Jučer je predsjednik Europskog vijeća Donald Tusk na sastanku u Sofiji pozvao članice Europske unije na jedinstvo i rekao “kako EU treba biti zahvalna američkom predsjedniku Donaldu Trumpu koji joj je svojim potezima Europljanima pomogao da se riješe svih iluzija”. Podsjetimo kako ova izjava dolazi od strane visokog europskog dužnosnika koji je sve do jučer bio gorljivi zagovornik čvrstog saveza svih zemalja Europske unije sa Sjedinjenim Državama, posebno u vojnom i energetskom sektoru, kako bi se što bolje oduprli “ruskoj agresiji”.
“Gledajući posljednje odluke predsjednika Trumpa, netko bi čak mogao pomisliti kako s ovakvim prijateljima tko još treba neprijatelje? Iskreno govoreći, Europa treba biti zahvalna predsjedniku Trumpu, jer smo se zahvaljujući njemu riješili svih iluzija”, izjavio je Tusk uoči neformalnog sastanka 28 čelnika Europske unije u Sofiji.
Za danas je zakazana rasprava o sudbini Zapadnog Balkana i perspektivi ulaska ostatka zemalja u EU, dok je sinoć održana večera na kojoj se razgovaralo o europskom odgovoru na posljednje poteze američke administracije i povlačenju iz nuklearnog sporazuma s Iranom, kao i uvođenju carina na uvoz aluminija i čelika u SAD.
Donald Tusk je dao izjavu koja je donedavno bila nezamisliva. Prema njegovim riječima je EU suočena s novim fenomenom, “kapricioznom i nasrtljivom američkom administracijom”.
Ipak je dodao kako Europa treba učiniti sve što može kako bi očuvala dobre transatlantske veze, ali mora biti spremna za sve scenarije.
“Imamo dovoljno potencijala da se suočimo s tim izazovom. Ali treba nam više političkog jedinstva i odlučnosti”, rekao je Donald Tusk.
Jučer su agencije objavile vijest kako se Bruxelles složio da se Europska unija u izračunima za isplatu iranske nafte s dolara prebaciti na euro, da će Europska investicijska banka kreditne linije za ulaganja u Islamskoj Republici također denominirati u euru, a zemlje s unosnim ugovorima će učiniti sve da zaobiđu američke sankcije ponovno nametnute Iranu.
Čini se da je Europa odlučila obraniti svoju neovisnost. Priopćila je kako neće razmatrati reviziju postojećeg sporazuma s Iranom i neće poštivati američke sankcije nametnute Islamskoj Republici. Raskid nuklearnog sporazuma s Iranom od strane Washingtona kao da je bila posljednja kap koja je prelila čašu strpljenja Europske unije. Činjenica je da daljnja podređenost atlantskom diktatu čitav europski projekt čini besmislenim, iako je on izvorno bio ideja američkih okupacijskih snaga nakon Drugog svjetskog rata. Hoće li svibanj 2018. biti prekretnica u povijesti i početak raskola između Sjedinjenih Država i europskih saveznika? Sve ovo su pitanja koja traže odgovor, iako sve ovisi o činjenici može li EU izdržati američki pritisak?
Čelnici europskih zemalja i čelnici Europske unije koji su se jučer okupili u Sofiji su formalno raspravljali o pitanjima odnosa s balkanskim zemljama i njihovom mogućem ulasku u EU. Ali kako se može govoriti o širenju EU ako Bruxelles ne može zaštititi interese ni postojećih članica i divova poput Njemačke u Francuske? Zato se na neformalnoj večeri u Sofiji više pažnje posvetilo odnosima sa Sjedinjenim Državama s kojima je Europa ne samo na granici trgovinskog rata, već i pravog geopolitičkog sukoba.
Međutim, što su Sjedinjene Države za Europu? Viši partner, saveznik, vladar ili konkurencija? U geopolitičkom smislu su Sjedinjene Države o odnosu na Europu superiornije, jer su u okviru ujedinjenog Zapada i NATO pakta američki atlantisti uvijek bili ti koje se slušalo. Nakon Drugog svjetskog rata su Sjedinjene Države kroz različite oblike kontrole pokorile Njemačku, Italiju, Francusku i druge zemlje Zapada, kasnije i zemlje istoka Europe.
Njihov partner u kontroli Europe je bila Velika Britanija i bez obzira na razlike između dva kontinenta, Europa je čak i kao Europska unija ostala vazal Sjedinjenih Država.
No, kako je europski integracijski projekt dobivao zamah, među Europljanima se sve više budila želja za punom neovisnošću. Do sada su angloameričke elite uvijek držali situaciju pod kontrolom.
Prava nezavisnost Njemačke i njezino očigledno približavanje Rusiji je očito proturječilo interesima atlantista. Podsjetimo samo na razdoblje kancelara Gerharda Schrödera, čak i vladavinu Angele Merkel, koja ni po koju cijenu ne želi odustati od plinovoda “Sjeverni tok 2”, koji jeste komercijalni projekt, ali s dubokom geopolitičkom pozadinom.
Prije nekoliko godina, uvjerena u stvarnost “ruske prijetnje“, Europa se pridružila antiruskim sankcijama.
“Ukrajina je već bila vaša, a Putin vam nije dopuštao da je preuzmete u okrilje Europske unije”, bila je tadašnja poruka Washingtona europskim kancelarijama. Otprilike na isti način su govorili i pohlepni europski političare na početku geopolitičkog sukoba s Rusijom.
Međutim, većina europskih političkih snaga je ubrzo shvatila da je za EU profitabilno imati bliske veze s Rusijom. Čak i uz produljenje sankcija, uvijek je tražila priliku za okončanje sukoba s Moskvom. Nedavno je, radi očuvanja rusofobnog ozračja, London čak morao organizirati provokaciju sa Sergejom i Julijom Skripal, samo kako bi se zadržala razina napetosti u odnosima između Rusije i Europe. Sada je tu priču konačno sahranio njemački istraživački tim novinara, koji je za Der Spiegel otkrio kako je Njemačka još od početka ’90-ih posjedovala nervni agens kojim su navodno otrovani Skripali i da su uzorke dali NATO saveznicima.
Činilo se da će u nadolazećim mjesecima sve proći glatko. Europa je samo trebala čekati da se završi borbu za vlast u Sjedinjenim Državama i onda se pokušati prilagoditi i Trumpu i atlantističkoj eliti. Međutim, nedavne odluke Washingtona su otvorile “Pandorinu kutiju“.
Sada Europa jednostavno ne može prihvatiti američke zahtjeve, jer riskira da potpuno izgubiti obraz.
Trump je trebao prekid iranskog sporazuma, uglavnom zbog domaćih političkih prilika, ali i zbog velike želje Izraela i svog zeta Jareda Kushnera. Međutim, ova odluka za SAD ne znači ništa i svu će štetu snositi Europska unija. Prema Trumpovim planovima, SAD i EU bi se na kraju trebali dogovoriti, Europske zemlje bi se pridružile Washingtonu i zajedno bi prisilili Iran na novi ugovor, kojeg bi Trump u Americi mogao predstaviti kao njegovu veliku pobjedu.
Stav Rusije i Kine, koje se protive bilo kakvoj izmjeni postojećeg sporazuma, Trump ne uzima u obzir, očito inspiriran imaginarnim uspjeh svog korejskog proboja, uvjeren da je razbio jedinstvo Kine i Sjeverne Koreje.
U iranskoj politici je Europskoj uniji zaprijetio sankcijama, ali je Europa donijela odluku da će sačuvati poslove i odnose s Iranom.
Sada će zbog iranskog sporazuma američki pritisak na Europsku uniju biti daleko veći od običnog nesporazuma među saveznicima.
“Gledajući posljednje odluke predsjednika Trumpa, netko bi čak mogao pomisliti kako s ovakvim prijateljima tko još treba neprijatelje? Iskreno govoreći, Europa treba biti zahvalna predsjedniku Trumpu, jer smo se zahvaljujući njemu riješili svih iluzija”, da ponovimo riječi Donalda Tuska koje su u Washingtonu odjeknule kao najveća hereza.
Čelnik Europske komisije, de facto vlade Europske unije, Jean-Claude Juncker je prošlog tjedna izjavio da bi EU trebala preuzeti vodeću ulogu na globalnoj razini, jer odluka Trumpa da raskine dogovor s Iranom znači da je plan Sjedinjenih Država da više ne surađuju s drugim državama i ne poštivati ni prijateljske odnose sa saveznicima. Stoga europske zemlje jednostavno trebaju spasiti sporazum s Iranom.
“Moramo zamijeniti Sjedinjene Države koje su kao međunarodni lider izgubile moć, a time dugoročno i utjecaj”, rekao je Jean-Claude Juncker.
Naime, čini se da Europa nije samo spremna preuzeti odgovornost za svoju budućnost, kao što govori Angela Merkel, nego se i sama brinuti za vlastitu sigurnost. Međutim, je li spremna zamijeniti SAD kao vodeći svjetski lider ili je sve pogrešno protumačeno?
Čini se da ne, jer su u europskim kancelarijama o tome počeli pričati odmah nakon pobjede Donalda Trumpa na izborima. Dakle već više od godinu i pol dana. Čak i tada je bilo jasno kako Trump želi da Amerika brine o sebi, a ne o izgradnji jednog atlantskog svijeta i da će zbog punjenja američke države riznice dobro pritisnuti sve partnere, neprijatelje i saveznike.
Europljani, naviknuti na činjenicu da je njihov suverenitet ograničen samo u pitanjima rata i mira, iznenadili su se kada su čuli da moraju platiti američku zaštitu. Istu su poruku dobile i bogate zaljevske petromonarhije, što samo dokazuje jedinstven stav Trumpove uprave o ovom pitanju u cijelom svijetu.
Jedinstvo Zapada je napuklo, iako atlantističke elite s obje strane oceana žive u nadi da je Trump samo loš san i da će se 2020. sve vratiti u normalu. Međutim, više ne postoje realne šanse za vraćanje jedinstva Zapada kakvo smo poznavali. Amerika će mijenjati svoju vanjsku politiku uz slogan “biti opet velika”, bez obzira na to vodi li je Trump ili ne. Hegemonija je ugrožena zbog činjenice da su nacionalno orijentirane američke elite u vlasti prevladale aktere kojima je cilj da SAD igraju ulogu svjetskog policajca.
Što ostaje atlantistima? Mogu priznati poraz ili pokušati prebaciti središte “zapadnog svijeta” u Europu. Kao privremenu mjeru do povratka na vlast u Washingtonu, ili kao trajnu. Ali postoje li u Europi političari sposobnih da budu vođe? Merkel i Juncker? Teško, dok na Emmanuela Macrona ne vrijedi trošiti riječi. Stoga ne postoji ni rješenje za ovaj problem. Odnosi na Zapadu se pretvaraju u ono što je Trump želio, borbu između nacionalnih država.
To također izaziva otpor Europske unije, iako nedovršene, danas već jedinstvene države sastavljene od europskih nacionalnih entiteta. Ovaj neprirodni proces koče i opiru mu se političari poput Viktora Orbana i političke snage koje su u oporbi, iako bi im se uskoro mogla pridružiti vlada Italije, zemlje utemeljiteljice EU, što znači ulazak u krizu projekta europskih integracija.
Trump EU kao cjelinu vidi kao konkurenciju Americi i želi je oslabiti.
U iranskoj epizodi, gdje Njemačka i Francuska imaju velike gospodarske planove, važno je što SAD Europi jednostavno naređuju da zaboravi na zaštitu svojih interesa. Štoviše, pod apsolutno besmislenim izgovorom, jer za razliku od uvođenja antiruskih sankcija u slučaju Irana nema ni formalnih razloga za kršenje nuklearnog sporazuma.
“Europa se ne može složiti s tim. To bi bio samoubojstvo za EU kao takvu. S pristankom na nečuveni američki diktat, hoće li Europljani ikada moći vratiti svoju nezavisnost? Ovo je test istine za politički aspekt EU. Ako Europska unija poklekne pred Trumpom, izgubit će sve razloge svog postojanja”, za Le Figaro piše ugledni francuski novinar i kolumnist Renaud Girard.
Sada isto govore i oni koji su posljednjih nekoliko godina Europu prisiljavali da se uskladi s američkim pritiskom i sankcijama protiv Rusije, Donald Tusk među prvima.
“Ovo nije ništa manje od masovnog udara na suverenitet europskih zemalja i Europske unije. Izgubile su pravo donositi odluke o svojoj politici i njihovim akcijama u vezi s grubim diktatom navodno prijateljske zemlje. To je posve neprihvatljivo s europskog stajališta i proturječi samim pričama Trumpa. Europu se tjera na poštivanje i provedbu politike s kojom se duboko ne slaže”, za The Washington Postu je izjavio bivši švedski premijer Carl Bildt.
Europa ne može pristati na ovakav američki pritisak. Ali ako mu se odupre, svejedno se ne može pretvarati da je svjetski lider. EU zapravo samo želi više neovisnosti, što je najviše što može ostvariti u sadašnjoj situaciji. Zbog toga Europa prije velikih i važnih koraka mora stvoriti ravnotežu snaga i interesa koji će za nju biti povoljniji. U ovim uvjetima i traženju odgovora je prirodno da gleda u Moskvu. Nije slučajno da će tijekom sljedećeg tjedna čelnici vrlo utjecajnih svjetskih zemalja posjetiti Rusiju. Dolaze vođe Njemačke, Francuske, Japana i Indije. U početku će Angela Merkel i Emmanuel Macron ići razgovarati s Vladimirom Putinom o različitim temama, od Sirije i Ukrajine do trgovine. Međutim, glavna tema razgovora će biti Iran, što više nije samo ime važne zemlje, nego označava povijesnu prekretnicu i izbor kojeg Europa mora učiniti.
logično
“Gledajući posljednje odluke predsjednika Trumpa, netko bi čak mogao pomisliti kako s ovakvim prijateljima tko još treba neprijatelje? Iskreno govoreći, Europa treba biti zahvalna predsjedniku Trumpu, jer smo se zahvaljujući njemu riješili svih iluzija”, izjavio je Tusk uoči neformalnog sastanka 28 čelnika Europske unije u Sofiji.
Za danas je zakazana rasprava o sudbini Zapadnog Balkana i perspektivi ulaska ostatka zemalja u EU, dok je sinoć održana večera na kojoj se razgovaralo o europskom odgovoru na posljednje poteze američke administracije i povlačenju iz nuklearnog sporazuma s Iranom, kao i uvođenju carina na uvoz aluminija i čelika u SAD.
Donald Tusk je dao izjavu koja je donedavno bila nezamisliva. Prema njegovim riječima je EU suočena s novim fenomenom, “kapricioznom i nasrtljivom američkom administracijom”.
Ipak je dodao kako Europa treba učiniti sve što može kako bi očuvala dobre transatlantske veze, ali mora biti spremna za sve scenarije.
“Imamo dovoljno potencijala da se suočimo s tim izazovom. Ali treba nam više političkog jedinstva i odlučnosti”, rekao je Donald Tusk.
Jučer su agencije objavile vijest kako se Bruxelles složio da se Europska unija u izračunima za isplatu iranske nafte s dolara prebaciti na euro, da će Europska investicijska banka kreditne linije za ulaganja u Islamskoj Republici također denominirati u euru, a zemlje s unosnim ugovorima će učiniti sve da zaobiđu američke sankcije ponovno nametnute Iranu.
Čini se da je Europa odlučila braniti svoju neovisnost – Može li se oduprijeti američkom pritisku?
Čini se da je Europa odlučila obraniti svoju neovisnost. Priopćila je kako neće razmatrati reviziju postojećeg sporazuma s Iranom i neće poštivati američke sankcije nametnute Islamskoj Republici. Raskid nuklearnog sporazuma s Iranom od strane Washingtona kao da je bila posljednja kap koja je prelila čašu strpljenja Europske unije. Činjenica je da daljnja podređenost atlantskom diktatu čitav europski projekt čini besmislenim, iako je on izvorno bio ideja američkih okupacijskih snaga nakon Drugog svjetskog rata. Hoće li svibanj 2018. biti prekretnica u povijesti i početak raskola između Sjedinjenih Država i europskih saveznika? Sve ovo su pitanja koja traže odgovor, iako sve ovisi o činjenici može li EU izdržati američki pritisak?
Čelnici europskih zemalja i čelnici Europske unije koji su se jučer okupili u Sofiji su formalno raspravljali o pitanjima odnosa s balkanskim zemljama i njihovom mogućem ulasku u EU. Ali kako se može govoriti o širenju EU ako Bruxelles ne može zaštititi interese ni postojećih članica i divova poput Njemačke u Francuske? Zato se na neformalnoj večeri u Sofiji više pažnje posvetilo odnosima sa Sjedinjenim Državama s kojima je Europa ne samo na granici trgovinskog rata, već i pravog geopolitičkog sukoba.
Međutim, što su Sjedinjene Države za Europu? Viši partner, saveznik, vladar ili konkurencija? U geopolitičkom smislu su Sjedinjene Države o odnosu na Europu superiornije, jer su u okviru ujedinjenog Zapada i NATO pakta američki atlantisti uvijek bili ti koje se slušalo. Nakon Drugog svjetskog rata su Sjedinjene Države kroz različite oblike kontrole pokorile Njemačku, Italiju, Francusku i druge zemlje Zapada, kasnije i zemlje istoka Europe.
Njihov partner u kontroli Europe je bila Velika Britanija i bez obzira na razlike između dva kontinenta, Europa je čak i kao Europska unija ostala vazal Sjedinjenih Država.
No, kako je europski integracijski projekt dobivao zamah, među Europljanima se sve više budila želja za punom neovisnošću. Do sada su angloameričke elite uvijek držali situaciju pod kontrolom.
Prava nezavisnost Njemačke i njezino očigledno približavanje Rusiji je očito proturječilo interesima atlantista. Podsjetimo samo na razdoblje kancelara Gerharda Schrödera, čak i vladavinu Angele Merkel, koja ni po koju cijenu ne želi odustati od plinovoda “Sjeverni tok 2”, koji jeste komercijalni projekt, ali s dubokom geopolitičkom pozadinom.
Prije nekoliko godina, uvjerena u stvarnost “ruske prijetnje“, Europa se pridružila antiruskim sankcijama.
“Ukrajina je već bila vaša, a Putin vam nije dopuštao da je preuzmete u okrilje Europske unije”, bila je tadašnja poruka Washingtona europskim kancelarijama. Otprilike na isti način su govorili i pohlepni europski političare na početku geopolitičkog sukoba s Rusijom.
Međutim, većina europskih političkih snaga je ubrzo shvatila da je za EU profitabilno imati bliske veze s Rusijom. Čak i uz produljenje sankcija, uvijek je tražila priliku za okončanje sukoba s Moskvom. Nedavno je, radi očuvanja rusofobnog ozračja, London čak morao organizirati provokaciju sa Sergejom i Julijom Skripal, samo kako bi se zadržala razina napetosti u odnosima između Rusije i Europe. Sada je tu priču konačno sahranio njemački istraživački tim novinara, koji je za Der Spiegel otkrio kako je Njemačka još od početka ’90-ih posjedovala nervni agens kojim su navodno otrovani Skripali i da su uzorke dali NATO saveznicima.
Činilo se da će u nadolazećim mjesecima sve proći glatko. Europa je samo trebala čekati da se završi borbu za vlast u Sjedinjenim Državama i onda se pokušati prilagoditi i Trumpu i atlantističkoj eliti. Međutim, nedavne odluke Washingtona su otvorile “Pandorinu kutiju“.
Sada Europa jednostavno ne može prihvatiti američke zahtjeve, jer riskira da potpuno izgubiti obraz.
Trump je trebao prekid iranskog sporazuma, uglavnom zbog domaćih političkih prilika, ali i zbog velike želje Izraela i svog zeta Jareda Kushnera. Međutim, ova odluka za SAD ne znači ništa i svu će štetu snositi Europska unija. Prema Trumpovim planovima, SAD i EU bi se na kraju trebali dogovoriti, Europske zemlje bi se pridružile Washingtonu i zajedno bi prisilili Iran na novi ugovor, kojeg bi Trump u Americi mogao predstaviti kao njegovu veliku pobjedu.
Stav Rusije i Kine, koje se protive bilo kakvoj izmjeni postojećeg sporazuma, Trump ne uzima u obzir, očito inspiriran imaginarnim uspjeh svog korejskog proboja, uvjeren da je razbio jedinstvo Kine i Sjeverne Koreje.
U iranskoj politici je Europskoj uniji zaprijetio sankcijama, ali je Europa donijela odluku da će sačuvati poslove i odnose s Iranom.
Sada će zbog iranskog sporazuma američki pritisak na Europsku uniju biti daleko veći od običnog nesporazuma među saveznicima.
“Gledajući posljednje odluke predsjednika Trumpa, netko bi čak mogao pomisliti kako s ovakvim prijateljima tko još treba neprijatelje? Iskreno govoreći, Europa treba biti zahvalna predsjedniku Trumpu, jer smo se zahvaljujući njemu riješili svih iluzija”, da ponovimo riječi Donalda Tuska koje su u Washingtonu odjeknule kao najveća hereza.
Čelnik Europske komisije, de facto vlade Europske unije, Jean-Claude Juncker je prošlog tjedna izjavio da bi EU trebala preuzeti vodeću ulogu na globalnoj razini, jer odluka Trumpa da raskine dogovor s Iranom znači da je plan Sjedinjenih Država da više ne surađuju s drugim državama i ne poštivati ni prijateljske odnose sa saveznicima. Stoga europske zemlje jednostavno trebaju spasiti sporazum s Iranom.
“Moramo zamijeniti Sjedinjene Države koje su kao međunarodni lider izgubile moć, a time dugoročno i utjecaj”, rekao je Jean-Claude Juncker.
Naime, čini se da Europa nije samo spremna preuzeti odgovornost za svoju budućnost, kao što govori Angela Merkel, nego se i sama brinuti za vlastitu sigurnost. Međutim, je li spremna zamijeniti SAD kao vodeći svjetski lider ili je sve pogrešno protumačeno?
Čini se da ne, jer su u europskim kancelarijama o tome počeli pričati odmah nakon pobjede Donalda Trumpa na izborima. Dakle već više od godinu i pol dana. Čak i tada je bilo jasno kako Trump želi da Amerika brine o sebi, a ne o izgradnji jednog atlantskog svijeta i da će zbog punjenja američke države riznice dobro pritisnuti sve partnere, neprijatelje i saveznike.
Europljani, naviknuti na činjenicu da je njihov suverenitet ograničen samo u pitanjima rata i mira, iznenadili su se kada su čuli da moraju platiti američku zaštitu. Istu su poruku dobile i bogate zaljevske petromonarhije, što samo dokazuje jedinstven stav Trumpove uprave o ovom pitanju u cijelom svijetu.
Jedinstvo Zapada je napuklo, iako atlantističke elite s obje strane oceana žive u nadi da je Trump samo loš san i da će se 2020. sve vratiti u normalu. Međutim, više ne postoje realne šanse za vraćanje jedinstva Zapada kakvo smo poznavali. Amerika će mijenjati svoju vanjsku politiku uz slogan “biti opet velika”, bez obzira na to vodi li je Trump ili ne. Hegemonija je ugrožena zbog činjenice da su nacionalno orijentirane američke elite u vlasti prevladale aktere kojima je cilj da SAD igraju ulogu svjetskog policajca.
Što ostaje atlantistima? Mogu priznati poraz ili pokušati prebaciti središte “zapadnog svijeta” u Europu. Kao privremenu mjeru do povratka na vlast u Washingtonu, ili kao trajnu. Ali postoje li u Europi političari sposobnih da budu vođe? Merkel i Juncker? Teško, dok na Emmanuela Macrona ne vrijedi trošiti riječi. Stoga ne postoji ni rješenje za ovaj problem. Odnosi na Zapadu se pretvaraju u ono što je Trump želio, borbu između nacionalnih država.
To također izaziva otpor Europske unije, iako nedovršene, danas već jedinstvene države sastavljene od europskih nacionalnih entiteta. Ovaj neprirodni proces koče i opiru mu se političari poput Viktora Orbana i političke snage koje su u oporbi, iako bi im se uskoro mogla pridružiti vlada Italije, zemlje utemeljiteljice EU, što znači ulazak u krizu projekta europskih integracija.
Trump EU kao cjelinu vidi kao konkurenciju Americi i želi je oslabiti.
U iranskoj epizodi, gdje Njemačka i Francuska imaju velike gospodarske planove, važno je što SAD Europi jednostavno naređuju da zaboravi na zaštitu svojih interesa. Štoviše, pod apsolutno besmislenim izgovorom, jer za razliku od uvođenja antiruskih sankcija u slučaju Irana nema ni formalnih razloga za kršenje nuklearnog sporazuma.
“Europa se ne može složiti s tim. To bi bio samoubojstvo za EU kao takvu. S pristankom na nečuveni američki diktat, hoće li Europljani ikada moći vratiti svoju nezavisnost? Ovo je test istine za politički aspekt EU. Ako Europska unija poklekne pred Trumpom, izgubit će sve razloge svog postojanja”, za Le Figaro piše ugledni francuski novinar i kolumnist Renaud Girard.
Sada isto govore i oni koji su posljednjih nekoliko godina Europu prisiljavali da se uskladi s američkim pritiskom i sankcijama protiv Rusije, Donald Tusk među prvima.
“Ovo nije ništa manje od masovnog udara na suverenitet europskih zemalja i Europske unije. Izgubile su pravo donositi odluke o svojoj politici i njihovim akcijama u vezi s grubim diktatom navodno prijateljske zemlje. To je posve neprihvatljivo s europskog stajališta i proturječi samim pričama Trumpa. Europu se tjera na poštivanje i provedbu politike s kojom se duboko ne slaže”, za The Washington Postu je izjavio bivši švedski premijer Carl Bildt.
Europa ne može pristati na ovakav američki pritisak. Ali ako mu se odupre, svejedno se ne može pretvarati da je svjetski lider. EU zapravo samo želi više neovisnosti, što je najviše što može ostvariti u sadašnjoj situaciji. Zbog toga Europa prije velikih i važnih koraka mora stvoriti ravnotežu snaga i interesa koji će za nju biti povoljniji. U ovim uvjetima i traženju odgovora je prirodno da gleda u Moskvu. Nije slučajno da će tijekom sljedećeg tjedna čelnici vrlo utjecajnih svjetskih zemalja posjetiti Rusiju. Dolaze vođe Njemačke, Francuske, Japana i Indije. U početku će Angela Merkel i Emmanuel Macron ići razgovarati s Vladimirom Putinom o različitim temama, od Sirije i Ukrajine do trgovine. Međutim, glavna tema razgovora će biti Iran, što više nije samo ime važne zemlje, nego označava povijesnu prekretnicu i izbor kojeg Europa mora učiniti.
logično
