Cijelog proteklog tjedna odjekivali su kuknjava i lelek iz vrha HDZ-a nakon izrečene presude za Fimi mediju. Tomislav Karamarko žalio se gdje god je stigao da je njegova stranka teško, preteško kažnjena, iako činjenice govore nešto drugo. Nitko iz njenog rukovodstva nije završio u zatvoru, što je na suđenju Sanaderu i ostalima pošlo za rukom samo Ratku Mačeku, niti je HDZ-u zabranjen rad, kao što se dogodilo samoj Fimi mediji. Pa ipak, Karamarko pišti da je sutkinja Ivana Čalić proglasila HDZ kriminalnom, zločinačkom organizacijom, što nigdje u presudi ne stoji (govori se samo o kriminalnoj grupi oko Sanadera), štoviše, da su svi članovi HDZ-a označeni kao pripadnici te zločinačke organizacije, što stoji još manje. No šef HDZ-a uhvatio se baš ovoga drugoga. Ne prihvaćamo kolektivnu odgovornost svih članova naše stranke, grmi on, u očitoj namjeri da i njih uvuče u ovu priču i tako od HDZ-a napravi navodnu žrtvu teške pravosudne zloupotrebe.
Hm, to baš nikako ne pije vodu. Ne znam po koji put već moram podsjećati da u nirnberškom procesu čak ni Nacistička partija nije proglašena zločinačkom organizacijom u cijelosti, nego je tako okvalificiran samo njen vrh. Očito se pošlo od toga da je ona prevelika da bi se odgovornost prostrla na cijelo višemilijunsko članstvo, kao što je učinjeno s Gestapom, koji je proglašen zločinačkim od vrha do dna. Nisu dakle suci ni kod nas ni drugdje baš sisali veslo da mašu toljagom kolektivne odgovornosti kada god im padne na pamet. Znaju da ta batina ima dva kraja i da njome treba oprezno rukovati ako ne žele da presude udare uprazno ili čak izazovu kontraefekt (kao što je recimo preoštro kažnjavanje Njemačke nakon Prvog svjetskog rata utrlo put Hitlerovom revanšizmu). Sada se sve to, i još štošta drugo, aktualiziralo nakon prvog sudskog procesa u Hrvatskoj u kojem se kao optuženik našla jedna politička stranka, usto i ponajvažnija, koja je na kraju i osuđena.
Kao prvo, otvara se pitanje da li ta stranka uopće može, smije opstati nakon što je nekoliko godina služila kao običan kalauz za obijanje blagajni državnih tvrtki. Karamarko je tu napravio neoprostivu grešku. Odbio je ispričati se za taj lupeški profil HDZ-a, tvrdeći da kazna Sanaderu upija kao bugačica sve grijehe stranke, što, naravno, nije točno. Po tome HDZ zbilja ne zaslužuje da više postoji. Ali ako mora propasti, neka propadne sam od sebe, bez navijačkih drukanja sa strane koja mogu samo preokrenuti stvar. A baš to je napravio SDP-ovac Nenad Stazić. Izjavio je nakon presude HDZ-u da je to tako grozna stranka da bi se trebala ugasiti, što je glupo iz dvaju jakih razloga. Prije svega, Karamarko jedva čeka da to netko iz vladajuće stranke kaže kako bi našao i političkog inspiratora navodne sudske namještaljke kojom je HDZ proglašen krivim u slučaju Fimi media. Jasno, to su jugonostalgičari iz vladajuće koalicije koji nikada “nisu željeli Hrvatsku”, a sada, o nebesa, njome čak upravljaju. Drugi razlog zašto je ovo glupo je iskustvo iz sada mnogo spominjane Italije, gdje su zbog sličnog lopovluka u vrhovima vlasti ranih 1990-ih nestale sa scene dvije važne stranke (demokršćani i socijalisti).
Dakle dogodilo se ono što bi se sada hipotetski moglo dogoditi i u Hrvatskoj. Ali posljedice su bile takve da hrvatsku reprizu, blago rečeno, nitko pametan ne bi trebao priželjkivati. Jer nakon propasti spomenutih dviju talijanskih stranaka, širom su se otvorila vrata opasnim populističkim opsjenarima kakvi su Berlusconi, Grillo, a sada i novi predsjednik vladajuće Demokratske stranke Matteo Renzi, koji virus populizma ubacuje i u samo srce središnje vlasti. Iz hrvatske perspektive to bi značilo kao da HDZ i Karamarko nestanu, ali se zatim na njihovom mjestu uprizori netko od zazornih spodoba tipa Glavaša, Ruže Tomašić, Željke Markić, Bandića, Gabrića… Ne, hvala lijepo. Većina spomenutih samo bi reciklirali ono što već imamo s Karamarkovom strankom, ali bismo zato dobili još veće kovitlanje političkih strasti, koje ti dođoši ne bi znali kontrolirati. HDZ to ipak zna i koliko god mu na prvu loptu čovjek želio sve najgore, on je ipak uhodana konstanta koja unosi dozu predvidivosti u raspoloženja desnog dijela hrvatske populacije.
Tako je barem bilo dosad. Stvari su se promijenile s dolaskom Karamarka, koji je sam postao faktor nepredvidivosti jer je toliko zabrijao udesno koliko HDZ nikada nije, pa se radikalna desnica sada čak brani od njega zidinama posebno osnovanog Saveza za Hrvatsku. Usto, Karamarko pokušava špilati tvrdog antikomunista, koji crvenu opasnost vidi u svakoj od institucija vlasti, a sada i sudstva, što je, naravno, besmislica, a to galopiranje u prošlost bez glave i repa sada već postaje opasnost za zemlju. Kao i za samu njegovu stranku. Karamarko, naime, zaboravlja da demokršćani u Italiji nisu prije dvadesetak godina zbrisani samo zbog korupcije i lopovluka. Obilo im se o glavu i što nisu primijetili da je komunizam propao, nego su nastavili sa svojim antikomunističkim verglanjem i nakon toga. Trajalo je to svega dvije-tri godine, ali bilo je dovoljno da im se osveti. U Hrvatskoj se sve to oteglo mnogo dulje, ušli smo već debelo i u treće desetljeće od pada komunizma, ali Karamarko pali presahnuli žižak antikomunizma s toliko užarenog entuzijazma da to već ulazi u kategoriju specijalističke dijagnoze. U nekoj drugoj zemlji to bi mu se, sasvim sigurno, već obilo o glavu. No u Hrvatskoj je podjela na crne i crvene dublja i tvrđa nego u Italiji, iako ni tamo nije za baciti, i na tome Karamarkova stranka sigurno može još neko vrijeme vegetirati na političkoj sceni. Pogotovo jer to odgovara i SDP-u. Uz ustašonostalgičarske uzdahe koji su sve učestaliji među HDZ-ovcima i njihovim koalicijskim partnerima, lakše prolazi da je Milanovićeva stranka dosljedno antifašistička, iako to zapravo nije (riječ je o nekoj vrsti light-antifašizma, koji se pali i gasi ovisno o prilikama).
U svakom slučaju, HDZ i pod debelo dezorijentiranim Karamarkom ima dobre izglede da pregrmi ovu presudu oko Fimi medije. Pa čak i da zbije redove, prodajući svom tradicionalno podeduciranom biračkom tijelu muda pod bubrege da je važnije obraniti zemlju od komunista nego od lopova. Ali slaba je to utjeha šefu HDZ-a. Prije nekoliko godina, Tomislav Nikolić je kao uzor isticao Sanadera, čak se govorilo o “sanaderizaciji” Srbije. A sada Karamarko u odnosu na agilnog i prepredenog ex-radikala Aleksandra Vučića sliči na epizodista koji se pukim slučajem našao na mjestu na kojem se našao.
Izvor: novosti
Hm, to baš nikako ne pije vodu. Ne znam po koji put već moram podsjećati da u nirnberškom procesu čak ni Nacistička partija nije proglašena zločinačkom organizacijom u cijelosti, nego je tako okvalificiran samo njen vrh. Očito se pošlo od toga da je ona prevelika da bi se odgovornost prostrla na cijelo višemilijunsko članstvo, kao što je učinjeno s Gestapom, koji je proglašen zločinačkim od vrha do dna. Nisu dakle suci ni kod nas ni drugdje baš sisali veslo da mašu toljagom kolektivne odgovornosti kada god im padne na pamet. Znaju da ta batina ima dva kraja i da njome treba oprezno rukovati ako ne žele da presude udare uprazno ili čak izazovu kontraefekt (kao što je recimo preoštro kažnjavanje Njemačke nakon Prvog svjetskog rata utrlo put Hitlerovom revanšizmu). Sada se sve to, i još štošta drugo, aktualiziralo nakon prvog sudskog procesa u Hrvatskoj u kojem se kao optuženik našla jedna politička stranka, usto i ponajvažnija, koja je na kraju i osuđena.
Kao prvo, otvara se pitanje da li ta stranka uopće može, smije opstati nakon što je nekoliko godina služila kao običan kalauz za obijanje blagajni državnih tvrtki. Karamarko je tu napravio neoprostivu grešku. Odbio je ispričati se za taj lupeški profil HDZ-a, tvrdeći da kazna Sanaderu upija kao bugačica sve grijehe stranke, što, naravno, nije točno. Po tome HDZ zbilja ne zaslužuje da više postoji. Ali ako mora propasti, neka propadne sam od sebe, bez navijačkih drukanja sa strane koja mogu samo preokrenuti stvar. A baš to je napravio SDP-ovac Nenad Stazić. Izjavio je nakon presude HDZ-u da je to tako grozna stranka da bi se trebala ugasiti, što je glupo iz dvaju jakih razloga. Prije svega, Karamarko jedva čeka da to netko iz vladajuće stranke kaže kako bi našao i političkog inspiratora navodne sudske namještaljke kojom je HDZ proglašen krivim u slučaju Fimi media. Jasno, to su jugonostalgičari iz vladajuće koalicije koji nikada “nisu željeli Hrvatsku”, a sada, o nebesa, njome čak upravljaju. Drugi razlog zašto je ovo glupo je iskustvo iz sada mnogo spominjane Italije, gdje su zbog sličnog lopovluka u vrhovima vlasti ranih 1990-ih nestale sa scene dvije važne stranke (demokršćani i socijalisti).
Dakle dogodilo se ono što bi se sada hipotetski moglo dogoditi i u Hrvatskoj. Ali posljedice su bile takve da hrvatsku reprizu, blago rečeno, nitko pametan ne bi trebao priželjkivati. Jer nakon propasti spomenutih dviju talijanskih stranaka, širom su se otvorila vrata opasnim populističkim opsjenarima kakvi su Berlusconi, Grillo, a sada i novi predsjednik vladajuće Demokratske stranke Matteo Renzi, koji virus populizma ubacuje i u samo srce središnje vlasti. Iz hrvatske perspektive to bi značilo kao da HDZ i Karamarko nestanu, ali se zatim na njihovom mjestu uprizori netko od zazornih spodoba tipa Glavaša, Ruže Tomašić, Željke Markić, Bandića, Gabrića… Ne, hvala lijepo. Većina spomenutih samo bi reciklirali ono što već imamo s Karamarkovom strankom, ali bismo zato dobili još veće kovitlanje političkih strasti, koje ti dođoši ne bi znali kontrolirati. HDZ to ipak zna i koliko god mu na prvu loptu čovjek želio sve najgore, on je ipak uhodana konstanta koja unosi dozu predvidivosti u raspoloženja desnog dijela hrvatske populacije.
Tako je barem bilo dosad. Stvari su se promijenile s dolaskom Karamarka, koji je sam postao faktor nepredvidivosti jer je toliko zabrijao udesno koliko HDZ nikada nije, pa se radikalna desnica sada čak brani od njega zidinama posebno osnovanog Saveza za Hrvatsku. Usto, Karamarko pokušava špilati tvrdog antikomunista, koji crvenu opasnost vidi u svakoj od institucija vlasti, a sada i sudstva, što je, naravno, besmislica, a to galopiranje u prošlost bez glave i repa sada već postaje opasnost za zemlju. Kao i za samu njegovu stranku. Karamarko, naime, zaboravlja da demokršćani u Italiji nisu prije dvadesetak godina zbrisani samo zbog korupcije i lopovluka. Obilo im se o glavu i što nisu primijetili da je komunizam propao, nego su nastavili sa svojim antikomunističkim verglanjem i nakon toga. Trajalo je to svega dvije-tri godine, ali bilo je dovoljno da im se osveti. U Hrvatskoj se sve to oteglo mnogo dulje, ušli smo već debelo i u treće desetljeće od pada komunizma, ali Karamarko pali presahnuli žižak antikomunizma s toliko užarenog entuzijazma da to već ulazi u kategoriju specijalističke dijagnoze. U nekoj drugoj zemlji to bi mu se, sasvim sigurno, već obilo o glavu. No u Hrvatskoj je podjela na crne i crvene dublja i tvrđa nego u Italiji, iako ni tamo nije za baciti, i na tome Karamarkova stranka sigurno može još neko vrijeme vegetirati na političkoj sceni. Pogotovo jer to odgovara i SDP-u. Uz ustašonostalgičarske uzdahe koji su sve učestaliji među HDZ-ovcima i njihovim koalicijskim partnerima, lakše prolazi da je Milanovićeva stranka dosljedno antifašistička, iako to zapravo nije (riječ je o nekoj vrsti light-antifašizma, koji se pali i gasi ovisno o prilikama).
U svakom slučaju, HDZ i pod debelo dezorijentiranim Karamarkom ima dobre izglede da pregrmi ovu presudu oko Fimi medije. Pa čak i da zbije redove, prodajući svom tradicionalno podeduciranom biračkom tijelu muda pod bubrege da je važnije obraniti zemlju od komunista nego od lopova. Ali slaba je to utjeha šefu HDZ-a. Prije nekoliko godina, Tomislav Nikolić je kao uzor isticao Sanadera, čak se govorilo o “sanaderizaciji” Srbije. A sada Karamarko u odnosu na agilnog i prepredenog ex-radikala Aleksandra Vučića sliči na epizodista koji se pukim slučajem našao na mjestu na kojem se našao.
Izvor: novosti
