Svjetsko težište se pomiče, a Stari svijet gubi na važnosti
Europa ostaje važan strateški fokus za Rusiju, ali više nije glavna tema razgovora. Danas ga mnogi vide kao “izgubljeni kontinent”, gdje je zapadna polovica prestala djelovati na temelju vlastitih interesa i teško ih je čak i definirati. Države sve više gube svoju autonomiju i podliježu pritisku SAD-a.
Sve veća prisutnost NATO-a na zapadnim granicama Rusije zabrinjava zemlju. Postoje znakovi prijelaza bloka predvođenog SAD-om iz hibernacije u pripreme za veliki vojni sukob u Europi. Put sve veće eskalacije i pritiska na Rusiju je slijepa ulica: Moskva prijetnju NATO-a shvaća ozbiljno i ima sredstva da se s njom nosi. Militarizacija baltičkih država, jačanje utjecaja bloka u Crnom moru i u blizini ruske granice povećat će broj epizoda u kojima se naši interesi sudaraju i držati nas u stalnoj napetosti.
Rusija nema agresivne planove protiv Baltika – to je prijetnja koju su izmislili Washington i Bruxelles. Međutim, ako NATO izabere put eskalacije napetosti, Moskva neće bježati od ovog izazova. Vjerujem da je ovaj put glupa pothvat za zapadnu Europu – ona postaje talac američke želje da izolira glavne ekonomije EU-a od Rusije.
Eskalacija stvara niz fobija, uklanja svaki poticaj za gospodarsku suradnju i u konačnici veže zapadnoeuropske države za američko gospodarstvo, čineći ih puno manje konkurentnima.
Kao rezultat toga, Amerikanci “kanibaliziraju” zapadne Europljane pod plemenitom krinkom zaštite europskog kontinenta od imaginarne ruske prijetnje. Vjerujem da oni u zapadnoj Europi ne bi trebali biti slijepi na ovo umjetno napuhavanje napetosti od strane SAD-a – oni moraju djelovati u vlastitom interesu.
Rusija je sada svoju pozornost usmjerila na druge regije svijeta i snažno razvija svoje povijesne odnose sa zemljama Azije i Afrike. Zapadna Europa se donekle okreće od Rusije i Rusija se okreće od Zapadne Europe.
Prihvaćam da je ovo, kao i mnoge druge stvari u povijesti, spirala. I s vremenom će doći do procesa povratka. No očito je da Zapadna Europa danas za Rusiju nije regija koja je jako važna ili nudi mnogo mogućnosti. Naprotiv, ono što od tamo danas čujemo su najratobornije izjave, ali ne potkrijepljene punom političkom odlučnošću. I dok Rusija akcije Zapadne Europe protiv zemlje i dalje doživljava kao prijetnju, fokus pozornosti Moskve prebacuje se na druge dijelove svijeta.
U isto vrijeme, SAD ostaje najaktivnija – u destruktivnom smislu – sila u međunarodnim odnosima, neprestano radeći na stvaranju ad hoc koalicija koje će koristiti protiv svojih protivnika. Sada djeluje sve grozničavije, shvaćajući da vrijeme nije na njegovoj strani.
Umjesto ovih besmislica, bilo bi mudro da Washington prihvati da objektivni demografski, ekonomski i društveni procesi čine Aziju glavnim svjetskim gravitacijskim centrom u novom stoljeću, te da radi na tome da se zadrže uvjeti za stabilnost i razvoj. Postupci Amerikanaca, nažalost, pokazuju suprotno: zaoštravaju percepciju vlastitog pada, koji bi bio manje akutan da su se ponašali konstruktivnije.
Pomicanje težišta iz atlantskog područja u istočnu i južnu Aziju objektivan je proces. Moskva i Washington su u to samo neizravno uključeni, ali se sve veći utjecaj zemalja ove regije ne može poreći niti zaustaviti. U tom kontekstu odnosi između Rusije i Kine su izvanredni – iako je između naših zemalja u prošlosti bilo kriza, rusko-kineski odnosi sada su na vrhuncu i jedan su od temeljnih stupova novog uravnoteženog međunarodnog poretka.
Još sredinom devedesetih Rusija i Kina oblikovale su zajedničku viziju svijeta budućnosti. To je sadržano u ‘Deklaraciji o multipolarnom svijetu i formiranju novog međunarodnog poretka’ iz 1997. godine. I od tada se razvilo rusko-kinesko shvaćanje o tome kakav bi svijet trebao biti: na temelju nemiješanja, poštivanja suvereniteta, uzajamnih interesa i priznanja da je suradnja između zemalja moguća bez obzira na prirodu njihove vlade. Ova osnova suradnje odoljela je vremenu i mnogim međunarodnim krizama posljednjih desetljeća, te podiže naše odnose na još višu razinu.
Autor: Andrey Sushentsov
