I na razini Zagreba i na nacionalnoj razini danas je na vlasti koalicija HDZ-a, stranke Milana Bandića te šarolike skupine političkih prebjega svih vrsta. Naoko nestabilan, a u biti itekako čvrst interesni savez upravo u zagrebačkom gradonačelniku dobiva svog pravog lidera koji de facto formira vlastiti SDP...




Hoće li na kraju i predsjednik SDP-a Davor Bernardić ući u klub zastupnika Milana Bandića? Uostalom, SDP je upravo pod Bernardićevim vodstvom postao najveći izvor Bandiću sklonih saborskih zastupnika. I dok se od konstituiranja aktualnog saziva Hrvatskog sabora u listopadu 2016. SDP-ov klub zastupnika upravo spustio s 38 na 30 članova s tendencijom daljnjeg osipanja, Milan Bandić je svoj zastupnički klub povećao na trenutačno dvanaest imena. Pritom je na posljednjim parlamentarnim izborima zagrebački gradonačelnik ispred svoje stranke Bandić Milan 365 – Stranka rada i solidarnosti osobno osvojio jedini zastupnički mandat. Tako posljednje dvije godine SDP gubi zastupnika po zastupnika, a Bandić ih marljivo skuplja sad već aritmetičkom progresijom.

Ne bi začudilo da se u samoj završnici mandata ovog saborskog saziva bivša i sadašnja Bandićeva stranka izjednače brojem mandata te da upravo Davor Bernardić pokuša spasiti svoju političku karijeru i zastupnički mandat pod okriljem svog nekadašnjeg političkog mentora u zagrebačkom SDP-u. Uopće nije sporno da bi humanitarnom političkom radu sklon Milan Bandić napravio to bez problema. Ako je u klub pod vodstvom Milana Bandića mogla prijeći bivša potpredsjednica SDP-a i Vlade Milanka Opačić, zašto ne bi prešao i Bernardić?






Bandić kao biblijski Lazar


Iako je u političkoj karijeri gradonačelnika Zagreba uistinu bilo zapanjujućih trenutaka, posljednji događaji u Gradskoj skupštini s tijesnim izglasavanjem proračuna na određeni su način vrhunac Bandićeve karijere i poprilično indikativni za njezin nastavak. Ukratko, što god je propustio učiniti na stranačkim i nacionalnim izborima – i parlamentarnim i predsjedničkim – upravo to nadoknađuje izvanizbornim metodama. Nije uspio stati na čelo SDP-a 2007., ali je jedanaest godina kasnije uz njega stao ključan broj bivših SDP-ovih političarki i političara u svojevrsnoj Bandićevoj verziji iste stranke. Nije uspio postati šefom države 2010., ali je sve očitije da tom istom državom – šefuje. Nije uspio osvojiti više od jednog zastupničkog mandata na parlamentarnim izborima 2016., ali je postao istinskim vođom političke opcije o kojoj faktično ovisi parlamentarna većina. Milanu Bandiću tako ne mogu ništa izgubljeni izbori ni u stranci ni u državi jer je poput političke inačice biblijskog Lazara: ustaje iz svake političke smrti. O onoj biološkoj niti ne razmišlja jer u protivnom ne bi na štakama napuštao bolnicu s dijagnosticiranom plućnom embolijom.

Njemu nema života bez ovakvog vođenja i – viđenja politike. I ta je strast presudna razlika između njega i svih onih koje je prošlog tjedna porazio u Gradskoj skupštini. I dok će on, makar glumio, riskirati sve, njegovi će suparnici u konačnici djelovati kao zbunjeni prolaznici u politici koji zapravo ne mogu voditi ni sami sebe, a kamoli grad ili cijelu državu. To što se Zagreb odavno pretvorio u zapadnobalkansku verziju Palerma, ali ne što se tiče kulturnih znamenitosti, u kritičnom smislu očito ne smeta nikomu.

 


Grad već gotovo dva desetljeća ima jedan te isti obrazac upravljanja, na gradskim izborima pobjeđuje jedan te isti čovjek neovisno o trenutačnom političkom odijelu, a oporba je kronično neuspješna, bez obzira je li riječ o kvazigrađanskoj opciji, samozvanoj ljevici ili paradnoj desnici koja svoje djelovanje svodi na ideološko ratovanje. Naravno, samo ono unutar klimatiziranih prostorija jer pojedini njihovi čelnici nisu ni vidjeli bojišnicu, a vojničke su kape nosili jedino kao zaštitu od sunca.

Trojicu 'preletačevića' već sutra će zamijeniti drugi


Milan Bandić u ovom trenutku zapravo vlada Hrvatskom. Njegov je saborski klub sve brojniji, njegovi su zahtjevi ukalkulirani u državnu politiku sljedeće godine, njegovo vladanje Zagrebom osigurava HDZ-u ono što stranka Andreja Plenkovića i njegovih prethodnika nikako ne uspijeva postići rezultatima na lokalnim izborima još od vremena Franje Tuđmana. A upravo je spomenik prvom hrvatskom demokratski izabranom predsjedniku u Zagrebu Bandićev novi, ovaj put simboličan doprinos učvršćivanju vlastite pozicije u kontroli državne vlasti. Uz takvo nadziranje svakog segmenta svoje političke sveprisutnosti – čak i u bolesničkoj postelji – svi oko njega djeluju kao amateri.

 


Ako je netko i pomislio da je recentno izglasavanje zagrebačkog proračuna u bilo kojem trenutku bilo neizvjesno, onda uistinu nije upoznat s pravom biti hrvatske politike i na lokalnoj i na nacionalnoj razini. Ta se bit zrcali u činjenici da je onaj tko je trenutačno na vlasti u neusporedivo moćnijoj poziciji od svojih oponenata, ma koliko ruku imali u nekom predstavničkom tijelu. Vlast se u tom slučaju ne prepušta slučaju, već se čini sve kako bi se održala sa svim beneficijama za one koji je drže i one koji je povremeno pridržavaju. Čuditi se postupku trojice vijećnika u zagrebačkoj Skupštini koji su iz nominalno oporbenih redova podržali Bandićev proračun te time i njegovu vlast - nema smisla. Oni nisu učinili ništa neočekivano. Dapače, napravili su to uz puno širu podršku no što se misli. Baš kao i posljednja saborska akvizicija u Bandićevu klubu iz redova SDP-a. Njihova imena i prezimena doista nitko neće upamtiti jer će ih već sutra dopuniti druga u nekim drugim (ne)prilikama, ali iz istih razloga.

Hrvatska politika na taj način svakodnevno potvrđuje zašto zemlja sve više tone na ljestvicama na kojima se ocjenjuju ekonomske i socijalne prilike u državama članicama Europske unije. Umjesto bilo kakve zdrave konkurencije, čiji ishod omogućuje izbor među više ponuđenih opcija, zemlja je samoosuđena na negativnu selekciju temeljem rada onih koji vlast shvaćaju kao privatno leno. Za takvu je situaciju oporba aktualnoj vlasti podjednako odgovorna jer se teško sjetiti trenutka od 1990. naovamo kada su oporbene političke stranke i političari djelovali neodgovornije i bezidejnije. Bez obzira kojem dijelu političkog spektra pripadali. Ljevici, centru ili desnici.






'Zakucavanje' Hasanbegovića


Tako su prilikom izglasavanja zagrebačkog proračuna njihove mjesne podružnice odreda postale gubitnicama navijestivši sličan rasplet i na budućim nacionalnim izborima. Amsterdamska koalicija, kojoj tvorci tepaju kao 'jedinoj pravoj oporbi', dala je s jednog od najviših položaja u HSS-u presudan glas Milanu Bandiću. Neovisni za Hrvatsku torpedirani su od dojučerašnjeg koalicijskog partnera u preživljavanje do sljedećih izbora. Pritom bi Milan Bandić najslađe porazio Zlatka Hasanbegovića vrativši Titovo ime na neki gradski trg s obzirom na to da prostor oko upravo podignutog Tuđmanova spomenika slobodno može nazvati Avenijom predsjednika Franje Tuđmana, što je za prvog hrvatskog šefa države znatno reprezentativnije od postojećeg trga.

Ako je u Zagrebu Tuđman s razlogom čuvao Titovo ime, Bandić se nakon prestanka Hasanbegovićeva pritiska veoma lako može vratiti Tuđmanovu stavu o Titu i – balansu među različitim političkim ideologijama u hrvatskoj povijesti. Učini li to, može računati na nove SDP-ove zastupnike i vijećnike, a onda je samo pitanje matematike hoće li imati sve ono što želi. Ono što može već ima.

tportal