Od 8 milijardi ljudi na ovom svijetu, koliko se procjenjuje da nas ima, Sjedinjene Američke Države prate i strahuju od samo jednog čovjeka, Vladimira Putina, budući da je na svim bojištima novog Hladnog rata ruski predsjednik izvojevao pobjede nad kolektivnim izazovom Zapada. Strah može učiniti čudne stvari. Magazin Forbes je Putina dvije godine za redom proglašavao najmoćnijom osobom na svijetu. Obično se kaže da Rusima treba puno vremena da osedlaju konje, ali kada to jednom učine, galopiraju strahovito brzo.
Nakon postupnog preuzimanja i ozdravljenja propale ruske ekonomije, Putin sada igra na svim frontovima. U Siriji i Ukrajini je Zapad pokrenuo destabilizacijske procese, a potom doživio ponižavajuće poraze. U energetskom sektoru će ruski, a ne zapadni, cjevovodi, siva flota tankera i LNG dominirati euroazijskim prostranstvima. Putin s kineskim predsjednikom potpisao desetine ugovora, od kojih je najvažniji onaj o povećanju isporuke nafte Kini, udvostručenju isporuke plina preko plinovod Altai i mnoge druge, a ranije je dogovorena i jača suradnja između dvije vojske u okviru Šangajske oganizacije (SCO), sporazum kojega su potpisali načelnik ruskog stožera Valerij Gearsimov i tada drugi čovjek kineske Središnje vojne komisije, Fan Changlong.
Neki su mediji ove ugovore pokušali prikazati kao potvrdu ekonomskog jačanja Kine, što je potpuno besmisleno, budući da je Kina već izbila na prvo mjesto u globalnoj ekonomiji, tako da je ovo samo završni čin „okretanja Istoku“ Moskve, koja će se nakon užurbanih radova na Dalekom istoku u potpunosti moći zaboraviti brige o tome što će ili neće činiti Europa, budući da će imati sigurno tržište za energente, a zajedno će raditi na velikim infrastrukturnim, vojnim, hidroeneregetskim i drugim projektima s Kinom.
Međutim, umjesto rezultata bi bilo dobro, odnosno, vrlo poučno pogledati kako su Putin i Rusija uspjeli pobijediti, što je prije par godina u kolumni za portal Russia & India Report pojasnio indijski analitičar Rakesh Krishnana Simha.
Putin poznaje DNK globalne politike
Više od bilo kojeg drugog lidera, ruski predsjednik zbog svog iskustva u KGB-u zna kako funkcioniraju Sjedinjene Države. Modus operandi Washingtona, usklađen s Englezima, je organizirati udare, pobune i kontrarevolucije u zemljama gdje su na vlasti suverenističke vođe. Iran, Čile, Ekvador, Venezuela, Panama i Ukrajina su klasični primjeri. John Perkins u „Ispovijedima ekonomskog ubojice“ piše kako su on i druge „ubojice“ biti poslani u zemlje u razvoju kao konzultanti kako bi podmitili ili prisilili diplomate, ekonomiste, vlasti i političare da učine ono što su zapovijedale Sjedinjene Države. Često su to uspijevali učiniti, ali ako oni ne uspiju, CIA šalje svoje „šakale", profesionalne ubojice koji organiziraju ubojstva onih koji opstruiraju planove američke dominacije.
Ove ekonomske i stvarne ubojice su bili toliko učinkoviti u stvaranju „banana država“ da su Sjedinjene Države vrlo rijetko morale posezati za drugim sredstvima. Među, bilo je i rijetkih prilika kada su Amerikanci morali koristiti vojsku da bi ostvarili svoje poslovne ciljeve. Tako je bilo u Iraku i Libiji. Putin zna da Sjedinjene Države pokušavaju sličan plan provesti i u Rusiji. Kao bivši KGB oficir stacioniran u Istočnoj Njemačkoj, on točno zna kada te ubojice traže plijen.
"Jedna od stvari koje treba razumjeti je da je on u prvom redu studirao protu-obavještajne djelatnosti, što je ključno za razumijevanje zašto je sada presudan globalni igrač", piše Joaquin Flores iz Centra za sinkretičke studije (Center For Syncretic Studies).
"Protu-obavještajna djelatnost nije ograničena samo na lociranje neprijateljskih špijuna, nego je stvarni cilj neutralizirati djelovanje stranih agenata koji su već ušli u institucije koje moraju uništiti iznutra", piše Flores.
Usporedo s američkim tajnim operacijama vodi se i otvoreni rat. Sada je jasno vidljivo da je američko gospodarstvo, kao i ono Velike Britanije, ratno gospodarstvo.
Savjetnik ruskog predsjednika Sergej Glazjev, poznat po tome što je blizak nacionalističkoj jezgri Putinove stranke, rekao je na okruglom stolu u Moskvi: "Amerikanci su oduvijek zarađivali na ratovima u Europi: Prvi svjetski rat, Drugi svjetski rat, Hladni rat. Ratovi u Europi su sredstvo za njihova ekonomsko čuda, za njihov napredak."
Rat u Ukrajini je jasan povod za uključivanje Rusije u izravni vojni sukob s oružanim snagama Ukrajine, tako da imaju regionalni rat u Europi. Ruski odgovor je bio dvostran. Prvo je Rusija odbila ići u rat s razbojnicima i neonacistima iz Ukrajine, čime je frustrirala Amerikance. Nakon toga u Washingtonu nisu znali što više činiti, a američko nedjelovanje u Ukrajini je briljantno je opisao kineski general kao simptom "erektilne disfunkcije američke strategije".
Na kraju su se odlučili na napad i etničko čišćenje Donbasa, koje je nekoliko dana prije početka kampanje Putin spriječio pokretanjem Specijalne vojne operacije, multivektorske kampanje kojoj nije jedini cilj poraziti ukrajinsku vojsku, već baciti na koljena i njene nalogodavce. I čini se da Putinu ovaj rat iscrpljivanja odlično ide.
Udar na ekonomsku žilu kucavicu
Drugo, Putin je koristio asimetričnu strategiju da se obuzda, ali i konačno sruši američko carstvo. Primarni cilj je teško pogoditi samo srce američke hegemonije - američki dolar. Rusija je, uz potporu zemalja skupine BRICS, napustila transakcije u dolarima, korak koji će imati ozbiljan utjecaj na poljuljano američko gospodarstvo.
Prema financijskom portalu Zero Hedge, "Skup protumjera Glazjeva je bio usmjeren protiv pokretačke snage američke ratne mašinerije, a to je FED“.
Putinov savjetnik je predložio stvaranje "širokog antidolarskog saveza“ među zemljama koje su voljne i sposobne izbaciti dolar u svojoj vanjskoj trgovini. Članice tog saveza bi se također trebale suzdržati od držanja deviznih rezervi u dolarima. Stvaranje takve koalicije, koje je u tijeku, je prvi korak u stvaranju antiratne koalicije, koja će zaustaviti agresiju Sjedinjenih Američkih Držva“.
Od tog je poziva prošlo nekoliko godina i sve je više zemalja koje pristaju na prijedlog skupine BRICS, pa i na samo članstvo u organizaciji, a među njima su i američki saveznici. I svi odbijaju koristiti dolar u vanjskoj trgovini, nego izravno trguju u nacionalnim valutama. Iako se u početku na Wall Streetu govorilo o „manjem padu u postotku na globalnoj razini“, svaka zemlja koja se pridruživala ovoj inicijativi izravno je potkopavala moć dolara, a tako i američkog ratnog stroja. U razdoblju od prvih dana početka ovog projekta do danas je dolar u svjetskoj trgovini s preko 80% pao na manje od 50%.
Ne iznenađuje da je Glazjev smatrao kako glavna uloga u stvaranju te političke koalicije mora pripasti europskim poslovnim krugovima, budući da se SAD već tada pokušavali izazvati rat u Europi i otvoreni rat protiv Rusije, a to će uvelike ugroziti interese europske poduzetničke elite.
Sudeći po jalovim naporima da se zaustave sankcije protiv Rusije, te pritiska i negodovanja ljudi iz visokog biznisa iz Njemačke, Francuske, Italije i Austrije, izgleda da je Putinov savjetnik donio pravilnu procjenu. Donekle iznenađujuće za Washington je bilo da je rat za Ukrajinu možda i mogao postati rat za neovisnosti Europe od Sjedinjenih Država i rat protiv američkog dolara, ali se Washington pametno kockao na strah Europljana i njihovu vazalsku prirodu odnosa prema Anglosaksoncima, koji se gradio od kraja Drugog svjetskog rata.
Rusija također podržava i institucionalne promjene. Nova razvojna BRICS banka s kapitalom od 100 milijardi dolara, ne samo da ograničava utjecaj zapadnih banaka, nego će zaustaviti protok novca iz zemalja u razvoju prema Zapadu. Tu je i velika kineska Azijska infrastrukturna investicijska banka, a to su samo dvije institucije koje su osnovane od 2014. i pokretanja procesa dedolarizacije.
To je bilo nužno, jer je monetarni poredak i kreditni sustav Bretton Woodsu osmišljen da ide u prilog zapadnih zemalja, jer kada Svjetska banka i MMF nude kredite, nameću niz uvjeta. Na primjer, novac se može koristiti samo za kupnju roba i usluga sa Zapada. Potom, novac se može koristiti samo za izgradnju brana, ali ne i za poboljšanje distribucije pitke vode. Naravno, tehnologija i materijal za izgradnju tih brana opet moraju doći sa Zapada. Onog trenutka kada opskrba pitkom vodom postane nedovoljna, stvara se potražnja za flaširanom vodom koja se puni na Zapadu ili bilo gdje, ali od strane zapadnih multinacionalnih korporacija. Dakle, na globalnoj razini se sve to, kao i mnoge druge stvari, moraju mijenjati, što to su ruski predsjednik, ali i Xi Jinping u više navrata isticali, no zapadnim medijima su uvijek važnije bile izjave jedne Jen Psaki koja priča o „bjeloruskim obalama koje će blokirati Šesta flota“ od onoga što govore lideri grupe BRICS.
Da ne govorim sada o ratu u Siriji, koji je označio prekretnicu u vojnik kampanjama Zapada, ni o Ukrajini, zemlji od skoro 50 milijuna ljudi koja je u cijelosti žrtvovana a da nijedan cilj nije ostvaren, jer je jednako važno financijsko i ekonomsko bojno polje na kojem se vuku potezi koji će okončati hegemoniju Washingtona i Londona.
Nove financijske institucije, sustavi naplate i monetarne politike će pogoditi Zapad tamo gdje najviše boli, a to je po njihovim džepovima. Dok Putin vuče samo jasne i ubojite poteze na geopolitičkoj šahovnici, njegovi protivnici gledaju kako nestaje njihovo carstvo. Nekima to sve izgleda „presporo“, ali upravo ovaj tempo rata u Ukrajini i aktualna situacija u Gazi, gdje još ne znamo pravu istinu zašto se sve razvija u smjeru u kojem se razvija, Rusiji i Globalnom jugu, kako ga sada zovu, ide u prilog.
Trenutno pratimo kurs rublje u odnosu na dolar baš onakav kakav Putin želi da bude. Guvernerka Nabuillina vješto balansira slabe i dovoljno jake rublje, koju je brzo „izravnala“ na željeni tečaj od 90 rublji za dolar, a ruski naftaši s partnerima iz skupine OPEC+ cijenu nafte drže na željenoj razini takoreći od 2015. i „malog nesporazuma“ sa Saudijcima, kada su vladari u Rijadu po nalogu Sjedinjenih Država oborili cijene nafte i samo sebi stvorili ogroman proračunski deficit da je Mohammad bin Salman bio prisiljen „bratski zatvoriti“ saudijske šeike u luksuznom hotelu u Rijadu, gdje ih je držao da spavaju na madracima po hodnicima sve dok se u korist Kraljevstva i državne riznice nisu odrekli 10% svog bogatstva. Mladom saudijskom vladari je to bilo dovoljno da shvati da je za njegovu zemlju bolje da uđe u BROCS, da s Kinezima i ostalima trguje u nacionalnoj valuti i da se pridruži taboru Globalnog juga, umjesto da za račun starih „prijateljstava“ od prije 100 godina radi u korist vlastite štete. A Mohamad bin Salman nije jedini. Tu su i Erdogan, UAE, Alžir, nove brzorastuće ekonomije Afrike i one već etablirane u Aziji i Latinskoj Americi.
Prateći što se govori u Moskvi za sada nema razloga za uzbunu i sve kao da teče po planu.
Istina, postoje i oni koji tvrde da u Rusiji nacionalizam i podrška Putinu rastu točno u onoj mjeri koliko raste standard građana, a taj je rast sve do sada bio neupitan i u konstantnom porastu. Međutim, nadati se da će sankcije ruski narod baciti na koljena i da će Rusi krenuti u juriš na Kremlj, kao što se dogodilo u Kijevu, za sve one koji poznaju povijest i mentalni sklop tog naroda je znanstvena fantastika i što Zapad više bude vršio pritisak, više će rasti podrška Vladimiru Putinu. Rat u Ukrajini i agresija na ruski narod na više frontova su dokaz da su se na Zapadu preračunali. To se možda ne bi dogodilo da preko Atlantika strategiju određuju umovi kao Brzezinski ili Kissinger, zlotvori obojica, ali geniji geopolitike i geostrategije, ali kako su u Washingtonu staru pragmatičnu gardu prevladali ideologijom zaslijepljeni woke političari, ni politika im ne može biti drugačija.
Amerikanci su jačanjem dolara i obaranjem cijene nafte 2015. nemilosrdno pokušavali srušiti Rusiju, jedinu zemlju koja se ispriječila između Sjedinjenih Američkih Državama i svjetske hegemonije. Međutim, ništa im nije uspjelo, a kao što to mnogi upozoravaju, Putin je džudo borac koji zna kako protivnikovu snagu iskoristiti protiv njega samog. U svakom slučaju, ono što mora učiniti je zaustaviti barbare na vratima.
Pojačanja stižu s istoka, iz Kine, ali i iz Indije, pisao je Rakesh Krishnan Simha, a samo je pitanje vremena kada će američke snage biti poražene.
Prije neko vrijeme je think-tank Global Political Insight objavio članak „Zašto gospodarska recesija nije uzrokovala Putinov kraj“, koji nekima možda može pojasniti nekoliko bitnih činjenica o gore navedenom.
„Unatoč tome što je ruski predsjednik Vladimir Putin na vrhu Forbesove liste najmoćnijih ljudi na svijetu, i to po drugi put, među analitičarima, političarima i ekonomistima se još uvelike nagađa kako će ekonomsko pogoršanje u Rusiji biti poluga koja će slomiti kičmu Putinu. To je malo vjerojatno. Vladimir Putin je i ideja i čovjek, a sebi je osigurao je sigurno mjesto u sustavu ruske vladavine. Putin će ostati na političkoj vlasti jer je stvorio strog stil vladanja i ogromnu mrežu političara i dužnosnika koji ga podržavaju, a nad kojima vjerojatno ima i punu kontrolu. S točke gledišta blagostanja, društvene reforme u Rusiji su mnogima osigurale najbolje stanovanje, zdravstvo i obrazovanje, te u mnogim slučajevima ljudi prihvaćaju predsjednika Putina kao snažnog lidera. Iz kulturnog gledišta, Putin ljude podsjeća na Sovjetski Savez, kada je narod bio jak i nije se bojao protivnika. Oduvijek je Putinov cilj bio vratiti ponos ruskim građanima, kojeg tako dugo nisu imali. On ne sumnja u postizanje tog cilja. Dakle, čak i pored kontroverznog stila vladanja, po mišljenju Zapada, naravno, Putin će i dalje imati široku i neupitnu podršku naroda. Naravno, tu su i neki Rusi koji ga ne žele u ulozi autoritarnog lidera, čak ni na bilo kojoj drugoj funkciji. Međutim, ruska vlast ne želi da pojedinci dovode u pitanje solidarnost, sigurnost i integritet države. To je navelo neke ruske i međunarodne kritičare da počnu omalovažavati nedostatak konstruktivne kritike ruske vlasti. U Ruskoj Federaciji postoji sinteza između pojedinaca vjernih Putinu i onih koji ga prihvaćaju, jer ne žele neku goru opciju. Mnogi su zahvalni na onome što im je pružila Putinova vladavina, dok su neki prisiljeni potpuno se podčiniti državi. Za opoziciju su ove okolnosti u Rusiji poražavajuće, ali je opozicija je takoreći zanemariva manjina, kao što pokazuje indeks popularnosti Putina koji iznosi preko 80%“, za Global Political Insight prije početka kampanje u Ukrajini piše Phoebe Waters, a prošli mjesec je podrška Putinu u Rusiji bila 82%.
Phoebe Waters i mnogi drugi razumiju ono što ne razumiju sada potpuno nevažan Hodorkovski, ali i po ruskim zatvorima „izgubljeni„ Aleksej Navaljni ili „aktivist za ljudska prava“ Garry Kasparov, koji neumorno krče put za Obojenu revoluciju u Moskvi, ali i svi drugi koji traže "znake slabosti" Kremlja, a kojih, na njihovu veliku žalost, nema. A sve ide u prilog činjenici da ih neće ni biti.
