Vrijeme je izbora i ja se osjećam pomalo blesavo. Valjda misle da ne primjećujemo da nikakve kampanje nema, da se oni s nama sprdaju govoreći o svojim kandidatima i sloganima, hvaleći svoje kandidate, a zapravo mudrost vođa koji su ih odabrali, jer stranke i njihova tijela, kandidacijski postupci kao da ne postoje. Ne daj, Bože, što će kandidati raditi.
Andrej Plenković programski govor drži u Bruxellesu, očito ne za birače. Glavno pitanje je sudbina Europe, a u lokalnoj kampanji o tome malo i slabo. Kao da su izbori za županijska vijeća ili predstavnike manjina.
Kakvi zaboga izbori?
Izbori služe osobnoj promociji. Zakoni se poštuju samo ako ne ide drukčije. Europski izbori legalizacija su samopromocije, prenemaganja i krajnjeg prezira razuma.
Nema nijednog pitanja o kojem će ti naši izabrani zastupnici i odlučivati. Ništa o federalizaciji Europe. Ništa o Brexitu. Ništa o populizmu i ksenofobiji. Hoće li naši saveznici biti Orban i Salvini? Što je s proširenjem EU na Srbiju?
Nema nijednog pitanja o kojem će ti naši izabrani zastupnici i odlučivati. Ništa o federalizaciji Europe. Ništa o Brexitu. Ništa o populizmu i ksenofobiji. Hoće li naši saveznici biti Orban i Salvini? Što je s proširenjem EU na Srbiju?
Nije to karakteristika Bandićeve liste. O tome šute svi, neki lupetaju ne razlikujući europske institucije. U kampanji za Europski parlament pozivaju se na ”dragovoljce, božanske heroje”. Traže novčanu naknadu za iseljavanje!? Nisu ljudi otjerani batinama, već su otišli zbog ohole i sebične vlasti, navale primitivizma i uništavanja prosvjećenosti i razuma.
Mnogi takvi kandidati ne znaju ni imenom razlikovati europske institucije, miješaju Vijeće Europe s Europskim vijećem, Sud za ljudska prava sa Sudom Europske unije. Ma sve je to isto, kažu. A tvrde da će braniti nacionalne interese. Valjda misle da to radi i golman reprezentacije, pa mogu i oni.
Šire uvjerenje da je neznanje vrlina. Smatraju da su europske institucije samo veća gostionica u kojoj je sve mukte. Treba praksa. Snaći se.
Kampanje nema. Ideja ne trebaju, a stavovi nisu važni. Društvom se širi bauk budalizma i rezignacije. To se ne stavlja u karantenu, već se potiče, jer je lakše vladati bez oporbe i pitanja. Opasnih pitanja: Možete li to što tvrdite, znate li kako i koliko koštaju ideje. No ovdje se licitira obećanjima i improvizacijama. Ideje imaju cijenu. Neusporedivo manju od neznanja i demagogije.
Na plakatu stranke koja skromno nosi naziv svoga vođe piše: ”Birajte sposobne, a ne stranački podobne”. U položaju okupljenih vojnika, kao na slici pouke iz anatomije, kandidati.
Prvo mi je palo na pamet da je to dobra šala i autoironija. Isti dan u javnosti je kružila snimka razgovora vođe u kojem se otkriva način zapošljavanja u gradskim uredima i Holdingu. Dere se na podređene da zaposle ”iz njegove familije”. Saborske zastupnike kupuje položajima i zapošljavanjem, stranku pretvara u ured za zapošljavanje, dodjelu poslovnih prostora, stanova.
Ne, nije to šala, ironija ili zafrkancija. To je način razmišljanja u kojem se sve može, u kojem je sve dozvoljeno, potkrijepljeno frazama o domoljublju, radišnosti i vjeri.
To je bezobrazluk. To je sardonični podsmijeh, uvjerenje da su glasači stoka, da se izbori dobivaju time što ćeš kupiti medije, čak novinare, što ćeš milostivo dijeliti položaje, odobravati donacije, davati pomoć za knjige i otkupljivati ili opraštati dugove.
Vrijeme je izbora i ja se osjećam pomalo blesavo. Valjda misle da ne primjećujemo da nikakve kampanje nema, da se oni s nama sprdaju govoreći o svojim kandidatima i sloganima, hvaleći svoje kandidate, a zapravo mudrost vođa koji su ih odabrali, jer stranke i njihova tijela, kandidacijski postupci kao da ne postoje. Ne daj, Bože, što će kandidati raditi
Ekscentrični politički stil možda nije dovoljan za mandat, ali čini politiku zabavnom, širi nadu da svaka kuharica može voditi državu (citat iz Lenjinaove knjige ”Država i revolucija”).
Možeš biti predsjednik ako ljude veseliš i ne govoriš im o radu, znoju i odgovornosti. Postoje uzori u svijetu, a i u povijesti su dvorske lude bile uspješnije od kraljeva (Erazmo!).
Izbor kandidata je vremenom postao ingerencija predsjednika stranke. Odluke drugih tijela su puka formalnost, rasprave sasvim utišane jer on, zaboga, potpisuje, pa ako ne potpiše…
Tako si je Plenković priuštio listu za europske izbore bez velikih imena svoje stranke. Nije njemu namjera bila isključiti Stiera ili Brkića, već pokazati da je dovoljno moćan da na listu stavi ljude o kojima javnost ništa nije čula (ja samo mogu reći da su mi neki bili dobri studenti), a da to nije trebao posebno obrazlagati okretanjem stranke mladima, zastupljenošću žena ili regionalnim ključevima.
Njegov prijedlog se ne osporava, njegov izbor su osobno odani. Ne treba tu nekakvo zamaranje sa stranačkim ograncima, više kandidata ili, ne daj, Bože, stranački predizbori. Stranačka demokracija ne postoji.
U toj ludosti ima i sistema. Ako je cilj vječita vlast, promocija slavohleplja, egoizam vladajućih, razoriti institucije i stvoriti vulgarnu vlast ima smisla.
I tako, pedalj po pedalj, korak po korak, skok po skok vraćamo se u arkadijsko stanje preddemokracije. Kao što neki dan Romi kažu, važnija je kanalizacija nego demokracija.
Ne shvaćaju da je demokracija način da govna odu bez revolucija i krvi. Ballot is stronger than bullet (A. Lincoln).
No kod nas još uvijek veću reputaciju imaju krvoločne budaletine koje ljude pozivaju na obračune nego oni koji ljude pozivaju na izbore i čitanje predizbornih programa.
U kampanji za Europski parlament pozivaju se na ”dragovoljce, božanske heroje”. Traže novčanu naknadu za iseljavanje!? Nisu ljudi otjerani batinama, već su otišli zbog ohole i sebične vlasti, navale primitivizma i uništavanja prosvjećenosti i razuma
Očekujem da će se pojaviti ideja da nam izbori smetaju, puno koštaju i dijele narod. Umjesto da se prihvate reforme izbornog sustava, dopusti Saboru da smisleno odlučuje, a ne da se glasa petkom i raspravlja o izvješćima starim tri godine. Umjesto da se prestane stranke smatrati oruđem discipliniranja glasača ide se sve dalje u destrukciji prava i Ustava.
Malo se sramim.
Osjećam se kao čovjek koji moli milostinju i blagoslov. Tražim nešto što mi prema dostojanstvu građana pripada.
Tražim bolju demokraciju i politiku, da se maknu nesposobne neznalice, recitatori fraza.
Možda je ovo nepristojna molba onoga tko traži, ali je točan zahtjev: Radite svoj posao, ne bježite od odgovornosti. To što mene ne slušaju, ne pada mi teško, ali da ne slušaju razum, da ne slušaju nikoga, već se prave da se natječu na izborima, to mi pada teško.
Kao prosjaci se obraćamo našim vladarima. Nastojimo braniti svoje dostojanstvo. Oni se ne pitaju što se to nama ne sviđa. Ne vide da je nekome loše, misle da ih se ne smije smetati u njihovom samopouzdanju i oholosti. Ako i nemamo pravo govoriti da je nama loše, imamo pravo pitati zašto je njima dobro. Što rade, što su postigli, zašto tvrde da ih podržavamo.
Misle da vlast postoji radi njih, a ne da su je dobili od nas, da su nas uspješno zbunili, gorko prevarili i da će opet na svakim izborima.
Izbori ne služe taštinama kandidata, već su poziv na podršku promjenama, a ne osobama, na podršku programima, na to da se obećanja moraju ispuniti. Ne etiketirajući neprijatelja.
To je bezobrazluk. To je sardonični podsmijeh, uvjerenje da su glasači stoka, da se izbori dobivaju time što ćeš kupiti medije, čak novinare, što ćeš milostivo dijeliti položaje, odobravati donacije, davati pomoć za knjige i otkupljivati ili opraštati dugove
Nisu na izborima neprijatelji: udbaši protiv domoljuba, partizani protiv ustaša, naši bogovi i mitovi protiv njihovih. U kampanjama se sluša, a ne samo govori, tako i toliko da to nema smisla. Nije na meni da to kažem, ali je na njima da to čuju. A neće. Odgovaraju da treba biti optimist, da se smanjuje dug i režu troškovi.
I tako, malo po malo, klizimo u nesigurnost i kaos pod nebom.
Tješimo se da nismo sami, da se to događa i drugima. Slaba je to utjeha kad su krivci pred nama u svim medijima.
Njihovo jedino opravdanje je u tome da rastakanje institucija i ustavnih načela demokracije nisu htjeli. Nisu htjeli jer nisu znali za posljedice. Nisu znali što je razlog za njihovu smjenu. Nisu oni htjeli ništa loše. Činilo se zgodnim.
Ništa se nije primijetilo. Podsjećamo na brodolomce u gumenom čamcu punom ljudi koji se iz dosada igraju bockanja iglicom. Ništa ne puca uz prasak, no zrak izlazi. Čamac tone. A obala je daleko.
