U produkcijski raskošnoj seriji ‘Bitka na Galipolju, 32 sata’ odlučujuća bitka Turaka protiv Engleza prikazana je na nacionalno-romantičarski način: vidimo Turke, pa i Kurde koji su spremni protiv okupatora Engleza dati život za Tursku, dok joj njemački oficiri podvaljuju kao perfidni Europljani…
I u najgorim se novinama, govorio je AGM, može dobro pisati, a i najdosadnije studijske emisije mogu biti sjajno režirane, kako pokazuje primjer ‘Otvorenog’ na temu uspjeha hrvatskog IT sektora, o ljudima koji su u zahtjevnom poslu uspjeli bez pomoći države ili čak državi nasuprot, ali je država ovaj solistički prodor i uspjeh poželjela ubrojiti i sebi u zaslugu. To bi bilo nemoguće bez majstora Smrtića, koji se dovijao kako da pomogne Vladi pa je u studio pozvao Zvonimira Frku Petešića, šefa Plenkijeva kabineta koji je počeo pričati o prežganim juhama, svojim neprežaljenim ljubavima i snovima o istraživanju matematike. Frka Petešić je na primjeru juhe – u čijoj formuli, kako je otkrio, smije biti više promila pogreške pa će ipak sve funkcionirati, dok u računalnim elementima ne smije biti ni 0,1 mikrona jer ništa neće funkcionirati – pokušao objasniti složenost IT posla. Slično je svojedobno pisao Jaroslav Hašek, da avion mora biti pažljivo konstruiran inače će pasti i da ljudima koji pate od visinske bolesti ne preporučuje alpinizam kao idealan sport. Samo, Hašek se zajebavao. Ova Frkina hašekijada naišla je na suzdržan podsmijeh IT-ovaca u studiju, što je režiser ‘Otvorenog’ Željko Musić itekako dobro uočio i dao njihova lica u krupnom planu, na čemu mu čestitamo jer je to prvi put da se u Smrtićevom studiju pojavila naznaka ako ne drame, ono barem komedije.
Zašto bi slogan ‘odabrala Mira Vočinkić’ ili ‘odabrao Dean Šoša’ zaostajao za onim ‘odabrao Đelo Hadžiselimović’? Ne zaostaje nimalo. Odabrati je, dakako, lakše nego napraviti, ali i odabir može biti glup, o čemu svjedoče brojne emisije u eteru, zato ove urednike izdvajamo, a Miru Vočinkić zbog serije o velikim majstorima slikarstva – koja je otvorena Leonardom – pohvaljujemo. Ona uvijek bira oko i duhu ugodne stvari, bilo da je riječ o europskim vrtovima, interijerima ili umjetnicima.
Serijal Christopha Franzena, dugogodišnjeg dopisnika njemačke TV iz Rusije, dao nam je priliku uživati u jedinstvenim ljepotama Sibira, koji tokom povijesti uglavnom nije služio za uživanje. Taj golemi prostor, koji u sebi krije ogromna bogatstva, rijetko je naseljen. Jakutija, najveća sibirska republika kroz koju je jezdio Franzen – za koju kod nas vjerojatno nije čulo puno ljudi – šest je puta veća od Njemačke, ali u njoj živi samo milijun stanovnika. To su uglavnom šume, tajge, jezera i rijeke, netaknutog izgleda. Franzen je seriju otvorio rutom po ‘Cesti kostiju’, na kojoj su kosti ostavili brojni nedužni ljudi, zatočenici ‘arhipelaga Gulag’. Zimi se ondje temperatura spušta na minus 60, a ljudi su radili do minus 50; konji su crkavali prije nego ljudi, napisao je Varlam Šalamov. Uz lijepu sliku i zanimljiv sadržaj, tu je i fantastičan glas hrvatske spikerice Lidije Kardum. Gledati.
‘Krutejebo’, piše nam jedan poznanik, ‘Karlo Štajner je bio par iljada dana u Sibiru pa je nakucao knjigu. Ona nekoliko mjeseci u Remetincu pa opaaaa… evo knjige!’ Ona je Josipa Rimac, a knjiga će, kako je nestrpljivi publikum doznao ispred zatvora – koji se u Hrvatskoj s punim pravom može zvati Hall of fame – govoriti o ćaći joj i materi, a ne o suradnicima u akciji ‘kad vjetar duva, tebi se džepovi pune’. Tijekom stotinu i nešto dana u zatvoru pukao je glas kako je bivša kninska kraljica smršavila 15 kilograma pa je bilo napeto čekati sliku da vidimo je li to istina: premda nije stala na vagu, ne čini se da je okopnila. Izgledala je prilično samouvjereno, nosila moderne naočale, održala presicu, a potom odjurila u zastaru.
Danas je dovoljno upotrijebiti mozak, demonstrirati postojanje memorije kao takve, otići u arhivu i – zaslužiti pohvalu kritičara Novosti (ovoga tjedna ne škrtarimo, ali OK, nismo mi babaroga, često se ovdje hvali, veliča, uzdiže i glorificira, takvi smo, duševni). U reportaži su nam novinari ‘Dnevnika’ pokazali Zorana Milanovića koji govori da je Plenki morao znati sve o istrazi protiv Peteka, Kovačevića i ostalih, da bi odmah potom prikazali Milanovića – ovoga puta iz vremena kad je bio premijer, u dane kad je hapšen Milan Bandić – kako govori kao Plenković danas. Na pitanje kako komentira hapšenje Bandića on odgovara: ‘Nikako, ja sam bio promatrač, samo promatrač.’ Nije sve znao. Nije znao ništa. Hau jes nou. Hrvatski politički prostor zadnjih dana nalik je na kavanu: prostači se, pljušte uvrede, traje natjecanje u teškim riječima, diskvalifikacijama, objedama, sve je puno buke i bijesa, a ne znači ništa. Kakav civilizacijski pad! Valjalo bi malo pogledati, ako se već hvalimo pripadnošću zapadnom civilizacijskom krugu, najbolje govornike, recimo Winstona Churchilla, koji je protivnike savladavao inteligencijom i duhom, a ne kočijaškim rječnikom. Ne treba gledati rasprave poput naših, treba gledati nešto pametno – danas, na svu sreću, nemamo dva nego stotine TV programa (katkad, doduše, izbor nije ništa veći), ali valja primiti daljinski i naći nešto pristojno, makar školu na Trećem.
HRT je dva petka zaredom prikazao dvije raskošne miniserije. Prva je ruska, ‘Einstein – Teorija ljubavi’. Ruska špijunka Margarita Ivanovna, ljubavnica ruskog kipara Sergeja Konenkova (‘Ruski Rodin’), mora prema nalogu sovjetske tajne službe od Alberta Einsteina izvući informacije o razvoju atomske bombe u SAD-u pa zavodi čovjeka koji je genij u fizici, a čudak u životu. Raskošna scenografija, dojmljivi kostimi, solidni glumci i lako pratljiva radnja, sjajan su izbor Jasmine Božinovski Živalj, a pozornosti urednika prinosimo činjenicu da ruska audiovizualna industrija ima masu sjajnih proizvoda koje bi trebalo otkupiti, sigurno nisu skupi: tu su ekranizacije ‘Majstora i Margarite’, ‘Karamazovih’, ‘Zločina i kazne’ i brojnih drugih ruskih klasika, impresivne serije o revoluciji, Romanovima, Prvom i Drugom svjetskom ratu, crvenima, bijelima, ali i suvremeni filmovi i serije. Usput, TV uratke iz nekih europskih zemalja prerijetko gledamo – Albanije, Rumunjske, Norveške, Poljske… Citirajmo Milanovića: ‘Šarajte malo!’
Istih večeri gledali smo tursku seriju ‘Bitka na Galipolju, 32 sata’. Produkcijski raskošna, dojmljiva je na vizualnom planu, ali u dramskom smislu ne predstavlja osobito ostvarenje. U njoj je na nacionalno-romantičarski način, uz melodramatsku muziku koja ide uz sapunice, prikazana odlučujuća bitka Turaka protiv Engleza. Veći problem od melodramatske glazbe su melodramatični karakteri: vidimo Turke, pa i Kurde koji su spremni protiv okupatora Engleza dati život za Tursku, njemačke oficire koji podvaljuju Turskoj kao perfidni Europljani itd. Ukratko, to je Erdoganovo TV oružje protiv EU-a. ‘Pripreme na terenu i snimanje serije trajali su godinu dana. Gradile su se platforme za smještaj topova i rovovi, na setu koji je bio postavljen na 5 različitih lokacija na Galipolju sudjelovalo je mnogo statista. Sašiveno je 750 kostima, izrađeno 750 pušaka i 16 topova’, piše u najavi serije i sva se ta raskoš doista vidi pa je vizualni moment dostatna preporuka za gledanje, ne mora sve biti nalik na ‘Generala’ ili ‘Četverored’.
portalnovosti
Otvoreno, HRT, 28. rujna, 22:00
I u najgorim se novinama, govorio je AGM, može dobro pisati, a i najdosadnije studijske emisije mogu biti sjajno režirane, kako pokazuje primjer ‘Otvorenog’ na temu uspjeha hrvatskog IT sektora, o ljudima koji su u zahtjevnom poslu uspjeli bez pomoći države ili čak državi nasuprot, ali je država ovaj solistički prodor i uspjeh poželjela ubrojiti i sebi u zaslugu. To bi bilo nemoguće bez majstora Smrtića, koji se dovijao kako da pomogne Vladi pa je u studio pozvao Zvonimira Frku Petešića, šefa Plenkijeva kabineta koji je počeo pričati o prežganim juhama, svojim neprežaljenim ljubavima i snovima o istraživanju matematike. Frka Petešić je na primjeru juhe – u čijoj formuli, kako je otkrio, smije biti više promila pogreške pa će ipak sve funkcionirati, dok u računalnim elementima ne smije biti ni 0,1 mikrona jer ništa neće funkcionirati – pokušao objasniti složenost IT posla. Slično je svojedobno pisao Jaroslav Hašek, da avion mora biti pažljivo konstruiran inače će pasti i da ljudima koji pate od visinske bolesti ne preporučuje alpinizam kao idealan sport. Samo, Hašek se zajebavao. Ova Frkina hašekijada naišla je na suzdržan podsmijeh IT-ovaca u studiju, što je režiser ‘Otvorenog’ Željko Musić itekako dobro uočio i dao njihova lica u krupnom planu, na čemu mu čestitamo jer je to prvi put da se u Smrtićevom studiju pojavila naznaka ako ne drame, ono barem komedije.
Veliki majstori slikarstva: Leonardo Da Vinci, HRT, 29. rujna, 12:34
Zašto bi slogan ‘odabrala Mira Vočinkić’ ili ‘odabrao Dean Šoša’ zaostajao za onim ‘odabrao Đelo Hadžiselimović’? Ne zaostaje nimalo. Odabrati je, dakako, lakše nego napraviti, ali i odabir može biti glup, o čemu svjedoče brojne emisije u eteru, zato ove urednike izdvajamo, a Miru Vočinkić zbog serije o velikim majstorima slikarstva – koja je otvorena Leonardom – pohvaljujemo. Ona uvijek bira oko i duhu ugodne stvari, bilo da je riječ o europskim vrtovima, interijerima ili umjetnicima.
Christoph Franzen – Druga strana Rusije: Sibirska odiseja, 29. rujna, 14:59
Serijal Christopha Franzena, dugogodišnjeg dopisnika njemačke TV iz Rusije, dao nam je priliku uživati u jedinstvenim ljepotama Sibira, koji tokom povijesti uglavnom nije služio za uživanje. Taj golemi prostor, koji u sebi krije ogromna bogatstva, rijetko je naseljen. Jakutija, najveća sibirska republika kroz koju je jezdio Franzen – za koju kod nas vjerojatno nije čulo puno ljudi – šest je puta veća od Njemačke, ali u njoj živi samo milijun stanovnika. To su uglavnom šume, tajge, jezera i rijeke, netaknutog izgleda. Franzen je seriju otvorio rutom po ‘Cesti kostiju’, na kojoj su kosti ostavili brojni nedužni ljudi, zatočenici ‘arhipelaga Gulag’. Zimi se ondje temperatura spušta na minus 60, a ljudi su radili do minus 50; konji su crkavali prije nego ljudi, napisao je Varlam Šalamov. Uz lijepu sliku i zanimljiv sadržaj, tu je i fantastičan glas hrvatske spikerice Lidije Kardum. Gledati.
N1, 29. rujna, 16:50
‘Krutejebo’, piše nam jedan poznanik, ‘Karlo Štajner je bio par iljada dana u Sibiru pa je nakucao knjigu. Ona nekoliko mjeseci u Remetincu pa opaaaa… evo knjige!’ Ona je Josipa Rimac, a knjiga će, kako je nestrpljivi publikum doznao ispred zatvora – koji se u Hrvatskoj s punim pravom može zvati Hall of fame – govoriti o ćaći joj i materi, a ne o suradnicima u akciji ‘kad vjetar duva, tebi se džepovi pune’. Tijekom stotinu i nešto dana u zatvoru pukao je glas kako je bivša kninska kraljica smršavila 15 kilograma pa je bilo napeto čekati sliku da vidimo je li to istina: premda nije stala na vagu, ne čini se da je okopnila. Izgledala je prilično samouvjereno, nosila moderne naočale, održala presicu, a potom odjurila u zastaru.
Dnevnik 3, HRT, 29. rujna, 22:52
Danas je dovoljno upotrijebiti mozak, demonstrirati postojanje memorije kao takve, otići u arhivu i – zaslužiti pohvalu kritičara Novosti (ovoga tjedna ne škrtarimo, ali OK, nismo mi babaroga, često se ovdje hvali, veliča, uzdiže i glorificira, takvi smo, duševni). U reportaži su nam novinari ‘Dnevnika’ pokazali Zorana Milanovića koji govori da je Plenki morao znati sve o istrazi protiv Peteka, Kovačevića i ostalih, da bi odmah potom prikazali Milanovića – ovoga puta iz vremena kad je bio premijer, u dane kad je hapšen Milan Bandić – kako govori kao Plenković danas. Na pitanje kako komentira hapšenje Bandića on odgovara: ‘Nikako, ja sam bio promatrač, samo promatrač.’ Nije sve znao. Nije znao ništa. Hau jes nou. Hrvatski politički prostor zadnjih dana nalik je na kavanu: prostači se, pljušte uvrede, traje natjecanje u teškim riječima, diskvalifikacijama, objedama, sve je puno buke i bijesa, a ne znači ništa. Kakav civilizacijski pad! Valjalo bi malo pogledati, ako se već hvalimo pripadnošću zapadnom civilizacijskom krugu, najbolje govornike, recimo Winstona Churchilla, koji je protivnike savladavao inteligencijom i duhom, a ne kočijaškim rječnikom. Ne treba gledati rasprave poput naših, treba gledati nešto pametno – danas, na svu sreću, nemamo dva nego stotine TV programa (katkad, doduše, izbor nije ništa veći), ali valja primiti daljinski i naći nešto pristojno, makar školu na Trećem.
Einstein – Teorija ljubavi i Bitka na Galipolju, 32 sata, HRT, 2. listopada, 21:00
HRT je dva petka zaredom prikazao dvije raskošne miniserije. Prva je ruska, ‘Einstein – Teorija ljubavi’. Ruska špijunka Margarita Ivanovna, ljubavnica ruskog kipara Sergeja Konenkova (‘Ruski Rodin’), mora prema nalogu sovjetske tajne službe od Alberta Einsteina izvući informacije o razvoju atomske bombe u SAD-u pa zavodi čovjeka koji je genij u fizici, a čudak u životu. Raskošna scenografija, dojmljivi kostimi, solidni glumci i lako pratljiva radnja, sjajan su izbor Jasmine Božinovski Živalj, a pozornosti urednika prinosimo činjenicu da ruska audiovizualna industrija ima masu sjajnih proizvoda koje bi trebalo otkupiti, sigurno nisu skupi: tu su ekranizacije ‘Majstora i Margarite’, ‘Karamazovih’, ‘Zločina i kazne’ i brojnih drugih ruskih klasika, impresivne serije o revoluciji, Romanovima, Prvom i Drugom svjetskom ratu, crvenima, bijelima, ali i suvremeni filmovi i serije. Usput, TV uratke iz nekih europskih zemalja prerijetko gledamo – Albanije, Rumunjske, Norveške, Poljske… Citirajmo Milanovića: ‘Šarajte malo!’
Istih večeri gledali smo tursku seriju ‘Bitka na Galipolju, 32 sata’. Produkcijski raskošna, dojmljiva je na vizualnom planu, ali u dramskom smislu ne predstavlja osobito ostvarenje. U njoj je na nacionalno-romantičarski način, uz melodramatsku muziku koja ide uz sapunice, prikazana odlučujuća bitka Turaka protiv Engleza. Veći problem od melodramatske glazbe su melodramatični karakteri: vidimo Turke, pa i Kurde koji su spremni protiv okupatora Engleza dati život za Tursku, njemačke oficire koji podvaljuju Turskoj kao perfidni Europljani itd. Ukratko, to je Erdoganovo TV oružje protiv EU-a. ‘Pripreme na terenu i snimanje serije trajali su godinu dana. Gradile su se platforme za smještaj topova i rovovi, na setu koji je bio postavljen na 5 različitih lokacija na Galipolju sudjelovalo je mnogo statista. Sašiveno je 750 kostima, izrađeno 750 pušaka i 16 topova’, piše u najavi serije i sva se ta raskoš doista vidi pa je vizualni moment dostatna preporuka za gledanje, ne mora sve biti nalik na ‘Generala’ ili ‘Četverored’.
portalnovosti
