Danas, kada postajem euroatlantski integriran – tako bi, u parafrazi nekadašnje pionirske, mogla izgledati suvremena zakletva naše političke klase, koja nas sve, bez obzira na prijašnje izjašnjavanje, sada upisuje u svoje evropske planove. A oni se uglavnom svode na njihovu vlastitu klasnu reprodukciju.
Jer razvoj cijelog društva, privredni i politički, sigurno im nije u prvom planu. Prije će biti obrnuto. Da bi manjina prosperirala, većina mora sve više trpjeti. To je smisao “postpolitičkog stanja”, iza čije ravnodušne površine gledamo ogorčenu klasnu borbu sviju, za nove pozicije. Od preprodavača robe na tržnicama, do preprodavača (i prije našeg formalnog ulaska već bajate) “evropske ideologije”, zaposlenih u svim institucijama sistema. Političari drže vatrene govore – zna se i zašto. Njima Bruxelles, misle, donosi barem odgodu suočenja s veličinom vlastitih postignuća. I u tome nisu sasvim u krivu. Bijes naroda na “svoju” vlast sada će ublažavati tampon otuđenog i apstraktnog centra moći – odlučivanja made in EU – tamo negdje u Evropi. Taj novi/stari centar, koji je većini teško i geografski locirati, a kamoli da bi znali tko tamošnje institucije stvarno i utjelovljuje, postat će brzo nova babaroga, kojom će kompradorska buržoazija na vlasti (termin sada trebaju naučiti i u mainstreamu!) strašiti “svoj” narod, koji i dalje predstavlja ali odavno ne zastupa.
“Ako ne budete dobri, dovest ćemo vam Trojku (MMF, ECB i EK)”, tako izgleda evropski san u varijanti pripravljenoj za mase u Hrvatskoj, koje tek treba dobro “uspavati”, a da pritom, makar i somnambulno, aktivno podmazuju kotač izvlačenja viška vrijednosti iz zemlje. Što te mase od “integracija” u ekonomskom smislu već imaju i što će moći imati u budućnosti, jezgrovito popisuje austrijski ekonomist, naš česti gost, Joachim Becker (“Fatamorgana uspješnog dovršetka eurointegracije”, LMD, hrvatsko izdanje, lipanj 2013.). Najveća je šteta napravljena odmah na početku tzv. tranzicije, sprovedenom masovnom deindustrijalizacijom. Čak i na vrhuncu napuhanog mjehura rasta 2008., koji je počivao na stranim kreditima i uslužnom, turističkom sektoru, opseg industrijske proizvodnje nije dosegao onaj iz krizne 1990. godine (iznosio je 90 posto), a zaposlenost se u međuvremenu prepolovila! Slab proizvodni sektor proizvodi deficit računa bilance od 9,4 posto BDP-a, što je dvostruko od kritičnoga gornjeg praga. Vanjski dug narastao je u posljednjih pet godina od 83,6 posto BDP-a na 104,9 posto. Proizvodna industrija pogođena je krizom snažnije od drugih sektora. I što u takvoj situaciji radi naša nova naddržavna zajednica? EU, podsjeća Becker, na sve to nema nikakav plan razvoja proizvodnog sektora u Hrvatskoj! Umjesto toga, ona kao lijek nudi zaoštravanje procesa koji je do bolesti i doveo: daljnju privatizaciju još neprivatiziranih dijelova industrije, kao što je brodogradnja (koja nigdje ne uspijeva bez državnih potpora, koje je nama EU u pregovorima zabranila!). Dakle, zaključuje ovaj ekonomist, EU će za posljedicu u Hrvatskoj imati produbljenje procesa ekonomske periferizacije i socijalne polarizacije. A sve dublja podjela na centar i periferiju EU-a, u kojoj se Hrvatska odmah, uredno i bez diskusije, upisuje u periferiju, ubrzava dezintegrativne tendencije u EU-u.
Tako stvari stoje ekonomski. A politički? Istinu su nehotice, iako ne svu, izrekli na tzv. nacionalnoj televiziji, kada su na dan ulaska emitirali prilog s tvrdnjom da u Evropu sada stupaju hrvatski građani, a ne politika! Jer ono što još uvijek zovemo hrvatskom politikom odavno je dio EU-stvarnosti. Samo što u njoj “naši”, ni prije ni sada, ne određuju pravila za onim famoznim zajedničkim stolom, već samo slušaju i – u sretnijoj po njih varijanti – uspješno izvršavaju komande evropskih komesara. Prava tragika EU-a je u tome što nije jasno logiku kojeg odsječka globalnog kapitala a koji bismo mogli, u bilo kojem smislu, još zvati evropskim, promiču dužnosnici za tim zajedničkim stolom. Da oni ne zastupaju nacionalne interese “svojih” država – pa i kada se one zovu Njemačka ili Francuska – jasno je u mjeri da danas već/tek treba preispitati čiji su sada interes u EU-u nekada postojeći nacionalni interesi zemalja članica. U tom smislu nije samo dekonstrukcijska mistifikacija kada teoretičari poput Borisa Budena – baš u televizijskom nastupu na dan uoči formalnog ulaska Hrvatske u EU – pitaju postoji li još hrvatski narod (a mi možemo dodati i “njegove” manjine).
Kako onda izgleda trenutno razrješenje sukoba unutar lažne alternative: s jedne strane prihvatiti EU ovakvu kakva jest ili se s druge strane opredijeliti za nacionalističku i ksenofobnu orijentaciju? Jer svi nam govore kako moramo izabrati od ta dva zla manje – znači ono evropsko. I da treće solucije nema! Da prva alternativa nije nikakva alternativa ili da su u njoj obje strane gore, lako je dokazati već ovim eksperimentom iz naoko samo formalne logike: povjerujmo na trenutak da su pravne stečevine evropske naddržavne zajednice, koje implementiraju nacionalna zakonodavstva zemalja članica, onaj okvir koji garantira nacionalnu ravnopravnost građana EU-a. Obojimo sve to prigodničarskom emocijom, prisutnom u propagandnim spotovima: EU voli Hrvate i Srbe! No sada slijedi drugi korak, u tom dijalektičkom procesu od barem dvije misli. Lako je dokazati da je politika koju vode evropske elite diljem te naddržavne zajednice – barem od izbijanja zadnje krize kapitalizma 2008. – proturadnička. Dapače, povjerujemo li norveškom sindikalistu Asbjørnu Wahlu, također našem čestom gostu, u Uniji je, pod okriljem krize, već godinama na djelu pravi klasni rat (“Ulazak u Uniju zahvaćenu klasnim ratom”, LMD, hrvatsko izdanje, lipanj 2013.)! Krizu kapitalističkog ciklusa vladajuće snage koriste da – na periferiji, ali i u centru – često uz pomoć vojske i policije, unište većinu tekovina tzv. socijalne države, kao postignuća radničkog pokreta i njegovih sindikata. Strukturne reforme tržišta rada u centru su zakonskih promjena posvuda. Za radnike u EU-u to sada u tendenciji znači: niže minimalne plaće, smanjenje pokrivenosti kolektivnim ugovorima, decentralizacija procesa formiranja nadnica, fleksibilizacija radnog vremena, smanjenje naknada za prekovremeni rad, više privremenog zapošljavanja.
Druga misao može dakle glasiti: većina Hrvata i Srba su radnice i radnici (zaposleni po različitim, neravnopravnim osnovama, plaćeni duboko ispod evropskog prosjeka, s višegodišnjom zabranom zapošljavanja u bogatijim zemljama, ili pak nezaposleni). Voli li ih EU svejedno? I je li to imala na umu njemačka kancelarka Angela Merkel kada je svojedobno izjavila da je multikulturno društvo mrtvo?
Izvor: Novosti
Jer razvoj cijelog društva, privredni i politički, sigurno im nije u prvom planu. Prije će biti obrnuto. Da bi manjina prosperirala, većina mora sve više trpjeti. To je smisao “postpolitičkog stanja”, iza čije ravnodušne površine gledamo ogorčenu klasnu borbu sviju, za nove pozicije. Od preprodavača robe na tržnicama, do preprodavača (i prije našeg formalnog ulaska već bajate) “evropske ideologije”, zaposlenih u svim institucijama sistema. Političari drže vatrene govore – zna se i zašto. Njima Bruxelles, misle, donosi barem odgodu suočenja s veličinom vlastitih postignuća. I u tome nisu sasvim u krivu. Bijes naroda na “svoju” vlast sada će ublažavati tampon otuđenog i apstraktnog centra moći – odlučivanja made in EU – tamo negdje u Evropi. Taj novi/stari centar, koji je većini teško i geografski locirati, a kamoli da bi znali tko tamošnje institucije stvarno i utjelovljuje, postat će brzo nova babaroga, kojom će kompradorska buržoazija na vlasti (termin sada trebaju naučiti i u mainstreamu!) strašiti “svoj” narod, koji i dalje predstavlja ali odavno ne zastupa.
“Ako ne budete dobri, dovest ćemo vam Trojku (MMF, ECB i EK)”, tako izgleda evropski san u varijanti pripravljenoj za mase u Hrvatskoj, koje tek treba dobro “uspavati”, a da pritom, makar i somnambulno, aktivno podmazuju kotač izvlačenja viška vrijednosti iz zemlje. Što te mase od “integracija” u ekonomskom smislu već imaju i što će moći imati u budućnosti, jezgrovito popisuje austrijski ekonomist, naš česti gost, Joachim Becker (“Fatamorgana uspješnog dovršetka eurointegracije”, LMD, hrvatsko izdanje, lipanj 2013.). Najveća je šteta napravljena odmah na početku tzv. tranzicije, sprovedenom masovnom deindustrijalizacijom. Čak i na vrhuncu napuhanog mjehura rasta 2008., koji je počivao na stranim kreditima i uslužnom, turističkom sektoru, opseg industrijske proizvodnje nije dosegao onaj iz krizne 1990. godine (iznosio je 90 posto), a zaposlenost se u međuvremenu prepolovila! Slab proizvodni sektor proizvodi deficit računa bilance od 9,4 posto BDP-a, što je dvostruko od kritičnoga gornjeg praga. Vanjski dug narastao je u posljednjih pet godina od 83,6 posto BDP-a na 104,9 posto. Proizvodna industrija pogođena je krizom snažnije od drugih sektora. I što u takvoj situaciji radi naša nova naddržavna zajednica? EU, podsjeća Becker, na sve to nema nikakav plan razvoja proizvodnog sektora u Hrvatskoj! Umjesto toga, ona kao lijek nudi zaoštravanje procesa koji je do bolesti i doveo: daljnju privatizaciju još neprivatiziranih dijelova industrije, kao što je brodogradnja (koja nigdje ne uspijeva bez državnih potpora, koje je nama EU u pregovorima zabranila!). Dakle, zaključuje ovaj ekonomist, EU će za posljedicu u Hrvatskoj imati produbljenje procesa ekonomske periferizacije i socijalne polarizacije. A sve dublja podjela na centar i periferiju EU-a, u kojoj se Hrvatska odmah, uredno i bez diskusije, upisuje u periferiju, ubrzava dezintegrativne tendencije u EU-u.
Tako stvari stoje ekonomski. A politički? Istinu su nehotice, iako ne svu, izrekli na tzv. nacionalnoj televiziji, kada su na dan ulaska emitirali prilog s tvrdnjom da u Evropu sada stupaju hrvatski građani, a ne politika! Jer ono što još uvijek zovemo hrvatskom politikom odavno je dio EU-stvarnosti. Samo što u njoj “naši”, ni prije ni sada, ne određuju pravila za onim famoznim zajedničkim stolom, već samo slušaju i – u sretnijoj po njih varijanti – uspješno izvršavaju komande evropskih komesara. Prava tragika EU-a je u tome što nije jasno logiku kojeg odsječka globalnog kapitala a koji bismo mogli, u bilo kojem smislu, još zvati evropskim, promiču dužnosnici za tim zajedničkim stolom. Da oni ne zastupaju nacionalne interese “svojih” država – pa i kada se one zovu Njemačka ili Francuska – jasno je u mjeri da danas već/tek treba preispitati čiji su sada interes u EU-u nekada postojeći nacionalni interesi zemalja članica. U tom smislu nije samo dekonstrukcijska mistifikacija kada teoretičari poput Borisa Budena – baš u televizijskom nastupu na dan uoči formalnog ulaska Hrvatske u EU – pitaju postoji li još hrvatski narod (a mi možemo dodati i “njegove” manjine).
Kako onda izgleda trenutno razrješenje sukoba unutar lažne alternative: s jedne strane prihvatiti EU ovakvu kakva jest ili se s druge strane opredijeliti za nacionalističku i ksenofobnu orijentaciju? Jer svi nam govore kako moramo izabrati od ta dva zla manje – znači ono evropsko. I da treće solucije nema! Da prva alternativa nije nikakva alternativa ili da su u njoj obje strane gore, lako je dokazati već ovim eksperimentom iz naoko samo formalne logike: povjerujmo na trenutak da su pravne stečevine evropske naddržavne zajednice, koje implementiraju nacionalna zakonodavstva zemalja članica, onaj okvir koji garantira nacionalnu ravnopravnost građana EU-a. Obojimo sve to prigodničarskom emocijom, prisutnom u propagandnim spotovima: EU voli Hrvate i Srbe! No sada slijedi drugi korak, u tom dijalektičkom procesu od barem dvije misli. Lako je dokazati da je politika koju vode evropske elite diljem te naddržavne zajednice – barem od izbijanja zadnje krize kapitalizma 2008. – proturadnička. Dapače, povjerujemo li norveškom sindikalistu Asbjørnu Wahlu, također našem čestom gostu, u Uniji je, pod okriljem krize, već godinama na djelu pravi klasni rat (“Ulazak u Uniju zahvaćenu klasnim ratom”, LMD, hrvatsko izdanje, lipanj 2013.)! Krizu kapitalističkog ciklusa vladajuće snage koriste da – na periferiji, ali i u centru – često uz pomoć vojske i policije, unište većinu tekovina tzv. socijalne države, kao postignuća radničkog pokreta i njegovih sindikata. Strukturne reforme tržišta rada u centru su zakonskih promjena posvuda. Za radnike u EU-u to sada u tendenciji znači: niže minimalne plaće, smanjenje pokrivenosti kolektivnim ugovorima, decentralizacija procesa formiranja nadnica, fleksibilizacija radnog vremena, smanjenje naknada za prekovremeni rad, više privremenog zapošljavanja.
Druga misao može dakle glasiti: većina Hrvata i Srba su radnice i radnici (zaposleni po različitim, neravnopravnim osnovama, plaćeni duboko ispod evropskog prosjeka, s višegodišnjom zabranom zapošljavanja u bogatijim zemljama, ili pak nezaposleni). Voli li ih EU svejedno? I je li to imala na umu njemačka kancelarka Angela Merkel kada je svojedobno izjavila da je multikulturno društvo mrtvo?
Izvor: Novosti
