Na velikoj svečanost u Parizu povodom obilježavanja stote obljetnice završetka Prvog svjetskog rata francuski predsjednikom je rastući nacionalizam nazvao “izdajom patriotizma”, aludirajući pri tom na suparnički tabor koji se uoči predstojećih izbora za Europski parlament okuplja oko mađarskog premijera Orbana, potpredsjednika talijanske vlade Salvinija, austrijskog kancelara Kurza i drugih čelnika takozvanih “populističkih” stranka.
Emmanuel Macron se sam nametnuo kao lider globalističke, paneuropske i antinacionalističke struje u europskoj politici, dok su na drugoj strani stranke i pokreti koje se pogrdno naziva “populističkima” i istovremeno im se lijepi etiketa rasista, ksenofoba ili neofašista i neonacista, dok se sustavno izbjegava korištenje termina “suverenistički”. Nacionalizam se u svim svojim pojavnim oblicima prikazuje kao negativna pojava, što se jednim dijelom može “zahvaliti” otvoreno neonacističkim strankama, kao što su grčka Zlatna zora, mađarski Jobbik, Švedski demokrati, njemački pokret Pegida i mnogi drugi.
Međutim, sve suverenističke stranke svesti pod zajednički profašistički nazivnik je netočno i riječ je o manipulaciji i zastrašivanju stanovništva povratkom u mračne dvadesete u Italiji i tridesete godine prošlog stoljeća u Njemačkoj.
Ono što se svjesno i zlonamjerno prešućuje je da “suverenizam” mora postati ne samo kao zahtjev za kulturnim i nacionalnim identitetom, nego to mora biti instrument za zadovoljavanje potreba naroda, širokih masa koje su proteklih desetljeća u Europi obespravljene i osiromašene upravo pod sloganom “neizbježne i nužne globalizacije”. Skovan je i lukavi slogan “ujedinjeni u različitosti”, koji na prvi pogled zvuči humano, da bi se kasnije pretvorio u bezličnu masu potrošačkog krda, unutar kojeg nestaju sve razlike. Ono što globalistička elita nije htjela izreći je budimo jedinstveni, sve zemlje svijeta, čak i ako smo različiti, što ne znači “izmiješajmo se do neprepoznatljivosti”.
Kako je “suverenizam” prepoznao da ne može biti samo zahtjev za kulturnim i nacionalnim identitetom, nego mora biti instrument za zadovoljavanje potreba naroda, naišao je na politički otpor snaga koje su već uzurpirale većinu poluga vlasti, kako na nacionalnoj tako i na razini EU. Ali još jednom treba posebno istaknuti kako se u novom političkom kursu, koji u Europi sve više uzima maha, što je zaprepastilo Macrona i sve iz tabora kojeg predstavlja francuski predsjednik, kriju stranke i pokreti profašističkih i neonacističkih stavova i njih iz zdravog organizma treba ukloniti kao bolesno tkivo. Prokazati i odbaciti i odbiti bilo kakvu političku suradnju s njima.
U tom smislu je u Italiji objavljena odlična knjiga dvojice marksista, Talijana Thomasa Fazia i Engleza William Mitchell, “Suverenitet ili barbarstvo – Povratak na nacionalno pitanje”.
Stariji čitatelji će se sjetiti slogana “socijalizam ili barbarstvo”, što je marksistički slogan Rose Luxemburg koji se pripisuje Engelsu.
“Ako Zapad ne prijeđe iz kapitalizma u socijalizam, njegova je sudbina pad u barbarstvo”, stara je izreka marksista s prijelaza iz XIX u XX stoljeće i dalje u vrijeme Sovjetskog Saveza, odakle se širila diljem svijeta.
Sada se u eseju dvojica marksista, Tomasa Fazia i Williama Mitchella, ponavlja ovaj slavni slogan, ali kao “suverenitet ili barbarstvo”, čime dvojica politologa staju u obranu suverenističkog i antiglobalističkog tabora.
Dvojica “crvenih” politologa pozivaju na ponovnu uspostavu nacionalnih suvereniteta, jer je, kako pišu, “nacionalna država jedini okvir u kojem niže klase mogu poboljšati svoje životne uvjete i povećati sudjelovanje u području demokracije”.
Kao marksisti, Fazi i Mitchell su uvjereni kako ukupno stanje sustava ovisi o gospodarstvu. Podsjećaju na sretno razdoblje od završetka drugog svjetskog rat do ’70-ih, kada su bilježene visoke stope gospodarskog rasta, visoke razine zaposlenosti, plaća i rast profita, ali i jačanje socijalnih i ekonomskih prava, više nego ikada proje u povijesti.
Postojala je i relativna financijska stabilnost na međunarodnoj razini, a specifični režim “kapitalističke akumulacije” je bio povezan s načinom političke regulacije gospodarstva koja se temeljila na državnom intervencionizmu.
Ulazak u krizu tog modela “kapitalističke akumulacije” je bio uzrok ulaska u krizu i stvaranja nadnacionalnih struktura. Sada se čini da je to bio neizbježan povijesni fenomen i krenulo se s globalizacijom, uz razgradnju nacionalnih država, gubitak monetarnog suvereniteta i socijalne države. To je u tom razdoblju bilo neizbježno, jer su na drugoj strani stajale snage koje nitko nije mogao poraziti.
Mediji su odrađivali svoj dio prljavog posla, a samo novinari ili su vjerovali u tvrdnje da su bili “progresivni” ili su bili plaćeni da tako “misle”. Međutim, bilo je i onih koji su vidjeli pojavu nadstruktura globalizma koji je uništio socijalnu državu, iako je ona bila dizajnirana i nametnuti državnim zakonima. Svi zakoni u tom smislu su ukinuti, a “bijeg kapitala”, što je ranije bio zločin, postao je “slobodno kretanje kapitala”. Plaće su pale i snižene su zakonom, a europski radnici su izloženi konkurenciji meksičkih, kineskih ili onih u Rumunjskoj ili Bugarskoj.
Međunarodni burze su koordinirale svoj rad i na globalnoj razini su radile 24 sata dnevno. Kada bi zatvorio Wall Street otvarao bi se Tokio, a poslije njega London. Trikovi financijskog inženjeringa, kao što su financijski derivati, koji su nekada bili izloženi surovosti Kaznenog zakona, postali su legalni. Zakoni koji su imitirali američki Zakon Glass-Steagall, kojima je bankama bilo zabranjeno da s depozitima štediša igraju u velikom financijskom casinu, ukinuti su u svim zapadnim državama. Obvezni mirovinski fondovi su pretvoreni u financijske institucije s obećanjem da će ostvarivati profit, a na uloge su se nudile kamate. U praksi, banke su se uspjele riješiti rizika da daju novac samohranim majkama ili ženama s nesigurnim radnim mjestima i plaćom od 600 dolara mjesečno. Sve navedeno, kao i druge odluke europskih vlada, nekada su bile kazneno djelo, ali je kazneno pravo promijenjeno, jer “nije valjalo”. Ukratko, terminalni financijski superkapitalizam nije prirodni fenomen. Pripremljen je, isplaniran i proveden ukidanjem starih zakona koji su služili kao brana ovoj vrsti “globalnog kapitalizma”, koji je u svom najokrutnijem obliku, srećom, još uvijek ograničen na takozvani Zapad.
Fazi i Mitchell tvrde kako je taj proces pogrešno interpretirati kao “slabljenje države”, nego treba priznati da su upravo europske države same i dragovoljno donosile odluke kojima su sebi nametnule ograničenja. To ne znači da su počinile samoubojstvo, ali su uspješno provele radikalni projekt slabljenja radničke klase i dokidanja demokracije.
Dvojica politologa iskreno napominju da “lijevi” snose najveću odgovornost za to što je novostvorena neoliberalna ideologija postala državna. Iako i samo marksisti, žestoko optužuju takozvane europske “ljevičare” zbog njihove tvrdnje “kako je jedan od osnovnih uzroka kriza nekontrolirana spirala javne potrošnje”. Nakon toga se krenulo s rezovima iste, što je dovelo do oštrih mjera štednje ili u izvorniku zloglasne “austerity” politike.
Ne zaboravite da je još sedamdesetih takozvani talijanski “komunist” Enrico Berlinguer hvalio štednju kao način poticanja rasta i stvaranja novih radnih mjesta, što danas čine milijarderi i Veronica De Romanis, autorica knjige “Oštrim rezovima do rasta”.
“Međutim, od ranih osamdesetih do uvođenja eura, kada se 1981. odlučeno da se Središnja banka Italije odvoji od Ministarstva financija i da autonomno donosi odluke bez mogućnosti bilo kakve intervencije od strane vlasti u Rimu, propadanje zemlje se više nije moglo zaustaviti. Premijeri zemlje i veliki zagovornik opće privatizacije Romano Prodi su dobili punu slobodu za ubrzani pohod prema desuverenizaciji zemlje, koju je pratila depolitizacija i demokratizacija talijanske države. Europski monetarni sustav, prisilni “razvod” između Ministarstva financija i Središnje banke Italije i odobrenje Ugovora iz Maastrichta su na kraju kulminirali metkom u potiljak talijanskom suverenitetu, što se dogodilo uvođenjem eura, čime se zemlja odrekla mogućnosti izdavanja vlastitog novca. Italija je integrirana u eurozonu, koja će nametnuti obvezno uključivanje neoliberalizma u Ustav i zabranu provedbe bilo kakvog oblika kejnzijanske ekonomske politike, pišu Thomas Fazi i William Mitchell.
“Danas, nakon desetljeća sustavne razgradnje, nema druge alternative nego da vratiti nacionalni i narodni suverenitet, što je nužan preduvjet ponovno pokretanje političkog projekta koji je izgubljen prije nekoliko desetljeća, počevši od monetarnog suvereniteta i posljedično do mogućnosti financiranja potrebne javne potrošnje putem emisije novca”, zaključuju dvojica marksista, Thomas Fazi i William Mitchell, potpuno svjesni činjenice da je nacionalni suverenitet temeljni preduvjet za bilo kakav oblik integracije ili suživota u nekom obliku zajednice država, i da nadnacionalna neoliberalna integracija Europske unije mora biti uništena.
Kao što vidite na gornjoj grafici, talijanski javni dug u osamdesetima ubrzano raste, ali njega ne prati naglo povećanje državne potrošnje, koja je cijelo razdoblje ostala usklađena s europskim prosjekom. Razlog je bila odluka o dramatičnom podizanju kamatne stope, što se provodilo zbog sudjelovanja Italije u Europskom monetarnom sustavu (EMS), ali prvenstveno zbog “razvoda” između Središnje banke Italije i Ministarstva financija 1981. godine, nakon čega vlasti zemlje nisu imale nikakav utjecaj na politiku Banke Italije. Ovo nije slučaj samo s našim susjedima, nego je jedan od temeljnih stupova neoliberalne ideologije, kojoj je cilj ukidanje suvereniteta, stvaranje nadnacionalnih superdržava i kidanje svih veza društava s tradicijom i veza raznih skupina i pojedinaca unutar društva samog.
Ukratko, gore navedeno potvrđuje da je Eugen Kvaternik, hrvatski političar iz XIX stoljeća, ubijen u Rakovičkoj buni 1871. Godine, bio u pravu kada je govorio kako ne možemo govoriti o bilo kakvom suverenitetu ako, prije svega ostalog, nema ekonomskog suvereniteta. Tek na temelju ekonomskog suvereniteta se mogu graditi financijski, kulturni, vojni i svi ostali oblici državnog suvereniteta, opstati kao narod i očuvati identitet.
Thoms Fazi i William Mitchell su vjerojatno rijetki marksisti koji nisu podmićeni ili nisu naivno pali u klopku neoliberalizma. Ostale njihove “kolege” u Europi, umjesto da se bave temeljnim pitanjima koja su uvijek bila najvažnija tema u marksističkim raspravama, sada se, kao američki “ljevičari”, bave pitanjima ljudskih prava, “rodne” ravnopravnosti, zaštiti ovih ili onih skupina, krajolika, pejzaža i životinja, sve čime ne mogu ugroziti nametnuti poredak i interese zločinačke organizacije na vrhu piramide.
Što reći? Jasno je da su sve osobe u javnom prostoru, novinarstvu, televiziju i akademskoj zajednici za euro i navijaju za širenje eurozone, kako unutar nje, tako i među zemljama koje još nisu prešle na euro, a Hrvatska je u tom smislu trenutno ogledan primjer.
Ako ne bude tako, plaše nas kaznama ili dolaskom na vlast “fašističkih” i “rasističkih” političara, stranka i vlada.
Neoliberalni i “proeuropski”, ali u najgorem smislu te riječi, političari i novinari su uzurpirali suverenitet europskih nacionalnih država. Uzurpirali su i ime “ljevice”, koja izvorno ne baštini i ne propagira navedene ideje i sušta je suprotnost svemu što propagiraju današnji samozvani “ljevičari”. Uzurpirana je i javna televizija i politički prostor, gdje nema mjesta stvarnim oponentima ove zločinačke ideologije.
Intelektualci ljevice poput Thomasa Fazia nikada neće biti pozvani na javnu televiziju i umjesto njih ćete vidjeti razne redikule koji će vam govoriti ljudskim pravima, sada o migracijama, ali se neće usuditi jasno imenovati krivce masovnog egzodusa ili agresore u Jemenu, Libiji, Siriji ili Sahelu.
Na televiziji ćete vidjeti i proeuropske “ljevičare” koji zagovaraju ulazak u euro ili gotovo izumrlu vrstu koja će arhaičnim jezikom pričati o “marksističkoj prošlosti”.
Uzurpatori prostora političke ljevice će prosto dati milijarderima i neoliberalnim ekonomistima. Istinski ljevičari, koji detaljno mogu analizirati desetljeća odricanja suvereniteta i propadanja su beskućnici i ne mogu iznositi svoje ideje u masovnim medijima. Baš kao suverenisti i istinski patrioti, koje ne smijemo miješati sa špiljskim nacionalistima i šovinistima, oni su prognanici.
Slično se dogodilo i sa starim konzervativcima, kojima su u Americi ime ukrali moćni financijski krugovi i židovski lobi, koji su stvorili termin “neokonzervativci”, vodeći se primjerom bivših trockista, svoje “braće” na lijevoj strani političkog spektra. Međutim, među njima nema razlike i zajedno rade subverzije od Ukrajine do Sirije i dalje, i pokušati uništiti sve tradicionalne vrijednosti i one koji ih utjelovljuju. Među glavnim neprijateljima, koji su postali brana ne samo vojnoj ekspanziji, nego i neoliberalnom ekonomskom modelu, koji se potom pretvara u ideologiju koja se uvlači u sve pore društvenog tkiva, su ljudi poput Vladimira Putina, iranskih vođa, čak i kineski predsjednik Xi Jinping, koji je, nakon desetljeća zanemarivanog nacionalnog pitanja u komunističkoj Kini, ponovo krenuo putem narodnog preporoda i slavljenja tisuća godina kineske tradicije i kulture.
Mi na Zapadu živimo doba u kojem u svakom području dominiraju krivotvorine, ali posuda padaju maske i kamuflaže. Ipak, globalističke elite se neće tako lako predati, što se vidi iz političkog diskursa u kojem “populizam” postaje “anatema” koja se baca na svaki oblik suprotstavljanja jednoj i neupitnoj liberalnoj misli. Svaki politički stav koji poziva na obnovu nacionalnog suvereniteta i izlazak iz Europske unije se povezuje s desničarskim nacionalizmom i fašizmom.
Marksiste, koji su istodobno suverenisti, mogu pokazati i potvrditi da obnova suvereniteta nije patološki “identitet” nekog od profašističkih pokreta, nego demokratska nužnost i vladavina prava. Zato ih i neće vidjeti na televiziji ili čitati njihove kolumne u visokotiražnim dnevnim listovima.
Univerzalna proizvodnja laži i krivotvorenje kao da postaje nužnost, koja proizlazi iz općeg uzurpiranja legitimne vlasti u svakom području. Ali to su nelegitimne ovlasti koje se temelje na lažima.
U tom smislu je knjiga “Suverenitet ili barbarstvo” vrijedno djelo, a talijanski suverenist Paolo Becchi, koji se neko vrijeme smatrao ideologom Pokreta 5 zvijezda (M5S), napisao je knjigu Suverena Italija, na kojoj na naslovnici stoji: “Vrijeme je da stvorimo suverenu državu koja će braniti Talijane od dominacije Europske unije, ucjene slobodnog tržišta i globalizma koji gazi identitet naroda.”
Čak i Becchi, profesor filozofije prava, ukazuje na veliku prijevaru u kojoj živimo i od koje se moramo osloboditi, jer je ona simbol eksploatacije.
“Globalista je po svojoj biti trans: transnacionalan i transseksualan, on je gender, za njega su muškarci i žene društveni konstrukti. To je zato što je kategorija globalista želja: želja za bogatstvom, djeca iz epruvete, iznajmljene utrobe i homoseksualni brakovi. U središtu je uvijek apstraktni pojedinac, kao poželjni stroj ili mehanizirana želja”, piše profesor Paolo Becchi i dodaje besmrtnu sintezu koja portretira kolektivnog uzurpatora: “Želja za je**njem postaje želja da te za**bem”.
Profesor Becchi na drugoj strani stavlja potrebu. Potrebu da imamo pristojan posao, da ne trunemo u nekom call-centru, da imamo priliku ozdraviti i plaću koja omogućava pristojan život za nas i naše obitelji.
Ali transnacionalni i transrodni imperij zadovoljava želje, ali negira potrebe. Ionako rasprostranjeno siromaštvo ubrzano raste. Društva su u agoniji i nekima se preporučuje eutanazija, što je konačna uzurpacija svega humanog.
Dakle, “suverenizam” ne može biti samo zahtjev za kulturnim i nacionalnim identitetom, nego mora biti instrument za zadovoljavanje potreba naroda i čini se da se suverenistička desnica i suverenistička ljevica oko toga mogu složiti.
logično
Emmanuel Macron se sam nametnuo kao lider globalističke, paneuropske i antinacionalističke struje u europskoj politici, dok su na drugoj strani stranke i pokreti koje se pogrdno naziva “populističkima” i istovremeno im se lijepi etiketa rasista, ksenofoba ili neofašista i neonacista, dok se sustavno izbjegava korištenje termina “suverenistički”. Nacionalizam se u svim svojim pojavnim oblicima prikazuje kao negativna pojava, što se jednim dijelom može “zahvaliti” otvoreno neonacističkim strankama, kao što su grčka Zlatna zora, mađarski Jobbik, Švedski demokrati, njemački pokret Pegida i mnogi drugi.
Međutim, sve suverenističke stranke svesti pod zajednički profašistički nazivnik je netočno i riječ je o manipulaciji i zastrašivanju stanovništva povratkom u mračne dvadesete u Italiji i tridesete godine prošlog stoljeća u Njemačkoj.
Ono što se svjesno i zlonamjerno prešućuje je da “suverenizam” mora postati ne samo kao zahtjev za kulturnim i nacionalnim identitetom, nego to mora biti instrument za zadovoljavanje potreba naroda, širokih masa koje su proteklih desetljeća u Europi obespravljene i osiromašene upravo pod sloganom “neizbježne i nužne globalizacije”. Skovan je i lukavi slogan “ujedinjeni u različitosti”, koji na prvi pogled zvuči humano, da bi se kasnije pretvorio u bezličnu masu potrošačkog krda, unutar kojeg nestaju sve razlike. Ono što globalistička elita nije htjela izreći je budimo jedinstveni, sve zemlje svijeta, čak i ako smo različiti, što ne znači “izmiješajmo se do neprepoznatljivosti”.
Kako je “suverenizam” prepoznao da ne može biti samo zahtjev za kulturnim i nacionalnim identitetom, nego mora biti instrument za zadovoljavanje potreba naroda, naišao je na politički otpor snaga koje su već uzurpirale većinu poluga vlasti, kako na nacionalnoj tako i na razini EU. Ali još jednom treba posebno istaknuti kako se u novom političkom kursu, koji u Europi sve više uzima maha, što je zaprepastilo Macrona i sve iz tabora kojeg predstavlja francuski predsjednik, kriju stranke i pokreti profašističkih i neonacističkih stavova i njih iz zdravog organizma treba ukloniti kao bolesno tkivo. Prokazati i odbaciti i odbiti bilo kakvu političku suradnju s njima.
Europa je na prekretnici – Suverenitet ili barbarstvo
U tom smislu je u Italiji objavljena odlična knjiga dvojice marksista, Talijana Thomasa Fazia i Engleza William Mitchell, “Suverenitet ili barbarstvo – Povratak na nacionalno pitanje”.
Stariji čitatelji će se sjetiti slogana “socijalizam ili barbarstvo”, što je marksistički slogan Rose Luxemburg koji se pripisuje Engelsu.
“Ako Zapad ne prijeđe iz kapitalizma u socijalizam, njegova je sudbina pad u barbarstvo”, stara je izreka marksista s prijelaza iz XIX u XX stoljeće i dalje u vrijeme Sovjetskog Saveza, odakle se širila diljem svijeta.
Sada se u eseju dvojica marksista, Tomasa Fazia i Williama Mitchella, ponavlja ovaj slavni slogan, ali kao “suverenitet ili barbarstvo”, čime dvojica politologa staju u obranu suverenističkog i antiglobalističkog tabora.
Dvojica “crvenih” politologa pozivaju na ponovnu uspostavu nacionalnih suvereniteta, jer je, kako pišu, “nacionalna država jedini okvir u kojem niže klase mogu poboljšati svoje životne uvjete i povećati sudjelovanje u području demokracije”.
Kao marksisti, Fazi i Mitchell su uvjereni kako ukupno stanje sustava ovisi o gospodarstvu. Podsjećaju na sretno razdoblje od završetka drugog svjetskog rat do ’70-ih, kada su bilježene visoke stope gospodarskog rasta, visoke razine zaposlenosti, plaća i rast profita, ali i jačanje socijalnih i ekonomskih prava, više nego ikada proje u povijesti.
Postojala je i relativna financijska stabilnost na međunarodnoj razini, a specifični režim “kapitalističke akumulacije” je bio povezan s načinom političke regulacije gospodarstva koja se temeljila na državnom intervencionizmu.
Ulazak u krizu tog modela “kapitalističke akumulacije” je bio uzrok ulaska u krizu i stvaranja nadnacionalnih struktura. Sada se čini da je to bio neizbježan povijesni fenomen i krenulo se s globalizacijom, uz razgradnju nacionalnih država, gubitak monetarnog suvereniteta i socijalne države. To je u tom razdoblju bilo neizbježno, jer su na drugoj strani stajale snage koje nitko nije mogao poraziti.
Mediji su odrađivali svoj dio prljavog posla, a samo novinari ili su vjerovali u tvrdnje da su bili “progresivni” ili su bili plaćeni da tako “misle”. Međutim, bilo je i onih koji su vidjeli pojavu nadstruktura globalizma koji je uništio socijalnu državu, iako je ona bila dizajnirana i nametnuti državnim zakonima. Svi zakoni u tom smislu su ukinuti, a “bijeg kapitala”, što je ranije bio zločin, postao je “slobodno kretanje kapitala”. Plaće su pale i snižene su zakonom, a europski radnici su izloženi konkurenciji meksičkih, kineskih ili onih u Rumunjskoj ili Bugarskoj.
Međunarodni burze su koordinirale svoj rad i na globalnoj razini su radile 24 sata dnevno. Kada bi zatvorio Wall Street otvarao bi se Tokio, a poslije njega London. Trikovi financijskog inženjeringa, kao što su financijski derivati, koji su nekada bili izloženi surovosti Kaznenog zakona, postali su legalni. Zakoni koji su imitirali američki Zakon Glass-Steagall, kojima je bankama bilo zabranjeno da s depozitima štediša igraju u velikom financijskom casinu, ukinuti su u svim zapadnim državama. Obvezni mirovinski fondovi su pretvoreni u financijske institucije s obećanjem da će ostvarivati profit, a na uloge su se nudile kamate. U praksi, banke su se uspjele riješiti rizika da daju novac samohranim majkama ili ženama s nesigurnim radnim mjestima i plaćom od 600 dolara mjesečno. Sve navedeno, kao i druge odluke europskih vlada, nekada su bile kazneno djelo, ali je kazneno pravo promijenjeno, jer “nije valjalo”. Ukratko, terminalni financijski superkapitalizam nije prirodni fenomen. Pripremljen je, isplaniran i proveden ukidanjem starih zakona koji su služili kao brana ovoj vrsti “globalnog kapitalizma”, koji je u svom najokrutnijem obliku, srećom, još uvijek ograničen na takozvani Zapad.
Fazi i Mitchell tvrde kako je taj proces pogrešno interpretirati kao “slabljenje države”, nego treba priznati da su upravo europske države same i dragovoljno donosile odluke kojima su sebi nametnule ograničenja. To ne znači da su počinile samoubojstvo, ali su uspješno provele radikalni projekt slabljenja radničke klase i dokidanja demokracije.
Dvojica politologa iskreno napominju da “lijevi” snose najveću odgovornost za to što je novostvorena neoliberalna ideologija postala državna. Iako i samo marksisti, žestoko optužuju takozvane europske “ljevičare” zbog njihove tvrdnje “kako je jedan od osnovnih uzroka kriza nekontrolirana spirala javne potrošnje”. Nakon toga se krenulo s rezovima iste, što je dovelo do oštrih mjera štednje ili u izvorniku zloglasne “austerity” politike.
Ne zaboravite da je još sedamdesetih takozvani talijanski “komunist” Enrico Berlinguer hvalio štednju kao način poticanja rasta i stvaranja novih radnih mjesta, što danas čine milijarderi i Veronica De Romanis, autorica knjige “Oštrim rezovima do rasta”.
“Međutim, od ranih osamdesetih do uvođenja eura, kada se 1981. odlučeno da se Središnja banka Italije odvoji od Ministarstva financija i da autonomno donosi odluke bez mogućnosti bilo kakve intervencije od strane vlasti u Rimu, propadanje zemlje se više nije moglo zaustaviti. Premijeri zemlje i veliki zagovornik opće privatizacije Romano Prodi su dobili punu slobodu za ubrzani pohod prema desuverenizaciji zemlje, koju je pratila depolitizacija i demokratizacija talijanske države. Europski monetarni sustav, prisilni “razvod” između Ministarstva financija i Središnje banke Italije i odobrenje Ugovora iz Maastrichta su na kraju kulminirali metkom u potiljak talijanskom suverenitetu, što se dogodilo uvođenjem eura, čime se zemlja odrekla mogućnosti izdavanja vlastitog novca. Italija je integrirana u eurozonu, koja će nametnuti obvezno uključivanje neoliberalizma u Ustav i zabranu provedbe bilo kakvog oblika kejnzijanske ekonomske politike, pišu Thomas Fazi i William Mitchell.
“Danas, nakon desetljeća sustavne razgradnje, nema druge alternative nego da vratiti nacionalni i narodni suverenitet, što je nužan preduvjet ponovno pokretanje političkog projekta koji je izgubljen prije nekoliko desetljeća, počevši od monetarnog suvereniteta i posljedično do mogućnosti financiranja potrebne javne potrošnje putem emisije novca”, zaključuju dvojica marksista, Thomas Fazi i William Mitchell, potpuno svjesni činjenice da je nacionalni suverenitet temeljni preduvjet za bilo kakav oblik integracije ili suživota u nekom obliku zajednice država, i da nadnacionalna neoliberalna integracija Europske unije mora biti uništena.
FOTO – Proces razgradnje suvereniteta talijanske države je počeo primjenom neoliberalne politike, nakon što su godinama mijenjani svi zakoni koji su to sprečavali
Kao što vidite na gornjoj grafici, talijanski javni dug u osamdesetima ubrzano raste, ali njega ne prati naglo povećanje državne potrošnje, koja je cijelo razdoblje ostala usklađena s europskim prosjekom. Razlog je bila odluka o dramatičnom podizanju kamatne stope, što se provodilo zbog sudjelovanja Italije u Europskom monetarnom sustavu (EMS), ali prvenstveno zbog “razvoda” između Središnje banke Italije i Ministarstva financija 1981. godine, nakon čega vlasti zemlje nisu imale nikakav utjecaj na politiku Banke Italije. Ovo nije slučaj samo s našim susjedima, nego je jedan od temeljnih stupova neoliberalne ideologije, kojoj je cilj ukidanje suvereniteta, stvaranje nadnacionalnih superdržava i kidanje svih veza društava s tradicijom i veza raznih skupina i pojedinaca unutar društva samog.
Ukratko, gore navedeno potvrđuje da je Eugen Kvaternik, hrvatski političar iz XIX stoljeća, ubijen u Rakovičkoj buni 1871. Godine, bio u pravu kada je govorio kako ne možemo govoriti o bilo kakvom suverenitetu ako, prije svega ostalog, nema ekonomskog suvereniteta. Tek na temelju ekonomskog suvereniteta se mogu graditi financijski, kulturni, vojni i svi ostali oblici državnog suvereniteta, opstati kao narod i očuvati identitet.
Thoms Fazi i William Mitchell su vjerojatno rijetki marksisti koji nisu podmićeni ili nisu naivno pali u klopku neoliberalizma. Ostale njihove “kolege” u Europi, umjesto da se bave temeljnim pitanjima koja su uvijek bila najvažnija tema u marksističkim raspravama, sada se, kao američki “ljevičari”, bave pitanjima ljudskih prava, “rodne” ravnopravnosti, zaštiti ovih ili onih skupina, krajolika, pejzaža i životinja, sve čime ne mogu ugroziti nametnuti poredak i interese zločinačke organizacije na vrhu piramide.
Što reći? Jasno je da su sve osobe u javnom prostoru, novinarstvu, televiziju i akademskoj zajednici za euro i navijaju za širenje eurozone, kako unutar nje, tako i među zemljama koje još nisu prešle na euro, a Hrvatska je u tom smislu trenutno ogledan primjer.
Ako ne bude tako, plaše nas kaznama ili dolaskom na vlast “fašističkih” i “rasističkih” političara, stranka i vlada.
Neoliberalni i “proeuropski”, ali u najgorem smislu te riječi, političari i novinari su uzurpirali suverenitet europskih nacionalnih država. Uzurpirali su i ime “ljevice”, koja izvorno ne baštini i ne propagira navedene ideje i sušta je suprotnost svemu što propagiraju današnji samozvani “ljevičari”. Uzurpirana je i javna televizija i politički prostor, gdje nema mjesta stvarnim oponentima ove zločinačke ideologije.
Intelektualci ljevice poput Thomasa Fazia nikada neće biti pozvani na javnu televiziju i umjesto njih ćete vidjeti razne redikule koji će vam govoriti ljudskim pravima, sada o migracijama, ali se neće usuditi jasno imenovati krivce masovnog egzodusa ili agresore u Jemenu, Libiji, Siriji ili Sahelu.
Na televiziji ćete vidjeti i proeuropske “ljevičare” koji zagovaraju ulazak u euro ili gotovo izumrlu vrstu koja će arhaičnim jezikom pričati o “marksističkoj prošlosti”.
Uzurpatori prostora političke ljevice će prosto dati milijarderima i neoliberalnim ekonomistima. Istinski ljevičari, koji detaljno mogu analizirati desetljeća odricanja suvereniteta i propadanja su beskućnici i ne mogu iznositi svoje ideje u masovnim medijima. Baš kao suverenisti i istinski patrioti, koje ne smijemo miješati sa špiljskim nacionalistima i šovinistima, oni su prognanici.
Slično se dogodilo i sa starim konzervativcima, kojima su u Americi ime ukrali moćni financijski krugovi i židovski lobi, koji su stvorili termin “neokonzervativci”, vodeći se primjerom bivših trockista, svoje “braće” na lijevoj strani političkog spektra. Međutim, među njima nema razlike i zajedno rade subverzije od Ukrajine do Sirije i dalje, i pokušati uništiti sve tradicionalne vrijednosti i one koji ih utjelovljuju. Među glavnim neprijateljima, koji su postali brana ne samo vojnoj ekspanziji, nego i neoliberalnom ekonomskom modelu, koji se potom pretvara u ideologiju koja se uvlači u sve pore društvenog tkiva, su ljudi poput Vladimira Putina, iranskih vođa, čak i kineski predsjednik Xi Jinping, koji je, nakon desetljeća zanemarivanog nacionalnog pitanja u komunističkoj Kini, ponovo krenuo putem narodnog preporoda i slavljenja tisuća godina kineske tradicije i kulture.
Mi na Zapadu živimo doba u kojem u svakom području dominiraju krivotvorine, ali posuda padaju maske i kamuflaže. Ipak, globalističke elite se neće tako lako predati, što se vidi iz političkog diskursa u kojem “populizam” postaje “anatema” koja se baca na svaki oblik suprotstavljanja jednoj i neupitnoj liberalnoj misli. Svaki politički stav koji poziva na obnovu nacionalnog suvereniteta i izlazak iz Europske unije se povezuje s desničarskim nacionalizmom i fašizmom.
Marksiste, koji su istodobno suverenisti, mogu pokazati i potvrditi da obnova suvereniteta nije patološki “identitet” nekog od profašističkih pokreta, nego demokratska nužnost i vladavina prava. Zato ih i neće vidjeti na televiziji ili čitati njihove kolumne u visokotiražnim dnevnim listovima.
Univerzalna proizvodnja laži i krivotvorenje kao da postaje nužnost, koja proizlazi iz općeg uzurpiranja legitimne vlasti u svakom području. Ali to su nelegitimne ovlasti koje se temelje na lažima.
U tom smislu je knjiga “Suverenitet ili barbarstvo” vrijedno djelo, a talijanski suverenist Paolo Becchi, koji se neko vrijeme smatrao ideologom Pokreta 5 zvijezda (M5S), napisao je knjigu Suverena Italija, na kojoj na naslovnici stoji: “Vrijeme je da stvorimo suverenu državu koja će braniti Talijane od dominacije Europske unije, ucjene slobodnog tržišta i globalizma koji gazi identitet naroda.”
Čak i Becchi, profesor filozofije prava, ukazuje na veliku prijevaru u kojoj živimo i od koje se moramo osloboditi, jer je ona simbol eksploatacije.
“Globalista je po svojoj biti trans: transnacionalan i transseksualan, on je gender, za njega su muškarci i žene društveni konstrukti. To je zato što je kategorija globalista želja: želja za bogatstvom, djeca iz epruvete, iznajmljene utrobe i homoseksualni brakovi. U središtu je uvijek apstraktni pojedinac, kao poželjni stroj ili mehanizirana želja”, piše profesor Paolo Becchi i dodaje besmrtnu sintezu koja portretira kolektivnog uzurpatora: “Želja za je**njem postaje želja da te za**bem”.
Profesor Becchi na drugoj strani stavlja potrebu. Potrebu da imamo pristojan posao, da ne trunemo u nekom call-centru, da imamo priliku ozdraviti i plaću koja omogućava pristojan život za nas i naše obitelji.
Ali transnacionalni i transrodni imperij zadovoljava želje, ali negira potrebe. Ionako rasprostranjeno siromaštvo ubrzano raste. Društva su u agoniji i nekima se preporučuje eutanazija, što je konačna uzurpacija svega humanog.
Dakle, “suverenizam” ne može biti samo zahtjev za kulturnim i nacionalnim identitetom, nego mora biti instrument za zadovoljavanje potreba naroda i čini se da se suverenistička desnica i suverenistička ljevica oko toga mogu složiti.
logično
