Hrvatska se nalazi pred sudbinskim izazovom: hoće li se u sljedećim mjesecima potvrditi kao europska zemlja, članica Europske unije koja dijeli europske vrijednosti, ili će ostati na njezinoj margini. I to kao jedna od postjugoslavenskih, balkanskih zemalja, razapeta između načela građanske demokracije na jednoj strani i populizma, nacionalizma i zadrtog konzervativizma na drugoj strani s permanentnim koketiranjem prema hrvatskoj inačici nacifašizma, koja se u Hrvatskoj zove ustaštvo.

U orbitu Europske unije Hrvatska je ušla nakon mukotrpnog pregovaranja – po dužini pregovaranja je ostvaren rekord: čak sedam godina prema prosjeku od pet godina za zemlje bivšeg istočnog bloka.

Dok su postkomunističke zemlje morale proći kroz upitnik od 3500 pitanja da bi odgovorile na pitanja i dileme o funkcioniranju ekonomskog, političkog i socijalnog sustava zemlje, Hrvatska je dobila dodatnu partiju od 1200 pitanja. Pa i onda, nakon završenih pregovora, bilo je dilema među starim članicama EU je li se Hrvatska doista promijenila na bolje i izašla iz nacionalističkog nimbusa, iz faze postkomunističke ”nacionalne demokracije” (vrlo bliske aktualnom pojmu Orbanove ”neliberalne demokracije”) i prerasla u modernu građansku demokraciju.
Hrvatska se nalazi pred sudbinskim izazovom: hoće li se u sljedećim mjesecima potvrditi kao europska zemlja, članica Europske unije koja dijeli europske vrijednosti, ili će ostati na njezinoj margini. I to kao jedna od postjugoslavenskih, balkanskih zemalja, razapeta između načela građanske demokracije na jednoj strani i populizma, nacionalizma i zadrtog konzervativizma na drugoj strani s permanentnim koketiranjem prema hrvatskoj inačici nacifašizma, koja se u Hrvatskoj zove ustaštvo

Sada, nakon sedam godina od ulaska Hrvatske u članstvo EU, vidimo da su signali koje šalje Hrvatska i dalje kontradiktorni.

Nedvojbeno iz Hrvatske stižu i dobri signali, koji bi trebali značiti da su pojedini segmenti hrvatskog društva doista doživjeli pozitivni razvoj prema modelu građanske demokracije, ali stižu i loši signali koji govore da se hrvatskog društvo vraća modelu nacionalne demokracije, populističko-nacionalističke vladavine novih elita koje su zamijenile staru generaciju nacionalističkih vođa, koje su preuzele vlast i stvorile novi amalgam plutokracije i ohlokracije, čiji je znak prepoznatljivosti opća, već endemična korupcija.

Pozitivni znaci dolaze od međunarodnih priznanja: najvažniji je signal, pozitivni, stigao iz Europske komisije prije nekoliko dana, a to je ocjena da je Hrvatska ”tehnički spremna” za ulazak u Schengensku zonu. No svaka dobra strana ima i svoje naličje: prema procjenama ”psa čuvara demokracije”, međunarodnih nevladinih organizacija koje monitoriraju sve zemlje, pa i Hrvatsku, hrvatska se policija izuzetno grubo ponaša prema migrantima koje zatiče na svom teritoriju ili koje odvraća od ulaska grubom silom.

S druge strane, kada je hrvatskoj javnosti poznato koliko je porozna granica prema Bosni i Hercegovini, a istovremeno Hrvatska ima otvorene teritorijalne sporove sa svim svojim susjedima (s izuzetkom Mađarske), javljaju se dileme i o ovoj ocjeni, koja je prije znak slabosti Europske komisije nego znak snage Hrvatske.

I dok je odluka o ”tehničkim uvjetima” Hrvatske za ulazak u Schengenski sporazum nesporna za Komisiju, koja je doista u ovom slučaju djelovala transnacionalno, odnosno kao nadnacionalno tijelo kako bi i trebala, svima je jasno da je upitna odluka Europskog vijeća, odnosno svih članica EU, o definitivnom zelenom svjetlu za Hrvatsku.

Slovenija je već najavila svoje protivljenje iz dobro poznatog razloga – neriješene provedbe odluke Arbitražne komisije o granici između dvije zemlje u Piranskom zaljevu, koji se iz lažno domoljubnih razloga u Hrvatskoj ostentativno naziva Savudrijska vala, što nije ništa drugo nego eklatantan znak političkog novogovora, izmišljen da u hrvatskoj i europskoj javnosti stvori lažnu sliku i predodžbu o tom geografskom lokalitetu.
Nedvojbeno iz Hrvatske stižu i dobri signali, koji bi trebali značiti da su pojedini segmenti hrvatskog društva doista doživjeli pozitivni razvoj prema modelu građanske demokracije, ali stižu i loši signali koji govore da se hrvatsko društvo vraća modelu nacionalne demokracije, populističko-nacionalističke vladavine novih elita koje su zamijenile staru generaciju nacionalističkih vođa, koje su preuzele vlast i stvorile novi amalgam plutokracije i ohlokracije, čiji je znak prepoznatljivosti opća, već endemična korupcija

Uostalom, i Rumunjska i Bugarska su 2011. godine dobile tehničku propusnicu za pristupanje Schengenskom sporazumu, ali se to ni do danas nije dogodilo.

Hrvatska će nastojati kroz svoje presjedanje Europskom unijom u prvom semestru 2020. izvršiti utjecaj na druge članice uvjeravajući ih da je to bilateralno pitanje, iako to nije pitanje samo Slovenije i Hrvatske, već cjelokupnog funkcioniranja EU i dovođenja u pitanje osnovnog načela zbog kojeg je EU i osnovana – da osigura mir i blagostanje svojim članicama.

Ako ne može svojim članicama pomoći u rješavanju takvih problema kao što je teritorijalni sukob između Hrvatske i Slovenije i posredovati tako da pomogne i jednoj i drugoj strani da prihvate neka rješenja koja su nemila i jednog i drugoj strani, onda se postavlja pitanje uopće funkcioniranja takve Unije.

Tim više što je Europska komisija jasno dala do znanja da Albanija i Sjeverna Makedonija neće u dogledno vrijeme postati članice EU, što je odmah izazvalo političku krizu i najavu novih izbora u Sjevernoj Makedoniji i nelagodu u Albaniji, koja će eskalirati u jačanju albanskog nacionalizma i iredentizma.

U takvoj situaciji postoji jedan ipak pozitivan signal, a to je izbor Rijeke za Europsku prijestolnicu kulture za 2020. godinu, koji je taj grad dobio u jakoj konkurenciji s Dubrovnikom, Osijekom i Pulom.

Rijeka je dobila tu titulu zbog svoje specifičnosti – kao ”luka različitosti”, kao multikulturna i kozmopolitska sredina koja nije popustila pred cunamijem nacionalizma, unatoč udarima iz ”metropole”.

Tako je odmah iza ovoga, posljednjeg rata Rijeka namjerno okljaštrena, od nje su reformom teritorijalnog ustroja lokalnih zajednica otkinuti dijelovi koji su proglašeni posebnim općinama s pravim ciljem da tamo prevladaju, u tim periferijama i ruralnim, rubnim krajevima Rijeke, nacionalističke snage lojalne tadašnjoj nacionalističkoj vlasti.

Time je Rijeka od svojih 185.000 stanovnika prije tog posljednjeg rata svedena na samo 125.000 stanovnika postavši tako treći grad u Hrvatskoj, iza Zagreba i Splita.
U takvoj situaciji postoji jedan ipak pozitivan signal, a to je izbor Rijeke za Europsku prijestolnicu kulture za 2020. godinu, koji je taj grad dobio u jakoj konkurenciji s Dubrovnikom, Osijekom i Pulom. Rijeka je dobila tu titulu zbog svoje specifičnosti – kao ”luka različitosti”, kao multikulturna i kozmopolitska sredina koja nije popustila pred cunamijem nacionalizma unatoč udarima iz ”metropole”

Osim toga, centraliziranom upravom podržavljene riječke ekonomije devastirano je materijalno bogatstvo grada kroz predatorsku privatizaciju, loše upravljanje – klijentelističko i koruptivno – svodeći Rijeku na grad sitne ekonomije, čija je proizvodna supstancija uništena ili prisvojena financijskim makinacijama.

Pa čak i tako osiromašeni grad, ta ”luka različitosti”, uspjela je osvojiti titulu Europske prijestolnice kulture unatoč svim tihim opstrukcijama vladajuće oligarhije i, čak štoviše, prije nekoliko tjedana i nagradu ”Melina Mercouri” za dobro obavljene pripreme za titulu Europske prijestolnice kulture.

Tako su se u nekoliko tjedana stekli različiti signali iz Hrvatske – oni dobri, kao što je slučaj s Rijekom, nominalno dobri, kao što je odluka o tehničkoj spremnosti Hrvatske za pristup Schengenskom sporazumu, najava Europskog semestra pod predsjedanjem Hrvatske i ocjene o šampionstvu u korupciji iz izvora međunarodnih banaka i nevladinih udruga.

Hrvatska se doista tako nalazi pred dilemom i pred velikim ”bivijom”, kako bi rekli u Rijeci. Kojim će putem otići ostaje da se vidi.

autograf