U zemljama članicama NATO-a, kao i u najvišim strukturama samog Sjevernoatlantskog saveza često se službeno naglašava kako NATO nikada neće vojno intervenirati u Ukrajini i zaratiti s Rusijom, već da će isključivo nastaviti pomagati Kijevu u oružju, streljivu, vojnoj opremi, obavještajnom djelovanju, obuci osoblja i td. Ili – jednom riječju – da će raditi na jačanju njegovih obrambenih potencijala u sprječavanju daljnje ruske agresije.
Međutim, usprkos spomenutom dominantnom i, naglašavam – službenom stavu, postoje i oni pojedinci, najčešće iz redova umirovljenih visokih vojnih ili obavještajnih časnika ili bivših političkih dužnosnika koji misle suprotno, tj. smatraju kako će NATO ipak morati vojno reagirati u ukrajinskom ratu.
Oni, za razliku od prvih, nisu sputani odgovornošću za donošenje odluka odnosno njihovim političkim i drugim posljedicama pa su slobodniji govoriti ono što misle da je ispravno i(li) nužno činiti u određenim vremenskim okvirima odnosno situacijskim okolnostima.
Radikalizam nezadovoljnika i fatalne odluke
Naravno, među njima itekako ima i nezadovoljnika svojim prekinutim profesionalnim karijerama i(li) nerealiziranim ambicijama. Oni su obično skloni radikalizmu i nastoje provocirati aktualne vladajuće strukture koje donose ključne odluke i koje po prirodi svog položaja nemaju toliku slobodu javnog iznošenja svojih stavova (jer se odmah smatraju i službenim) na eventualno povlačenje poteza koje inače ne žele poduzimati. Pritom ovi prvi računaju na pritisak javnosti kojeg žele poticati svojom aktivnošću bez konkretne odgovornosti.
Odluke ključnih osoba u političkim i zapovjednim vojnim strukturama, za razliku od onih prvih imaju konkretnu težinu i nose stvarne posljedice, a u slučaju Ukrajine one mogu biti fatalne odnosno sudbonosne ne samo po tu zemlju već i po svijet u cjelini.
Probni baloni umirovljenog pukovnika britanske vojske
Ima, naravno, i onih, koji među navedenim „slobodnjacima“ služe sadašnjim donositeljima odluka za „puštanje probnih balona“ i naknadno osluškivanje reakcije suprotne strane (u konkretnom slučaju ruske) – a što onda može služiti u osmišljavanju budućih poteza (na neslužbene izjave ili izjave različitih pojedinaca, kakvog god karaktera bile, službena politika suprotne strane nije dužna i najčešće ne reagira, ali reagirati itekako znaju razni analitičari čije reakcije i promišljanja svakako vrijedi poslušati).
Dakle, u konkretnom slučaju vezanom uz ukrajinski rat, ti „slobodnjaci“ smatraju kako će NATO savez, htio to ili ne, u slučaju velikih problema s kojima bi se tijekom rata mogla suočiti ukrajinska vojska i ako bi joj oni prijetili porazom morati poslati na ukrajinski teren svoje službene vojne postrojbe.
Jedan od takvih sigurno je i umirovljeni pukovnik britanske vojske Hamish de Bretton-Gordon. On je u intervjuu za TalkTV kazao kako bi NATO savez mogao poslati svoje snage u Ukrajinu ako se ukrajinske trupe suoče s još većim problemima na frontu.
Ako “nešto pođe po zlu” u Ukrajini – smatra on, Sjevernoatlantski savez “mogao bi zaratiti s Rusijom u sljedećih nekoliko godina”.
“Zapad je učinio sve osim što je poslao svoje trupe. Moguće je da će, ako Rusija počne ozbiljno napredovati, NATO i zapadni saveznici poput Australije morati preispitati svoj stav.” – kazao je, između ostalog bivši britanski vojni časnik.
Rat s Rusijom automatski je i Treći svjetski rat
Pokretanje rata između Zapada (NATO-a) i Rusije u Ukrajini bez ikakvih bi dvojbi automatski značilo i pokretanje Trećeg svjetskog rata. Jer i sada smo svjedoci koliko je svijet na ovaj ili onaj način duboko involviran u ukrajinski sukob i kolike posljedice snosi a bez da u njemu neposredno (službeno) ratuju združeni Zapad i Rusija.
Takav bi rat jednostavno bilo nemoguće zadržati u okvirima Ukrajine i eskalacija bi bila trenutačna u slučaju intervencije NATO-ovih snaga na strani Kijeva.
Štoviše, rat između NATO-a i Rusije definitivno bi završio nuklearnim ratom, jer si poraz u onom klasičnom niti jedna od sukobljenih strana ne bi mogla priuštiti.
Posljedice po Hrvatsku
Hrvatska javnost definitivno ne želi novi veliki rat na tlu Europe. Ona ne želi da hrvatski vojnici ginu na bespućima ukrajinskih bojišnica, a kamoli u službenom ratu s Rusijom. To ne žele ne samo roditelji vojnika, već i svi razumni ljudi koji dobro shvaćaju kako to nije naš rat (koliko se god prikazivao kao sveeuropski) ne samo zato što ga ni na koji način nismo prouzročili, već i zbog katastrofalnog demografskog stanja u našoj zemlji i složenih i krajnje neizvjesnih gospodarskih prilika. Široki ratni sukob u Europi definitivno bi pokopao i hrvatski turistički sektor kao ključni izvor proračunskih prihoda.
Drugim riječima – Hrvatska bi uvlačenjem u neposredni rat između velikih sila izgubila u svim ključnim segmentima koji je i čine samostalnom državom odnosno subjektom na političkoj karti svijeta.
Sve se svodi na dogovor Washingtona i Moskve
Ako polazimo od premise, oko koje se svi slažu, kako u nuklearnom ratu po paritetu nuklearnih snaga jednakih protivnika ne bi bilo pobjednika (svi bi bili gubitnici), onda je logično da ga ne treba niti pokretati. A da ga se ne bi pokrenulo, treba pod svaku cijenu spriječiti konvencionalni rat NATO-Rusija po bilo kojem problemu, ne samo ukrajinskom koji je sada ipak najaktualniji.
Smatram, referirajući se na ključnu temu ove analize, kako je ulazak službenih NATO efektiva u Ukrajinu moguć isključivo u slučaju postizanja zakulisne suglasnosti između Moskve i Washingtona o preuzimanju sigurnosnog nadzora nad određenim dijelovima te zemlje uz čvrsta jamstva za izbjegavanje bilo kakvih međusobnih sukoba.
Kako Moskva za prekid rata ultimativno zahtjeva da Ukrajina nikada ne može postati članica NATO saveza, takav bi sporazum nužno morao definirati i vrstu oružja koje bi NATO mogao instalirati na tlu one zone koju bi u Ukrajini kontrolirao i koje Moskva ne bi smatrala prijetnjom za nacionalnu sigurnost Rusije (prije svega je riječ o dalekometnim raketnim sustavima i strateškim zrakoplovima).
Obje strane moraju biti zadovoljne
Iako ovako nešto iz sadašnje perspektive djeluje krajnje malo vjerojatno, nekakvo rješenje na kraju će se jednom ipak morati pronaći. Eventualni opisani scenarij s ulaskom NATO snaga možda bi mogao zadovoljiti interese obiju strana, jer bi omogućio izbjegavanje osjećaja vojnog poraza koji je i po SAD i po Rusiju neprihvatljiv. Sve je ostalo manje važno.
Tako i sam konačni politički dogovor u odnosu na vojno-sigurnosni koji zapravo „zamrzava“ stanje na terenu. Jer živjeti u kakvoj-takvoj sigurnosti ipak je važnije od toga što će pojedina strana u političkom smislu smatrati svojim teritorijem odnosno čega se formalno nikada neće odreći i što će permanentno potraživati.
U takvim se slučajevima, a njih je puno u svijetu – ipak računa samo stvarno (faktično) stanje na terenu tj. ono tko ga kontrolira. Jednom pak, kada struka i politika procjene kako je moguće povratiti teritorije koje država smatra svojima kreće se u nove ratove i to je ciklus koji traje od pamtivijeka i posvuda.
Zato bi po pitanju Ukrajine itekako važno bilo postići i trajno političko rješenje sukoba koje bi eliminiralo sjeme budućeg rata.
