Evropa nema ništa protiv da na njezinu valutu dospije simbol jednog od najkrvavijih nacističkih satelita iz Drugog svjetskog rata
Oh, kakva radost, umjesto uobičajenih, mrskih računa u poštanskom se sandučiću našla kuverta bez imena primaoca – znači dobili su je svi građani – a u njoj na finom papiru tiskana brošura, nešto poput Ikeinih kataloga što smo ih znali s guštom listati. Ma divota, mislim, gledajući sjajni pamflet s otisnutom naslovnicom: Euro – naš novac, a s unutrašnje strane nasmiješenog premijera koji „poštovane sugrađanke i sugrađane, drage Hrvatice i Hrvate“ obavještava kako je upravo „politička stabilnost, naše odgovorno upravljanje javnim financijama i provedba reformi“ bio preduvjet da nam EU odobri uvođenje eura. Reforme? Stabilnost? Odgovornost? Je li čovjek pri sebi? Pa jučer su mu podigli optužnice protiv čak četiri ministra zbog ozbiljne korupcije, za koju je morao znati, potom reforme, koje su sve, od zdravstva, obrazovanja do javne uprave tek puka zajebancija. I hvali se dalje, kao u izbornoj kampanji – koja doduše za njegovu partiju nikada ne prestaje – o tolikim uspjesima njegove vlade, laže kako nema straha od poskupljenja, kao da sve neprestano ne poskupljuje, i zaključuje kako je baš uvođenje eura „generacijska prilika za gradnju još uspješnije Hrvatske“.
I da, ta samohvala, bezočna politička promocija njegove korumpirane, štetočinske vlade koštala je, o euru već davno informirane građane, čak 25 milijuna kuna, dok ga je bolio đon za „drage sugrađanke i sugrađane“ koje je s indignacijom u jeku pandemije odbio slično informirati o potrebi cijepljenja, nego je rekao da ne bi „uložio ni lipe u kampanju za cijepljenje“, pa je Hrvatska još pri samom dnu Evropske Unije po postotku cijepljenih, gore su samo Rumunjska i Bugarska, a po broju umrlih od covida na samom smo vrhu najgorih zemalja svijeta. No zato sada, uz 25 milijuna spiskanih kuna, imamo kampanju o uvođenju eura i nacerenog premijera koji cinično obećava još „uspješniju“ državu čiji je novac jednako „uspješno“ trošio na osiguranje nedavno održane nekakve Krimske platforme, što je okupila gomilu bjelosvjetskih parlamentarnih bezveznjaka, dok je Zagreb dva dana grcao u prometnom kolapsu, s krovova buljili snajperisti, a ulice preplavili do zuba naoružani panduri.
E kako bi sitna provincija pokazala da će prva, ako treba, pokazati zube ruskom agresoru, da će se baš u Hrvatskoj ukrajinski vojnici obučavati vještinama dobrog ratovanja, jer nitko to ne zna bolje od nas. Doista, samo se luđaci ili podrepaši mogu gurati u prve redove ukrajinskog rata, a Hrvatsku vodi upravo takva ekipa koja je državu pretvorila u provincijsku koloniju, pa sada, zanimljivo, više nema kuknjave niti oko dokidanja domaće valute – kune, koja je svojedobno bila krucijalni „dokaz hrvatskog suvereniteta“, kako je koliko jučer na nekoj izložbi o 29 godina upotrebe kune zborio isti taj šef Vlade. Tada je, 1993., diktatom i samovoljom HDZ-a kuna postala platežno sredstvo, iako se znalo, ili upravo zato, da je ta zvjerčica bila na novčanicama u vrijeme ustaške Nezavisne države Hrvatske i taj je ustaški simbol imao označiti novi nacionalni suverenitet.
Otpori tom revizionizmu bili su slabi, mi smo pak u tjedniku Feral Tribune odbijali cijenu iskazivati u kunama, ali su nam prijetili gašenjem, pa smo sve do završetka izlaženje na naslovnici, u cijeni imali istaknuto veliko „U“, to jest Feral je koštao „6 kUna“. I sada su se evo pristojni ljudi, siti ustaških simbola, pa tako i kune, ponadali da će uvođenje eura dokinuti barem taj sramotni numizmatičko-politički čin ondašnjeg proustaškog diktatora i njegove vladajuće partije. Ali vraga, Evropa nema ništa protiv da na njezinu valutu dospije simbol jednog od najkrvavijih nacističkih satelita iz Drugog svjetskog rata, kuna će tako biti na novčanici od jednog eura, dok će lik Nikole Tesle, jedinog nam prihvatljivog Srbina, biti na muniti od 10 i 20 centi. Ne Dubrovnik, ne Dioklecijanova palača u Splitu, nego kuna, kao jedan od prepoznatljivih ustaških simbola, postat će eto evropski novac.
Kakva sreća za hrvatsku vlast i agilnu desnicu, kakva dekadencija evropskih činovnika koji su prihvatili takav simbol nacionalne valute na kovanicama eura. Odabir je naravno zakonit, ali i protucivilizacijski, baš kao što je bio i 90-tih kada je nacionalistička partija koja i danas vlada svoj suverenitet dokazivala, između brojnih drugih revizionizama, i uvođenjem valute bivše nacističke tvorevine. Stoga red je pitati: bi li Evropa na kovanici eura prihvatila i nacističkog orla sa svastikom? Budući da je riječ o srodnim simbolima, jer je nacistički orao bio novčani simbol samo jednom i nikad više, a kuna platežno sredstvo jedino u ustaškoj državi Hrvatskoj. Ali onda su na vlast došli adoranti te tvorevine i prigrlili kunu uz ostale gadosti iz fašističke epizode svoje povijesti. Koja se evo ponavlja, na radost brojnih Hrvata, jer simbol ustaškog novca na evropskoj valuti grubo otkriva devalvaciju ideje evropskog ujedinjenja temeljenu na antifašizmu, ideje odavno prezrene u Hrvatskoj.
I zato ima istine u premijerovoj „generacijskoj prilici“. Da Hrvatska u ionako dekadentan vrijednosni sustav Evrope progura komadić autohtonog fašizma.
