Europski plašt hrvatske balkanštine

Nova strategija proširenja Europske unije na zapadni Balkan pokazuje do koje je mjere Hrvatska razočarala Europu. Sve što je Hrvatska obećavala, a nije ispunila – poslijeratna normalizacija i pomirenje, suočavanje s prošlošću, rješavanje bilateralnih i graničnih sporova, obračun s korupcijom – sve je to sada postalo neopozivim uvjetom za članstvo ostalim državama bivše Jugoslavije. Hrvatska je time sama sebi učinila štetu koju si je Europa dopustila 1991. godine – baš kako je Europa, posve nepripremljena za nasilje takvih razmjera, devedesetih dopustila rat u vlastitome predvorju, tako je Hrvatska sada samu sebe osudila na višegodišnju, ako ne i trajnu, ulogu europske pogranične karaule. Ali – a to je razlikuje od Europe 1991. – za to je sama odgovorna.

Europska komisija u utorak je usvojila novu strategiju, dokument nazvan »Vjerodostojna perspektiva proširenja i pojačane suradnje EU-a sa zapadnim Balkanom«. Naslov toga dokumenta može se čitati i kao autoironičan, jer nije malo onih kojima se ta navodna »vjerodostojna perspektiva« čini kao konačno priznanje da preostale zemlje bivše Jugoslavije u EU-u neće ući nikada – toliko su im pooštreni uvjeti za ulazak. S druge strane, i istini za volju, s mnogo bi se argumenata moglo pitati o smislu ulaska u EU zemalja koje nisu u stanju ispuniti kriterije europskog ponašanja.

I tu smo kod Hrvatske. Nekoliko godina uoči ulaska, Hrvatska se doista doimala promijenjenom i poboljšanom zemljom. Zaredali su ozbiljni protukorupcijski pravosudni procesi, poboljšalo se pravosuđe i javna uprava, tržište javnih usluga najavljivalo je liberalizaciju, za ratne zločine kažnjeno je i nekoliko viših ratnih vojnih i policijskih zapovjednika... Zemlja je pronašla način da riješi granični spor sa Slovenijom, a odnosi s ostalim susjedima sustavno su kretali nabolje.

Danas, tek koju godinu kasnije, sve je to propalo: protukorupcijski procesi zapeli su u bezdanu specifično hrvatskog proceduralnog maratona; istrage i suđenja za ratne zločine praktički su zaustavljeni, i u Hrvatskoj i u suradnji sa susjedima; arbitraža sa Slovenijom propala je zbog plašljive i ishitrene odluke vlade socijaldemokratskog premijera, a odnosi s većinom ostalih susjeda pokvareni su do stupnja kakvoga od devedesetih nije bilo. Od zemlje nade uoči ulaska, Hrvatska je postala zemlja razočaranja, i to, paradoksalno, nakon što je postala članicom EU-a.

Danas, ovdašnja je svakodnevica raspolućena na retorički ušminkanu, proeuropsku državu, o kakvoj je u utorak u Bruxellesu glagoljao premijer Andrej Plenković, i bolesno društvo, kojemu svjedočimo iz dana u dan, od jezivih kritika Svjetskoga židovskog kongresa, preko zloslutnoga paljenja LGBT simbola, do sramotnih naknada bivšoj tvrtki vladina povjerenika u Agrokoru.

»Sve zemlje moraju se nedvosmisleno obvezati, i riječju i djelom, na prevladavanje naslijeđa prošlosti postizanjem pomirenja i rješavanjem otvorenih pitanja, posebice graničnih sporova, znatno prije pristupanja Europskoj uniji« – to je jedan od uvjeta koje istočnim hrvatskim susjedima postavlja nova europska strategija. Uoči ulaska u EU, Hrvatska je taj uvjet ispunila, a onda ga, postavši članicom, iznevjerila.

Kada je Milanovićeva vlada, onako navrat nanos, poslije jednog članka u novinama Saboru predložila izlazak iz arbitraže, na ovome smo mjestu upozorili da bi trebalo, ako ništa drugo, bolje i temeljitije promisliti. Danas imamo što imamo – apsurd u kojemu Vlada, zbog odluke parlamenta, ne može provesti arbitražnu odluku koja za Hrvatsku uopće nije loša. Granični spor sa Slovenijom time je produžen na neodređeno vrijeme, i pretvoren u klasični slučaj »uvoza nestabilnosti« u uniju, od kojega EU s razlogom panično bježi. Povrh toga, Hrvatska posve jasno daje naznačiti da svoj status članice EU-a ubuduće kani koristiti baš onako kako je to prema njoj pokušavala Slovenija, i to unatoč činjenici da je uoči ulaska – sjeća li se toga još itko? – pismenom izjavom obećala da svoje članstvo u EU-u neće koristiti kao veto za rješavanje bilateralnih sporova sa susjednim kandidatkinjama.

Nije drukčije ni sa svim drugim ključnim reformama nužnima za ulazak u EU - poslijeratnom normalizacijom, pomirenjem, obračunom s korupcijom, reformama pravosuđa i javne uprave... Na svim je tim područjima Hrvatska uoči ulaska ostvarila opipljiv napredak, da bi ga, nakon što je postala članica, sama naglo opozvala. Sjetimo se: nakon članstva, bivšem premijeru ukinuta je jedna pravomoćna i jedna nepravomoćna presuda, a ponovljeni postupci razvodnili su se u medijsko nepostojanje; ukinuta je pravomoćna presuda Branimiru Glavašu, premda je izdržao gotovo cijelu kaznu; pravosudnu suradnju u suđenjima ratnih zločina, koja je nekoliko godina dobro funkcionirala, dekretom je prekinula vlada Zorana Milanovića; pravosuđe i javna uprava, po općoj ocjeni – uključujući tu i predsjednicu Republike – opet su postali ključni problem zemlje; odnosi sa svim susjedima, osim Italije, gotovo su na razini onih iz devedesetih godina... Hrvatska, u jednu riječ, nije opravdala vlastito formalizirano europejstvo, štoviše – iz dana u dan nastoji ga pretvoriti u jeftinu pozlatu kojom premazuje vlastite balkanske resantimane. Europa kao plašt vlastite balkanštine? Jest, bili smo naivni, ali baš to, brate, ipak nismo očekivali.

novilist