Europski način cinizma

Europski način života - što je to? Biti, recimo, kritički novinar poput Gordana Duhačeka, ili takvoga kritičkog novinara hapsiti i kažnjavati jer je objavio satiričnu pjesmicu? Što je »europski način života«: biti antifašist ili biti ustaša? Tko je Europljanin: trol koji na internetu anonimno širi mržnju ili autor koji vlastitim potpisom preuzima odgovornost? I što je europski način života: ljudi svih boja kože na ulicama Europe, ili sredozemna granica EU koju aktivisti za ljudska prava zovu »najsmrtonosnijom granicom na planetu«?

Je li europski način života zaštita ljudi kojima zaštita treba, ili prebijanje i bezosjećajno vraćanje otkud su i došli? Što je, dakle, »europski način života«: nasilje ili tolerancija? Mržnja ili suosjećanje? Demokracija ili populizam? Odnedavno to više nisu apstraktne filozofsko-politološke dileme kojima nije mjesto u aktualnoj političkoj kolumni. Štoviše: pitanje o tome što je »europski način života« postalo je političko pitanje par excellance, i to na mjestu na kojem biste najmanje očekivali: u samome srcu Europske unije, tog navodno najdemokratskijega političkog mehanizma na planeti - u Europskoj komisiji (EK).

Imenovanje HDZ-ove Dubravke Šuice kandidatkinjom za potpredsjednicu EK za demografiju i demokraciju, u hrvatskoj je javnosti zasjenilo jednu drugu, ne manje bizarnu odluku nove predsjednice EK Ursule von der Leyen: da u europskoj vladi otvori mjesto »povjerenika za zaštitu europskog načina života«. Ovako je von der Leyen, u pismu budućem povjereniku, Grku Margaritisu Schinasu iz konzervativne Nove demokracije, opisala zadatke tog resora orvelijanskog imena: »Europski način života organiziran je oko solidarnosti, spokojstva i sigurnosti. Moramo razumjeti i ublažiti legitimne strahove i zebnje od utjecaja nezakonitih migracija na naše gospodarstvo i društvo«. Što je to drugo nego nedvosmislena poruka kako i sama Europska unija, na najslužbenijoj razini, prihvaća teoriju o sukobu civilizacija - jedne, »naše«, »europske«, i neke druge, »neeuropske«, od koje se, eto, »europska« mora čak i »braniti«?

U prvi mah čovjeku dođe da se prezirno otrese: »Pa i Hitler je branio ‘europski način života’«. No nećemo: ne želimo da nam tankoćutne europske duše predbacuju neprimjerene usporedbe. Jer, evo kakvim biranim riječima Ursula von der Leyen brani svoju odluku: »Naš europski način života odražava naše vrijednosti. Ljepota dostojanstva svakog ljudskog bića jedna je od najdragocjenijih vrijednosti«.

Oh, slatko! Plemenito! Divno i zanosno! Pitamo se samo, što bi o toj tvrdnji - da je »svako ljudsko biće jedna od najdragocjenijih vrijednosti« - mogla reći majka šestogodišnje Madine Huseini, koju je na hrvatsko-srpskoj granici, u gluhoj noći studenoga 2017. godine, usmrtio vlak, nakon što su hrvatski - europski! - policajci njezinu obitelj otjerali u Srbiju? Što bi o toj tvrdnji mogao reći otac trogodišnjeg Alana Kurdija? što, pak, onaj turski policajac, koji je tog rujanskog jutra prije četiri godine, s gumenim bijelim rukavicama na rukama, pobijeljelo, morem natopljeno tijelo trogodišnjeg dječaka izvukao iz mora i odnio ga u nepostojanje? Što bi o toj rečenici Ursule von der Leyen mogli reći svi ti deseci i stotine tisuća nevoljnika, koji su se, dovedeni do očaja, odvažili na smrtonosan put u Europu, pa sad tavore u limbu kakve nepoznate zemlje, bez mogućnosti da se vrate natrag, i bez izgleda da se probiju naprijed?

To da buduća predsjednica Europske komisije, usred najveće humanitarne krize današnjega svijeta, s tolikom lakoćom izgovara fraze o »dostojanstvu svakog ljudskog bića«, pa njome još, štoviše, pokušava prikriti činjenicu da Europska unija vlastitom policijskom silom sudjeluje u otežavanju te krize, svjedoči o šokantnom cinizmu sustava koji se ni danas ne prestaje dičiti navodnom predvodničkom ulogom u globalnome promicanju ljudskih prava i solidarnosti.

S tim je naime gotovo. Upravo ovih dana, EU, na najvišoj institucionalnoj razini, pred očima svijeta još jednom obnavlja svoju najopasniju povijesnu zabludu: uvjerenje o vlastitoj superiornosti. Ako, naime, postoji nekakav »europski način života« koji treba štititi, može li nam itko objasniti od koje bi ga to prijetnje trebalo štititi, i, još važnije - kako? Palicama? Paprenim sprejem? Razbijanjem mobitela? Ili ćemo te traljavosti odmah preskočiti, pa prionuti onome što mi Europljani već predobro znamo - oprobanim metodama četrdesetih? Ima, istina, i glasova razuma: »Smisao europskog načina života je u slobodi pojedinca da odabere kako će živjeti. Hvala lijepa, ali za to nam povjerenik ne treba«, komentirala je nizozemska liberalna zastupnica u Europskom parlamentu Sophie in ‘t Veld. Inteligentna, ali slaba utjeha.