Evo zašto je sve što ste pročitali o Ukrajini pogrešno!

Glavni američki mediji uzeli su kratkovidan pogled na ukrajinsku krizu slijedeći scenarij koji je izradio State Department. Većina je izvješća zanemarila istinu ili je izokrenuta na način koji prikazuje samo djelomičnu sliku.

Evo sedam stvari koje biste trebali znati o Ukrajini.

1. Bez obzira na tvrdnje nekih komentatora poput Forbesovog suradnika Grega Sattella, podjele u Ukrajini su stvarne, a nasilje koje je pokrenuo kijevski režim još više polarizira naciju. Dok su razlike između ukrajinskog zapada i ostatka zemlje koji je u većoj mjeri okrenut Rusiji, široko prihvaćene, ono što se obično zanemaruje jest to što su kultura, jezik i političko mišljenje zapadne Ukrajine nametnute ostatku Ukrajine. To je navodno zbog cilja "ujedinjenja zemlje", ali zapravo je cilj bio ugušiti i poniziti populaciju u područijima Ukrajine gdje prevladava ruski jezik. Radikalni nacionalisti zapadne Ukrajine, za koje je odbacivanje Rusije i njezine kulture stvar vjere, namjeravaju prisiliti ostatak zemlje u njihovu usku viziju. Zapadna i istočna Ukrajina ne razumiju međusobne preokupacije, baš kao što Kubanci u Miamiju i Kubanci u Havani ne bi razumjeli jedni druge. Ukrajinski sukob nije sukob između "proruskih separatista" i "proukrajinaca", nego između dvije ukrajinske skupine koje ne dijele jedna s drugom viziju nezavisne Ukrajine."

Zapadna Ukrajina pridružila se Rusiji tek u vrijeme Staljinove ere. Stoljećima je bila pod kulturnom, vjerskom i/ili političkom kontrolom Austro-Ugarskog carstva i Poljske. Mrzivši sovjetsku okupaciju, zapadni ukrajinski nacionalisti gledali su na Staljina kao mnogo većeg negativca od Hitlera, tako da se Organizacija ukrajinskih nacionalista uskladila s nacistima i, na čelu s njihovim radikalnim vođom Stepanom Banderom, nastavila je čistiti svoju zemlju od drugih etničkih skupina, uključujući Poljake i Židove.

Zapadna Ukrajina ujedinjena je u svojom neprijateljstvu prema Rusima, koje smatraju osvajačima i okupatorima. Tijekom posljednjih 20 godina, kada se Ukrajina pokušala odvojiti od svoje sovjetske prošlosti i njene ideologije, ona je izabrala nacionalizam zapadne Ukrajine kao alternativu. Možda je to bila potrebna korekcija, ali je stvorila vlastite opasne mitove. Istočnjaci su ljuti na to da se Banderine zastave, plakati i grafiti pojavljuju diljem Ukrajine i na mijenjanje povijesti općenito, gdje su nasilni nacionalisti koji su se borili uz naciste tretirani kao junaci dok su Rusi, koji su pod Staljinom patili ne manje od Ukrajinaca, omalovažavani. Nakon progonstva predsjednika Viktora Janukovića i ruske aneksije Krima, ukrajinska nacionalistička retorika postala je stvarno uvredljiva i histerična, dodatno otuđujući ljude na istoku. Eskalirajuće nasilje će nastavit radikalizirati obje strane, pa će umjesto pronalaženja demokratski prihvatljivog rješenja pribjeći bejzbol palicama i AK 47.

2. Zapadni tisak pogriješio je u vezi s masakrom ukrajinskih građana u Odesi 2. svibnja 2014., kada je čak 100 (izgleda da je službeno prihvaćen broj ubijenih 42) nenaoružanih ljudi živo spaljeno u zgradi u Odesi. Prilikom pripovijedanja priče zapadni su mediji izvijestili o sukobima između proukrajinskih nogometnih huligana i proruskih prosvjednika bez ikakvog objašnjenja zašto su rezultati tih sukoba bili toliko jednostrani.

Ono što se dogodilo u Odesi bilo je zlokobno poznato istočnoj Europi: organizirani pogrom. BBC je pogodio barem dio priče: "nekoliko tisuća nogometnih navijača počelo je napadati 300 prorusa". I kao u svakom pogromu, zlostavljači su okrivili svoje bespomoćne žrtve za započinjanje sukoba. Zapravo, prokijevski zlikovci naoružani željeznim šipkama i molotovljevim koktelima napali su kamp s prosvjednicima, zapalili vatru i prisilili prosvjednike da se povuku u zgradu koja je na kraju zapaljena. Bio je to vidan čin nasilja i zastrašivanja. Sadašnji čelnici Ukrajine obećali su istragu, ali do sada je njihov jedini odgovor bio kriviti pasivnost sigurnosnih snaga. Istina je da su žrtve jednostavno odbijale sudjelovati u kijevskom radikalnom nacionalističkom programu. Treba li civile nazvati "separatistima" ili "teroristima" samo zato što je njihovo odbijanje radikalnog nacionalizma rezultiralo protestima tipa Occupy? Zašto ih ne nazvati umjerenim Ukrajincima? Nesposobna u najboljem slučaju i opasna u najgorem slučaju, ukrajinska vlada zapušta vlastitu populaciju dozvoljavanjem zastrašivanja, čime ih dodatno radikalizira. Ovo su važne vijesti, mogući preokret u razvijanju drame ukrajinskog građanskog rata, ali zapadni tisak je brzo zaboravio priču.

3. Ukrajinski izbori zakazani za 25. svibnja teško će riješiti ekonomske probleme Ukrajine, budući da postoji jasan nedostatak dobrih kandidata. Trenutačni politički kandidati na izborima su oligarsi sovjetskog stila poput Petra Porošenka, korumpirani političari poput bivše premijerke Julije Timošenko ili bivšeg člana Timošenkine vlade Arsenija Jacenjuka. Iako se pokazalo da je svrgnuti predsjednik Viktor Janukovič korumpiran, on je pobijedio u posljednjim izborima, sa zemljom koju je traumatizirala Timošenkina vlastita korupcija. Tužno je obilježje ukrajinske političke scene da je njen najneovisni i najdinamičniji političar Oleh Tyahnybok iz zapadne Ukrajine, kontroverzni vođa radikalno desničarske grupe Sloboda. Njegova je stranka ukaljana optužbama Bandera-nacista, dok ga je Rusija proglasila "fašistom" i otvorila kazneni postupak protiv njega zbog organiziranja napada na civile u istočnoj Ukrajini.

4. Političari zapravo nisu važni u Ukrajini, jer je Ukrajina zemlja oligarha. Za bolje ili gore, Putin je ukinuo oligarhijsku vladavinu u Rusiji. Članovi Putinovog unutarnjeg kruga mogu biti neizmjerno bogati, ali znaju kome duguju svoje bogatstvo. Zatvaravajući Mikhaila Hodorkovskog, Putin je poslao jasnu poruku svemogućim oligarsima koji su kontrolirali Rusiju tijekom vremena predsjednika Borisa Jelcina: ostanite izvan politike. Ukrajina nije imala ovo iskustvo, a čini se da političari rade zajedno s oligarsima, ako ne i pod njihovom kontrolom. Među njima ili između njih i političara postoje česte napetosti; na primjer, najbogatija osoba u Ukrajini, Rinat Akhmetov, usko je surađivala s Janukovičem, dok su drugi preferirali Timošenko ili Viktora Iuschenka. Akhmetovi poslovni interesi su povezani sa metalurškim industrijama na istoku i on je organizirao svojih 300.000 zaposlenika kako bi mu pomogli osigurati kontroli nad istočnom Ukrajinom i odbiti vojne napade na civile, napade koje je potaknuo drugi oligarh, Igor Kolomoisky.

5. Zapadni tisak, uključujući Forbes, podcijenio je obim utjecaja oligarha Igora Kolomoiskyog. Uzimajući koncept "korporativne racije" doslovno, Kolomoisky je imao na raspolaganju paravojne postrojbe za sve vrste neprijateljskih preuzimanja. Bez sumnje pametan biznismen, uspio je razbiti različite tvrtke od takvih moćnih konkurenata kao sadašneg predsjednika Tatarstana, a, ako vjerujemo Putinu, i ruskog oligarha Romana Abramovicha. Nedavan ulaz Kolomoiskyog u politiku proveden je na istoj velikoj razini. Iako živi u Švicarskoj, imenovan je guvernerom regije Dnepropetrovsk. On je ponudio nagradu od 10,000 $ za bilo kojeg "ruskog separatista", pružio ukrajinskoj vojsci potrebnu opremu i naoružao nacionalističke volontere. S redovnom ukrajinskom vojskom koja nerado puca u svoje stanovništvo, Kolomoiskyove jedinice sudjelovale su u raznim vojnim napadima na istoku, uključujući i napad na Mariupol 9. svibnja, gdje je ubijeno više civila. Ruski izvori povezuju ga s masakrom u Odesi. Članovi novog guvernera Odesse, koji su imenovani nakon masakra, njegovi su bliski suradnici.

Kolomoiskyova "prožidovska" aktivnost ima svoj udio kontroverzi. On daje novac raznim obnovama ili građevinskim projektima iz Jeruzalema u svoj rodni Dnepropetrovsk, služi kao predsjednik židovske zajednice u Ukrajini, a 2010. postao je predsjednik Europskog vijeća židovskih zajednica, nakon što je obećao donirati 14 milijuna dolara za razne projekte. Drugi članovi EJCJ opisali su njegovo imenovanje kao "neprijateljsko preuzimanja istočnoeuropskog stila". Nakon što je nekoliko njih dalo ostavku u znak prosvjeda, Kolomoisky je napustio EJCJ, ali ne prije nego što je uspostavio "alternativni" odbor nazvan Europska židovska unija. Židovske vođe koje su podložne Kolomoiskyom tvrde da je Ukrajina sada otvoreno, pluralističko društvo, ali u svjetlu ukrajinske tradicije antisemitizma i pogroma, teško je biti optimističan.

Zapadni tisak se žali na Putinove državno kontrolirane medije, ali Kolomoisky nema ništa manju kontrolu informacija. Njegovi poslovni udjeli uključuju najveću ukrajinsku medijsku grupu, "1+1 Media", novinsku agenciju "Unian", kao i razne internetske stranice, koji mu omogućuju da usmjeri javno mnijenje protiv Putina. Andrew Higgins iz The New York Timesa objavio je priču s naslovom "Među ukrajinskim Židovima, veća briga je Putin, a ne pogromi", koja hvali Kolomoiskyog za ukrašavanje Dnepropetrovska s "najvećim svjetskim židovskim centrom" zajedno s "Muzejom holokausta s visokom tehnologijom ." Higgins primjećuje, međutim, da muzej "ignorira delikatno pitanje kako su neki ukrajinski nacionalisti surađivali s nacistima ... objašnjavajući umjesto toga kako su Židovi podržavali napore Ukrajine da postane neovisna nacija". Drugim riječima, ovaj muzej visoke tehnologije nije ništa više od medijskog projekta jer se usredotočuje na pitanja koja nisu povezana s holokaustom na račun poštovanja žrtava i dokumentiranja uloge ukrajinskih kolabracionista.

6. Rusija je slaba. Zemlja gubi stanovništvo i smanjuje se geografski i ekonomski. Rusija je jasno raširena van normalnih granica. Pogledajte rusku i kinesku granicu, gdje koncentracija stanovništva otkriva mračnu sliku za Rusiju: na južnoj strani granice ima oko 100.000 Kineza po četvornom kilometru, nasuprot 10 Rusa na ruskoj strani. Samo fanatični rusofob bi zamislio da se Rusija želi proširiti. Baltičke republike, Moldavija, Gruzija i Poljska nastavljaju podsticatii zapadne medije s pričama o ruskoj ekspanziji, jer su NATO, EU i SAD više nego sretni "suprotstaviti se Rusiji" i pružiti financijsku pomoć.

7. Predsjednik Putin je bio susretljiv zapadnim interesima. Unatoč onome što ste pročitali u zapadnom tisku, nije se bunio zbog ekspanzije NATO-a, odustao je od nekoliko važnih ruskih vojnih baza i agresivno se ponašao samo kada je smatrao da je Rusko dvorište ugroženo. Pripajanje Krima, reagirajući na vrlo snažne popularne zahtjeve kako u Rusiji tako i na Krimu, bila je ograničena mjera koja je omogućila Putinu da spasi svoj obraz nakon što je "izgubio" Ukrajinu. Otada je davao obilje pokazatelja da je spreman odustati. Njegovi ograničeni ciljevi priznati su u spisima i intervjuima takvih ljudi kao što je bivši veleposlanik za Rusiju Jack Matlock ili bivši državni tajnik Henry Kissinger . Ali ono što treba naglasiti je to da sljedeći ruski vođa možda neće biti tako prilagodljiv, pogotovo u svjetlu kontinuiranog i nepotrebnog nasilničkog ponašanja SAD-a. Dmitrij Rogozin, predstavnik Rusije u NATO-u i ozbiljna politička osoba s desnice, već je izjavio da će sljedeći put letjeti u Ukrajinu i Moldaviju na vojnom bombarderu nakon što te zemlje nisu dopustile da njegov zrakoplov koristi njihov zračni prostor. Ono što je dovelo do Hitlera bilo je neprestano poniženje Njemačke nakon Prvog svjetskog rata. Politika javnog ponižavanja Putina, priča o "kažnjavanju" njega ili Rusije zbog lošeg ponašanja, vrijeđa ruskog čelnika i njegove sunarodnjake. Za razliku od Njemačke 1939. godine, Rusija i dalje ima obilje nuklearnog oružja. Da je Rusija namjeravala podjarmiti SAD ili njene saveznike svojom prijetnjom od nuklearnih bombi, ja bih bio više nego sretan da ponovim nakon New Hampshirea: "Živjeti slobodno ili umrijeti". Ali, da li je vrijedno ismijavati i prijetiti već ljutoj i frustriranoj nuklearnomj sili radi predaje Ukrajine onima poput g. Kolomiskyog i njegove šarolike čete oligarha, nacionalista i podređenih političara? Oni zapadni političari i novinari, koji zbunjuju pitanje obrane slobode s igrama moći koje sadašnja ukrajinska elita igra, trebaju biti svjesni da ne služe, nego izdaju, dragocjene američke principe.

O autoru:
Vladimir Golstein, profesor slavenskih studija na Sveučilištu Brown. Rođen je u Moskvi i emigrirao u Sjedinjene Države 1979. godine.

sott