav pojavi, on jedini istrčava pred cijelo stado da ga zaštiti?! Nije li jasno da ako se ima sposobnost, tu postoji i svijest o toj sposobnosti? Tako i među nama, tko je na nešto spreman i sposoban, taj će toga biti svjestan. Ali i bik nije bik čim se rodi, niti je čovjek od rođenja hrabar i plemenit, nego mora kao vojnik vježbati u nepovoljnim vremenskim uvjetima i pripremati se, a ne bezglavo srljati u nešto što mu uopće ne priliči.
Iz stoičke riznice mudrosti možemo naučiti kako donositi odluke, kako se nositi s teškoćama, kako biti zadovoljan životom, kako razumjeti prijateljstvo itd. U Epiktetovim učenjima možemo pronaći smjernice kako živjeti u skladu s prirodom, kako prihvaćati i ispunjavati svoje uloge i kako se nositi sa izazovima koje nam život neminovno postavlja.
[...] zar ne želiš krenuti od početka i prvo postaviti temelj, razmotriti je li tvoja odluka ispravna ili neispravna, pa tek onda na tom temelju graditi nešto čvrsto i postojano? No ako je temelj koji si postavio sav truo i trošan, tu ne vrijedi dalje zidati - što veće i glomaznije zdanje podigneš, utoliko prije će se srušiti u prah.
[...] gdje se drugo može naći prijateljstvo osim tamo gdje i vjernost, poštenje i isključiva odanost prema vrlini...
Čovjek može biti sretan ako razumno i bez negodovanja reagira na ono šta mu se događa, a što je dio Božjeg plana; snaga i sposobnost da sve podnese dane su mu od prirode, i ništa od toga što mu se događa ne nadilazi njegove snage.
A tko je stvarno jak i nepobjediv?
Onaj koga ne izbacuje iz takta ništa od onoga u čemu on nema izbora.
Ništa veliko ne nastaje tek tako, iznenada, ni grozd tako ne sazrijeva, ni smokva. Ako ti meni sad kažeš: 'Hoću smokvu', ja ću ti odgovoriti: 'Za to treba vremena'. Pusti drvo da prvo procvjeta, pa da zametne plod, pa da plod sazri. Znači, ako plod smokve ne sazrijeva trenutno, za jedan sat, kako ti onda hoćeš pobrati plod ljudske misli za tako kratko vrijeme i bez imalo napora?
Život je kao igra loptom, važno je igrati spretno i po pravilima, ali se ishod igre ne može predvidjeti.
Nisam vječit, čovjek sam, dio jedne cjeline, kao što je sat dio dana.
S kakvim si uputstvom došao na ovaj svijet, kakvo ti je naređenje dano? Da svoje čuvaš i paziš u svakoj prilici, za tuđim da ne posežeš. Da budeš vjeran i pouzdan - to je tvoje; čestit i pošten - opet tvoje; može li ti itko to oduzeti? (...) Kad ideš za onim što nije tvoje, izgubio si nešto svoje.
A što kaže Božji zakon? Da čovjek čuva svoje i da ne traži tuđe, što mu je dano time da se služi, a što mu nije dano, za tim da ne žudi, kad mu se nešto uzme, da se od toga lako i bez odlaganja oprosti, budući zahvalan što je imao prilike da u tome izvjesno vrijeme uživa...
Materijal na kojem radi istinski dobar i častan čovjek je njegovo vladajuće središte, baš kao što je za liječnika ili mesara to tijelo, a za zemljoradnika njegova njiva; zadatak, pak, istinski dobrog i časnog čovjeka jest da vanjske utiske i percepcije tumači i koristi u skladu s prirodom.
Kao jedan od njegovih posljednjih velikih predstavnika, Epiktet je neizmjerno obogatio rimski stoicizam i ostavio trajan doprinos filozofiji. Njegove filozofske težnje svoju praktičnu primjenu nalaze i danas, skoro dvije tisuće godina kasnije.
