Izvorište neodgovornog ponašanja na međunarodnoj političkoj sceni nedvojbeno su Trumpove Sjedinjene Države. Sve američke optužbe na račun Rusije i Kine, a na red će kad-tad doći i EU, počivaju na tvrdnjama izrečenima bez predočenja ikakvih čvrstih dokaza
Nakon višegodišnjeg najavljivanja britanski je parlament objavio rezultate ‘neovisnog’ istraživanja o utjecaju Rusije na politička zbivanja u Ujedinjenom Kraljevstvu. Ključni se zaključak svodi na sljedeće: ‘To što su nam do sada govorili (a riječ je o britanskoj vladi i obavještajnim službama) kako nema dokaza da se Rusija miješala u naše izbore, nikako ne znači da tih dokaza nema. To samo znači da oni koji su to trebali učiniti, te dokaze nisu ni tražili.’ Iz čega slijedi decidirana tvrdnja: Rusija se itekako miješa(la), pa i u referendum o tzv. Brexitu, a vlada je temeljito podcijenila opasnost toga miješanja.
Ima li za sve to ikakvih dokaza? Nema, jer tvrdnja kako dokazi sigurno postoje, ali ih se nije ni tražilo, nije ama baš nikakav dokaz. Da ne bi bilo zabune, utvrdimo gradivo: bilateralni odnosi Velike Britanije i jedne od najmoćnijih država svijeta – a Rusija to jest, mada primat u nošenju titule supersile imaju Sjedinjene Države – dovode se u pitanje samo zbog tvrdnje kako dokaza o ruskome miješanju u britanska politička zbivanja sigurno ima, ali, eto, nisu pronađeni. Ili drugim riječima: mada nemamo dokaza o vašem miješanju, mi znamo da se vi miješate, a to što dokaza nema, znači samo da ih se nije ni tražilo. Činilo nam se nužnim to prezentirati ovako opširno, naprosto da bi se shvatilo kako je svijet na početku 21. stoljeća ušao u eru neodgovornosti.
Objaviti takav izvještaj, s takvim tvrdnjama i zaključcima, smatralo bi se još ne tako davno ne samo neozbiljnim nego i krajnje neodgovornim, s potencijalno opasnim posljedicama. Dodamo li, međutim, tome činjenicu kako je izvještaj objavljen upravo uoči posjeta šefa američke diplomacije Mikea Pompea Londonu, stvar postaje jasnija, mada ne i manje opasna. Dapače, postaje još opasnija. Izvorište neodgovornog ponašanja na međunarodnoj, ali i na nacionalnoj političkoj sceni, nedvojbeno su Trumpove Sjedinjene Države. Sve američke optužbe, najprije na račun Rusije, sada sve više Kine, ali na red će doći – nemojmo o tome imati nikakvih iluzija – i Evropska unija, počivaju na tvrdnjama izrečenima bez predočenja ikakvih čvrstih dokaza. ‘Mi smatramo’, ‘naša obavještajna zajednica je uvjerena’, ‘ako nisu oni, a tko bi drugi’, to su formulacije što se javnosti izluđenoj, ali i dezorijentiranoj prividom potpune informiranosti putem društvenih mreža, nude umjesto dokaza. U prijevodu: tako je kako mi kažemo, ne zato što imamo dokaze za svoje tvrdnje nego zato što to mi kažemo! U malo sofisticiranijoj verziji: naravno da imamo dokaze, ali ih u interesu nacionalne sigurnosti ne možemo objaviti, pa nam morate vjerovati na riječ.
Ista matrica upotrijebljena je kada je Britanija optuživala Rusiju zbog pokušaja atentata na bivšeg ruskog obavještajca Sergeja Skripala i njegovu kćer. Nikada nijedan čvrst dokaz nije predočen, u samoj medijsko-propagandnoj prezentaciji cijeloga slučaja bilo je niz u najmanju ruku čudnih i upitnih pojedinosti, Skripalovi (koji nisu umrli, mada se inicijalno tvrdilo kako su na umoru) misteriozno su nekamo nestali, ali se podatak da su ih ruski agenti po nalogu Putina pokušali ubiti bojnim otrovom danas koristi i provlači kroz publicistiku (ali i politiku!) kao dokazana činjenica. Pritom je, zbog te nedokazane priče, Britanija već tada zahladila svoje odnose s Rusijom, a Amerika uvela dodatne sankcije Rusiji (slijedila ju je, mada ne oduševljeno, i EU). Neodgovorno? U najmanju ruku. I neodgovorno i opasno.
Amerika vodi harangu protiv kineskog komunikacijskog diva Huaweija. Svakome sposobnom za još iole logično zaključivanje razlog je jasan. Huawei je na svjetskom tržištu opasan konkurent Amerikancima. Pa ćemo, kažu vašingtonski stratezi, zaboraviti sve tlapnje o slobodnom tržištu, o konkurenciji koja potiče kvalitetu i tome slično, i posegnut ćemo za najjačim oružjem kako bismo konkurenta eliminirali – proglasit ćemo ga prijetnjom za nacionalnu sigurnost, a usput ćemo lansirati i priče o štetnosti za zdravlje mreže 5G u kojoj upravo Huawei ima značajnu ulogu. Tko ne nasjedne na jedno, nasjest će na drugo. Pa onda britanska vlada revidira raniju odluku i praktički izbaci Huawei s tržišta Ujedinjenog Kraljevstva, a Mike Pompeo po dolasku u London pohvali Britance zbog te odluke, upadajući u pravu frojdovsku zamku. Kaže on, bez da ga je itko pitao, kako je to odlična odluka koju Britanci nisu donijeli zato što je to Washington od njih tražio, nego zato što su pametni (!). I opet krajnje neodgovorno zaoštravanje odnosa s Kinom što ga Amerikanci nameću i saveznicima. A da će ono imati posljedice, vidi se po načinu na koji je Kina (promptno i recipročno) reagirala na američku odluku o zatvaranju kineskog konzulata u Houstonu: osim floskule o ‘zaštiti američkog intelektualnog vlasništva’, ni tu SAD nije ponudio nikakve konkretne razloge i dokaze.
Jednako tako, bez ikakvih dokaza, čak protivno notornim činjenicama koje ih demantiraju, Amerikanci su upeli sve sile da spriječe realiziranje projekta plinovoda Sjeverni tok 2 kojim bi ruski plin dolazio u Njemačku, ali i u Evropu, tvrdeći kako bi time bila zapečaćena energentska ovisnost Evrope o Rusiji. Brojke govore nešto drugo, ali koga briga za brojke. Amerikanci traže tržište za svoj ukapljeni plin (skuplji od ruskoga!) pa stoga konkurenta valja eliminirati. Bi li time Evropa došla u energentsku ovisnost o Americi, to kao da nikoga ne zanima. Tu Washington igra na sve ili ništa i najavljuje sankcije za 120 evropskih tvrtki što rade na plinovodu, a to je već ekstremno neodgovorno i opasno. Ostaje da se vidi hoće li objektivno razjedinjena, a formalno ujedinjena Evropa imati snage oduprijeti se trgovcu iz Bijele kuće kojemu su iz unutarnjopolitičkih razloga, uoči izbora, potrebna krizna žarišta ne bi li se pokazao kao jak predsjednik. O tome je li neodgovorno (i užasno opasno) gurati dobar dio svijeta na kurs konfrontacije bilo s Rusijom, bilo s Kinom, a zbog (mogućeg) vlastitog uspjeha na izborima, suvišno je i razmišljati.
Kao što je gotovo suvišno baviti se ‘trumpijadama’ u kontekstu pandemije. Trump je krizu najprije podcjenjivao (baš kao i brazilski predsjednik Bolsonaro i britanski premijer Johnson), onda je uzeo na sebe da naciju upućuje što i kako da radi, sto tisuća mrtvih proglasio je unaprijed ‘dobro obavljenim poslom’, da bi sada ‘mudro’ prorekao kako će biti još lošije prije no što postane bolje, a nošenje maske kao zaštite od ‘kineskog virusa’, čemu se uporno opirao, proglasio ‘patriotskim činom’. Pritom i dalje pregovara s farmaceutskim tvrtkama koje traže cjepivo protiv Covida-19, ne bi li ga osigurao za svoju zemlju (za ostatak svijeta, koga briga). I ne prekida agitiranje protiv Svjetske zdravstvene organizacije koja bi upravo u postojećim uvjetima trebala biti krovna organizacija za borbu protiv pandemije i za koordiniranje te borbe (kao što je svojedobno predlagao kineski predsjednik!). Neodgovorno? Bez i najmanje dvojbe.
A na domaćoj sceni, tek u naznakama, neodgovorno je hvaliti se uvjerljivom većinom ostvarenom na parlamentarnim izborima, pri čemu je relativni pobjednik tih izbora osvojio tek 16,7 posto glasova od ukupnog broja onih što ih obuhvaća biračko tijelo. Neodgovorno je odbijati suočiti se s rastućom plimom povijesnog revizionizma zbog koje ćemo imati nekoliko generacija odgojenih i ‘obrazovanih’ u neznanju o prošlosti vlastite zemlje. Neodgovorno je oslanjati se na režime poput Orbanovog i dobrohotno zatvarati oči pred očitim pretenzijama njegove Mađarske prema dijelovima hrvatskog teritorija. Neodgovorno je odnose sa susjednom BiH svesti na odnose s Hrvatima u toj zemlji. Neodgovorno je ne priznavati promašaje iz prošlosti, tipa privatizacije i pretvorbe. Neodgovorno je, a u krajnjoj konzekvenci i opasno, nemati razrađenu dugoročnu viziju unutarnje i vanjske politike (i supstituirati je borbom za osvajanje i ostanak na vlasti). Jest, neodgovorno je, neozbiljno i opasno, ali barem po tome Hrvatska je dio svijeta u kojemu živimo.
portalnovosti
Nakon višegodišnjeg najavljivanja britanski je parlament objavio rezultate ‘neovisnog’ istraživanja o utjecaju Rusije na politička zbivanja u Ujedinjenom Kraljevstvu. Ključni se zaključak svodi na sljedeće: ‘To što su nam do sada govorili (a riječ je o britanskoj vladi i obavještajnim službama) kako nema dokaza da se Rusija miješala u naše izbore, nikako ne znači da tih dokaza nema. To samo znači da oni koji su to trebali učiniti, te dokaze nisu ni tražili.’ Iz čega slijedi decidirana tvrdnja: Rusija se itekako miješa(la), pa i u referendum o tzv. Brexitu, a vlada je temeljito podcijenila opasnost toga miješanja.
Ima li za sve to ikakvih dokaza? Nema, jer tvrdnja kako dokazi sigurno postoje, ali ih se nije ni tražilo, nije ama baš nikakav dokaz. Da ne bi bilo zabune, utvrdimo gradivo: bilateralni odnosi Velike Britanije i jedne od najmoćnijih država svijeta – a Rusija to jest, mada primat u nošenju titule supersile imaju Sjedinjene Države – dovode se u pitanje samo zbog tvrdnje kako dokaza o ruskome miješanju u britanska politička zbivanja sigurno ima, ali, eto, nisu pronađeni. Ili drugim riječima: mada nemamo dokaza o vašem miješanju, mi znamo da se vi miješate, a to što dokaza nema, znači samo da ih se nije ni tražilo. Činilo nam se nužnim to prezentirati ovako opširno, naprosto da bi se shvatilo kako je svijet na početku 21. stoljeća ušao u eru neodgovornosti.
Objaviti takav izvještaj, s takvim tvrdnjama i zaključcima, smatralo bi se još ne tako davno ne samo neozbiljnim nego i krajnje neodgovornim, s potencijalno opasnim posljedicama. Dodamo li, međutim, tome činjenicu kako je izvještaj objavljen upravo uoči posjeta šefa američke diplomacije Mikea Pompea Londonu, stvar postaje jasnija, mada ne i manje opasna. Dapače, postaje još opasnija. Izvorište neodgovornog ponašanja na međunarodnoj, ali i na nacionalnoj političkoj sceni, nedvojbeno su Trumpove Sjedinjene Države. Sve američke optužbe, najprije na račun Rusije, sada sve više Kine, ali na red će doći – nemojmo o tome imati nikakvih iluzija – i Evropska unija, počivaju na tvrdnjama izrečenima bez predočenja ikakvih čvrstih dokaza. ‘Mi smatramo’, ‘naša obavještajna zajednica je uvjerena’, ‘ako nisu oni, a tko bi drugi’, to su formulacije što se javnosti izluđenoj, ali i dezorijentiranoj prividom potpune informiranosti putem društvenih mreža, nude umjesto dokaza. U prijevodu: tako je kako mi kažemo, ne zato što imamo dokaze za svoje tvrdnje nego zato što to mi kažemo! U malo sofisticiranijoj verziji: naravno da imamo dokaze, ali ih u interesu nacionalne sigurnosti ne možemo objaviti, pa nam morate vjerovati na riječ.
Ista matrica upotrijebljena je kada je Britanija optuživala Rusiju zbog pokušaja atentata na bivšeg ruskog obavještajca Sergeja Skripala i njegovu kćer. Nikada nijedan čvrst dokaz nije predočen, u samoj medijsko-propagandnoj prezentaciji cijeloga slučaja bilo je niz u najmanju ruku čudnih i upitnih pojedinosti, Skripalovi (koji nisu umrli, mada se inicijalno tvrdilo kako su na umoru) misteriozno su nekamo nestali, ali se podatak da su ih ruski agenti po nalogu Putina pokušali ubiti bojnim otrovom danas koristi i provlači kroz publicistiku (ali i politiku!) kao dokazana činjenica. Pritom je, zbog te nedokazane priče, Britanija već tada zahladila svoje odnose s Rusijom, a Amerika uvela dodatne sankcije Rusiji (slijedila ju je, mada ne oduševljeno, i EU). Neodgovorno? U najmanju ruku. I neodgovorno i opasno.
Amerika vodi harangu protiv kineskog komunikacijskog diva Huaweija. Svakome sposobnom za još iole logično zaključivanje razlog je jasan. Huawei je na svjetskom tržištu opasan konkurent Amerikancima. Pa ćemo, kažu vašingtonski stratezi, zaboraviti sve tlapnje o slobodnom tržištu, o konkurenciji koja potiče kvalitetu i tome slično, i posegnut ćemo za najjačim oružjem kako bismo konkurenta eliminirali – proglasit ćemo ga prijetnjom za nacionalnu sigurnost, a usput ćemo lansirati i priče o štetnosti za zdravlje mreže 5G u kojoj upravo Huawei ima značajnu ulogu. Tko ne nasjedne na jedno, nasjest će na drugo. Pa onda britanska vlada revidira raniju odluku i praktički izbaci Huawei s tržišta Ujedinjenog Kraljevstva, a Mike Pompeo po dolasku u London pohvali Britance zbog te odluke, upadajući u pravu frojdovsku zamku. Kaže on, bez da ga je itko pitao, kako je to odlična odluka koju Britanci nisu donijeli zato što je to Washington od njih tražio, nego zato što su pametni (!). I opet krajnje neodgovorno zaoštravanje odnosa s Kinom što ga Amerikanci nameću i saveznicima. A da će ono imati posljedice, vidi se po načinu na koji je Kina (promptno i recipročno) reagirala na američku odluku o zatvaranju kineskog konzulata u Houstonu: osim floskule o ‘zaštiti američkog intelektualnog vlasništva’, ni tu SAD nije ponudio nikakve konkretne razloge i dokaze.
Jednako tako, bez ikakvih dokaza, čak protivno notornim činjenicama koje ih demantiraju, Amerikanci su upeli sve sile da spriječe realiziranje projekta plinovoda Sjeverni tok 2 kojim bi ruski plin dolazio u Njemačku, ali i u Evropu, tvrdeći kako bi time bila zapečaćena energentska ovisnost Evrope o Rusiji. Brojke govore nešto drugo, ali koga briga za brojke. Amerikanci traže tržište za svoj ukapljeni plin (skuplji od ruskoga!) pa stoga konkurenta valja eliminirati. Bi li time Evropa došla u energentsku ovisnost o Americi, to kao da nikoga ne zanima. Tu Washington igra na sve ili ništa i najavljuje sankcije za 120 evropskih tvrtki što rade na plinovodu, a to je već ekstremno neodgovorno i opasno. Ostaje da se vidi hoće li objektivno razjedinjena, a formalno ujedinjena Evropa imati snage oduprijeti se trgovcu iz Bijele kuće kojemu su iz unutarnjopolitičkih razloga, uoči izbora, potrebna krizna žarišta ne bi li se pokazao kao jak predsjednik. O tome je li neodgovorno (i užasno opasno) gurati dobar dio svijeta na kurs konfrontacije bilo s Rusijom, bilo s Kinom, a zbog (mogućeg) vlastitog uspjeha na izborima, suvišno je i razmišljati.
Kao što je gotovo suvišno baviti se ‘trumpijadama’ u kontekstu pandemije. Trump je krizu najprije podcjenjivao (baš kao i brazilski predsjednik Bolsonaro i britanski premijer Johnson), onda je uzeo na sebe da naciju upućuje što i kako da radi, sto tisuća mrtvih proglasio je unaprijed ‘dobro obavljenim poslom’, da bi sada ‘mudro’ prorekao kako će biti još lošije prije no što postane bolje, a nošenje maske kao zaštite od ‘kineskog virusa’, čemu se uporno opirao, proglasio ‘patriotskim činom’. Pritom i dalje pregovara s farmaceutskim tvrtkama koje traže cjepivo protiv Covida-19, ne bi li ga osigurao za svoju zemlju (za ostatak svijeta, koga briga). I ne prekida agitiranje protiv Svjetske zdravstvene organizacije koja bi upravo u postojećim uvjetima trebala biti krovna organizacija za borbu protiv pandemije i za koordiniranje te borbe (kao što je svojedobno predlagao kineski predsjednik!). Neodgovorno? Bez i najmanje dvojbe.
A na domaćoj sceni, tek u naznakama, neodgovorno je hvaliti se uvjerljivom većinom ostvarenom na parlamentarnim izborima, pri čemu je relativni pobjednik tih izbora osvojio tek 16,7 posto glasova od ukupnog broja onih što ih obuhvaća biračko tijelo. Neodgovorno je odbijati suočiti se s rastućom plimom povijesnog revizionizma zbog koje ćemo imati nekoliko generacija odgojenih i ‘obrazovanih’ u neznanju o prošlosti vlastite zemlje. Neodgovorno je oslanjati se na režime poput Orbanovog i dobrohotno zatvarati oči pred očitim pretenzijama njegove Mađarske prema dijelovima hrvatskog teritorija. Neodgovorno je odnose sa susjednom BiH svesti na odnose s Hrvatima u toj zemlji. Neodgovorno je ne priznavati promašaje iz prošlosti, tipa privatizacije i pretvorbe. Neodgovorno je, a u krajnjoj konzekvenci i opasno, nemati razrađenu dugoročnu viziju unutarnje i vanjske politike (i supstituirati je borbom za osvajanje i ostanak na vlasti). Jest, neodgovorno je, neozbiljno i opasno, ali barem po tome Hrvatska je dio svijeta u kojemu živimo.
portalnovosti
